Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici

Hrvtska Kostajnica, Vladimira Nazora 10

Poslovni broj: P-238/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužitelja JV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Milenku Jakšiću i Vanji Jakšiću, odvjetnicima iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćnicima OD Žurić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 28. listopada 2025., na ročištu za objavu presude 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 110510055447, sklopljenog između tužitelja i tuženika 10. svibnja 2011. godine u Petrinji, sadržane u čl. 3. 1. i 3. 3. Ugovora o kreditu, a koje glase: 3.1. Kamatna stopa iznosi 8,99% (slovima: osamcijelihdevedesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. 3.3. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke sukladno Politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB 52508873833, isplatiti tužitelju JV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 141,96 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. studenog 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:

- 8,95 € počevši od 01.11.2014.,

- 8,81 € počevši od 02.12.2014.,

- 8,67 € počevši od 01.01.2015.,

- 8,33 € počevši od 01.02.2015.,

- 7,21 € počevši od 01.03.2015.,

- 7,09 € počevši od 01.04.2015.,

- 6,96 € počevši od 01.05.2015.,

- 6,83 € počevši od 01.06.2015.,

- 6,69 € počevši od 01.07.2015.,

- 6,39 € počevši od 01.08.2015.,

- 5,44 € počevši od 01.09.2015.,

- 5,32 € počevši od 01.10.2015.,

- 5,20 € počevši od 01.11.2015.,

- 5,07 € počevši od 01.12.2015.,

- 4,95 € počevši od 01.01.2016.,

- 4,67 € počevši od 01.02.2016.,

- 3,79 € počevši od 01.03.2016.,

- 3,67 € počevši od 01.04.2016.,

- 3,57 € počevši od 01.05.2016.,

- 3,46 € počevši od 01.06.2016.,

- 3,34 € počevši od 01.07.2016.,

- 3,05 € počevši od 01.08.2016.,

- 2,09 € počevši od 01.09.2016.,

- 2,01 € počevši od 01.10.2016.,

- 1,93 € počevši od 01.11.2016.,

- 1,84 € počevši od 01.12.2016.,

- 1,76 € počevši od 01.01.2017.,

- 1,53 € počevši od 01.02.2017.,

- 0,76 € počevši od 01.03.2017.,

- 0,71 € počevši od 01.04.2017.,

- 0,67 € počevši od 02.05.2017.,

- 0,62 € počevši od 01.06.2017.,

- 0,58 € počevši od 01.07.2017., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB 52508873833, naknaditi tužitelju JV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u visini od 1.761,18 €, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude tj. od dana 27.11.2025., pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja sadržana u podnesku od 19. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu 9.7.2024. tužitelj tvrdi da Ugovorom o kreditu broj: 110510055447 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenim dana 10. svibnja 2011. godine u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita i OTP banke d.d. kao tuženika, tužitelju je odobren gotovinski kredit za mlade. Tužitelj tvrdi da je kredit odobren u iznosu od 12.000,00 € u protuvrijednosti kn obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Kredit je odobren na rok od 7 godina (84 mjeseca), te je ugovoreno da će se njegova isplata vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne odredbe čl. 3. st. 1. i 3. Ugovora o kreditu, koje glase: "kamatna stopa iznosi 8,99% (slovima: osamcijelihdevedesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke sukladno Politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje". Tužitelj tvrdi da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru kod kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju svake pojedine odredbe, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se poziva na članak 81. st. 1. ZZP/03. koji propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj tvrdi da prema tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naprijed citiranom odredbom je, iako Republika Hrvatska tada još nije bila punopravna članica EU, u bitnom preuzet sadržaj čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993., te takvo postupanje tuženika (zadržavanje prava da jednostrano mijenja kamatnu stopu svojim internim aktima) u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava: načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelom savjesnosti i poštenja, propisanima u čl. 3. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 itd.; dalje u tekstu: ZOO). Ono se također kosi i s načelima dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava iz čl. 5. i čl. 6. ZOO. Tužitelj tvrdi da je ZZP propisao da odredbe pisanih ugovora moraju biti lako razumljive, što ovdje nije bio slučaj, jer je na temelju spornih ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač znao jedino visinu kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj tvrdi da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom potrošaču, a službenici Banke pri sklapanju ugovora tužitelju nisu detaljno objasnili po kojim kriterijima banke jednostrano mijenjaju visinu kamatne stope tijekom trajanja kredita, niti je tužitelj mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju i koliki će biti krajnji ekonomski opseg njegove obveze, radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva, što je prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO razlog ništetnosti ugovora. Tužitelj tvrdi da ZZP je propisao da je nepoštena odredba ništetna, s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez nje. Tužitelj tvrdi da temeljem čl. 322. ZOO kao općeg zakona koji regulira obvezne odnose, proizlazi da je Ugovor o kreditu ništetan, ali može opstati kad ništetnost pojedine odredbe bude ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen njenog sadržaja i vrijedio bez nje (pravila o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 324. ZOO). Tužitelj tvrdi da je u ovom sporu nesporno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da su potrošači mogli utjecati na njen sadržaj i uvrštavanje u tekst ugovora. Osim toga, tuženik ne spori niti činjenicu da ni ugovor ni opći uvjeti na koje se pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj tvrdi da je Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđeno da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača. Tužitelj tvrdi da je Presudom Europskog suda (ECJ) u predmetu C-26/13 od 12. veljače 2014. godine u odnosu na tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ (“Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“), izraženo stajalište prema kojem se navedeni stavak treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." Tužitelj tvrdi da ZOO u čl. 296. st. 1. propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu su ugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Tužitelj se poziva na Presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni br. Gž-2296/2021 od 19. travnja 2022. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci u kojoj je, između ostalog, navedeno da tuženik neosnovano smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na kunske kredite kakav je i predmetni jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu, a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. U obrazloženju naprijed citirane odluke se ističe da su odluke donesene u kolektivnom sporu Udruge Franak postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03 pa je, da bi se iste primijenile na korisnike kredita u drugim valutama, potrebno tek provesti dodatni test nepoštenosti spornih odredaba ugovora o kreditu, za čije prolaženje su u tužiteljevom slučaju ispunjene sve pretpostavke. Tužitelj se u tužbi poziva na presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-71/2017 od 6. ožujka 2018. godine, posl. br. Gž-1602/2017 od 31. ožujka 2017. poslovni br. Gž-620/2017 od 23. studenog 2017. godine itd. Tužitelj tvrdi da je u skladu s odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 potvrđeno u postupku prethodnog odlučivanja u predmetu Europskog suda (ECJ) br. C-472/10 u pravnom shvaćanju neovisne odvjetnice – da bi neka specifična okolnost predstavljala valjan razlog da banka jednostrano promijeni kamatnu stopu, ona mora biti izrijekom navedena u ugovoru o kreditu ili barem u općim uvjetima poslovanja banke-tuženika, inače će se ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope ocijeniti nerazumljivom, a time i nepoštenom. S obzirom na usklađenost ocjene prvostupanjskog suda u ovom postupku sa shvaćanjem izraženim u navedenom predmetu Europskog suda, za zaključiti je da je ocjena suda utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP/03 u duhu prava EU. Tužitelj tvrdi da je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 12.000,00 EUR, uz plaćanje promjenjive kamatne stope, ovisno isključivo o samostalnoj odluci tuženika koji pritom nije bio vezan nikakvim objektivnim parametrima ni referentnim stopama, a s obzirom na uređenje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika ispunjeni su svi uvjeti koji se u ovakvim predmetima zahtijevaju za priznavanje tužbenog zahtjeva. Tužitelj tvrdi da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju u kojem nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, što su banke protumačile kao dopuštenje da jednostrano, bez jasnih kriterija zadrže pravo manipuliranja visinom kamatnih stopa svojim internim aktima. Tužitelj tvrdi da se tuženik trebao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja u interesu obje ugovorne strane odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove primjene, te s tim određenjima detaljno upoznati tužitelja kao potrošača. Tužitelj tvrdi da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO o ponašanju i ispunjavanju obveza, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, odnosno pažnjom dobrog stručnjaka. Tužitelj tvrdi da je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke (upravo takve odredbe u čl. 3. st. 1. i 3. sadrži Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika), te su navedene odredbe tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, bile nejasne i teško razumljive, a tuženik im njihove moguće posljedice nije potanko objašnjavao, niti se o uvrštavanju istih u tekst ugovora pojedinačno pregovaralo, budući se tuženik pri kreditiranju potrošača služio standardnim/tipskim ugovorima. Tužitelj tvrdi da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, temeljnom načelu obveznog prava, nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Tužitelj tvrdi da je zbog ništetnih odredbi plaćao veći iznos kamata od onoga koji bi plaćao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, ili barem transparentni mehanizmi jednostranog određivanja promjena kamatne stope tuženika. Podneskom od 19.8.2025. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je odredio visinu tražbine u iznosu od 141,96 eura, zajedno sa zakonskim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplaćene temeljem promjenjive kamatne stope tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu od 8.10.2024., tuženik u bitnom tvrdi da se tužitelj neosnovano referira na presudu Pž-7129/13 i Revt-249/14 jer se iste odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF. Tuženik, a prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare utuženih iznosa pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11; dalje kao: „ZOO“) o stjecanju bez osnove. Tuženik tvrdi da u slučaju utvrđenja ništetnosti dijela odredbe Ugovora kako navodi tužitelj, zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala, te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 . Tuženik tvrdi, a ukoliko bi se ovaj postupka kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik tvrdi da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Tuženik tvrdi da tijek zastare potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač. Kao što je već prethodno navedeno, predmetom spora u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa (parnica Potrošač) bili su ugovori o kreditu ugovoreni s valutnom klauzulom u CHF, a ne ugovori s valutnom klauzulom u €. Tuženik u bitnom tvrdi da se tužitelj ne može pozivati na odluku donesenu u kolektivnom sporu pred Trgovačkom sudu u kojem je tužitelj bio Udruga potrošač. Tuženik tvrdi da u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno tužitelj smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude VTSRH broj Pž- 7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu izravno primijeniti u ovoj parnici najprije iz razloga navedenih u poglavlju 1. ovog odgovora na Tužbu. Tuženik tvrdi da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala i to slijedom utvrđenja iz točke V. izreke presude VTSRH broj Pž-7129/13, odnosno slijedom činjenice da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna. Tuženik tvrdi da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Tuženik tvrdi da pravila o ništetnosti u širem smislu, propisanih Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/2007 pa nadalje; dalje: ZZP) primjenjivog na predmetni Ugovor, u čl. 99. tog zakona određeno je da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“, dok je čl. 96. određeno da se „ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Tuženik tvrdi da se tužitelj pogrešno poziva na utvrđenja iz Presude broj Pž-7129/13 bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, te je tužitelj dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi da zahtjev tužitelja da se ništetnim utvrdi sporna odredba Ugovora o kreditu koji definira kamatnu stopu kao takvu, protivan je prisilnim propisima, jer materijalno pravo koje je na snazi bilo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a to se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Tuženik tvrdi da su ugovorne stranke izrijekom ugovorile da „prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja, Pravilnika o odobravanju kredita građanima te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana (…)“, a ti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Tuženik tvrdi da nije donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat, a tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima, te je transparentnost u izmjenama kamatne stope vidljiva iz Obavijesti o izmjeni kamatne stope (koju je tuženik dostavio uz Tužbu), u kojoj tuženik jasno navodi kojim se parametrima vodio temeljem izmjena. Tuženik tvrdi da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, te je time u cijelosti konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Tuženik tvrdi da osporavana odredba Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Tuženik tvrdi da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbena, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. Tuženik tvrdi da je odredba tužitelju bila razumljiva a što u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora koji je solemniziran – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. Tuženik tvrdi da posljednja pretpostavka koja (kumulativno!) mora biti ispunjena da bi se moglo govoriti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja) koja u ovom slučaju nije ispunjena jer su se kamatne stope mijenjale odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i drugih internih akata Banke, a poglavito vodeći računa o tržišnim uvjetima. Tuženik tvrdi da nije zloupotrijebio svoj položaj te da je promjena kamatnih stopa bila u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Tuženik se poziva na odluku Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11.11.2013., kao i na odluku sadržanu u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2462/03. Tuženik predlaže da se tužitelja u cijelosti odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom. Tuženik se protivi visini tužbenog zahtjeva, osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj namjerava specificirati tužbeni zahtjev.

3. Podneskom od 19.8.2025. tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog novčanog iznosa od 141,96 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od plaćanja pa do isplate. Navedeno postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku u smislu čl. 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), do koje dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka, te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanja o visini potraživanja. Zbog naprijed navedenog riječ je o postupanju koje je dopušteno (čl. 190. st. 2. ZPP-a) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka. U odnosu na takva postupanja Vrhovni suda RH je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova, te i građanskog odjela VSRH održanom 26.11.2021. donio zaključak broj: Su IV- 162/2021 koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem". Uzimajući u obzir navedeni stav VSRH kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud je dopustio preinaku, te je o istom odlučeno izrekom rješenja sadržano u ovoj presudi i rješenju.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u - Ugovor o kreditu broj 110510055447 sklopljen između stranaka 10.5.2011. (str 13-17 predmeta), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost statusa potrošača i pregovaranja o promjenjivoj kamatnoj stopi (str 435-437 predmeta), izvršen je uvid u razne odluke sudova RH i EU (str 334-397 predmeta), izvršen je uvid u oplatni plan (str 18-47 predmeta), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost izračuna pozitivne razlike između početno ugovorenih, te stvarno plaćenih anuiteta po kreditu za period od 1.11.2014. do 31.7.2017. pri čemu vještak treba utvrditi preplatu po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope prilikom kojeg izračuna treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu kao fiksnu za utuženo razdoblje i izračun (str 422-424 predmeta), izvršen je uvid u rješenja Vrhovnog suda RH Rvd-1525/21, (str 343-346 predmeta), izvršen je uvid u pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.1.2022., (str 396-397 predmeta),

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 10.5.2011.. Ugovor o kreditu broj 110510055447, te se radi o gotovinskom kreditu za mlade u visini od 12.000,00 eura s rokom otplate od 84 mjeseca koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu banka utvrđuje planom otplate. Kamatna stopa ugovorena je u visini 8,99% time da je ista promjenjiva a promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke sukladno politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaju. Tuženik je promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora (tuženik), te je početno ugovorena kamatna stopa u visini od 8,99% (čl. 3.1. Ugovora o kreditu). Između stranaka sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je tijekom otplate kredita više puta mijenjao kamatne stope, te se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 8,99% na 10,49% od 1.11.2014. do 25.1.2015., nadalje, 10,25% od 26.1.2015. do 25.7.2015., nadalje, 10,08% od 26.7.2015. do 25.1.2016., 9,86% od 26.1.2016. do 25.7.2016. 9,55% od 26.7.2016. do 25.1.2017., 9,21% do 26.1.2017 do 1.7.2017., te tužitelj i tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, niti su ugovorili parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, niti je tuženik kao banka u ugovoru ili općim uvjetima utvrdio egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, niti metodu izračuna tih parametara. Sud posebno napominje da je tuženik kao banka tužitelju isplatio 12.000,00 € temeljem Ugovora o kreditu ali u protuvrijednosti kuna, te se nije uopće na stranom tržištu zaduživao u eurima, jer je kuna bila jedino sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, te se tuženik ne može pozivati na nikakve promjene na svjetskom tržištu, niti na eventualne promjene temeljem raznih parametara EURIBOR- a jer nije u nikakav rizik ušao, budući je kredit isplatio u kunama, a ne u eurima.

7. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Saslušan u svojstvu stranke u postupku tužitelj u bitnome tvrdi da se prije podizanja ovoga kredita kreditno zadužio kod Raiffeisen banke za kupnju vozila u CHF, te je imao je i dugova po kreditnim karticama kod tuženika, te se odlučio u 2011. sklopiti ugovor o gotovinskom za mlade u visini od 12.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za HNB na dan isplate važećim na dan korištenja kredita u 84 mjesečna anuiteta. Tužitelj tvrdi da su anuiteti dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, time da je prvi anuitet dospio zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Tužitelj tvrdi da je kredit sklopljen u Poslovnici tuženika u [adresa], a kredit je iskoristio za zatvaranje postojećeg kredita u CHF, te je iznos odmah uplaćen na račun te partije kredita, a koju uplatu je izvršio tuženik, te je s ostatkom zatvoren minus u OTP Banci. Tužitelj tvrdi da nije imao mogućnosti utjecati na same odredbe ugovora, niti uvjete sklapanja, već mu je od strane djelatnika banke predočen ugovor na tipiziranom obrascu. Tužitelj tvrdi da je kredit otplaćivao u anuitetima mjesečno preko Internet bankarstva. Tužitelj tvrdi da mu od strane djelatnika banke Ugovor o kreditu nije bio pročitan, niti protumačen, kao niti od strane javnog bilježnika, niti je pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti je za to znao, a niti ga je djelatnik tuženika uputio u njegova prava i protumačio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj tvrdi da je početni anuitet po kreditu iznosio cca 1.500,00 kuna, a u doba podizanja kredita imao je 32 godine. Tužitelj tvrdi da su nakon toga anuiteti rasli i do 100,00 kuna mjesečno. Tužitelj tvrdi da je kredit otplatio i da nije informiran o rizicima ugovaranja u valuti €. Tužitelj tvrdi da je ugovaranje bilo vrlo kratko, te je dobio dokumentaciju od tuženika, zahtjev za podizanje kredita zajedno sa dokumentacijom koju treba pribaviti od poslodavca, a nakon 2-3 dana s dokumentacijom je došao u Poslovnicu Petrinja, te je od djelatnika tuženika dobio ugovor koji je potpisao, nakon čega je isti ovjerio kod javnog bilježnika. Tužitelj tvrdi da je Ugovor prethodno bio potpisan po djelatnicima tuženika. Tužitelj tvrdi da se uopće nije razgovaralo o eventualnoj nadležnosti suda u eventualnom sporu, a djelatnica tuženika mu nije pojasnila što je to promjenjiva kamatna stopa i na koji način će se ista odraziti u otplati anuiteta. Tužitelj tvrdi da nije bio vlasnik OPG-a, vlasnik obrta ili vlasnik trgovačkog društva, a tijekom otplatnog razdoblja za kredit koji je predmet ovoga spora nije primao obavijesti tuženika o promjeni kamatnih stopa. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao utjecati na visinu kamatne stope.

8. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tužitelj i tuženik nisu o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovarali niti su tužitelju objašnjavani način i mehanizam izmjene kamatne stope, a niti je tužitelj na tu odredbu ugovora mogao utjecati. Kako ni sklopljeni Ugovor o kreditu niti Opći uvjeti poslovanja na koje se poziva tuženik ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dakle kako nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, to je ovaj sud stava da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu iz članka 3.1. nepoštena i kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač ima obvezu vratiti banci. Nadalje prema stavu ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa se stoga tako formulirane odredbe ne mogu smatrati određenima niti odredivima. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sporna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer dovodi do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti može provjeriti pravilnost promjene obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija jer banka nije precizno odredila uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, pa je putem navedene ugovorne odredbe tuženik potpuno izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu (kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora. Slijedom navedenog odredba članka 3.1. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci tuženika kao banke protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO te ništetna u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3.1. Ugovora o kreditu.

9. U odnosu na daljnje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je predmet ovog spora sukladno čl. 81. ZZP-a ovaj sud je utvrđivao da li su kumulativno ispunjeni uvjeti. Sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) suprotno ne dokazuje.

10. Kako je prethodno navedeno kamatna stopa ("cijena") u Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 8,99%, a ugovoreno je i da je banka može promijeniti sukladno odlukama o kamatama banke, sukladno politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, te je kamatna stopa sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Takva ugovorna odredba o kamati jest uočljiva, ali sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

11. Odredba članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca a u stavku 3. članka 96. propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

12. Nadalje, u odredbi članka 97. ZZP/07 propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. citiranog Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13. Odredbom članka 102. ZZP/07 propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice da tužitelj nije bio upoznat s parametrima temeljem kojih će se mijenjati visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja te odredbe Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je stajališta da čl. 3.1. Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, tuženik kao vjerovnik tj. kreditor jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa na takav način tuženik kao kreditor je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

14. Nadalje sud ističe kako je ugovornu odredbu članka 3.1.Ugovora o kreditu formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru o kreditu nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

15. Sud je na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenje po vještaku Lidiji Jurković. Vještak u nalazu i mišljenju od 20.6.2025. navodi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi za vremenski period od 1.11.2014. do 1.7.2017 iznosi 141,96 €. U nalazu i mišljenju vještak je potvrdio da je u vremenskom periodu od 1.11.2014. do 26.1.2017. tuženik mijenjao kamatnu stopu tako da je ista od početno ugovorene 8,99% povišena na 10,49% od 1.11.2014. do 25.1.2015., nadalje, 10,25% od 26.1.2015. do 25.7.2015., nadalje, 10,08% od 26.7.2015. do 25.1.2016., 9,86% od 26.1.2016. do 25.7.2016. 9,55% od 26.7.2016. do 25.1.2017., 9,21% do 26.1.2017 do 1.7.2017.. Nalaz i mišljenje vještaka Lidije Jurković sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

16. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik s osnova promjenjive kamatne stope tj. na ime razlike isplati preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

17. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom članka 295. ZOO propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao. Tuženik na kojem je teret dokaza (članak 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe članka 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tuženik suprotno ne dokazuje), iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

18. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

19. U odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos koji je plaćen sud je dosudio zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do isplate na svakomjesečnu razliku pri plaćanju anuiteta. Sud je imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji se treba vratiti i to svakomjesečno od dospijeća anuiteta, pa sve do isplate. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi članku 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi članka 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

20. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen 10.5.2011. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328. ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 9.7.2024..

21. U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem članka 154., 155. i 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023), te činjenicu prema kojoj je tuženik u kvalitativnom smislu osporavao tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i visini, dosuđen trošak u ukupnom novčanom iznosu od 1.761,18 €, a koji troškovi se odnose na:

- trošak sastava tužbe bez PDV-a temeljem Tbr. 7.1. Tarife u iznosu od 200,00 €,

- trošak zastupanja na ročištima bez PDV-a 30.4.2025. i 28.10.2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 200,00 €, za svako ročište po Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife, ukupno 400,00 €,

- trošak pristupa na ročište za objavu presude 27.11.2025. po Tbr. 9. točka 3.

Tarife u visini od 100,00 €

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 16.10.2024. i 19.8.2025. svaki u iznosu od po 200,00 €, ukupno 400,00 €.

Punomoćniku tužitelja je za pruženu intelektualnu uslugu priznat trošak u visini od 1.100,00 €, a budući je tužitelja zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV u visini od 25% što iznosi 275,00 €, dakle, ukupno za pruženu intelektualnu uslugu 1.375,00 €

- trošak na ime vještačenja u iznosu od 280,00 €.

- sudska pristojba na tužbu u visini od 53,09 € i sudska pristojba na presudu u visini od 53,09 €.

22. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od presuđenja, tj. od 27.11.2025., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

23. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Hrvatska Kostajnica, 27. studenog 2025.

Sudac

Renata Žličarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 27.11.2025.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić odvjetnicima iz Siska

- pun. tuženika OD Žurić & Partneri iz Zagreba