REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-53/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 16. listopada 2025.god. u nazočnosti tužiteljice ŠŠ i punomoćnice tužiteljice Peharda Mateje, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, dana 27. studenog 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102226923 sklopljenog dana 07.02.2005.g., u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ŠŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 149,78 EUR-a (stočetrdesetidevet eura i sedamdesetiosam centi ), zajedno sa zateznom kamatom, koja na taj iznos teče od dana 09.02.2005.g. do isplate, i to po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.375,00 EUR (tisućutristosedamdesetipet eura ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica ŠŠ (dalje tužiteljica ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 21. veljače 2025.god., u kojoj navodi da su tužiteljica i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102226923 dana 07. veljače 2005.god, koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka (tuženik ) obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 15.627,00 CHF (švicarskih franaka), uz rok vraćanja 10 godina. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa 5,300 % godišnje. Tužiteljica se poziva na ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, te se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da je tuženik tužiteljici sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu jednokratno naplatio naknadu prilikom pvog korištenja kredita u iznosu od 1,500 % od iznosa kredita, prije korištenja kredita, a što iznosi 1.128,50 HRK i koja naknada je naplaćena tužiteljici. Sukladno konverziji taj iznos je sada u valuti EUR 149,78 EUR. Smatra da takvo ponašanje tuženika predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i tuženik je stoga stekao nepripadnu korist za što nema pravne osnove. Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetnu tu odredbu čl. 10. sklopljenog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje plaćanja naknade, te predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila i to u iznosu od sada 149,78 EUR, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu stavlja prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Prigovara statusu tužiteljice kao potrošača. Navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osim toga tuženik ističe da je ugovorna odredba o plaćanju naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva, izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, pa stoga nije ništetna. Ističe da se ne radi o nikakvoj nepoštenoj poslovnoj praksi. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužiteljica nije pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da su iste dovele do neravnoteže među strankama. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Ovaj sud je dana 21. svibnja 2025.god. donio Rješenje da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda podnijet po tuženiku, a sukladno čl. 59. i čl. 70. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), kao i Zakonu o zaštiti potrošača. To rješenje je postalo pravomoćno dana 14. lipnja 2025.god.

5. Nakon otga je ovaj sud nastavio provođnje postupka.

6. Ovaj sud je izvršio uvid u cjelokupni ovosudni spis broj P-488/2021 i odluke u istome – I.stupanjsku preusu i II.stupanjsku presudu, kao u klauzulu pravomoćnosti iste.

7. Po prigovoru tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora ( VPS ) ovaj sud je dana 10. rujna 2025.god. donio Rješenje da je VPS u ovom postupku 1.327,22 EUR, sve sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, kako je pobliže navedeno u tom rješenju, te je odlučeno da sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

8. Na ročištu održanom dna 16. listopada 2025.god. sud je donio Rješenje da s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu od dana 03. rujna 2025. na stranici 2 iste naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, a svi ostali dokazni prijedlozi su provedeni, to će sud na tomm ročištu izvršiti uvid u dokumentaciju, te će nakon toga glavnu raspravu zaključiti.

9. Sud je proveo sve predložene dokaze stranaka, te je sud na tom ročištu, saslušao još i tužiteljicu, te je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u potvrdu od 10. veljače 2025. (list 7 spisa), ugovor o kreditu (list 9-11 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 12-23 spisa), dopis – obavijest (list 24 spisa), sudsku praksu (list 41-53 spisa), podatke o kreditima (list 54 i 55 spisa), sudsku praksu (list 56-60 spisa), podatke o visini kamatnih stopa i naknada (list 61-70 spisa), sudsku praksu (list 71-79 spisa), sudsku praksu (list 104-110 spisa),, te je saslušao tužiteljicu ŠŠ kao stranku u svrhu dokazivanja.

11. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

12. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Prema sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci točan naziv tuženika je :

ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo ( a skraćeni naziv tvrtke je ERSTE&STEIERMÄR-KISCHE BANK d. d.), OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka.

15. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je obveza tužiteljice da plati tuženiku naknadu od 1,500 % od iznosa kredita.

16. Nije sporno da su tužiteljica ŠŠ kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische banka d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102226923 dana 07. veljače 2005.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.627,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu adaptacije stambenog prostora, što je navedeno u samom ugovoru i to na rok od 10 godina, uz kamatnu stopu od 5,300 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je kao jamac platac potpisao i Pintarić Josip. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku. Kredit je isplaćen tužiteljici.

17. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.128,50 HRK (hrvatskih kuna ), sve prema članku 10. tog sklopljenog Ugovora.

18. Naime, tuženik je sam izdao Potvrdu dana 10. veljače 2025.god., prije pokretanja ovog postupka, u kojoj je jasno navedeno da je banka (tuženik ) tužiteljici naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.128,50 HRK (tisućustodvadesetiosam kuna i pedeset lipa ) što je 1,500 % od iznosa kredita, a sve sukladno čl. 10. Ugovora, a koja naknada je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita i to dana 08. veljače 2005.god.

19. Nije sporno da je kredit otplaćen u cijelosti.

20. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

21. Sporno je da li je ništetna odredba ugovora o kreditu s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( tzv. ulazne naknade ) u visini 1,50 % (jedan zarez pedeset posto ) od iznosa kredita.

22. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

23. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

24. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

26. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 10. spornog Ugovora o kreditu.

27. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, budući da tužiteljica u ovom konkretnom tužbenom zahtjevu tek traži da se ta ugovorna odredba utvrdi ništetnom.

28. Naime, valja istači da je u konkretnom slučaju tužiteljica tražila i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove (za tzv. ulaznu naknadu), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

29. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu kojom se traži utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe, a onda i isplate s osnova takve navodno ništetne ugovorne odredbe, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

30. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

31. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja. Druge dokaze stranke nisu predlagale, kako je već obrazloženo, a sud je odluku o neprovođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja donio rješenjem na ročištu.

32. Tužiteljica ŠŠ, je u svom iskazu izjavila da je 2005. godine trebala kredit za adaptacije kuće u [adresa] gdje i danas živi sa suprugom. Išla je pitati u više banaka za kredit, a onda se isti odlučiti uzeti kod tuženika Erste bank d.d. Prvo je bila na informacijama o kreditu, a kada je drugi put išla u banku je potpisala taj ugovor koji joj je ponuđen od strane banke. U banci joj osobni bankar uopće nije rekao da će se naplatiti nekakva naknada niti ju je na to upozorio. Uzela je kredit u valuti švicarski franak i to 15.627,00 CHF, a kredit je uzet na deset godina. Pročitala je taj ugovor o kreditu, a što se tiče te naknade vidjela je da to piše, ali nije shvatila da će joj banka uzeti novce u tom postotku. Njoj je bila bitna visina rate, rok otplate i kamatna stopa. Kada su bili kod javnog bilježnika na potpisivanju, niti on nije ništa rekao u vezi te naknade. Banka je novce isplatila na njezin tekući račun u toj banci, a koji račun je već imala od ranije i na isti je primala plaću, a novci su joj isplaćeni u valuti kune. Primijetila je da joj je banka nešto manje isplatila, ali nije obraćala zašto su joj to uzeli. Kada su počeli stizati veće rate onda je išla pitati u banku zašto su rate više i onda su samo rekli da to mora plaćati jer će se inače pokrenuti ovrha. Uz tužbu je predala potvrdu koliko joj je banka naplatila tu ulaznu naknadu. Uzela je stambeni za adaptaciju kuće, a to je polu etažna prizemnica na adresi [adresa]. Ta kuća nikada nije bila u najmu izjavljujem. U toj kući nikada nije obavljena poslovna djelatnost. Prilikom sklapanja ugovora nije mogla pregovarati oko bilo koje ugovorne odredbe, banka joj je dala ugovor koji je već bio gotov to je bio napisan ugovor i to su joj pročitali i to samo one odredbe o kamati, roku otplate i rati. Nije mogla o ničemu pregovarati, a rekla je što joj je u bitnome rečeno. Bankar joj nije rekao na što se odnosi ta naknada on uopće tu naknadu nije niti spomenuo.

33. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

34. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada. Sporno je da li je tužiteljica potrošač, kao i da li je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom postupku.

35. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na visinu iznosa te sporne naknade i na koji način se ista obračunava, kao i koji je postotak iste.

36. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicz moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja i plaćanja naknada u konkretnom slučaju naknade za obradu kredita (kreditnog zahtjeva).

37. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

38. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

39. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

40. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpos-tavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

41. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

42. Što se tiče odredbe o naknadi u visini 1,50 % ( jedan zarez pedeset posto ) od iznosa kredita koju je ovdje tuženik naplatio tužiteljici nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Drugim riječima, ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

43. Dakle, u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora pravni tuženik ( banka ), kao trgovac, i tužiteljica kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

44. U konkretnom slučaju sud smatra da tužiteljica nije bio informirana na što konkretno se ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, te tužiteljica o naknadi uopće nije mogla pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati.

45. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.

46. Sud smatra da u konkretnom Ugovoru o kreditu nije jasno i lako uočljivo kako se od iznosa kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade. Tuženik tužiteljici nije obrazložio koje to točno troškove banka ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi niti joj je objasnila strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

47. U Ugovoru o kreditu uopće nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni tečaj ), a niti tečaj na koji dan (sklapanje ugovora, isplata kredita i sl. ). Tužiteljici nisu obrazložene od strane tuženika ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz potpisivanja ugovora koje sadrže tu odredbu čl. 10.

48. Prema sudskoj praksi ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

49. Tako je i navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Te odredbe Ugovora su ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik (banka), o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti se to uopće moglo.

50. Stoga sud smatra da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % ( jedan zarez pedeset posto ) iznosa kredita prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

51. Sud je u konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza i iskaza tužiteljice utvrdio da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik (banka ), kao trgovac, i tužiteljica kao potrošač (korisnik kreditnih usluga) nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice ).

52. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik ( banka) imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

53. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse (naknade ) tako da je ovdje tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju nije znao na koji način se formira njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužiteljica ne može utjecati, a za taj iznos naknade je tužiteljici umanjen iznos kredita tj. novčanih sredstava koja su joj isplaćena u konačnici.

54. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice ) kao i odredba prema kojoj se tužiteljica obvezali platiti naknadu utvrđenu odlukom banke (ovdje tuženika ) o naknadama. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP. Tako i recentna sudska praksa npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023. Ranije odluke npr. Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1368/2021 i Gž-2836/2022, Sud Europske unije odluke u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

55. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

56. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade.

57. Prema sudskoj praksi, ako tuženik (banka ) tvrdi da tužiteljica nije potrošač, onda je to tuženik dužan i dokazati.

58. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je ovdje nesporno da je navedeni kredit i podignut i iskorišten, te i u cijelosti otplaćen, što sam tuženik ( banka ) priznaje i ne osporava, a isti je otplaćen kao potrošački za kupnju novog osobnog vozila, što je vidljivo iz same dokumentacije tuženika (banke), a u samom ugovoru je tužiteljica navedena kao fizička osoba i nigdje se ne navodi da bi se vozilo kupovalo za kakvu gospodarsku djelatnost.

59. Sud je uvidom u sam ugovor o kreditu, kao i ostalu dokumentaciju vezanu uz taj ugovor utvrdio da je svugdje tužiteljica navedena kao fizička osoba, da je tužiteljica u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu bio zaposlena. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač.

60. Tužiteljica je aktivno legitimirana u ovom postupku kao korisnik kredita, što je navedeno u Ugovoru o kreditu, a sud utvrđuje da je tuženik (banka ) sve uplate po spornom kreditu priznala i kredit je u cijelosti otplaćen, o čemu je banka izdala potvrdu i to ne osporava, pa stoga tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

61. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

62. Stoga sada valja utvrditi koji iznos tzv. ulazne naknade je tuženik naplatio tužiteljici.

63. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje plaćanja tzv. ulazne naknade ( naknade za obradu kredita ) ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

64. Tužiteljica je uz tužbu predala Potvrdu samog tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d. od dana 10. veljače 2025.god. u kojoj sam ovdje tuženik jasno navodi da je ovdje tužiteljici tuženik naplatio naknadu u iznosu od 1.128,50 HRK, što je bilo 1,50 % od odobrenog kredita (koji kredit je odobren u iznosu od 15.627,00 CHF ) na dan 08. veljače 2005.god., što je navedeno na Potvrdi banke (tuženika ), pa je tako tužiteljici onda isplaćen s osnova kredita umanjeni iznos za tu naplaćenu tzv. ulaznu naknadu.

65. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH iznos od 1.128,50 HRK je sada iznos od 149,78 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 (HRK/ EUR).

66. Tako se matematički izračunom preračunavanjem valute HRK u valutu EUR u vrijeme obrade i isplate kredita dolazi do iznosa od 149,78 EUR (stočetrdesetidevet eura i sedamdesetiosam centi ), koji iznos tužiteljica potražuje svojom tužbom. Tuženik je u odogovoru na tužbu naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

67. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćeni iznos tužiteljici naknade za obradu kredita, koju je tuženik tužiteljici naplatio temeljem ugovorne odredbe za koju je sud ocijenio da je ništetna, u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana 09. veljače 2005.god. do isplate, s obzirom da je kredit od strane banke (tuženika ) isplaćen prije tog datuma, točnije dana 08. veljače 2005.god., što je vidljivo iz dokumentacije u spisu, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

68. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos teku od dospijeća tog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

69. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom.

70. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema po sudu utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( 1.327,22 EUR).

71. Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

72. Tužiteljici se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 06.05.2025.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 19.07.2025.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 09.09.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), ), zastupanje na ročištu 16.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/3), što ukupno iznosi 1.100,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV-a koji ukupno iznosi 275,00 EUR, pa se sveukupno tužiteljici s ovog osnova priznaje iznos od 1.375,00 EUR.

73. Tužiteljica sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužiteljica nije dužna platiti pristojbu.

74. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.375,00 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

75. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 27. studenog 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužiteljice Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba