Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1423/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Nediljke Radić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zadar, Ulica Stjepana Radića 8, Zadar, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1315/2023-27 od 8. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika, a djelomično prihvaća kao i žalba tužitelja te prvostupanjska odluka

- potvrđuje u dijelu odluke o naknadi obrade kredita pod točkom II. i III. izreke,

- te ukida pod točkom I. i VI. izreke i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

"I. Nalaže se Tuženiku: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju: VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.117,29 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na:

- 213,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2011. do isplate,

- 242,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2011. do isplate,

- 263,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2012. do isplate,

- 272,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2012. do isplate,

- 271,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2012. do isplate,

- 264,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2012. do isplate,

- 271,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2012. do isplate,

- 275,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2012. do isplate,

- 266,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2012. do isplate,

- 267,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2012. do isplate,

- 253,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2012. do isplate,

- 258,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2012. do isplate,

- 269,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2012. do isplate,

- 267,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2012. do isplate,

- 269,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2013. do isplate,

- 258,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2013. do isplate,

- 251,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2013. do isplate,

- 268,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2013. do isplate,

- 255,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2013. do isplate,

- 240,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2013. do isplate,

- 237,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2013. do isplate,

- 244,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2013. do isplate,

- 250,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2013. do isplate,

- 256,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2013. do isplate,

- 259,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2013. do isplate,

- 269,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2013. do isplate,

- 259,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2014. do isplate,

- 197,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2014. do isplate,

- 201,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2014. do isplate,

- 198,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2014. do isplate,

- 193,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2014. do isplate,

- 194,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2014. do isplate,

- 200,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2014. do isplate,

- 202,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2014. do isplate,

- 203,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2014. do isplate,

- 203,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.10.2014. do isplate,

- 210,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.11.2014. do isplate,

- 212,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.12.2014. do isplate,

- 213,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.1.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.2.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.3.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.4.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.5.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.6.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.7.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.8.2015. do isplate,

- 213,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 1.9.2015. do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 16.154,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006- 1031262160/51400607-5103724200, s nadnevkom: 8. studenog 2007. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

III. Nalaže se Tuženiku: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju: VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.302,71 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 16.11.2007 pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006- 1031262160/51400607-5103724200, s nadnevkom: 8. studenog 2007. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se Tuženiku: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju: VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.031,59 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu:

6.7.2016 pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.“

VI. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 755,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22), sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22,155/23 - dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužitelja obveže tuženiku naknaditi parnične troškove.

3. Također se žali i tužitelj i pobija prvostupanjsku odluku pod točkom I. i VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev, sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istima.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana u cijelosti.

6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na ništetnost valutne klauzule, te povrata preplaćenih iznosa kredita sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno tužitelj traži utvrđenje da je ništetna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te traži isplatu isplaćenog s osnova ovih naknada, dok je pravomoćno odlučeno glede naknade za prijevremenu otplatu kredita i isto nije predmet žalbenog postupka.

7. Iz utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom proizlazi:

- da uvidom u sadržaj pobijanog ugovora je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103724200 od 8. studenog 2007. kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 220.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim tim ugovorom. Kredit je odobren na rok od 30 godina, te je ugovoreno da se otplata kredita ima vršiti u 360 mjesečnih anuiteta čiju visinu je utvrdila banka rokom otplate. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,25 % godišnje. Naknada za odobrenje kredita je 1 %, odnosno 9.815,30 kuna.

8. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelja osnovano zahtjeva utvrđenje ništetnim spornu ugovornu odredbu s naslova naknade obrade kredita i povrat plaćenog iznosa s toga naslova, te isplata, do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak svom u nalazu i mišljenju.

9. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da je banka pripremila tekst ugovora, te da ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu.

9.1. U konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu, te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ju je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada joj pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b. ZID ZPK –načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

11. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

12. Naime, iz Aneksa ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

13. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa je tako u cijelosti izmijenjena i sporna ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, za istaknuti je da činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

13.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

14. Naime, tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

15. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

15.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

15.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev- 3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

16. Naime, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Međutim, obzirom to ne isključuje pravo tuženika da predlaže dokaze na okolnost informiranosti potrošača saslušanjem tužiteljeva osobnog bankara, pa je utoliko i činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

17. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20 točka 1. Zakona o sudovima (Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. 23. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

18. U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj V

1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

18.1. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

19. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

20. Slijedom iznesenog, kao odlučno u postupku je trebalo utvrditi ne samo je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZKP-a, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

21. Pritom je skrenuti pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 također ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

22. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

23. Dakle, potrebno je utvrditi ne samo je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, iznos preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen, već i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost), te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača.

24. Navedena utvrđenja predstavljaju relevantne okolnosti koje Vrhovni sud Republike Hrvatske spominje i u svojem rješenju iz oglednog spora i to kao eventualne osnove za postavljanje kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit.

25. Kako je, međutim, obzirom na naprijed izloženo ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na isplate s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj obvezi vezanoj za CHF, ali i pretplati po osnovi razlike između konvertirane glavnice valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe članka 380.točka 1. ZPP-a ukinuti i odluku o troškovima postupka i odlučiti kao izreci (točka I. i VI.).

26. U nastavku postupka sud prvog stupnja razmotriti će ono na što je u ovoj odluci ukazano, nakon čega će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

27. Ujedno je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnim odredbe ugovora s naslova naknade obrade kredita i isplata s tog naslova.

28. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu i člankom 10. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita što iznosi dosuđeni iznos od 1.302,71 Eur.

29. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

30. Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga:

Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu to očito tužitelj nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.

31. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu s ovog naslova.

32. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

33. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

34. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bilo u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

35. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

36. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga:

Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su- IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

37. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

38. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, i rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

39. Dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

40. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu odluka prvog stupnja zakonita.

41. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

42. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

43. Kako žalbeni navodi u ovom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21).

U Splitu 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić