REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-2244/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DTN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika OTB banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić iz Pule, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj P- 294/2021-26 od 9. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj P-294/2021-26 od 9. svibnja 2024..

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 060424166409, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.04.2006.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane: u odredbi čl.1.2. koja glasi: « Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog ugovora. », u odredbi čl.1.3. koja glasi: « Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. » te u odredbi čl.1.4. koja glasi: « Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 060424166409 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.04.2006.god., a koja glasi:

«Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) -jednokratno 2,45% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.», pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici DTN, OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenog tečaja isplati iznos od 1.004,60 eur (tisuću četiri eura i šezdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 1,25 eur od 08.05.2006.do isplate

na iznos od 0,51 eur od 01.09.2006.do isplate

na iznos od 0,27 eur od 01.10.2006.doisplate

na iznos od 0,55 eur od 06.11.2008.do isplate

na iznos od 11,13 eur od 08.01.2009.do isplate

na iznos od 12,90 eur od 09.02.2009.do isplate

na iznos od 18,69 eur od 11.03.2009.do isplate

na iznos od12,27 eur od 10.04.2009.do isplate

na iznos od12,38 eur od 8.05.2009.do isplate

na iznos od 8,48 eur od 08.06.2009. do isplate

na iznos od 9,14 eur od 10.07.2009. do isplate

na iznos od 6,88 eur od 7.08.2009.do isplate

na iznos od 10,31 eur od 08.09.2009.do isplate

na iznos od 9,13 eur od 07.10.2009. do isplate

na iznos od 8,97 eur od 09.11.2009.do isplate

na iznos od 12,45 eur od 07.12.2009.do isplate

na iznos od 16,81 eur od 11.01.2010.do isplate

na iznos od 21,21 eur od 05.02.2010.do isplate

na iznos od 20,79 eur od 05.03.2010.do isplate

na iznos od 27,98 eur od 08.04.2010.do isplate

na iznos od 26,90 eur od 07.05.2010. do isplate

na iznos od 36,83 eur od 08.06.2010.do isplate

na iznos od 50,28 eur od 08.07.2010.do isplate

na iznos od 46,67 eur od 09.08.2010.do isplate

na iznos od 64,22 eur od10.09.2010.do isplate

na iznos od 55,67 eur od 04.10.2010.do isplate

na iznos od 49,96 eur od 05.11.2010.do isplate

na iznos od 70,23 eur od 08.12.2010.do isplate

na iznos od 83,48 eur od 10.01.2011.do isplate

na iznos od 75,23 eur od 07.02.2011.do isplate

na iznos od 77,60 eur od 04.03.2011.do isplate

na iznos od 68,55 eur od 07.04.2011.do isplate

na iznos od 76,88 eur od 05.05.2011.do isplate

po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici DTN, OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi jednokratne naknade za odobravanja kredita isplati iznos od 356,06 eur (tristo pedeset šest eura i šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25.04.2006.god. do isplate, po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), zaperiod od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište pa do isplate referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.858,35 eura (tisuću osamsto pedeset osam eura i trideset pet centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište pa do isplate referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu za iznos od 378,86 eura (tristo sedamdeset osam eura i osamdeset šest centi) odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupa.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 80,91 eura (osamdeset eura i devedeset jedan cent)."

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor – banka sklopili 24.4.2006. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 26.600,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

6. U postupku je sporno je li tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, odnosno je li s kod ugovaranja valutne klauzule pojedinačno pregovaralo te je li mu dana mogućnost izbora valute sporan je prigovor zastare, te ima li tužitelj pravo tražiti isplatu, naknade za odobravanje kredita.

7. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je:

- da je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe, ona ima ima svojstvo potrošača;

- teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

13. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

14. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Barbare Babić Gobbo, koje je u cijelosti prihvaćeno kao objektivno i stručno, vještak je za obračunsko razdoblje od 25. travnja 2006. do 5. svibnja 2011. utvrdila da je tužiteljica uslijed aprecijacije tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu ukupno preplatila 7.589,07 kuna u otplaćenim mjesečnim anuitetima po osnovi tečajne razlike švicarskog franka, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom isplatnom tečaju kredita. Preplate anuiteta ostvarene su u 36 pojedina mjesečna anuiteta, što pokazuje da je tužiteljica u 60% razdoblja otplate kredita do 5. svibnja 2011. plaćala više iznose anuiteta u odnosu na ugovorene kao posljedicu povećanja kamatnih stopa i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Preplate tečaja švicarskog franka ostvarene su u 33 pojedinačna mjesečna anuiteta odnosno u 55% razdoblja otplate kredita. Ukupan iznos preplaćenog tečaja koji obuhvaća samo pozitivne iznose (preplate) razlike tečaja po pojedinačnim mjesečnim anuitetima iznosi 7.569,07 kuna.

15. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor da je prilikom obračuna od pozitivnih razlika potrebno oduzeti tzv. negativne razlike kako bi se utvrdilo koliko je tužitelj više uplatio tijekom trajanja ugovornog odnosa zbog promjene tečaja valute CHF, u protivnom da se tužitelj stavlja u povoljniju poziciju što je protivno smislu i svrsi restitucije. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost. U slučaju da se prigovor tuženika promatra kao prigovor prijeboja ni tada ne bi bio osnovan jer je za isto nastupila zastara. Naime, trenutak susreta međusobnih tražbina s osnova tečaja jeste trenutak pravomoćnosti kolektivne presude u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF iz 2018. te je to trenutak kada su stranke eventualno mogle međusobno konfrontirati tražbine s osnova promjenjivog tečaja. No, do tog trenutka tražbina tuženika je u zastari jer niži tečaj datira iz perioda do kraja 2008. u odnosu na što tužba u kolektivnom sporu ne prekida zastarijevanje jer je tužba podnesena isključivo u ime i korist potrošača, te banke ne mogu uživati benefite kolektivne tužbe koja je podnesena protiv njih. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara samo u odnosu na potrošače i njihove tražbine dok je u odnosu na banke cijelo vrijeme ostala neprekinuta te je zato u trenutku pravomoćnosti presude za valutu 2018. već nastupila zastara za niži tečaj iz perioda od 2005. do 2008.

16. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

17. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu od 4,6397649 kuna za 1 CHF.

18. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO- a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

19. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka računa prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

20. U odnosu na čl. 5. 1. Ugovora, uzimajući u obzir činjenicu da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, po mišljenju ovog suda, odredba sadržana u čl. 5. 1. Ugovora o kreditu broj 060424166409 predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne.

21. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,45% iznosa odobrenog kredita (članka 7.1. ugovora o kreditu) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 5.1. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

22. Pri tome je za ukazati da iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

23. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. Kako je utvrđeno da je odredba članka 5.1 ugovora o kreditu ništetna (članak 322. stavak 1. ZOO-a), u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi članka 1111. ZOO-a, naloženo je tuženiku da tužiteljici vrati iznos od 356,06 eura, koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

25. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Pod posl.br. Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

26. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF 1.004,60 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je pobliže navedeno u t. I. izreke presude, te iznos od 356,06 eura po osnovi jednokratne naknade za odobravanje kredita, sa zakonskom kamatom od 25.4.2006. pa do isplate.

27. Parnični trošak je dosuđen tužitelju na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

28. Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud, a žalbenim prigovorima tužene nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.

29. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično tanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

31. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

32. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

34. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

35. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

36. Kako je nesporno utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredabe preplatio tuženiku iznos, s osnove pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja i po osnovi jednokratne naknade za odobravanje kredita prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

37. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 25. travnja 2023. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

38. U odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da ista dijelom predstavlja ponavljanje onoga što je isticano tijekom postupka, te isticanje onih prigovora koje je prvostupanjski sud valjano otklonio, o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge.

39. Pravilna i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a.

40. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić