Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1981/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja SI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoje Matiću, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 6. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 27. studeni 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 396-199/2005 sklopljenog 02. kolovoza 2005. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te SI kao Korisnika kredita, BI kao Sudužnika i GI kao Založnog dužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom „TROŠKOVI“ kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i da će snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 396-247/2006 sklopljenog 30. listopada 2006. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te SI kao Korisnika kredita i Založnog dužnika, te BI kao Sudužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom „TROŠKOVI“ kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 329,29 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2005 pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 306,06 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. studenog 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.329,64 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke., sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 4. prosinca 2024. navodi da je 2. kolovoza 2005. sklopio s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 396- 199/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom solemniziran po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke, broj ovjere OU – 1577/05. Visina odobrenog kredita iznosila je 41.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 198.484,66 kn dana 11. kolovoza 2005. Pored navedenog Ugovora, tužitelj da je zaključio još jedan ugovor sa tuženikom i to 30. listopada 2006. pod br. 396-247/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom solemniziran po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke, broj ovjere OU – 1660/06. Visina odobrenog kredita iznosila je 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 184.480,00 kn dana 22. studenog 2006. Radi se o potrošačkom kreditu, za dovršenje stana. Tuženik da je u Ugovoru broj: 396- 199/2005 u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Tuženik je u Ugovoru broj: 396-247/2006 u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. U vezi sa ugovornom odredbom članka 5 to jest „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. U naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Smatra da iako nije riječ o ulaznoj naknadi, pravna načela i shvaćanja koja se odnose na ulaznu naknadu, a koja su utvrđena u presudi Vrhovnog suda, analogno da se mogu primijeniti i na ugovorne odredbe o naknadi za moratorij, a koje ugovorne odredbe je tuženik ugovorio u gore navedenim Aneksu???. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 5. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. U presudi posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud da navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju, članak 5. Ugovora o kreditu da sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu i za trošak upisnika. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Naknada je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita , odnosno 1,25 % naknade za obradu Ugovora o kreditu br. 396- 199/2005 iznosi 524,37 CHF odnosno 2.481,05 kn / 329,29 € po fiksnom tečaju, obzirom je tužitelju dana 11. kolovoza 2005.g. isplaćen iznos kredita u visini od 198.484,66 kn, dok 1,25 % naknade za obradu Ugovora o kreditu br. 396-247/2006 iznosi 500,00 CHF odnosno 2.306,00 kn / 306,06 € po fiksnom tečaju, obzirom je tužitelju dana 22. studenog 2006. isplaćen iznos kredita u visini od 184.480,00 kn.

Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, glede osnova ali ne i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“). Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) da nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. ranijeg Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Opisanom naknadom da su se podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Imajući u vidu odobren iznos kredita, smatra da nema neravnoteže u odnosima između ugovornih strana na štetu tužitelja. Osporava i tijek zakonske zatezne kamate Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, Ugovor o kreditu broj 396-199/2005 sklopljen 2. kolovoza 2005, Ugovor o kreditu broj 396-247/2006 sklopljen 30. listopada 2006., podatke o naplaćenim naknadama, te saslušanje tužitelja kao stranke.

4. U postupku je odlučno utvrditi jesu li parametri na temelju kojih je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bili predočeni tužitelju kao potrošaču na jasan i razumljiv način, a ne utvrđivati jesu li i u kojoj visini tuženiku zaista i nastali troškovi obrade kredita. Odlučno je utvrditi je li tuženik kao banka informirao tužitelja kao potrošača o toj ugovornoj odredbi na jasan razumljiv i primjeren način, te jesu li tužitelju kao potrošaču, eventualni troškovi banke transparentno predočeni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

5. U postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe sadržane u članku 5 Ugovor o kreditu broj 396-199/2005 sklopljenog 2. kolovoza 2005, naplatio naknadu u iznosu od 329,29 eura 11. kolovoz 2005, odnosno temeljem Ugovora o kreditu broj 396-247/2006 sklopljenog 30. listopada 2006, naplatio naknadu u visini od 306,06 eura s danom 22. studeni 2006.

6. Sporno je je li odredba članka 5. među strankama zaključenih Ugovora ništetna ugovorna odredba, te je li tužitelju kao posljedica ništetnosti istih, pripada pravo na isplatu iznosa od 329,29 eura , odnosno iznosa od 306,06 eura s zateznom kamatom.

7. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 5. Ugovora o kreditu broj 396-199/2005 od 2. kolovoza 2005, i Ugovora o kreditu broj 396- 247/2006 od 30. listopada 2006. te posljedično tome zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 329,29 eura , odnosno iznosa od 306,06 eura s kamatom pobliže naznačeno u točki

I. do IV izreke presude.

8. Na temelju sadržaja spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je;

da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 396-199/2005 2. kolovoza 2005, te Ugovor o kreditu broj 396-247/2006 30. listopada 2006, sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke i valutnom klauzulom u švicarskim francima, radi kupnje i adaptacije stana.

da je u odredbi članka da 5. Ugovora broj 396-199/2005 2. kolovoza 2005 ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i da će snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, odnosno u odredbi čl. 5 .Ugovora o kreditu broj 396-247/2006 od 30. listopada 2006. da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.

da je Ugovor o kreditu broj 396-199/2005 2. kolovoza 2005, te Ugovor o kreditu broj 396-247/2006 30. listopada 2006., kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

da se o odredbi članka 5. među strankama zaključenog Ugovora o kreditu broj 396-199/2005 2. kolovoza 2005, te Ugovora o kreditu broj 396-247/2006 30. listopada 2006. nije pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja.

da iz iskaza tužitelja kao stranke sud utvrđuje da je zaključio dva ugovora o kreditu s time da su mu novčana sredstva bila potrebna za kupnju stana odnosno uređenje stana, a na val. chf se odlučio jer je kamata bila najpovoljnija i tako mu je prezentirano. Pročitao je oba ugovora i razumio koliko je mogao te u odnosu na troškove kredita nije mu ništa posebno objašnjeno na što se to odnosi. Možda je i pitao djelatnika banke, ali mu je rečeno da je to nešto što se mora platiti. Ne zna uopće na što se odnosi taj trošak a nije mu objašnjeno od strane djelatnika. oba ugovora pripremila je banka. Na upit pun. tužitelja odg. da je taj kredit služio za kupnju nekretnine u kojoj stanuje i danas. A nije dobio specifikaciju naknade u oba ta kredita koji iznos točno mora platiti. Na upit pun. tuženika odg. da nikada taj stan nije koristio na neki drugi način osim u svrhu stanovanja, nikada ga nije iznajmljivao, na toj adresi nije bio prijavljen niti obrt. Misli da nije mogao izračunati točan iznos naknade koja je ugovorena u postotku. Nije bio upoznat da bi uopće mogao pregovarati niti oko naknade niti oko rate već mu je prezentirano to što je navedeno u ugovoru, i da je to to. Međutim može samo navesti da je pokušao naknadno unazad pet godina pregovarati o sniženju kam. stope ali banka na to nije pristala.

da iz sadržaja ugovorne odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu broj 396-199/2005 od 2. kolovoza 2005, te Ugovora o kreditu broj 396-247/2006 od 30. listopada 2006. nije razvidno koliko iznosi naknada, već je određena u postotku od iznosa kredita,

da tuženik nije dokazao (niti predlagao dokaze saslušanjem svjedoka) je li se o sadržaju tih ugovornih odredbi pregovaralo, je li tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, kao i koji su to troškovi dodatnih naknada, osim što se tuženik poziva na interne akte tuženika koji da su dokaz o tome da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade.

9. Na temelju navedenih utvrđenja, ocjena je ovog suda da je ništetna odredba čl. 5. među strankama zaključenih Ugovora kojom je ugovorena naplata naknade i troškova obrade kredita.

10. Naime, iz navedene odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu broj 396-199/2005 od 2. kolovoza 2005, te Ugovora o kreditu broj 396-247/2006 od 30. listopada 2006 proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, s time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe 5. uopće nije vidljivo niti koliki je iznos takve naknade.

11. O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i u kojoj je visini određena, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud je li tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

12. Iako tuženik tijekom postupka ukazuje da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: troškovi osoblja, stadija obrade, troškova odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office iitd, ne ukazuju na valjanost odredbe članka 5. ugovora s obzirom da iz sadržaja medu strankama zaključenog ugovora te predmetne ugovorne odredbe uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

13. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, izuzev što mu je ukazano koji iznos treba platiti, uopće nije ukazano niti objašnjeno koji to troškovi banke se time podmiruju, te koje to troškove tuženik kao banka uopće ima u navedenoj visini.

14. Ugovor o kreditu zaključen je 2. kolovoza 2005, odnosno 30. listopada 2006. pa se na sadržaj Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja svakog ugovora.

15. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

17. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

20. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

22. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

23. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje novčani iznos prema Odluci o Tarifi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavak ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1 ZZP ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. i II izreke presude.

24. Kako između stranka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu, to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki

III. i IV izreke presude.

25. Kako je odredba Ugovora (čl. 5.) ništetna te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

26. Naime, odredba čl. 5. Ugovora ništetna je te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a kako je to tužitelj u ovoj pravnoj stvari i zatražio .

27. Po tuženoj istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

28. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

29. Kako se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije raspravljalo o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi to zastara u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu u tom dijelu počinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari pa zahtjev tužitelja u tom dijelu evidentno nije u zastari.

30. Isto tako, ukoliko se na predmetni ugovorni odnos ne bi imale primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, po ocjeni ovog suda i u tom slučaju ugovorna odredba ništetna je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ( čl. 322 ZOO- a).

31. Odredbom čl. 296. st 1 ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

32. Budući da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita, obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je sud ocijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te presudio kao u točki I i II. izreke presude.

33. Tuženik nije s uspjehom osporio činjenicu da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a niti je tuženik dokazao da je tužitelju obrazložio na što se takva naknada odnosi.

34. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u točki I. do IV. izreke presude.

35. Odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

36. Odredbom čl. 10. st. 1 ZPP-a propisano je da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

37. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku budući je u cijelosti uspio u sporu, i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na tri ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 6. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1 Tarife), uvećano za pdv 25% (250,00 eura), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 1.329,64 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki V izreke presude.

40. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška, kao previsoko postavljen, te budući da nije bio nužan za vođenje postupka, nije osnovan, pa je isti valjalo odbiti i presuditi kao u točki VI. izreke presude.

U Rijeci 27. studeni 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika