REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-573/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja FJ (prije F), iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Renati Dozet Daskal, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb kao pravnog slijednika tuženika SBERBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, OIB: 78427478595, zastupan po Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 8. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb kao pravnom slijedniku tuženika SBERBANK d.d.., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595 platež tužiteljici FJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

na ime glavnice duga iznosa od 4.919,73 € sa zateznom kamatom tekućom od 19.06.2016. do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

na ime kamate iznosa od 1.056,23 € sa zateznom kamatom tekućom od 22.04.2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.847,33 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 27. 11. 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u iznosu od 1.072,47 eura uvećano za zakonske zatezne kamate od 22. 1. 2016. do namirenja.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je je kao korisnik kredita s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. kao kreditorom, / Varšavska 9, Zagreb/ sklopila dana 21.02.2007. godine Ugovor o kreditu broj 311938 na iznos od 62.350,00 CHF ( u daljnjem tekstu Osnovni ugovor ) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Ranki Spevec u Velikoj Gorici pod brojem OV-2656/2007 dana 26.02.2007. Rok otplate kredita ugovoren je na 30 godina, s počekom od 24 mjeseca koji je uključen u rok otplate. U članku 4. ugovorena je kamata na kredit, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,59 % godišnje, time da je određeno kako je kamata promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Prilikom sklapanja Osnovnog ugovora, tužiteljici nije uručena nikakva druga dokumentacija, opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope, osim inicijalnog otplatnog plana, te se radilo o tzv. tipskom ugovoru. D o k a z: saslušanje tužiteljice, uvid u privitak pod 1.

2. U parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa koji je kao tužitelj vodila UDRUGA POTROŠAĆ protiv 8 banaka, a među kojima je i tužena, pravomoćnom Presudom TRGOVAČKOG SUDA U ZAGREBU broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena Presudom VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA U ZAGREBU broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2013. godine, utvrđeno je da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovih drugih internih akata. Presuda se odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.11.2004. do 31.12.2008. U obrazloženju citiranih odluka navedeno je da prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Ovakvo postupanje banaka bilo je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - ZZP/03 i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. Da je takva odredba ništetna potvrdio je i VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE revizijskom presudom u istom predmetu - Rev-249/14-2 od 09.04.2015.

D o k a z: slobodna ocjena suda, uvid u citirane odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa

3. Temeljem čl. 118. ZZP/07, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa tako i Naslovni sud u ovom konkretnom slučaju. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je utvrđena ništetnom. Slijedom iznesenog tužiteljica potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa temeljem jednostranog povećanja kamatne stope. S obzirom utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima / u daljnjem tekstu ZOO / dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetne odredbe Osnovnog ugovora, sve to u svezi s čl. 1111. ZOO-a, 1115. ZOO-a te 1046. ZOO-a.

D o k a z: slobodna ocjena suda

4. U citiranom odlukama iz točke 2. ove tužbe utvrđeno je da to što je nepoštena i ništetna promjena kamatne stope, ne znači da je ništetna i ugovorena početna kamatna stopa. To znači da je za vrijeme otplate kredita trebalo primjenjivati samo tu početno ugovorenu kamatnu stopu. Tužiteljica je s tuženikom dana 21.01.2016.g. sklopila Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 311938 - osnovnom ugovoru radi provedbe postupka konverzije kredita propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju / NN 102/2015 /. Stoga ovom tužbom potražuje na ime razlike ugovorenih i stvarno naplaćenih kamata za razdoblje od sklapanja Osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru – konverzije iznos od 3.999,37 kn sa zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate anuiteta do isplate, detaljno specificirano u tužbenom zahtjevu.

D o k a z: uvid u privitke od 2-6, financijsko vještačenje po sudskom vještaku u slučaju osporavanja visine.

5. Osnovnim ugovorom, ugovorena je i valutna klauzula u CHF, time da se ni o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. 07. 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 06. 2018.g pod točkom 2. izreke utvrđeno da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu vezanim za glavnicu švicarski franak povrijedio prava potrošača, te proglasio valutnu klauzulu u CHF nepoštenom i ništetnom. Kako se radi o parničnom postupku u kolektivnom sporu UDRUGE POTROŠAČ kao tužitelja protiv osam poslovnih banaka u RH , u kojoj je tuženik sedmotuženi, ta Presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa se tako primjenjuje i na Osnovni ugovor sklopljen između parničnih stranaka. Tužiteljica traži da joj tuženik vrati neosnovano stečene tečajne razlike, za razdoblje od 19.01.2008. godine do 19.09.2015. u sveukupnom iznosu od 26.984,45 kuna sa zateznim kamatama tekućim od svake razlike do isplate.

D o k a z : slobodna ocjena suda , uvid u izračun razlika od 30.05.2009. dostavljen uz tužbu, vještačenje po sudskom vještaku financijske struke

6. Radi svega izloženog tužiteljica po svojoj punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud u tijeku postupka odredi financijsko vještačenje te naloži vještaku da utvrdi, koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime:

- razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama tuženika o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno, do dana 30.9.2015.g.;

- na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom, po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno, do dana 30.9.2015.g.;

te nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

"Nalaže se tuženiku SBERBANK d.d.., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595 platež tužiteljici FJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

- na ime preplaćenih kamata iznosa od 3.999,37 kune zajedno sa zateznim kamatama od 19.12.2007.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g., do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09 % godišnje, od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 01.01.2019.g. pa nadalje, po stopi od 6,54 % godišnje, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi izračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od pojedinačnih datuma na sljedeće iznose:

- 23,96 kn od 19.12.2007.g.,

- 23,96 kn od 19.01.2008.g.,

- 23,96 kn od 19.02.2008.g.,

- 23,96 kn od 19.03.2008.g.,

- 23,96 kn od 19.04.2008.g.,

- 122,19 kn od 19.05.2008.g.,

- 122,19 kn od 19.06.2008.g.,

- 122,19 kn od 19.07.2008.g.,

- 122,19 kn od 19.08.2008.g.,

- 122,19 kn od 19.09.2008.g.,

- 122,19 kn od 20.10.2008.g.,

- 122,19 kn od 19.11.2008.g.,

- 122,19 kn od 19.12.2008.g.,

- 241,98 kn od 19.01.2009.g.,

- 241,98 kn od 19.02.2009.g.,

- 241,98 kn od 19.03.2009.g.,

- 252,69 kn od 20.04.2009.g.,

- 231,30 kn od 19.05.2009.g.,

- 241,86 kn od 19.06.2009.g.,

- 252,69 kn od 20.07.2009.g.,

- 230,98 kn od 19.08.2009.g.,

- 241,73 kn od 19.09.2009.g.,

- 241,68 kn od 19.09.2009.g.,

- 241,63 kn od 19.11.2009.g.,

- 241,57 kn od 19.12.2009.g., pa do isplate, u roku od 15 dana.

- na ime razlike u tečaju valute iznosa od 26.984,45 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 31.08.2007.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g., do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09 % godišnje, od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, a od 01.07.2019. pa nadalje po stopi od 6,30 % godišnje, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi izračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od pojedinačnih datuma na sljedeće iznose:

- 16,33 kn od 19.01.2008.g.,

- 7,95 kn od 19.02.2008.g.,

- 47,64 kn od 19.03.2008.g.,

- 11,38 kn od 19.04.2008.g.,

- 88,14 kn od 19.05.2008.g.,

- 96,99 kn od 19.06.2008.g.,

- 94,02 kn od 19.07.2008.g.,

- 91,69 kn od 19.08.2008.g.,

- 100,96 kn od 19.09.2008.g.,

- 158,84 kn od 20.10.2008.g.,

- 159,29 kn od 19.11.2008.g.,

- 158,44 kn od 19.12.2008.g.,

- 364,42 kn od 19.01.2009.g.,

- 397,47 kn od 19.02.2009.g.,

- 340,97 kn od 19.03.2009.g.,

- 350,01 kn od 20.04.2009.g.,

- 358,10 kn od 19.05.2009.g.,

- 336,93 kn od 19.06.2009.g.,

- 339,33 kn od 20.07.2009.g.,

- 337,89 kn od 19.08.2009.g.,

- 336,96 kn od 19.09.2009.g.,

- 323,73 kn od 19.09.2009.g.,

- 346,69 kn od 19.11.2009.g.,

- 355,58 kn od 19.12.2009.g.,

- 82,77 kn od 19.01.2010.g.,

- 89,49 kn od 19.02.2010.g.,

- 101,85 kn od 19.03.2010.g.,

- 113,50 kn od 19.04.2010.g.,

- 141,44 kn od 19.05.2010.g.,

- 161,02 kn od 19.06.2010.g.,

- 185,88 kn od 19.07.2010.g.,

- 205,43 kn od 19.08.2010.g.,

- 224,83 kn od 20.09.2010.g.,

- 224,70 kn od 19.10.2010.g.,

- 224,65 kn od 19.11.2010.g.,

- 314,76 kn od 20.12.2010.g.,

- 291,92 kn od 19.01.2011.g.,

- 303,78 kn od 19.02.2011.g.,

- 318,59 kn od 19.03.2011.g.,

- 677,77 kn od 19.04.2011.g.,

- 733,85 kn od 19.05.2011.g.,

- 836,77 kn od 20.06.2011.g.,

- 925,53 kn od 19.07.2011.g.,

- 939,18 kn od 19.08.2011.g.,

- 838,62 kn od 19.09.2011.g.,

- 786,90 kn od 19.10.2011.g.,

- 807,90 kn od 19.11.2011.g.,

- 812,81 kn od 19.12.2011.g.,

- 252,00 kn od 19.01.2012.g.,

- 277,36 kn od 20.02.2012.g.,

- 253,85 kn od 19.03.2012.g.,

- 365,48 kn od 19.04.2013.g.,

- 312,88 kn od 20.05.2013.g.,

- 304,99 kn od 19.06.2013.g.,

- 307,75 kn od 19.07.2013.g.,

- 313,06 kn od 19.08.2013.g.,

- 331,88 kn od 19.09.2013.g.,

- 337,49 kn od 19.10.2013.g.,

- 342,50 kn od 19.11.2013.g.,

- 360,74 kn od 19.12.2013.g.,

- 348,86 kn od 20.01.2014.g.,

- 370,10 kn od 19.02.2014.g.,

- 379,89 kn od 19.03.2014.g.,

- 365,93 kn od 19.04.2014.g.,

- 354,29 kn od 19.05.2014.g.,

- 355,70 kn od 20.06.2014.g.,

- 373,44 kn od 19.07.2014.g.,

- 380,70 kn od 19.08.2014.g.,

- 386,28 kn od 19.09.2014.g.,

- 396,69 kn od 20.10.2014.g.,

- 408,66 kn od 19.11.2014.g.,

- 404,52 kn od 19.12.2014.g.,

- 348,41 kn od 19.01.2015.g.,

- 348,41 kn od 19.02.2015.g.,

- 348,41 kn od 19.03.2015.g.,

- 348,41 kn od 19.04.2015.g.,

- 348,41 kn od 19.05.2015.g.,

- 348,41 kn od 19.06.2015.g.,

- 348,41 kn od 20.07.2015.g.,

- 348,41 kn od 19.08.2015.g.,

- 348,41 kn od 19.09.2015.g., pa do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku platež tužiteljici troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom po stopi od 6,11 % godišnje, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi izračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

7. Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno specificirala podneskom od 22. 4. 2025. te na ročištu 8. 10. 2025. uskladila tužbeni zahtjev u odnosu na naziv tuženika zbog statusne promjene tuženika tako da glasi:

„Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb kao pravnom slijedniku tuženika SBERBANK d.d.., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595 platež tužiteljici FJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

na ime glavnice duga iznosa od 4.919,73 € sa zateznom kamatom tekućom od 19.06.2016. do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

na ime kamate iznosa od 1.056,23 € sa zateznom kamatom tekućom od 22.04.2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku platež tužiteljici troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.“

8. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Karlovcu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10. Ugovora o kreditu br. 311938 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog između tužitelja i tuženika 21.2.2007., ovjeren od javnog bilježnika Ranki Spevec pod brojem Ov-2656/2007, od 21.2.2007. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Tako i R u knjizi Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine d.d., Zagreb, studeni 2004., str. 285. gdje se navodi: Sukladno gore citiranom teoretskom dijelu teksta, identično pravno shvaćanje prisutno je i u sudskoj praksi, izraženoj u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009.

Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju.

Dokaz: Sentenca Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009., Odluka Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012.

9. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

10. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te drži kako je tužba je u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana

i. Prigovor radi prijeboja

11. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Dakle, na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Prilog: Uvid u Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos – 1/19

12. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. Poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naknadi troškove postupka tuženiku jer je uredno provedena konverzija ugovora o kreditu čime je tužitelj izgubio pravni interes za podnošenje tužbe.

13. Potraživanje tužitelja je u zastari

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 19.5.2020. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe.

1) Stjecanje bez osnove

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

„Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanjepočelo teći.“

Dokaz: - Uvid u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 183/2011 Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu broj određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. 2) Naknada štete

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu:

ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. 3) Povrat mjesečnih anuiteta

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.

14. Izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

Općepoznata je činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015,78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 311938 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, ovjeren od javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba, pod brojem Ov-515/16., dana 25.1.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).

Dokazi: - Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu, mr.sc. RJ, Pravo i porezi,br.

5/19. str. 15-23

15. Ovim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. - Prijedlog broj 899 (dalje: Konačni prijedlog), u kojem se, između ostalog, navodi:

„S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vođeni u Ministarstvu financija urodili plodom, sve

naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF…“ (stranica 4. Konačnog prijedloga)

[…]

„…Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procjenjivo je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu…“ (stranica 6.Konačnog prijedloga)

[…]

„Stoga se ... predlaže trajno rješenje, na način da se trajno eliminira neravnopravni položaj

dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF.“ (stranica 6 Konačnog prijedloga)

[…]

„…postići se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova…Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga) Dokaz: - Konačni prijedlog, stranice 1-6 32. Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK nameće se zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. Upravo takvo zakonsko rješenje derogiralo je bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom s konverzijom, a drugi put vraćajući iznose utužene ovom tužbom.

33. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 2 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 4 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc.

Dokazi: - Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu (dostavljen uz tužbu)

16. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Ispravnost ovog stajališta tuženika potvrđeno je sudskom praksom u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, pa je tako Županijski sud u Osijeku odlukom u predmetu Gž-1657/2016 zauzeo stav, cit:

"Naime, tužitelj ne može tražiti da se utvrdi ništetnom odredba ugovora koja je sporazumom stranaka prestala važiti, te da se isplati razlika koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima."

Tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci u predmetu Gž-834/16, cit: " Nesporno je naime da su stranke (…) zaključile Dodatak Ugovora o kreditu sukladno

odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (…) pa takvom dispozicijom (potpisom aneksa – dodatka) nema više pretpostavki za pozivanje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (…) odnosno Zakona o obveznim odnosima (…) na kojima je temeljio tužbu.

Tuženik prilaže i odluku Županijskog suda u Rijeci u predmetu Gž-1062/17, u kojoj je sud zauzeo stav, cit:

"Kako se zahtjev za isplatom temelji na ništavosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog neosnovanosti tvrdnje o ništavosti te odredbe Ugovora neosnovan je zahtjev za isplatom."

Županijski sud u Splitu, u presudi posl. br. Gž-385/2017 od 6.2.2019. zauzeo stav je da:

„Drugim riječima sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijenjen je ugovorom o kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CEUR, zbog čega tužitelj više da ne može zahtijevati bilo kakvu eventualnu pretplatu po kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF....“

Dokazi: - Presuda i rješenje Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016

- Presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-834/16

- Presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1062/17

- Presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-385/2017

17. Zaključno, sve navedeno je u skladu i sa stajalištem pravne znanosti, pa tako prof.dr.sc. ĐJ i doc.dr.sc. OJ u stručnom članku „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16. i 17.) iznose sljedeće: „Takav sporazum, bez obzira na svoju formu (aneks postojećem ugovoru ili novi ugovor o kreditu u EUR kojim se novira prijašnji ugovor o kreditu u CHF), predstavlja novu pravnu osnovu koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova pravila o stjecanju bez osnove. Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF.“ (Pravo i porezi, br.3/19., str. 17.), te „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kreditu u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno

ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu u CHF (uplate glavnice i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne

osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u

CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove.“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16.)

Dokaz: prof.dr.sc. ĐJ i doc.dr.sc. OJ: „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza

stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19.)

18. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet 38. U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s

iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.Tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž- 311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom presudom, drugostupanjski sud je prihvatio

žalbu tamo tuženice (OTP banke d.d.) i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju sudu na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da

„…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„

Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori.

Dokaz: Presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-311/18 od 09.01.2018.

19. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 21.2.2007. sklopili Ugovor o kreditu. Također, nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, a da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju tuženika za CHF. S druge strane, netočno je da je po Ugovoru o kreditu kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da tužitelj i tuženik prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamate stope. U čl. 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.“ Osnovna i ključna odredba koja određuje polaznu vrijednost kamatne stope, na koju se prethodna odredba samo nadovezuje te koju tužitelj propušta navesti je upravo odredba koja glasi „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.“ Tužitelju je stoga potpisom predmetnog Ugovora moglo i moralo biti jasno da kamatu čini vrijednost tromjesečnog LIBORA (što je podatak dostupan svima, ne samo tuženiku), vrijednost promjene troška pribavljanja sredstava i kamatna marža koji su utvrđeni Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tuženika i drugim općim aktima tuženika. Ugovor tužitelja, pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena Ugovora jasno definirana. Tuženik će u nastavku pokazati kako je upravo u razdoblju za koje tužitelj smatra da je u istome došlo do pretplate, tuženik bio izložen velikom porastu troškova. Ekonomski indikator koji nedvojbeno ukazuje na porast ili pad troška tuženika je CDS (Credit Default SWAP). Radi se o financijskom derivatu koji odražava premiju rizika određene države za financiranje na određeni rok, te njegova veličina kao takva ovisi o rating-u države i o roku na koji se zahtijeva likvidnost. Rast CDS-a odražava percepciju tržišta o rastu rizika zemlje izdavatelja, u ovom slučaju Republike Hrvatske. Izbijanjem krize krajem 2007.g. i povećanjem očekivanja „defaulta“ (neispunjavanja obveza izdavatelja dužničkih papira - obveznica) prema određenim zemljama porasla je i cijena CDS-a kao instrumenta zaštite od kreditnog rizika. Iz ispisa kretanja CDS-a za Hrvatsku vidljivo je kako je CDS u predmetnom razdoblju drastično rastao i tako uzrokovao i porast troškova tuženika. Vidljivo je da je CDS u rujnu 2008.g. iznosio 166.002 (što već predstavlja četverostruku vrijednost u odnosu na vrijednost CDS-a iz rujna prethodne godine), dok je iznos CDS-a u prosincu 2008.g. iznosio 435,503 što znači povećanje veće od 2,5 puta. U ožujku 2009.g. vrijednost CDS-a i dalje je na visokih 377.668. CDS ostaje na iznimno visokoj razini i u svim narednim periodima. CDS je službeni podatak koji se može naći na javno dostupnim web stranicama značajnijih financijskih institucija i specijaliziranih informativnih financijskih društava, fondova i sl. Opaske radi, tuženik ističe kako do 30.09.2008. godine vrijednost LIBOR-a kontinuirano povećavala te je Banka, u slučaju tumačenja spornih odredbi Ugovora o kreditu na način kako to sugeriraju tužitelji, u tom periodu imala osnovu za povećanje kamate. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.

Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) te članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač.

20. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu iznosa koji je tužitelj sam izračunao, a svoj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji o ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. Promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope.

21. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a.

22. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 62.350,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju

Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za

valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Dokaz: Saslušanje tužitelja

23. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.14. i 9.15. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“

24. Nadalje, odredbama 9.16. i 9.17. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

25. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva

Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

26. Prigovor radi prijeboja

Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 2 Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom broj 2 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 8.080,54 kn. Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja.

Dokaz: - Pregled prometa po računu / otplate anuiteta kredita, po potrebi

- Financijsko vještačenje, po potrebi

- Potvrda o provedbi konverzije Ugovora o kreditu

27. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu:

• utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 8.080,54 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 22.1.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, • donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te • odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

28. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

29. U dokaznom postupku sud je pročitao Osnovni ugovor od 21.02.2007., Dodatak osnovnom ugovoru-konverzija 21.01.2016., Plan otplate, Prometnu karticu po kreditu, Izračun razlike anuiteta i kamata tablica , te tekstualni dio, Dopis tuženiku

– pribava dokumentacije 11.04.2019., Račun za izračun sa uplatnicom, početni otplatni plan, stvarnu otplatnu tablicu po kreditu s promjenama kamatne stope iskazanu u CHF, promet po računu iskazano i u valuti CHF, aneks osnovnom ugovoru kojim je ugovoren poček koji je vidljiv iz dostavljenog prometa po kreditu, pregled tečajnih lista Sperbank d.d. za razdoblje od 1. 1. 2007. do 31. 12. 2015., izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D&S d.o.o., te saslušanjem tužitelja.

30. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja novčanog iznosa na ime preplate, odnosno koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi – sve to iskazati po pojedinačnim mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu – dakle da budu vidljivi i mjesečni preplaćeni iznosi kamata, ukupni preplaćeni iznos, kao i datum plaćanja kamata po tužitelju i to sve ukupno do dana konverzije 30.9.2015.; koliki je iznos kredita tužitelj kroz mjesečne anuitete preplatio zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatio na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF – sve to iskazati po pojedinačnim mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu – dakle da budu vidljivi mjesečni preplaćeni iznosi, ukupni preplaćeni iznos, kao i datum izvršenog plaćanja po tužitelju i to sve ukupno do dana konverzije 30.9.2015.; utvrditi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju; -utvrditi uračunavanje priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja temeljem članka 171. i članka 172. Zakona o obveznim odnosima; uzeti u obzir I negativne razlike.

31. Prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu potraživanje tužitelja odnosi se na glavnicu (po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. i 172. ZOO-a) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja – samo pozitivne razlike na dan zadnjeg povrata 19. 6. 2016. u iznosu od 4.919,73 eura i 1056,23 eura kamate, ukupno 5.973,97 eura.

32. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO).

33. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu. Prigovor nije osnovan. Naime, svoje potraživanje tužitelj temelji na presudama donesenim u kolektivnom sporu, a koje se temelje na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 96/03.; u daljnjem tekstu: ZoZP/03; te članci 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; u daljnjem tekstu: ZoZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

34. Pojam nepoštene ugovorne odredbe sadržan je u odredbi članka 81. ZoZP/03: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati; Gotovo identičnu odredbu sadrži članak 96. ZoZP/07: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

35. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZoZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identičnu odredbu sadrži članak 102. stavak 1. ZoZP/07. U kolektivnom je sporu najprije utvrđeno, uvidom u predočene formularne (standardne) ugovore banaka i saslušanjem korisnika kredita te primjenom članka 81. stavaka 2. i 3. ZoZP-a/03 i članka 96. stavaka 1. i 2. ZoZP-a/07, da su posrijedi ugovorne odredbe o kojima potrošači nisu mogli pojedinačno pregovarati s bankama. Tako stoga što nisu imali nikakvog utjecaja na sadržaj odredaba standardnog ugovora o kreditu koje su unaprijed formulirale tužene banke, čak i kada bi dvojili o njihovom sadržaju ili zahtijevali dodatne informacije (točka 17. odluke broj: U-III- 4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Citiranim člankom 81. ZoZP-a/03, te člankom 102. ZoZP/07 izričito je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

36. Valja istaknuti da tuženik na okolnost eventualnog pojedinačnog pregovaranja o prorogacijskoj klauzuli nije predložio niti jedan dokaz pa posljedično tome nije ni dokazao da bi se o prorogacijskoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, pri čemu je još u kolektivnom sporu nesporno utvrđeno da se radi o tipskim ugovorima. I iz samog sadržaja ugovora dade se zaključiti da se radi o tipskom obrascu s mogućnosti korigiranja elemenata u odnosu na svakog pojedinca kao potencijalnog korisnika kredita s vrlo malim prostorom za bilo što izmijeniti osim imena i prezimena, iznosa kredita, roka trajanja, dakle, onoga što se sa svakim pojedincem posebno ugovara. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu sklopljenom na unaprijed formuliranom obrascu, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao nikakav utjecaj, pa tako niti na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te posljedično uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao u konkretnom slučaju, nije valjana. Dakle, s obzirom da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i sročena je od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove postupka, a oteža pristup sudu tužitelju. Parnični sud neće primijeniti takvu ugovornu odredbu, nego će dopustiti potrošaču da tužbom pokrene parnični postupak pred sudom svoga prebivališta sukladno odredbi čl. 2. i čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16. – dalje: ZPK) prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedena odredba se primjenjuje bez obzira na to kad je nastao ugovor o kreditu, već ovisi o tome kad je konkretni postupak pokrenut pred sudom.

37. Slijedom izloženog, kako je postupak u ovom predmetu pokrenut podnošenjem tužbe 18. 5. 2020., nakon stupanja na snagu prethodno navedene odredbe, to tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, jer je prorogacijskom klauzulom u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, to u konkretnom slučaju između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu citiranih odredbi, pa je tužitelj imao pravo pokrenuti postupak pred ovim sudom kao sudom mjesta svog prebivališta temeljem čl. 19.l st. 1. ZPK, jer se radi o zakonu koji je bio na snazi u trenutku podnošenja predmetne tužbe.

38. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP 14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP 14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP 14, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Odredba čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati iz [adresa] u [adresa] te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag, te troškove punomoćnika odvjetnika. Dakle, osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja.

39. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o kreditu broj 311938 od 21.2.2007. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit od 62.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren uz redovnu kamatnu stopu od 4,59 % s rokom otplate od 30 godina. Stopa interkalarne kamate jednaka je redovnoj.

40. Nadalje, nije sporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je, dakle, pravomoćnom presudom utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

41. Nadalje, iako je Ugovor o kreditu čije odredbe su predmet ovog spora sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Obveza je sudova pratiti europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

42. Na temelju izvedenih dokaza glede glavnih zahtjeva tužitelja ovaj sud utvrđuje:

- da glede pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

- da je istovjetno bilo propisano i odredbama ZZP/07 tj. čl. 138.a

- da je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a na takvo tumačenje upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pa je sud vezan utvrđenjima u tom postupku za zaštitu kolektivnih interesa

- da je sud u postupku koji pokrene potrošač vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženika te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka

- da test poštenosti predmetnih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze

- da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati; prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.)

- da upravo u dijelu glede promjene kamatne stope odredba je utvrđena nepoštenom u kolektivnom sporu jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu); ta je okolnost istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita, povećala kreditno opterećenje korisnika

- da treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu Đ HJ i FJME protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba; da se radi o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

43. O pravnom interesu za podnošenje predmetne tužbe:

- da ovdje valja cijeniti sklopljen Dodatak Ugovoru, da po pravnom shvaćanju ovog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbi Ugovora, jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule (odluka suda drugog stupnja u tzv. kolektivnom sporu tada nije bila niti donesena glede valutne klauzule), a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (u kolektivnom sporu), sve uz primjenu valutne klauzule

- da činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos koji još tužitelj mora platiti ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku s obzirom na ništetne odredbe, pa time niti da je izgubio pravni interes za utvrđenjem, u osnovi, da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i postavljanje kondemnatornog zahtjeva

- da takvo shvaćanje nije suprotno ni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da tužitelj u tijeku postupka ne ističe ništetnost Dodatka Ugovoru o kreditu (Sporazuma o konverziji), pa ogledni spor Gos 1/2019 VSRH nije od utjecaja na ovaj parnični postupak tim više što je presudom suda EU C – 118/17 (slučaj Dunaj) utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom provedena potpuna restitucija, a vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da nije, u kojem smislu su i odluke Vrhovnog suda RH broj Rev – 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine koje u bitnom ukazuju da ništetnost nastupa po zakonu, pa sklapanje dodatka o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti ugovora o kreditu.

44. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

45. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

46. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

47. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ČJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

48. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco, SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

49. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF.

50. O prigovoru zastare:

- da je neosnovan prigovor zastare tuženika jer je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 18. 5. 2020., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare; o čemu je zauzeto i pravno shvaćanje u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.,

- da stoga u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period, nije bila u zastari jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, da je zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) po obje osnove počela ponovno teći 14. lipnja 2018., za razliku od ostalih banaka u odnosu na koje je zastara u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate počela ponovno teći 13. lipnja 2014., što nije slučaj i u odnosu na utuženu banku.

- da tražbina zastarijeva u roku 5 godina čl. 225. ZOO-a, pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina (od 14. lipnja 2018. do 18. 5. 2020.).

51. O visini zahtjeva:

Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. Vještak je utvrdio:

U varijanti 1) – samo pozitivne razlike

-da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.454,15 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita3 i iznosi 6.705,23 kune.

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama.

-da razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, izračunata između tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 30.362,50 kuna.

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19.

-da ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 37.067,74 kuna / 4.919,73 EUR. Ukupne razlike prikazane su u stupcu 20 tablice u prilogu u kunama, a u stupcu 24 u eurima.

U varijanti 2) – sve razlike

-da je tužitelj je zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.781,80 CHF manje nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala. U ukupnom iznosu razlike zbog promjene kamatnih stopa sadržana je negativna razlika u iznosu od 3.235,95 CHF i pozitivna razlika u iznosu od 1.454,15 CHF.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na isplate kredita je negativna i iznosi 8.216,04 kune. U ukupnom iznosu razlike sadržana je negativna razlika u iznosu od 14.921,27 kn te pozitivna razlika u iznosu od 6.705,23 kune.

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama,

-razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, izračunata između tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 29.93,4,83 kune, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 30.362,50 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) 427,67 kuna. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19.

-ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 21.718,79 kuna, od čega su pozitivne razlike (u korist tužitelja) 23.8111,16 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) 2.092,36 kuna i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu.

Primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,5345 HRK/EUR utvrdili smo da ukupna razlika po obje osnove iznosi 2.924,25 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 3.160,29 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 277,70 eura i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice u prilogu.

-razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate je, u svim varijantama, negativna i iznosi 2.079,07 CHF, odnosno 9.586,80 kuna pretvorena u kunsku vrijednost po početnom tečaju na dan isplate/korištenja kredita.

Glavnica u CHF koja je ušla u konverziju niža je od one koja bi bila po početnom otplatnom planu.

-po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je u varijanti 1) – samo pozitivne razlike – utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 19.6.2016. godine iznosi 45.025,93 kuna, od čega 37.067,74 kuna na ime glavnice duga, a 7.958,19 kuna na ime zatezne kamate obračunate do 19.6.2016. godine.

Ukupan dug tuženika na dan zadnjeg povrata iskazan u eurima iznosi 5.975,97 eura, od čega 4.919,73 eura glavnice i 1.056,23 eura kamate.

-po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je u varijanti 2) – sve razlike – utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 19.6.2016. godine iznosi 28.075,28 kuna, od čega 23.811,15 kuna na ime glavnice duga, a 4.264,13 kuna na ime zatezne kamate obračunate do 19.6.2016. godine.

Ukupan dug tuženika na dan zadnjeg povrata iskazan u eurima iznosi 3.726,23 eura, od čega 3.160,28 eura glavnice i 565,95 eura kamate.

Povratom priznate preplate, u obje je varijante, isplaćen samo dio obračunatih zateznih kamata u iznosu od 8.080,54 kune. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 i 8 obračuna kamate te 21 tablice utvrđenja razlika) teče i dalje od 19.6.2016. godine pa do isplate.

52. Sudski vještak je detaljno obrazložio nalaz i mišljenje, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti. Radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

53. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev koji se odnosi na glavnicu duga na dan 19. 6. 2016. u iznosu od 4.919,73 eura, te na ime zatezne kamate u iznosu od 1.056,23 eura, što ukupno iznosi 5.975,97 eura prihvaćen je kao osnovan u cijelosti. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti potraživanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

54. Tuženik u odgovoru na tužbu od 22. 7. 2020. predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.072,47 eura uvećano za zakonske zatezne kamate od 22. 1. 2016. do namirenja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Što se pak tiče zastare tog potraživanja, točno je da tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja. Međutim, od dospjelog iznosa koje tuženik stavlja u prijeboj 22. 1. 2016. i postavljanja prigovora radi prijeboja 22. 7. 2020. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

55. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje dopisa banci od 10. 4. 2019. iznos od 50,00 eura (Tbr.37.t.1.), za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 5. 11. 2020.– očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 13. 11. 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 22. 4. 2025. – očitovanje na nalaz i mišljenje vještak i specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 8. 10. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu odluke iznos od 100,00 eura, zbrojeno i uvećano za PDV 1.437,50 eura. Tužitelju je dosuđen trošak izdavanja dokumentacije u iznosu od 25,35 eura, trošak vještačenja u iznosu od 253,13 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 43,78 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 87,57 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 1.847,33 eura. Tarifa ne propisuje nagradu ni naknadu troškova za sastavljanje troškovnika. Tužitelj nema pravo na naknadu troška izrade preliminarnog nalaza. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 27. studenog 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Renata Dozet Daskal

2. OD O i Partneri