Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Cehovska ulica 1.
Poslovni broj: P-58/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužitelja JUPITER HUMALAJA j.d.o.o. za usluge, OIB: 06985882377 iz Zagreba, Šenoina ulica 3, protiv 1. tuženika BANKA KOVANICA d.d., OIB: 33039197637, iz Varaždina, Petra Preradovića 29, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Radeljak, odvjetnica iz Zagreba, Masarykova 13. i 2. tuženika SVEA EKONOMI d.o.o., OIB: 17863542417, iz Zagreba, Damira Tomljanovića - Gavrana 11, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Bogovjević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Nadramija i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Kranjčevićeva 10, radi utvrđenja ništetnosti te isplate radi stjecanja bez pravne osnove, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice 1. tuženka Ivane Radeljak, odvjetnice iz Zagreba, te danom objave presude 27. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„I/ Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000003596 od 05. veljače 2013. godine koji su sklopili BANKA KOVANICA d.d., OIB: 33039197637, 42000 Varaždin, Ulica Petra Preradovića 29, kao Banka/kreditor i UF; OIB: [osobni identifikacijski broj], 10290 ZAPREŠIĆ, Ulica Mihovila Kruplina 4, kao Korisnik kredita na iznos 15.000,00 EUR.
II/ Nalaže se Tuženiku BANKA KOVANICA d.d., OIB: 33039197637, Varaždin, Ulica Petra Preadovića 29, u roku od osam dana platiti Tužitelju JUPITER HIMALAJA j.d.o.o., OIB: 06985882377, 10000 Zagreb, Šenoina ulica 3, iznos od 506,50 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi od u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. godine te od 1. kolovoza 2015. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 01. siječnja 2023. godine, a od 01. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnje banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena
počev od 13.03.2013. pa do isplate na iznos 17,25 EUR
počev od 11.04.2013. pa do isplate na iznos 17,25 EUR
počev od 11.05.2013. pa do isplate na iznos 17,16 EUR
počev od 12.06.2013. pa do isplate na iznos 17,06 EUR
počev od 12.07.2013. pa do isplate na iznos 17,05 EUR
počev od 14.08.2013. pa do isplate na iznos 17,01 EUR
počev od 12.09.2013. pa do isplate na iznos 17,20 EUR
počev od 22.10.2013. pa do isplate na iznos 17,27 EUR
počev od 15.11.2013. pa do isplate na iznos 17,27 EUR
počev od 17.12.2013. pa do isplate na iznos 17,32 EUR
počev od 13.02.2014. pa do isplate na iznos 17,34 EUR
počev od 15.04.2014. pa do isplate na iznos 17,30 EUR
počev od 15.07.2014. pa do isplate na iznos 17,30 EUR
počev od 19.08.2014. pa do isplate na iznos 17,30 EUR
počev od 19.09.2014. pa do isplate na iznos 17,30 EUR
počev od 14.11.2014. pa do isplate na iznos 17,67 EUR
počev od 11.12.2014. pa do isplate na iznos 17,67 EUR
počev od 14.01.2015. pa do isplate na iznos 17,67 EUR
počev od 12.02.2015. pa do isplate na iznos 17,67 EUR
počev od 13.03.2015. pa do isplate na iznos 17,67 EUR
počev od 14.04.2015. pa do isplate na iznos 14,28 EUR
počev od 14.04.2015. pa do isplate na iznos 17,23 EUR
počev od 13.05.2015. pa do isplate na iznos 14,28 EUR
počev od 13.06.2015. pa do isplate na iznos 14,28 EUR
počev od 13.06.2015. pa do isplate na iznos 17,29 EUR
počev od 11.07.2015. pa do isplate na iznos 14,28 EUR
počev od 11.07.2015. pa do isplate na iznos 17,29 EUR
počev od 13.08.2015. pa do isplate na iznos 17,29 EUR
počev od 12.09.2015. pa do isplate na iznos 17,67 EUR
počev od 12.08.2016. pa do isplate na iznos 15,93 EUR.
III/ Nalaže se Tuženiku SVEA EKONOMI d.o.o., OIB: 17863542417, Zagreb, Damira Tomljanovića Gavrana 11, u roku od osam dana platiti Tužitelju JUPITER HIMALAJA j.d.o.o., OIB: 06985882377, 10000 Zagreb, Šenoina ulica 3, iznos od 665,74 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi od u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 1. kolovoza 2015. godine te od 1. kolovoza 2015. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 01. siječnja 2023. godine, a od 01 siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena
počev od 05.02.2020. pa do isplate na iznos 29,84 EUR
počev od 05.03.2020. pa do isplate na iznos 29,84 EUR
počev od 07.04.2020. pa do isplate na iznos 29,84 EUR
počev od 06.05.2020. pa do isplate na iznos 29,84 EUR
počev od 06.06.2020. pa do isplate na iznos 29,91 EUR
počev od 04.07.2020. pa do isplate na iznos 9,91 EUR
počev od 05.11.2020. pa do isplate na iznos 14,16 EUR
počev od 05.12.2020. pa do isplate na iznos 29,91 EUR
počev od 09.01.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 01.02.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 05.02.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 05.03.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 07.04.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 06.05.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 05.06.2021. pa do isplate na iznos 26,04 EUR
počev od 06.07.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 07.08.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 04.09.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 02.10.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 05.11.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 04.12.2021. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 05.01.2022. pa do isplate na iznos 30,12 EUR
počev od 04.02.2022. pa do isplate na iznos 14,83 EUR
počev od 01.03.2022. pa do isplate na iznos 30,12 EUR.
IV/ Nalaže se Tuženicima BANKA KOVANICA d.d. OIB: 3309197637, Varaždin, Ulica Petra Preradovića 29. i Svea ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, Zagreb, Damira Tomljanovića Gavrana 11, da solidarno u roku od osam dana plate Tužitelju JUPITER HIMALAJA j.d.o.o., OIB: 06985882377, 10000 Zagreb, Šenoina ulica 3, trošak u iznosu od 553,08 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.“
2. Nalaže se tužitelju JUPITER HUMALAJA j.d.o.o. za usluge, iz Zagreba, Šenoina ulica 3, OIB: 06958882377, u roku od 15 dana naknaditi 1. tuženiku BANKA KOVANICA d.o.o., OIB: 33039197637 iz Varaždina, Petra Preradovića 29, trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. studenoga 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, te se isto tako nalaže tužitelju da i 2. tuženiku SVEA EKONOMI d.o.o., OIB: 17863542417, iz Zagreba, Damira Tomljanovića – Gavrana 11, u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na dosuđeni iznos troška teče od 28. studenoga 2025. kao prvog dana nakon donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
3. Odbija se zahtjev 1. tuženika BANKA KOVANICA d.o.o., OIB: 33039197637, iz Varaždina, Petra Preradovića 29, za naknadom troška ovog parničnog postupka u iznosu od 392,90 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od dana presuđenja, pa do isplate, kao što se odbija i dio zahtjeva 1. tuženika u odnosu na stopu zateznih kamata zatraženih na iznos dosuđenih troškova ovog postupka iz točke II. izreke ove presude tekućih od 27. studenoga 2025., kao dana donošenja ove odluke, pa do isplate, u visini uvećanja referentne stope za pet postotnih poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv 1. i 2. tuženika ovome sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu i isplate u kojoj je, u bitnome, naveo da je Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000003596 od 5. veljače 2013. (dalje: Ugovor) kojeg su sklopili Banka Kovanica d.d., kao kreditor i UF, kao korisnik kredita u iznosu od 15.000,00 eura ništetan, jer iz tog Ugovora nije razvidno kako se određuje kupovni, odnosno, prodajni tečaj 1. tuženika, što je suprotno odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, pa je činidba neodređena i neodrediva radi čega je Ugovor ništetan temeljem čl. 270. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, te da iz predmetnog Ugovora nije razvidno kako je određen način određenja promjenljive kamatne stope što je suprotno čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, pa je činidba neodređena i neodrediva radi čega je predmetni Ugovor ništetan po čl. 270. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je pridodao da je nesporno da je ugovaranje promjenljive kamatne stope bila odlučujuća pobuda i uvjet – motiv, a s obzirom na prirodu poslovanja banka, kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na dulje vremensko razdoblje i kada ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na njezinu visinu.
Nadalje, tužitelj je naveo da je Ugovorom o cesiji broj KOV 001 od **.**.2024. UF , kao cedent, ustupio ovdje tužitelju, kao cesionaru, jednu desetinu novčane tražbine s osnove restitucije na temelju ništetnosti radi stjecanja bez pravnog osnova plaćanje po predmetnom Ugovoru o nenamjenskom kreditu, odnosno, njegovih odredbi koje ima prema 1. tuženiku te jednu petinu novčane tražbine s osnove restitucije na temelju ništetnosti – stjecanja bez pravnog osnova iz plaćanja po predmetnom ugovoru koje ima prema cesusu, ovdje 2. tuženiku Svea ekonomi d.o.o. iz Zagreba. Tužitelj je naveo da je čl. 20. Zakona o obveznim odnosima određeno da obveze nastaju i stjecanjem bez osnove slijedom čega pitanje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj ovisi obveza tuženika prema tužitelju, ali i tijek zastare, radi čega tužitelj ima pravni interes u smislu čl. 187. Zakona o parničnom postupku tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti. Tužitelj je pridodao da ukoliko bi 1. tuženik osporavao da je sastavio navedeni Ugovor o kreditu da tada predlaže da se naloži 1. tuženiku da dostavi preslike svih ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu koje je zaključio sa fizičkim ili pravnim osobama, kao korisnicima kredita u razdoblju 2013. godine kao dokaz o poslovnoj praksi 1. tuženika o tipskim ugovorima o kreditu sa promjenljivom kamatom koji sadrži odredbu da kreditor sam određuje vrijednost tečaja po kojem se kamata – naknada, odnosno, iznos koji korisnik kredita treba vratiti vezuje za kupovni – srednji – prodajni tečaj koji određuje banka, te da se kamatna stopa mijenja na temelju odluke nadležnog tijela, te da je to bila odlučujuća pobuda, odnosno, uvjet za zaključenje takvih ugovora. Tužitelj je ujedno predložio da se na navedene okolnosti saslušaju svjedoci VF, EF, ĐF, ŽF, JF, PF, UFE, UFEM, te AF. Isto tako, tužitelj je naveo da iz sadržaja financijskih kartica 1. tuženika proizlazi da je UF, kao korisnik kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu platio ukupno 38.161,91 kuna, a s obzirom da je predmetni ugovor ništetan, te da je naprijed navedenim Ugovorom o cesiji cedent UF ustupio uz naknadu ovdje tužitelju, kao cesionaru jednu desetinu novčane tražbine s osnove restitucije na temelju ništetnosti – radi stjecanja bez pravnog osnova iz plaćanja po predmetnom Ugovoru o kreditu to tužitelj ima novčanu tražbinu prema 1. tuženiku u iznosu od 506,50 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Ujedno je tužitelj istaknuo da iz sadržaja obavijesti o prijenosu potraživanja po 2. tuženiku Svea ekonomi d.o.o. proizlazi da je 1. tuženik ustupio sva potraživanja po navedenom Ugovoru o nenamjenskom kreditu da iz sadržaja financijskih kartica društva Ekoel usluge d.o.o. iz Zagreba proizlazi da je UF ustegnuto redovitih primanja po predmetnom Ugovoru o kreditu ukupno 25.080,03 kuna za korist 2. tuženika Svea ekonomi d.o.o., pa s obzirom da je po stavu tužitelja predmetni Ugovor o kreditu ništetan, a gore navedenim Ugovorom o cesiji cedent UF uz naknadu je ustupio tužitelju, kao cesionaru jednu petinu novčane tražbine s osnove restitucije na temelju ništetnosti – radi stjecanja bez pravnog osnova iz plaćanja po predmetnom Ugovoru o kreditu koji ima prema 1. tuženiku, to tužitelj ima novčanu tražbinu prema 2. tuženiku u iznosu od 665,74 eura sa pripadajućim kamatama kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu.
Na kraju tužitelj je u tužbi predložio da se u ovom postupku pokrene ogledni postupak za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, te da se naslovni sud obrati Vrhovnom sudu Republike Hrvatske sa pravnim pitanjem je li određena ili odrediva činidba iz ugovora o kreditu u kojem je naknadu, odnosno, iznos koji dužnik, korisnik kredita treba vratiti, platiti, vezan za kupovni – srednji – prodajni tečaj strane valute koji određuje vjerovnik (kreditor) na dan korištenja – vraćanja – plaćanja, a ugovor ne sadrži točno određeni način na koji kreditor određuje taj tečaj strane valute te da li je određena ili odrediva činidba iz Ugovora o kreditu kad je kamata promjenljiva, a nije određen promjenljivi parametar, odnosno, niti je određeno tko određuje taj promjenljivi parametar, niti je određena struktura kamate, niti način usklađivanja s ugovorenim promjenljivim parametrom niti trenutak kada se vrši usklađivanje, niti vrijednost promjenljivog parametra koja se uzima prilikom usklađivanja, niti referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi, niti koje objektivno provjerljive činjenice utječu na taj promjenljivi parametar.
2. Sud je navedenu tužbu s prilozima dostavio tuženicima radi davanja odgovora na tužbu, te je 1. tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva predložio je tužbu prvenstveno odbaciti, a podredno, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, predložio je da sud sukladno odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku najkasnije na pripremnom ročištu odredi vrijednost predmeta spora jer je tužitelj propustio naznačiti vrijednost predmeta spora, usprotivio se prijedlogu za pokretanje oglednog postupka navevši da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki iz čl. 502.j Zakona o parničnom postupku, istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navevši da tužitelj temelji svoj navodni pravni interes na Ugovoru o cesiji sklopljenom između UF, kao cedenta i tužitelja, kao cesionara, a koji je priložen uz tužbu, ali da taj ugovor ne sadrži niti datum niti mjesto sklapanja, pa da stoga nije jasno od kojeg dana isti stupa na snagu, pod uvjetom da je isti uopće valjan, da nije jasno je li izvršena obveza isplate naknade za ustup, pa da stoga nije moguće utvrditi je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe. Prvo tuženik je pridodao da je pretpostavka valjanosti ustupa postojanje tražbine, koja u ovom konkretnom slučaju ne postoji niti prema njemu, a niti prema 2. tuženiku, da aktivna legitimacija tužitelja nikako ne proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovorom o cesiji pod uvjetom njegove valjanosti stekao tražbinu prema 1. tuženiku, pod uvjetom da ista uopće postoji, a naročito ne iz odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima. Prvo tuženik je naveo da iz razloga što tužitelj ni na koji način nije stupio na mjesto UF, niti je na drugi način bio strankom predmetnog Ugovora o kreditu, to isti nije legitimiran zahtijevati utvrđenje ništetnosti niti postojanje, a ni isplatu bilo kakve tražbine koja bi proizlazila iz predmetnog Ugovora o kreditu, istaknuo je da iz sadržaja predmetnog Ugovora o cesiji proizlazi da cedent UF nije na cesionara tužitelja prenio svoj pravni položaj iz Ugovora o kreditu već jednu desetinu tražbine sa osnove restitucije na temelju ništetnosti-stjecanje bez pravnog osnova iz plaćanja po Ugovoru o kreditu (odnosno jednu petinu iste u odnosu na 2. tuženika) što je protivno čl. 80. i čl. 81. Zakona o obveznim odnosima, pa stoga predmetni Ugovor o cesiji nije valjan. Nadalje, 1. tuženik je istaknuo da je UF sklopio s 1. tuženikom Ugovor o kreditu kao korisnik kredita, pa da je stoga on nužan i jedinstveni suparničar s tužiteljem pod uvjetom da je Ugovor o cesiji valjan, da je tužbeni zahtjev pod točkom II. upravljen prema utvrđenju ništetnost Ugovora o kreditu, tužba ne obuhvaća UF kao stranku Ugovora o kreditu, a također, to ne proizlazi ni iz Ugovora o cesiji, pa stoga pravomoćna presuda ne bi imala nikakav pravni učinak u odnosu na UF kao stranku Ugovora o kreditu, već bi imala pravni učinak samo prema tužitelju, 1. tuženiku i 2. tuženiku, a takva procesna dispozicija je pravno nedopustiva jer bi sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a posljedica bila ta da je svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve ono što je primila, a s obzirom da je UF stranka Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži pod točkom I. tužbenog zahtjeva, isti je nužni i jedinstveni suparničar s tužiteljem pod uvjetom valjanosti Ugovora o cesiji, a obzirom da nije obuhvaćen tužbom na strani tužitelja tužbu treba odbaciti. Također, 1. tuženik je istaknuo prigovor nepostojanja pravnog interesa tužitelja u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sukladno čl. 187. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da se tužitelj poziva na postojanje pravnog interesa za vođenje postupka, međutim, naveo je da tužitelj ima samo ekonomski interes ne navodeći na koju bi se to njegovu pravnu situaciju odrazila eventualna presuda, pa da je, dakle, tužiteljev interes kako za stjecanje tražbine prema 1. tuženiku tako i za vođenje ovog spora isključivo ekonomski, što naročito vrijedi uzme li se u obzir činjenica da je opisano postupanje zakonskog zastupnika tužitelja njegov modus operandi, a kako to proizlazi iz zapisnika s održanih ročišta u drugim predmetima koje je tužitelj priložio uz tužbu. Također, 1. tuženik je naveo da tužitelj nije dokazao da je UF, kao cendentu, isplatio naknadu temeljem Ugovora o cesiji, niti da je taj ugovor stupio na snagu pa iz navedenog razloga nema pravni interes za pokretanje i vođenje ovog postupka. Isto tako, 1. tuženik je predložio da se raspravi o pretpostavkama za podnošenje prijedloga za pokretanje oglednog postupka sukladno čl. 502.j i čl. 502.k Zakona o parničnom postupku, a u kojem bi se postavila sljedeća pitanja: 1. Je li tužitelj, kao cesionar, u kojem je korisnik kredita, kao cedent temeljem ugovora o cesiji ustupio dio ili cijelu novčanu tražbinu s osnove restitucije na temelju (navodne) ništetnosti-stjecanje bez pravnog osnova iz plaćanja po ugovoru o kreditu kojeg je taj korisnik kredita sklopio s kreditnom institucijom, ali istovremeno tužitelj ugovorom o cesiji nije stupio u pravni položaj korisnika kredita aktivno legitimiran za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu (i isplatu po osnovi restitucije), iako tužbom na strani tužitelja nije obuhvaćen korisnik kredita kao stranka ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti traži tužbom i 2. Jesu li korisnik kredita, kao stranka ugovora o kreditu s kreditnom institucijom kao davateljem kredita i tužitelj, kao cesionar, kojem je korisnik kredita, kao cedent, temeljem ugovora o cesiji ustupio dio ili cijelu novčanu tražbinu s osnove restitucije na temelju (navodne) ništetnosti-stjecanja bez pravnog osnova iz plaćanja po tom ugovoru o kreditu kojeg je taj korisnik kredita sklopio s kreditnom institucijom kao davateljem kredita, ali istovremeno tužitelj ugovorom o cesiji nije stupio u pravni položaj korisnika kredita, nužni i/ili jedinstveni suparničari u parničnom postupku povodom tužbe radi utvrđenja ništetnosti tog ugovora o kreditu (i isplatu po osnovi restitucije). Nadalje, 1. tuženik je naveo da bi, a vezano za odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tužitelja temeljem Ugovora o cesiji jer posljedica ništetnosti dovodi do toga da svaka strana drugoj strani vraća sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, konkretno, takvom pravomoćnom presudom ne bi došlo do pravne situacije u kojoj je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ugovora. U odnosu na valutnu klauzulu 1. tuženik je naveo da je nesporno da su 1. tuženik, kao banka i UF, kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je isplaćen iznos od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju 1. tuženika za devize te da se čl. 4. Ugovora o kreditu, korisnik obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 170,85 eura obračunatih po prodajnom tečaju za devize 1. tuženika na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ako je dan plaćanja različit od roka dospijeća, da sastavni dio Ugovora o kreditu čini i Otplatna tabela (čl. 5), da on osporava da je činidba neodređena i neodrediva radi čega bi ugovor bio ništetan po čl. 270 i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima jer da iz ugovora navodno nije razvidno kako se određuje kupovni/prodajni tečaj tuženika kako to tvrdi tužitelj. Prvo tuženik je naveo da ugovaranje vrijednosti ugovorne obveze na temelju tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske ne samo da nije zabranjeno nego je izričito dopušteno i propisano čl. 22. st.1. Zakona o obveznim odnosima, da je 1. tuženik je u tuženom razdoblju uredno objavljivao tečajnu listu na službenim stranicama 1. tuženika, a tečajna lista je također bila dostupna u poslovnicama 1. tuženika koji i danas ima objavljenu arhivu tečajnih lista pa tako i tečajnih lista koje su vrijedile u utuženom razdoblju, da je čl. 22. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisan slučaj kada stranke nisu uopće ugovorile koji se tečaj primjenjuje, te da se tada obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, prema tome obveza vraćanja kredita nije niti neodređena niti neodrediva iz čega proizlazi da odredba čl. 4. Ugovora o kreditu nije ništetna, a time i da ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu koje tužitelj traži tužbom, stoga je neosnovan kondemnatorni zahtjev iz točke II. i III. tužbe. U odnosu na promjenjivost kamatnih stopa 1. tuženik je naveo da osporava da je činidba neodređena i neodrediva radi čega bi Ugovor o nenamjenskom kreditu bio ništetan po čl. 270. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima jer da navodno nije određen način promjenjive kamatne stope, kako tvrdi tužitelj. Naveo je da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja s građanstvom 1. tuženika (na snazi od 17. prosinca 2012.) koje je korisnik kredita prihvatio potpisom Ugovora o kreditu (čl.19.) i koji su bili dostupni u poslovnicama 1. tuženika i objavljeni na njegovim službenim stanicama a kojima je propisano da „ kamatne stope banka može mijenjati u skladu s ponudom i potražnjom na financijskom tržištu, stopom inflacije, tečajnim promjenama u skladu s utjecajem drugih makroekonomskih parametra te rizikom naplate. Kamatne stope mijenjaju se Odlukom Uprave sukladno Pravilniku o kamatnim stopama.“ Nadalje, naveo je da je od 1. kolovoza 2010. bio na snazi Pravilnik o kamatnim stopama 1. tuženika koji je bio dostupan u njegovim poslovnicama i objavljen na njegovim službenim web stranicama i da je korisnik kredita UF bio upoznat sa time prilikom sklapanja Ugovora o kreditu (čl. 5.), a kojim je utvrđen način formiranja visine kamatnih stopa i uvjet pod kojim se mogu mijenjati stope redovne i zatezne kamate. Pravilnikom o kamatnim stopama koji je bio na snazi od 11. siječnja 2010. propisano je da je 1. tuženik ovlašten mijenjati metodologiju obračuna kamata, a u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bila Metodologija promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima od 11. siječnja 2013. i bila je dostupna na službenim stranicama 1. tuženika i u njegovim poslovnicama kojem je bilo definirano da „Kamatne stope u kreditnom poslovanju s građanima odnosno potrošačima, koje su ugovorene kao promjenjive, banka može mijenjati u slučaju kada se promjeni referentna stopa, što je za Banku Kovanica eskontna stopa Hrvatske narodne banke, a eskontna stopa kao i njezine promjene u nadležnosti su i objavljuje ih Hrvatska narodna banka u Narodnim novinama www.nn.hr i na svojoj internet stranici www.hnb.hr, te banka nema nikakav utjecaj na njene promjene. Prema Zakonu o obveznim odnosima eskontna stopa služi ujedno za izračun zakonske kamate, koja se određuje svako polugodište, a zakonska zatezna kamata polazna je veličina za određivanje najviše dopuštene ugovorene efektivne kamatne stope. Ukoliko banka mijenja ugovorenu kamatnu stopu, visina promjene kamatne stope biti će jednaka visini promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, iz čega proizlazi da je 1. tuženik imao propisane parametre za određivanje promjenjive kamatne stope i da su UF, kao korisniku kredita, isti bili dostupni. Prvo tuženik je naveo da se kamatna stopa nije mijenjala i da je iznosila 9,40% godišnje, a u razdoblju od 1. siječnja 2015. kamatna stopa je smanjena i iznosila je 9,25% godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2015. ponovno je smanjena i iznosila je 9,118% godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2016. ponovno je smanjena i iznosila je 9,069% godišnje te je u razdoblju od 1. srpnja 2016. ponovno smanjena i iznosila je 8,916% godišnje. Nadalje, iz razloga što je 1. siječnja 2014. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 143/2013.), kojim je u čl. 3. kreditnim institucijama, pa tako i 1. tuženiku, uvedena obveza da za sve postojeće ugovore o kreditu neovisno o datumu sklapanja ugovora o kreditu (čl. 13. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 143/2013.), mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa, a slijedom čega je 1. tuženik donio Metodologiju promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima (na snazi od 1. siječnja 2014.), te obavijestio korisnika kredita UF o parametrima o kojima ovisi promjena promjenjivih kamatnih stopa, nakon čega je kamatna stopa u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu smanjena na način kako je navedeno iz čega je razvidno da su potpuno neosnovani navodi tužitelja o neodređenosti, odnosno, neodredivosti promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, te da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nije ništetna, a time i da ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu. U odnosu na tužiteljeve navode o tipskom ugovoru 1. tuženik je naveo da je, da bi se odredbe Ugovora o kreditu kojima je uređen način promjene kamatne stope i valutna klauzula, utvrdile ništetnima, potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, u daljnjem tekstu: „ZZP“) u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te da je osim utvrđenja da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuo je kako sama činjenica da je 1. tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga UF, kao korisniku kredita, na potpis ne znači da bi, u konkretnom slučaju, bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Prvo tuženik je naveo da su, u konkretnom slučaju, ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima); dospijeće otplate kredita (mjesečno); vrstu kamatne stope (promjenjiva); visinu kamatne stope; instrumente osiguranja plaćanja. Kada bi se iz Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, njega uopće ne bi bilo, te da je sukladno navedenom razvidno kako je upravo UF, kao korisnik kredita, taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj Ugovora o kreditu jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a 1. tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja, pa da shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Također, 1. tuženik je naveo da je radnik banke, odnosno, 1. tuženika, maksimalno odgovorno pristupio UF, kao korisniku kredita, te je istoga ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope te o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu EUR. Osim toga, 1. tuženik je istaknuo da je UF, kao korisnik kredita, u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetne, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli EUR u Ugovoru o kreditu jasne, uočljive i lako razumljive, te stoga sukladno čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a da niti sam tužitelj ne čini spornim da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli EUR ne bi bile jasno naznačene ili uočljive, dok o razumljivosti istih u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je UF, kao korisnik kredita, Ugovor o kreditu potpisao, te da su mu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile pojašnjene od strane radnika 1. tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu te da je UF, kao korisniku kredita pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno EUR. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, korisnik kredita, imao je obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetnih odredbi Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zaključno, 1. tuženik je naveo da tužitelj nije ničime dokazao da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan, kao što nije dokazao niti da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, niti da se radi o neodređenim niti neodredivim činidbama.
3. Drugo tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, usprotivio se prijedlogu tužitelja za pokretanje oglednog spora navevši da tužitelj nije dokazao kako su za to ispunjene zakonske pretpostavke, osporio je aktivnu legitimaciju tužitelja obrazloživši da bi, za to da bi ustup tražbine bio valjan, bilo nužno dokazati postojanje same tražbine, da on osporava da bi UF imao bilo kakvu tražbinu prema 1. ili 2. tuženiku, da se kod cesije radi o ugovornom prijenosu tražbine i sporednih prava, pa samim ustupom tražbine ustupitelj tražbine ne prenosi na primatelja cjelokupnu pravnu poziciju iz ugovora koji je sklopio s dužnikom, pa da, čak i da je, u konkretnom slučaju, došlo do ustupa tražbine, a što se osporava, tužitelj ne bi bio ovlašten tužbom tražiti od suda da utvrdi ništetnost predmetnog ugovora o kreditu već bi to bila isključivo osoba koja je takav ugovor o kreditu sklopila. Drugo tuženik je naveo da osporava da bi tužitelj bio ovlašten na sklapanje Ugovora o cesiji broj KOV 001 od 23. lipnja 2024., a to iz razloga što nije dokazao da je ishodio potrebne dozvole za rad u smislu Zakona o načinu, uvjetima i postupku servisiranja i kupoprodaje potraživanja, a da iz uvida u sudski registar proizlazi da tužitelj uopće nema upisanu djelatnost otkupa ili servisiranja potraživanja, naveo je da osporava da bi navedeni Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000003596 od 5. veljače 2013. bio ništetan jer da u trenutku sklapanja istog nije bilo zabranjeno ugovoriti promjenljivu kamatnu stopu na način da se ista sastoji od fiksnog i promjenljivog dijela pri čemu je banka ovlaštena promjenljivi dio određivati svojom odlukom, a ta je odluka jasna i nedvosmislena, da je UF s tim bio upoznat prilikom sklapanja predmetnog ugovora, da su tek sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je objavljena 2. prosinca 2013., a stupila na snagu 1. siječnja 2014., banke bile u obvezi donijeti novu metodologiju promjena kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Drugo tuženik je naveo da iz razloga što u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ovdje ugovoreni mehanizam promjene kamatne stope, da se ne može govoriti o ništetnosti navedene odredbe jer ista očigledno nije bila protivna prisilnom propisu, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva. Drugo tuženik je pridodao da čak i da je ništetna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi, a što se osporava, predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez te odredbe pa stoga ne povlači ništetnost čitavog ugovora jer ništetnost ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi ne bi rezultirala ništetnošću cjelokupnog ugovora o kreditu jer se ne radi o bitnom sastojku ugovora tj. predmetu obveze i cijeni, pa Ugovor o kreditu u skladu s odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima može opstati i bez te ništetne odredbe, jer su prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim obvezama bitni sastojci takvog ugovora obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a da je s druge strane obveza korisnika kredita banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u ugovoreno vrijeme i na ugovoreni način. Stoga je 2. tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da se tužitelja obveže na naknadu troškova postupka.
4. Tijekom provođenja dokaznog postupka održana su ročišta 11. ožujka 2025., 10. lipnja 2025., 19. rujna 2025. te 13. listopada 2025., te je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to u: presliku Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000003596 od 5. veljače 2013. (listovi 22-25 spisa), presliku Ugovora o cesiji (listovi 26-27 spisa), presliku detaljnog izvatka prometa Banke Kovanice d.d. za razdoblje od 1. svibnja 2026. do 20. lipnja 2029. (list 28 spisa), presliku obavijesti o prijenosu potraživanja, podnesak 2. tuženika od 24. listopada 2019. o zahtjevu za postupanje po osnovi kojom se zapljenjuje tražbina po svim primanjima dužnika UF (listovi 31-32 spisa), presliku izvatka iz poslovnih knjiga 2. tuženika od 24. listopada 2019. (list 33 spisa), presliku izjava o suglasnosti dužnika UF da se radi naplate tražbine vjerovnika Banke Kovanica d.d. u iznosu od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima zaplijeni njegova plaća, odnosno, drugo stalno novčano primanje, a koja je izjava potvrđena kod javnog bilježnika Janka Žitka iz Zagreba od 5. veljače 2013. pod poslovnim brojem OV-424/2013., pregled dodataka i obustava trgovačkog društva Ekoel usluge d.o.o. iz Zagreba o obustavi od plaće UF (listovi 36-38 spisa), pregled uplata temeljem nenamjenskog Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000003596 od 5. veljače 2013. (list 42-43 spisa), sudsku praksu dostavljenu od strane tužitelja i 1. tuženika (listovi 63-227 spisa i listovi 252-265 spisa), presliku predmetnog Ugovora o kreditu od 5. veljače 2013. s ovjerom potpisa korisnika kredita UF od strane javnog bilježnika Janka Žitka iz Zagreba od 5. veljače 2013. pod brojem OV-423/2013. (listovi 266-270 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja s građanstvom 1. tuženika od 17. prosinca 2012., presliku Metodologije promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima 1. tuženika (listovi 275- 294 spisa), preslike obavijesti 1. tuženika UF o promjeni visine kamatne stope (listovi 295-310 spisa) te u presliku Metodologije promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima 1. tuženika (listovi 311-316 spisa), dokumentaciju i sudsku praksu s listova 324-354 spisa, te u sudsku praksu s listova 388-397 spisa, a proveden je i dokaz saslušanjem svjedoka UF (listovi 383-386 spisa). Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za pribavom od 1. tuženika preslika svih Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu zaključenih sa korisnicima kredita tijekom 2013., kao i dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka VF, EF, ĐF, ŽF, JF, PF, VFE, VFEM te ČF te prijedlog za financijsko vještačenje, iz razloga što je provedenim dokazima u dovoljnoj mjeri utvrdio bitne činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000003596 od 5. veljače 2013. sklopljenog između 1. tuženika Banke Kovanica d.d. iz Varaždina, kao davatelja kredita i UF iz [adresa], kao korisnika kredita, te zahtjev za isplatom novčane tražbine radi stjecanja bez pravne osnove – restitucije na temelju ništetnosti.
6. Između parničnih stranaka sporno je pitanje aktivne legitimacije tužitelja u ovoj pravnoj stvari, pitanje da li je predmetni Ugovor o kreditu ništetan zbog navodne ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, i to, konkretno, zbog navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe radi ugovaranja vrijednosti ugovorne obveze na temelju tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske (tzv. valutna klauzula) gdje tužitelj tvrdi da iz Ugovora nije razvidno kako se određuje kupovni – prodajni tečaj 1. tuženika, kao i zbog navodne neodređenosti načina određivanja promjenljive kamatne stope što je po mišljenju tužitelja suprotno odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Također, između stranaka sporna je valjanost Ugovora o cesiji kojeg je tužitelj sklopio s UF (list 26 i 27 spisa).
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99.,88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP-a), sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim iz razloga koji se navode u nastavku ove presude
9. Radi utvrđenja spornih činjenica iz ove pravne stvari sud je, kako je iznijeto, izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, te je proveo i dokaz saslušanjem svjedoka UF.
10. Tužitelj je u tužbi predložio pokretanje oglednog postupka radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava s pravnim pitanjima da li je određena ili odrediva činidba iz Ugovora o kreditu u kojem je naknadu, odnosno, iznos koji dužnik, korisnik kredita, treba vratiti tj. platiti vezan za kupovni – srednji – prodajni tečaj strane valute koji određuje vjerovnik – kreditor na dan korištenja – vraćanja – plaćanja, a ugovor ne sadrži točno određeni način na koji vjerovnik – kreditor određuje taj tečaj strane valute, te da li je određena i odrediva činidba iz Ugovora o kreditu kad je kamata promjenljiva, a nije određen promjenljivi parametar, odnosno, niti je određeno tko određuje taj parametar, niti je određena struktura kamate niti način usklađivanja s ugovorenim promjenljivim parametrom, niti trenutak kada se vrši usklađivanje niti vrijednost parametra niti referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi. Sud nije prihvatio predmetni prijedlog za pokretanjem oglednog spora iz razloga što je u drugom predmetu koji se kod ovoga suda vodi pod poslovnim brojem P-67/2023., u pravnoj stvari tužitelja Jupiter Ganimed j.d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika J & T Banke d.d. iz Varaždina, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen prijedlog za rješavanje pravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu s identičnim pitanjima, kao i u ovom postupku postavljenim pitanjima, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem Gop-4/2024-25 od 18. veljače 2025. navedeni prijedlog odbio, a kako to proizlazi iz navedenog rješenja (listovi 324-328 spisa).
11. Provedenim dokazima sud je utvrdio da su UF, kao korisnik kredita, te 1. tuženik Banka Kovanica d.d., kao davatelj kredita, sklopili 5. veljače 2013. navedeni Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000003596 temeljem kojeg je ugovora banka odobrila i stavila na raspolaganje korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 15.000,00 eura (čl. 1. tog Ugovora), da je ugovoren rok i način otplate kredita na način da se korisnik kredita kredit obvezao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 170,85 eura obračunatih po prodajnom tečaju za devize 1. tuženika na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ako je dan plaćanja različit od roka dospijeća, a sastavni dio Ugovora o kreditu čini i otplatna tabela (listovi 272-274 spisa), a kako sve to proizlazi iz čl. 5. navedenog Ugovora. Nadalje, predmetnim čl. 5. Ugovora stranke su ugovorile kamatnu stopu od 9,40% godišnje koja je promjenljiva sukladno pozitivnim propisima te internim aktima kreditora, te je ujedno ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope u skladu s odredbama tog članka korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, da će o izmijenjenom iznosu banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita, a korisnik kredita je potpisom Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s visinom i načinom izračuna efektivne kamatne stope koji je definiran Pravilnikom o kamatnim stopama banke, te da je ta visina efektivne kamatne stope izražena u otplatnoj tabeli koja je sastavni dio navedenog Ugovora. S obzirom da je korisnik kredita UF, kako je iznijeto, potpisom predmetnog Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s visinom i načinom izračuna visine efektivne kamatne stope koji je definiran Pravilnikom o kamatnim stopama banke i koja je visina kamatne stope izražena u otplatnoj tabeli koja je sastavni dio predmetnog Ugovora i koju je potpisao UF (listovi 271-274 spisa), te kako su internim aktima 1. tuženika, o kojima će biti riječi u daljnjem tekstu ovoga obrazloženja, detaljno definirani parametri za određivanje visine kamatne stope, to je sud utvrdio da, u konkretnom slučaju, ne postoji neodređenost ili neodredivost činidbe vezane uz promjenljivost kamatne stope pa da bi stoga predmetni Ugovor bio ništetan po čl. 270. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO-a). Naime, u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja s građanstvom 1. tuženika, a koji su se Opći uvjeti počeli primjenjivati od 17. prosinca 2017. (listovi 275-290 spisa), a što tužitelj tijekom postupka nije osporio. Uvidom u navedene Opće uvjete poslovanja s građanstvom 1. tuženika, a koje je Opće uvjete prihvatio korisnik kredita UF, a kako je to navedeno u čl. 19. predmetnog Ugovora, sud je utvrdio da je u istima, između ostalog, bilo propisano da kamatne stope banka može mijenjati u skladu s ponudom i potražnjom na financijskom tržištu, stopom inflacije, tečajnim promjenama, u skladu s utjecajem drugih makroekonomskih parametara te rizikom naplate, a da se kamatne stope mijenjaju odlukom uprave sukladno Pravilniku o kamatnim stopama.
Nadalje, uvidom u Pravilnik o kamatnim stopama 1. tuženika utvrđeno je da se isti primjenjuje od 1. kolovoza 2010., a s kojim je Pravilnikom korisnik kredita UF bio upoznat kod sklapanja predmetnog Ugovora, a kako to proizlazi iz čl. 5. istoga, te je utvrđeno da je navedenim Pravilnikom bio utvrđen način formiranja visine kamatnih stopa i uvjeta pod kojima se mogu mijenjati stope redovne i zatezne kamate, te da je 1. tuženik ovlašten mijenjati metodologiju obračuna kamata. Tako je u navedenom Pravilniku detaljno navedeno što određuje kamatnu stopu, na što se predmetni Pravilnik primjenjuje, kojim je propisima regulirano utvrđivanje kamatnih stopa, opisane su kategorije kamata te promjena kamatnih stopa, obračun kamate, vrste kamatnih stopa, dospijeće i plaćanje, isplata kamata, te ostale odredbe kojima su regulirana pravila o utvrđenju načina formiranja visine kamatnih stopa i uvjetima po kojima se one mogu mijenjati (listovi 280-290 spisa). Ujedno je tim Pravilnikom propisno da je 1. tuženik ovlašten mijenjati metodologiju obračuna kamata (točka 2. predmetnog Pravilnika). U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bila Metodologija promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima koja se primjenjivala od 11. siječnja 2013., a što je sud utvrdio uvidom u navedenu metodologiju (listovi 292-294 spisa), a koja je metodologija bila dostupna u poslovnicama 1. tuženika i objavljena na službenim web stranicama 1.tuženika, a koju činjenicu tužitelj tijekom postupka nije osporio. Uvidom u predmetnu metodologiju sud je, između ostalog, utvrdio da je istom, uz ostale odredbe, bilo definirano da "Kamatne stope u kreditnom poslovanju s građanima, odnosno, potrošačima koje su ugovorene kao promjenljive, Banka može mijenjati u slučaju kada se primijeni stopa što je za Banku Kovanica eskontna stopa Hrvatske narodne banke, da su eskontna stopa kao i njene promjene u nadležnosti i objavljuje iz HNB u Narodnim novinama www.nn.hr i na svojoj Internet stranici www.hnb.hr te Banka nema nikakvog utjecaja na njene promjene, da prema Zakonu o obveznim odnosima eskontna stopa služi ujedno za izračun zakonske zatezne kamate, koja se određuje za svako polugodište, a zakonska zatezna kamata polazna je veličina za određivanje najviše dopuštene ugovorene efektivne kamatne stope, te da ukoliko Banka mijenja ugovorenu kamatnu stopu, visina promjene kamatne stope Banke biti će jednaka visini promjene eskontne stope HNB" (točka 2. predmetne metodologije).
Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je 1. tuženik imao propisane parametre za određivanje promjenljive kamatne stope i da su isti korisniku kredita UF bili dostupni. U svom odgovoru na tužbu 1. tuženik je, kako je iznijeto, naveo da se kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu nije mijenjala i da je iznosila 9,40% godišnje, a da je u razdoblju od 1. siječnja 2015. kamatna stopa smanjena i iznosila je 9,25% godišnje i u razdoblju od 1. srpnja 2015. ponovno je smanjena i iznosila je 9,118% godišnje, u razdoblju od 1. siječnja 2016. ponovno je smanjena i iznosila je 9,069% godišnje te u razdoblju od 1. srpnja 2016. ponovno je smanjena i iznosila je 8,916% godišnje, a o čemu je 1. tuženik obavještavao korisnika kredita UF, a kako to proizlazi iz navedenih obavijesti o promjeni visine kamatne stope (listovi 295-310 spisa), a da je sve navedeno izvršeno iz razloga što je 1. siječnja 2014. na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 143/2013.) kojim je u čl. 3. kreditnim institucijama, pa tako i 1. tuženiku bila uvedena obveza da za sve postojeće ugovore o kreditu neovisno o datumu sklapanja ugovora o kreditu (čl. 13. st. 1. tog Zakona), mora definirati parametar, i to, jednu od slijedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili na prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa (čl. 3. navedenog Zakona), a nakon čega je 1. tuženik donio Metodologiju promjene kamatnih stopa i naknada u poslovanju s građanima koja se primjenjuje od 1. siječnja 2014., a što je sud utvrdio uvidom u predmetnu metodologiju (listovi 311-316 spisa). O navedenoj promjeni kamatnih stopa 1. tuženik je obavijestio korisnika kredita UF, a kako to proizlazi iz ranije navedenih obavijesti o promjeni visine kamatne stope (listovi 295-310 spisa). Navedenim uvidom u predmetnu dokumentaciju u spisu sud je stoga utvrdio da nisu osnovani navodi tužitelja o neodređenosti, odnosno, neodredivosti predmetne kamatne stope u navedenom Ugovoru o kreditu, pa je na osnovu iznijetoga utvrđeno da ni odredbe čl. 5. tog Ugovora nije ništetna, a posljedično tome nije ni ništetan predmetni ugovor o kreditu. Također, neosnovana je i tvrdnja tužitelja da iz predmetnog Ugovora o kreditu nije razvidno kako se određuje kupovni – prodajni tečaj 1. tuženika, pa da bi i ta činidba bila neodređena i neodrediva radi čega bi taj ugovor bio ništetan po čl. 270. i čl. 322. ZOO-a. Naime, ovdje treba navesti da ugovaranje vrijednosti ugovorne obveze na temelju tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske, tadašnje hrvatske kune, ne samo da nije zabranjeno već je izričito propisano odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a koja odredba određuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti (st. 1. čl. 22. ZOO-a), a odredbe ovoga Zakona o kamatama promjenjuju se na novčanu obvezu neovisno u valuti u kojoj je izražen (st. 4. čl. 22. ZOO-a). Prvo tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je u utuženom razdoblju uredno objavljivao tečajnu listu na svojim službenim stranicama, te da je ista, također, bila svakodnevno dostupna u njegovim poslovnicama, te da on i danas ima objavljenu arhivu tečajnih lista, a što se može utvrditi u službenu web stranicu 1. tuženika na adresi https://konet.kovanica.hr/Tecaj/TecajnaLista, a koju činjenicu tužitelj u postupku, također, nije osporio. Odredbom čl. 22. st. 2. ZOO-a propisan je i slučaj kada ugovorne stranke nisu ugovorile koji se tečaj primjenjuje pa je navedeno da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, u tom se slučaju obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno, Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Iz toga proizlazi da obveza vraćanja kredita temeljem predmetnog Ugovora o kreditu nije niti neodređena niti neodrediva jer u slučaju da ne bi bio ugovoreni tečaj, a koji je, u konkretnom slučaju, ugovoren i određen, obveza vraćanja kredita bila bi odrediva sukladno navedenoj odredbi čl. 22. st. 2. ZOO-a. Stoga je sud utvrdio da ni odredba čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoren rok i način otplate nije ništetna, pa posljedično tome ne postoje ni razlozi za utvrđenje ništetnosti navedenog Ugovora o kreditu koje utvrđenje tužitelj zahtijeva tužbom i tužbenim zahtjevom, pa je iz navedenog razloga i neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev iz točke II. i III. tužbe tužitelja. Ovdje treba pridodati da je sud dodatno saslušanjem svjedoka UF utvrdio da je njemu, kao korisniku kredita, od strane radnika u 1. tuženiku bilo objašnjeno koliki će biti rok otplate predmetnog kredita, koja će biti visina mjesečne rate te na koji je rok kredit bio zaključen jer je isti naveo da je o tome razgovarao sa službenikom banke, da je prihvatio rok otplate i visinu rate i da mu je to bilo u redu, iskazao je da je pročitao predmetni Ugovor o kreditu, da je u vezi istoga bio kod javnog bilježnika te da je u početku uredno plaćao navedene rate kredita, da je sve bilo u redu dok je radio, sve dok nije upao u dugove pa zbog kojih više nije mogao uredno podmirivati rate tog kredita, da je to moglo biti 2014. ili 2015. te da je ostao dužan banci i da su radi tog duga bile određene ovrhe, da je još uvijek "pod ovrhom" jer ovrhu provodi koliko mu se čini neka agencija čije ime ne zna, te je, također, naveo da mu je nepoznato koliko je ostalo nepodmireno dugovanje po predmetnom Ugovoru o kreditu. Sud je iskaz svjedoka UF prihvatio te je istog ocijenio uvjerljivim, a niti parnične stranke nisu imale primjedbi na navedeni iskaz osim što je punomoćnica 1. tuženika navela da taj iskaz osporava u dijelu koji nije suglasan sa sadržajem materijalne dokumentacije koja prileži spisu.
12. Na kraju, a u svezi navoda tužitelja da se kod navedenog Ugovora o kreditu radi o "tipskom ugovoru", treba navesti da je uz potrebu utvrđenja da bi se odredbe Ugovora o kreditu kojima je uređen način promjene kamatne stope i valutna klauzule utvrdile ništetnima, potrebno i utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., dalje: ZZP) u koji je ugrađena odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim potrebe utvrđenja da li se, u konkretnom slučaju, o određenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i da li ta ugovorna odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, sama činjenica da je 1. tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga dao korisniku kredita na čitanje i potpis ne znači, da bi, u konkretnom slučaju, bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Bitno je da li je sadržaj tog ugovora rezultat pregovora i suglasnosti volje ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj istog. Sud je, kako je iznijeto, saslušanjem svjedoka UF utvrdo da je isti prije sklapanja Ugovora sa djelatnikom banke razgovarao o sadržaju tog Ugovora, da je razgovarao u svezi roka otplate tog kredita, dakle, koliki će biti rok, na koliko godina i u svezi visine rata, jer je isti iskazao da mu je to bilo bitno, te da je nakon tih razgovora prihvatio i rok otplate i visinu rate koju će mjesečno plaćati i da mu je to bilo u redu, a kao što je i naveo da je pročitao navedeni Ugovor o kreditu. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu, kako je iznijeto utvrđeno je da je istim, između ostalog, definiran iznos kredita, njegova namjena, rok i način korištenja, rok i način otplate i to detaljno na način da su određeni mjesečni anuiteti otplate kredita, iznos mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 170,85 eura obračunatih po prodajnom tečaju za devize davatelja kredita na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ukoliko je dan plaćanja različiti od roka dospijeća, definirano je kada anuiteti dospijevaju na naplatu, kako se mjesečno anuiteti plaćaju, ugovorena je i definirana valutna klauzula na način kako će se povrat obveza iz tog Ugovora obračunavati po prodajnom tečaju za devize banke na dan odobrenja kreditnog računa, te je korisnik kredita potpisom potvrdio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta po dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te je isti ujedno potpisom predmetnog Ugovora izričito potvrdio da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Kad se uz to uzme u obzir i činjenica da je 1. tuženik korisnika kredita UF pisanim obavijestima obavještavao o visini kamatne stope, a kako je to ranije obrazloženo, tada proizlazi da su stranke predmetnog Ugovora prilikom sklapanja istog pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, koji je određen kao nenamjenski, na visinu iznosa kredita, na valutu uz koju je kredit vezan, na rok otplate kredita, na način otplate kredita (otplata u anuitetima), na odredbe koje se odnose na dospijeće otplate kredita koje su ugovorene mjesečno, na vrstu kamatne stope koja je ugovorena kao promjenljiva, na visinu kamatne stope te na odredbe koje se odnose na instrumente plaćanja. Ujedno je korisnik kredita UF potpisom predmetnog Ugovoru o kreditu potvrdio da mu je isti protumačen, da u cijelosti prihvaća sve njegove odredbe i tarife, odluke o naknadama za usluge banke, odluku o kamatnim stopama banke, te druge Opće akte banke sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu (čl. 19. Ugovora). Iz navedenog proizlazi da je korisnik kredita s kreditorom nakon pregovora i postignute suglasnosti volje oko sadržaja istog zaključio predmetni Ugovor. Uz navedeno treba pridodati da su spomenute odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru jasne, uočljive i lako razumljive, pa stoga sukladno odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Naime, saslušani svjedok UF u svom iskazu nije iskazao da mu bilo koja odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je pročitao i potpisao ne bi bile jasna i razumljiva, a u suprotnome, isti je imao obvezu, uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, pažljivo propitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu nešto ne bi bilo jasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili pak zatražiti odgovarajuću izmjenu, a što isti nije učinio, odnosno, tužitelj tijekom postupka suprotno nije dokazao.
13. Radi svega navedenog tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je spomenuti Ugovor o kreditu ništetan, niti da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi ništetne, niti da se radi o neodređenim niti neodredivim činidbama, jer je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na način i u vrijeme kako je ugovoreno. Sukladno navedenom bitni sastojci Ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa te obveza njegovog vraćanja, a način na koji se određuje kamatna stopa tek je akcesorni element tog Ugovora. U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora u veljači 2013. zakon nije zabranjivao ugovaranje valutne klauzule, kao niti ugovaranje promjenljive kamatne stope, a odredbe o ništetnosti u smislu Zakona o obveznim odnosima odnosile su se na suprotnost Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322. st. 1. ZOO-a), a predmetne odredbe navedenog Ugovora za kojeg je tužitelj tvrdio da su ništetne, to nisu.
14. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati donijeta je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.
15. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
16. Sud je odluku o troškovima utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje, odredbom čl. 155. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o opravdanim troškovima primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine", broj 138/23; dalje u tekstu: Tarifa). Kao opravdani trošak 1. tuženiku je u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak za rad njegovog punomoćnika za pristup na ročišta održanih kod ovoga suda 11. ožujka 2025., 10. lipnja 2025. i 13. listopada 2025. u iznosu od po 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) odnosno, ukupno 1. tuženiku je određena naknada troškova u iznosu od 2.000,00 eura, na koji iznos 1. tuženik ima pravo obračunati i pripadajući PDV po stopi od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife, što sveukupno iznosi 2.500,00 eura. Nadalje, 1. tuženik je zatražio i naknadu troškova na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 196,45 eura, te sudsku pristojbu na presudu u jednakom iznosu od 196,45 eura. Ovdje treba navesti da sud 1. tuženiku nije dosudio naknadu tih troškova iz razloga što je odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) propisano da obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a odredbo čl. 3. st. 1. navedenog zakona propisano je da je pristojbe propisane ovim Zakonom dužna platiti stranka na čiji se zahtjev ili u čijem se interesu poduzimaju radnje propisane zakonom. Stoga je pristojbu na tužbu u obvezi platiti tužitelj koji je tužbu podnio sudu, a ne tuženik. Na navedeni dosuđeni trošak 1. tuženiku sud je dosudio i pripadajuće zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske odluke, pa do isplate, a sve u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Nadalje, sud je odlučivao i o zahtjevu 2. tuženika za naknadu troškova, te je istomu u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a priznat trošak za rad njegovog punomoćnika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) na koji iznos 2. tuženik ima pravo i na PDV po stopi od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife, što sveukupno iznosi 250,00 eura na koji iznos 2. tuženiku pripada i pravo na zatezne kamate na dosuđene troškove i to od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.
U Varaždinu 27. studenoga 2025.
Sudac:
Hugo Wedemeyer
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave odluke.
DNA:
Tužitelj JUPITER HIMALAJA j.d.o.o. za usluge, iz Zagreba, Šenoina ulica 3,
1. Tuženik BANKA KOVANICA d.d. iz Varaždina, Ulica Petra Preradovića 29, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Radeljak, odvjetnica iz Zagreba, Masarykova 13,
2. Tuženik SVEA EKONOMI d.o.o. iz Zagreba, Damira Tomljanovića - Gavrana 11, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Bogojević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu
U i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Kranjčevićeva 10.
