R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-928/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 16. listopada 2025. provedene u prisutnosti tužiteljice VL, osobno, punomoćnice tužiteljice Leopoldine Špicer, odvjetnice, i zamjenice punomoćnika tužene JL, odvjetnice, nakon javne objave presude 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-3429960 od 27. travnja 2006. godine sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 67.200,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (članak 2. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata iznos od 1.030,06 eura (slovima: jedna tisuća trideset eura i šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-16,92 eur od dana 01.12.2007. do isplate

-16,91 eur od dana 01.01.2008. do isplate,

-16,90 eur od dana 01.02.2008. do isplate,

-16,89 eur od dana 01.03.2008. do isplate,

-16,89 eur od dana 01.04.2008. do isplate,

-16,88 eur od dana 01.05.2008. do isplate,

-33,60 eur od dana 01.06.2008. do isplate,

-33,59 eur od dana 01.07.2008. do isplate,

-33,57 eur od dana 01.08.2008. do isplate,

-33,55 eur od dana 01.09.2008. do isplate,

-33,54 eur od dana 01.10.2008. do isplate,

-33,53 eur od dana 01.11.2008. do isplate,

-33,51 eur od dana 01.12.2008. do isplate,

-33,49 eur od dana 01.01.2009. do isplate,

-33,47 eur od dana 01.02.2009. do isplate,

-33,45 eur od dana 01.03.2009. do isplate,

-33,43 eur od dana 01.04.2009. do isplate,

-33,41 eur od dana 01.05.2009. do isplate,

-33,40 eur od dana 01.06.2009. do isplate,

-33,38 eur od dana 01.07.2009. do isplate,

-33,35 eur od dana 01.08.2009. do isplate,

-33,33 eur od dana 01.09.2009. do isplate,

-33,31 eur od dana 01.10.2009. do isplate,

-33,30 eur od dana 01.11.2009. do isplate,

-33,27 eur od dana 01.12.2009. do isplate,

-33,25 eur od dana 01.01.2010. do isplate,

-33,23 eur od dana 01.02.2010. do isplate,

-33,21 eur od dana 01.03.2010. do isplate,

-33,18 eur od dana 01.04.2010. do isplate,

-33,16 eur od dana 01.05.2010. do isplate,

-33,13 eur od dana 01.06.2010. do isplate,

-33,11 eur od dana 01.07.2010. do isplate,

-33,08 eur od dana 01.08.2010. do isplate,

-2,80 eur od dana 01.09.2010. do isplate,

-2,80 eur od dana 01.10.2010. do isplate,

-2,80 eur od dana 01.11.2010. do isplate,

-2,79 eur od dana 01.12.2010. do isplate,

-2,78 eur od dana 01.01.2011. do isplate,

-2,78 eur od dana 01.02.2011. do isplate,

-2,78 eur od dana 01.03.2011. do isplate,

-2,78 eur od dana 01.04.2011. do isplate,

-2,77 eur od dana 01.05.2011. do isplate,

-2,76 eur od dana 01.06.2011. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 3.777,62 eura (slovima: tri tisuće sedamsto sedamdeset sedam eura i šezdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-2,63 eur od dana 01.01.2009. do isplate,

-5,37 eur od dana 01.02.2009. do isplate,

-6,61 eur od dana 01.03.2009. do isplate,

-3,25 eur od dana 01.04.2009. do isplate,

-3,91 eur od dana 01.05.2009. do isplate,

-2,77 eur od dana 01.01.2010. do isplate,

-7,14 eur od dana 01.02.2010. do isplate,

-6,16 eur od dana 01.03.2010. do isplate,

-12,09 eur od dana 01.04.2010. do isplate,

-10,99 eur od dana 01.05.2010. do isplate,

-13,20 eur od dana 01.06.2010. do isplate,

-32,09 eur od dana 01.07.2010. do isplate,

-28,23 eur od dana 01.08.2010. do isplate,

-45,86 eur od dana 01.09.2010. do isplate,

-42,08 eur od dana 01.10.2010. do isplate,

-36,00 eur od dana 01.11.2010. do isplate,

-48,84 eur od dana 01.12.2010. do isplate,

-65,18 eur od dana 01.01.2011. do isplate,

-53,62 eur od dana 01.02.2011. do isplate,

-57,67 eur od dana 01.03.2011. do isplate,

-52,52 eur od dana 01.04.2011. do isplate,

-53,45 eur od dana 01.05.2011. do isplate,

-75,36 eur od dana 01.06.2011. do isplate,

-73,52 eur od dana 01.07.2011. do isplate,

-91,43 eur od dana 01.08.2011. do isplate,

-82,23 eur od dana 01.09.2011. do isplate,

-72,16 eur od dana 01.10.2011. do isplate,

-71,08 eur od dana 01.11.2011. do isplate,

-70,30 eur od dana 01.12.2011. do isplate,

-75,10 eur od dana 01.01.2012. do isplate,

-79,29 eur od dana 01.02.2012. do isplate,

-79,85 eur od dana 01.03.2012. do isplate,

-79,92 eur od dana 01.04.2013. do isplate,

-77,39 eur od dana 01.05.2013. do isplate,

-69,54 eur od dana 01.06.2013. do isplate,

-69,34 eur od dana 01.07.2013. do isplate,

-71,27 eur od dana 01.08.2013. do isplate,

-74,36 eur od dana 01.09.2013. do isplate,

-78,65 eur od dana 01.10.2013. do isplate,

-76,44 eur od dana 01.11.2013. do isplate,

-78,00 eur od dana 01.12.2013. do isplate,

-79,78 eur od dana 01.01.2014. do isplate,

-75,26 eur od dana 01.02.2014. do isplate,

-77,33 eur od dana 01.03.2014. do isplate,

-76,65 eur od dana 01.04.2014. do isplate,

-74,36 eur od dana 01.05.2014. do isplate,

-73,62 eur od dana 01.06.2014. do isplate,

-73,95 eur od dana 01.07.2014. do isplate,

-76,56 eur od dana 01.08.2014. do isplate,

-78,75 eur od dana 01.09.2014. do isplate,

-78,29 eur od dana 01.10.2014. do isplate,

-80,19 eur od dana 01.11.2014. do isplate,

-81,48 eur od dana 01.12.2014. do isplate,

-80,72 eur od dana 01.01.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.02.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.03.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.04.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.05.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.06.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.07.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.08.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.09.2015. do isplate,

-81,75 eur od dana 01.10.2015. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 3.551,53 eur (slovima: tri tisuće petsto pedeset jedan euro i pedeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 27. travnja 2006. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 918-50-3429960, a temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 67.200,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelju je kredit isplaćen dana 15. svibnja 2006. godine. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 390,89 CHF (vidljivo iz Otplatnog plana od 15. svibnja 2006. godine), u po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Člankom 7. ugovora tužitelj se obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i redovnu kamatu, ugovorenu kao godišnju i promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je AP na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95% godišnje. Tužitelj još uvijek otplaćuje predmetni kredit. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita 15. svibnja 2006. godine do 1. siječnja 2014. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/13), iznosila kako slijedi: početno ugovorena kamatna stopa 4,95%, za razdoblje od 01.11.2007. do 30.04.2008. 5,45%, za razdoblje od 01.05.2008. do 31.07.2010. 5,95%, za razdoblje od 01.08.2010. do 31.05.2011. 5,00%, za razdoblje od 01.06.2011. do 29.02.2012. 4,75%, razdoblje od 01.03.2012. do 28.02.2013. moratorij, i za razdoblje od 01.03.2013. do 31.12.2013. 4,75%. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 4. izreke, utvrđuje se da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili su dana 3. veljače 2016. godine Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 918- 50-3429960, temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 do 102/2015), kojim Dodatkom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu 27. travnja 2006. godine, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK)- Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

- kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom - ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326. st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno određen/specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate i plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 1. studenog 2007. godine do 1. siječnja 2014. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 143/13) na koji tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu, uslijed čega tužbeni zahtjev postavlja paušalno, a isti će specificirati nakon provođenja vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, sve u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.1 stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi tužitelja u skladu su s aktualnom sudskom praksom. Slijedom navedenog, predlaže se sudu, po provedenom postupku, donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu od 27.4.2006. ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Tužitelj prorogacijsku klauzulu smatra nepoštenom odnosno ništetnom u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik osporava navode tužitelja da bi navedena ugovorna odredba bila nepoštena odnosno da bi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Okolnost da bi tužitelj morao putovati u Zagreb radi ostvarenja svojih prava tuženik ne smatra značajnom neravnotežom u pravima i obvezama jer je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova osobna prisutnost ne bi bila potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužitelja (eventualno) morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja (ne)ravnoteže jer tužitelja ništa nije priječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu. O navodnom postupanju tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nema govora. Tužitelj pogrešno smatra da je Naslovni sud mjesno nadležan za postupanje u naznačenom predmetu temeljem odredbe čl. 19.1 st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. U konkretnom slučaju nisu primjenjive navedene odredbe jer su iste stupile na snagu 30.9.2015., a predmetni ugovor o kreditu zaključen je dana 27.4.2006. godine. Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano da se primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene nakon njegova stupanja na snagu, a prijelazne i završne odredbe ne predviđaju iznimku ovog pravila. Slijedom svega navedenog, stav tužitelja o nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu nema temelja u zakonskim normama koje se trebaju primijeniti na konkretni slučaj. Tuženik nadalje ističe kako su postavljeni tužbeni zahtjevi procesno nedopušteni zbog čega tužbu treba odbaciti. Tužbeni zahtjev postavljen je protivno odredbama čl. 187. ZPP-a. Tužbeni zahtjev postavljen je protivno odredbama čl. 186. ZPP-a jer je isti neodređen. Tužitelj se poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186. b. st. 3. ZPP-a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Tužitelj nije prethodno zatražio dostavu dokumentacije od tuženika, već samo navodi kako ne raspolaže stručnim znanjima za postavljanje određenog zahtjeva. Takva okolnost ne opravdava pozivanje na institut stupnjevite tužbe. Osim toga, sve i da je stupnjevita tužba u konkretnom slučaju dopuštena, tužbeni zahtjev nije postavljen na način na koji to odredba čl. 186.b st. 3. ZPP-a zahtijeva. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu. U slučaju da Naslovni sud smatra kako se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbu ugovora o kreditu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tuženik nadalje ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv- 01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je 31.8.2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR; sve i da je ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije moguće jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 12.742,63 EUR; konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani. Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koja kao takva više ne postoji i ne postoji ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na navode tužitelja da bi sporna odredba ugovora bila ništetna, a da ista ne može naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev- 1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora." Vrhovni sud, nadalje, navodi da se radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZOPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)", a da je „Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH" i da je Sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije. U konkretnom slučaju odredba koju tužitelj smatra ništetnom izmijenjena je prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) i voljom stranaka, odnosno voljom tužitelja koji je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bila ništetna, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno je izmijenjena kao da nikad nije bila ni ugovorena, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Opreza radi, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Ovaj sud donio je rješenje o spajanju, poslovni broj: P-928/2019-25 od 27. rujna 2023. kojim je odlučeno da se spajaju predmeti ovog suda P-928/2019 i P-165/2023, te će se voditi pod jedinstvenim brojem P-928/2019.

4. U spojenom spisu tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su 27. travnja 2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50-3429960, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 67.200,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelju je kredit isplaćen dana 15. svibnja 2006. godine. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 390,89 CHF (vidljivo iz Otplatnog plana od 15. svibnja 2006. godine), po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Člankom 7. ugovora tužitelj se obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj još uvijek otplaćuje predmetni kredit. O valutnoj klauzuli ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa je zbog promjene tečaja CHF, koji je na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta na dan 30.06.2007. godine iznosio 4,40, a na dan 31.07.2011. godine rekordnih 6,51, tužitelju visina mjesečnog anuiteta znatno narasla. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili su dana 3. veljače 2016. godine Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 918-50-3429960, temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 do 102/2015), kojim Dodatkom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu 27. travnja 2006. godine, kojim je ugovorena valutna klauzula, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326. st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno određen/specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene valutne klauzule (razlike s obzirom na srednji tečaj tuženika na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 30. lipnja 2006. godine do 3. veljače 2016. godine, kao dana sklapanja Dodatka broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 918-50- 3429960, na koji tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu, uslijed čega tužbeni zahtjev postavlja paušalno, a isti će specificirati nakon provođenja vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi tužitelja u skladu su s aktualnom sudskom praksom. Slijedom navedenog, predlaže se sudu, po provedenom postupku, donijeti presudu.

5. U spojenom spisu u odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Nadalje, tužitelj se poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. ZPP-a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.b. ZPP-a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Tužitelj je već priložio uz tužbu svu potrebnu dokumentaciju koju je pribavio od strane tuženika izvansudskim putem. Prema tome, tužitelj ima sve podatke na temelju kojih može postaviti određeni tužbeni zahtjev koji je uostalom i postavio stoga je tužiteljevo pozivanje na institut stupnjevite tužbe u potpunosti promašeno. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tuženik prije svega ističe da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: (i) konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je 27.04.2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR; (ii) sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije moguće jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; (iii) sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; (iv) konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani. Slijedom navedenog, tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje i ne postoji ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Vrhovni sud, nadalje, navodi da se „radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)“, a da je „Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH“ i da je Sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020. donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos- 1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Tako Vrhovni sud RH u spomenutoj odluci potvrđuje da je tzv. zakon o konverziji, odnosno ZIDZPK „izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca“ propisana posebnim zakonom (lex specialis) pa su bespredmetni navodi tužitelja da se konverzijom samo uređuju odnosi između ugovornih strana za ubuduće odnosno od dana sklapanja Dodatka o konverziji pa nadalje. Ujedno VSRH u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu““. Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj, unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF i neosnovanom stavu da tužitelj nije u cijelosti obeštećen te da nije izgubio pravni interes za utvrđenje da pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Kako je gore pojašnjeno, ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj. Tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak VSRH iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK. U ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK. Iako tužitelj isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti. Navedeni stav zauzela je i recentna sudska praksa. Opreza radi, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

6. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 3429960 od 27. travnja 2006., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu, te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

7. Tužiteljica je podneskom od 19. prosinca 2023. konačno precizirala tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

8. Obzirom da se tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva te stavio i prigovor zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva, ovaj sud je raspravnim rješenjem od 16. listopada 2025. dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 19. prosinca 2023. jer je ista učinjena nakon sačinjenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka i ne radi se o proširenju tužbenog zahtjeva nego o dijelu tužbenog zahtjeva iz spojenog spisa.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan .

10. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 918-50-3429960 od 27. travnja 2006.. na iznos 67.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate kredita je 300 mjeseci. Kredit u iznosu 67.200,00 CHF otplaćuje se u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

11. Nesporno je, također, da su stranke potpisale Dodatak ugovora o kreditu 3. veljače 2016., čime je izvršena konverzija prvotnog Ugovora.

12. Iz iskaza tužitelja kao bitno je utvrđeno da je Ugovor zaključila u Slavonskom Brodu 2006. Ugovor o kreditu je pročitala. Uz Ugovor o kreditu dobila je Otplatni plan. Rate kredita koji je plaćala nisu bile prema Otplatnom planu nego su bile veće. Točno je da je Ugovor zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. U banci tužiteljici nitko nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa. U banci joj nisu rekli kada i zbog čega bi se kamatna stopa mogla mijenjati. U banci joj nisu rekli da je za nju rizično što zaključuje Ugovor gdje su otplate kredita vezane za tečaj švicarskog franka, a s druge strane ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. U banci joj nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a. U banci joj nitko nije ništa objašnjavao oko tečaja, promjene i sl. U banci tužiteljica nije mogla utjecati u smislu da se neka odredba iz Ugovora, ukoliko joj ne bi odgovarala izmjeni. To je bilo po principu "uzmi ili ostavi". Nije upoznata o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope. Rečeno joj je u banci da je za nju najpovoljniji kredit u CHF. Nikada nije bila vlasnici obrta niti trgovačkog društva. Kredit je podigla radi rješenja stambenog pitanja. Tužiteljica nije nikada pisano prigovarala promjeni kamatne stope. Ne može baš reći da joj je poznato što znači valutna klauzula, nešto je o tome čitala. Od banke joj nije ponuđen kredit u drugoj valuti. Nije pokušala promijeniti valutu tijekom otplate kredita, kako je navedeno u članku 9. Ugovora. Tužiteljica je osobno plaćala rate kredita.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

13.1. Na ove okolnosti saslušana je tužiteljica iz čijeg iskaza je utvrđeno da je Ugovor zaključen u Slavonskom Brodu 2006. te da prilikom potpisa Ugovora nije bilo govora o tome koji sud će biti nadležan u slučaju spora između stranka. Također, iz njezinog iskaza je utvrđeno da ukoliko bi ovaj postupak bilo potrebno voditi u sjedištu kreditora, to bi za nju bilo bilo otegotno u smislu trošenja financijskih sredstava za odlazak u Zagreb i gubila bi više vremena.

13.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

13.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

13.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

15. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi: "U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“ U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. No, sporno je, je li provedenom konverzijom tužitelj doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Također, stavljen je prigovor zastare utuženog potraživanja kao i zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

18. Naime, sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK. Dakle, činjenica sklapanja Aneksa ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog. Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama.

19. Nastavno na navedeno ističe se da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen.

20. Tužitelj stoga, protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.

21. Važno je za napomenuti da je pitanje provođenja konverzije pojašnjeno i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

22. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Činjenica provođenja konverzije dakle sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Dakle, drugim riječima, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

24. Dakle, glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

25. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga. Dakle, zaključno sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava, te se Aneksom ugovora nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Nadalje, Dodatkom ugovoru o kreditu nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke). Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

26. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i Ugovora prema kojoj je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

27. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

28. Stoga je bila dužnost tuženika prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

29. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131..st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

30. Činjenično, u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi.

31. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

32. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Dakle, neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati visina njegova zaduženja.

33. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

34. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.

36. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće: U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih do 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014.(kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja (tužba podnesena 5. lipnja 2019.).

38. Nastavno na navedeno ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39. Stoga, a kako je ovaj sud našao da su odredbe Ugovora ništetne, to protivno tvrdnji tuženika, nije došlo do zastare potraživanja tužiteljice. Također, neosnovan je prigovor zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva obzirom da se u preinačenom dijelu tužbenog zahtjeva radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u tužbi.

40. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da su tužitelj i tužena zaključili dana 27.travnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj 918-50- 3429960 u kunskoj protuvrijednosti 67.200,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,95 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita je 300 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 30.06.2006. Kredit je isplaćen 15.05.2006. g. Tužiteljica je koristila moratorij otplate glavnice u razdoblju 31.03.2012. do 28.02.2013. godine. Tužiteljica i tužena dana 03.02.2016. godine sklopile su Dodatak broj KONV-01/2016, ugovoru o kreditu broj 918-50-3429960 te su čl.4. Ugovorne strane suglasne da temeljem izračuna konverzije tražbina Kreditora na dan 30.09.2015. godine iznosi 9.002,19 kn. Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu vještak je utvrdio da je tužena primjenjivala slijedeće kamatne stope u razdoblju 27.04.2006. do 30.09.2015.: od 27.04.2006. kamatna stopa iznosila je 4,95%, od 01.11.2007. kamatna stopa iznosila je 5,45%, od 01.05.2008. kamatna stopa iznosila je 5,95%, od 01.08.2010. kamatna stopa iznosila je 5,00%, od 01.06.2011. kamatna stopa iznosila je 4,75%, od 01.03.2012. kamatna stopa iznosila je 3,00%, od 31.03.2013. kamatna stopa iznosila je 4,75%, i od 01.01.2014. kamatna stopa iznosila je 3,23%

40.1. Nadalje, a na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna, vještak je utvrdio razliku kamata koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope u razdoblju od 30.06.2006. g. do 31.01.2014. g. u ukupnom iznosu 7.760,99 kn/1.030,06 EUR. Razlike kamata u kunama po mjesecima iskazane su u Nalazu i mišljenju, kao i razlike kamata u EUR po mjesecima. Na temelju dokumentacije koja je vještaku bila dostupna utvrdio je tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 30.06.2006. g. do 30.09.2015. g. u ukupnom iznosu 28.462,45 kn /3.777,62 EUR. Tečajne razlike u kunama po mjesecima iskazane su u Nalazu i mišljenju, kao i tečajne razlike u EUR po mjesecima. Pri izračunu korišten je fiksni tečaj za konverziju 1EUR=7,53450 kn. Tužiteljica i tužena dana 03.02.2016. godine sklopile Dodatak broj KONV-01/2016, ugovoru o kreditu broj 918-50-3429960 te su čl.4. Ugovorne strane suglasne da temeljem izračuna konverzije tražbina Kreditora na dan 30.09.2015. godine iznosi 9.002,19 kn, što znači da pretplate nema.

40.2. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine

41. Kako je dakle utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 1.030,06 eur s osnova stečenog bez osnove po osnovu preplaćenih kamata, te iznos od 3.777,62 eura na ime stečenog bez osnove po osnovu razlike u tečaju CHF, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojen odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29.ZOO-a.

42. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima parničnog postupka te je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu 1.550,00 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u spisu P- 928/2019 u iznosu 53,08 eur i u spisu P-165/2023 u iznosu 48,45 eur, sastav tužbe 2x200,00 eur sve prema Tbr.7.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 11. listopada 2022., 11. rujna 2023., 16. listopada 2025., 9. ožujka 2023. i 1. lipnja 2023. 5x200,00 eur, zastupanje na ročištu 22. veljače 2023. 100,00 eur, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 4. prosinca 2019., 7. lipnja 2023., 25. rujna 2023. i 19. prosinca 2023. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT. PDV iznosi 600,00 eur.

43. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 27. studenog 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.