REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-482/2023-46.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta, odvjetnicima iz Garešnice, V. Nazora 15a, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, odvjetnicima iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 27. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.595,90€ sa zakonskom zateznom kamatom počam od 30. rujna 2015. godine pa do isplate a sve po stopi koja se od 30. rujna 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja kamata se na taj način obračunava do 31. prosinca 2022. godine, s time da nadalje od 1. siječnja 2023. godine kamata se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendar5skog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 31. prosinca 2023. godine pa nadalje se ista obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 715,40 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to počam od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan a koji se odnosi na isplatu iznosa od 0,05€ na ime tečajnih razlika zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate.

IV Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove priznatog dodatka o konverziji u iznosu od 969,63€ te iznos od 259,34€ koji se odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope ili ukupno 1.228,97€, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

V Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 2.425,00€ zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 538-50- 4265345 od dana 17. srpnja 2007 godine. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 19.450,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 168 mjeseci.

U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja. 49. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni tužitelja, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u

neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i Naslovni sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99.,88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Tužitelj je tuženikom zaključio i aneks uz ugovor o kreditu (DODATAK UGOVORU), koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom, promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos. Tužitelj nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK. 72. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

Tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa.

Tužitelj ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule i tzv. razliku glavnice. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu.

Tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli tuženiku prema inicijalnom izračunu preplatio ukupan iznos od 13.790,39 kuna ili 1.828,11 EUR- a dok je sa osnove tzv. razlike glavnice preplaćen ukupan iznos od 5.389,44 kuna ili 714,44 EUR-a.

S obzirom da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

Stoga, predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u iznosu od 13.790,39 kuna ili 1.828,11 EUR-a, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate kao i iznos od 5.389,44 kuna ili 714,44 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, uz nadoknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.07.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 538-50-4265345 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.450,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Stranke su dana 18.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 538-50-4265345, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.

Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 22.05.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost upućuje na Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g.

Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR.

Tužitelj i tuženik su dana 18.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR.

ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju.

Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodatka tužitelj je priznao dug.

Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu.

Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama.

Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita.

Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR.

O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.

Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tuženik je na pripremnom ročištu održanom dana 27. ožujka 2024. godine istakao prigovor prebijanja u odnosu na iznose koji su tužitelju priznati dodatkom o konverziji te iznose eventualnih negativnih tečajnih razlika kao i iznose manje plaćenih kamata a koje iznose će vještak prikazati u svom nalazu i mišljenju, da bi na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 23. siječnja 2025. godine tuženik specificirao istaknuti prigovor prebijanja tako da isti postavlja u iznosu od 1.228,97€, a što se odnosi na priznati iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 969,63€ te iznos od 259,34€ na ime razlike zbog promjene kamatne stope.

3. Nakon zaključenja glavne rasprave od 23. siječnja 2025. godine, sud je utvrdio da je potrebno provesti dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje pa je svojim rješenjem P-482/2023-32. od 4. ožujka 2025. godine preotvorio glavnu raspravu radi dopune dokaznog postupka i to provođenjem dopunskog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

4. Nakon što je financijsko-knjigovodstveni vještak Sanja Radoš dostavila dopunu svog nalaza, tužitelj je pismenim podneskom od 2. listopada 2025. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznos od 1.595,95€, a što se odnosi na preplatu zbog promjene tečaja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. prosinca 2007. godine do isplate kao i iznos od 715,40€ koji se odnosi na razliku glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate, da bi na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 11. listopada 2025. godine u odnosu na zahtjev za isplatom iznosa od 1.595,95€ sada potraživao zakonsku zateznu kamatu počev od 30. rujna 2015. godine do isplate tvrdeći da je u ranijem pismenom podnesku omaškom naveo da potražuje zakonsku zateznu kamatu od 31. prosinca 2007. godine.

5. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-482/2023, tj. uvid u izračun konverzije dostavljen uz tužbu (lit 12-22), u ugovor o kreditu broj 538-50-4265345 od 17. srpnja 2007. godine (list 23-26), u dodatak ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 od 18. veljače 2016. godine (list 30-33, 88-91), u izračun konverzije i otplatni plan sačinjen po tuženiku (list 35-62), u dodatak broj 1. ugovora o kreditu od 29. ožujka 2011. godine s otplatnim planom (list 63-72), u zahtjev za kredit i revolving kreditnu karticu (list 86-87), u sudsku praksu (list 105-122, 124-126, 134-135), u zaključak Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 14. lipnja 2023. godine (list 123), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Sanje Radoš dipl.oec. (list 470-526), u dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Radoš (list 557-564), te očitovanje vještaka (list 570- 572).

Izveo dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja (list 548).

6. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Iz Ugovora o kreditu broj: 538-50-4265345 od 17. srpnja 2007. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.450,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita 168 mjeseci, kao namjena kredita navedeno je stambeni kredit za ostale namjene, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,95% godišnje, interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita, kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora, kredit se otplaćuje u 168 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten ali ne kasnije od 30. studenog 2007. godine.

Isto tako iz ugovora o kreditu proizlazi da je u čl. 8. ugovoreno osiguranje naplate te u čl. 9. promjena valutne klauzule u kojem je propisano da kreditor može u tijeku redovne otplate kredita na pismeni zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava svoje obveze po ugovoru o kreditu izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po svom ugovoru izražene u CHF u EUR primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije. Isto tako, korisnik kredita potpisom ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanje uz valutnu klauzulu uz EUR sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora.

U čl. 10. stranke su ugovorile ostale uvjete, u čl. 11. pod kojim uvjetima se može otkazati kredit a u čl. 12. stranke su ugovorile ovršnu klauzulu, u čl. 13. nadležnost suda.

9. Uvidom u Dodatak broj 1. ugovora o kreditu broj 538-50-4265345 od 29. ožujka 2011. godine, utvrđuje se da su stranke nesporno utvrdile da su dana 17. srpnja 2007. godine sklopile osnovni ugovor o kreditu 538-50-4265345 na iznos od 19.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća obveze sa redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora a u trenutku sklapanja Dodatka iznosi 5,00% godišnje, s rokom otplate 168 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, s dospijećem posljednjeg anuiteta dana 31. srpnja 2021. godine i da je do dana sklapanja Dodatka podmireno 43 mjesečna anuiteta te da nema dospjelih a nepodmirenih obveza i da nedospjela glavnica na dan sklapanja Dodatka iznosi 15.826,97 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, da se sklapa Dodatak ugovora radi produljenja roka otplate koji je zatražio korisnik kredita. U čl. 2. istoga Dodatka navedeno je da su stranke suglasno produljile ugovoreni rok otplate kredita za daljnja 84 mjeseca tako da je ukupno ugovoreni rok otplate kredita temeljem osnovnog ugovora i dodatka 252 mjeseca.

Uz Dodatak ugovora o kreditu broj 1. od 29. ožujka 2011. godine priložen je otplatni plan.

10. Isto tako, stranke su zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu broj 538-50-4265345 dana 18. veljače 2016. godine tako da je u čl. 1. navedeno da sukladno odredbi čl. 19.a-19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Isto tako, u čl. 3. je ugovoreno što stranke čine nespornim da je sklopljen osnovni ugovor o kreditu na iznos od 19.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odredbama osnovnog ugovora.

Kamatne stope redovne kamate i razdoblja primjene utvrđene u CHF otplatnim planom kredita koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije iz čl. 19.e Zakona nalazi se u prilogu 1. Dodatka s rokom otplate 168 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, da je stanje preostalog neotplaćenog dugovanja korisnika kredita osnovnog ugovora na dan 30. rujna 2015. godine, i to dospjelo dugovanje tako da je u preplati 524,1HRK a preostala neotplaćena glavnica iznosi 12.705,98CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća te da je broj preostalih anuiteta prema otplatnom planu 154, te da tekuće referentno razdoblje prema osnovnom ugovoru ističe dana 31. srpnja 2016. godine.

U čl. 4. Dodatka da je kreditor sačinio konverziju sukladno odredbama čl. 19.c Zakona a korisnik kredita prihvatio početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita u iznosu od 11.744,46 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine prije provedbe konverzije iznosi 11.621,68EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

Ukupno utvrđeni iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu do 30. rujna 2015. godine iznosi 8.855,75€ koji je sastavni dio Dodatka i nalazi se u Prilogu 2, a utvrđen je i ukupni iznos uplaćen u valutnoj klauzuli EUR do dana 30. rujna 2015. godine u iznosu od 9.825,38€.

Tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 969,63€ što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 7.400,25HRK. Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosila bi 8.058,00€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. U čl. 5. Dodatka, propisano je da je utvrđena razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije u iznosu od 3.563,68€. Ugovorne stranke su suglasne da nakon što se temeljem Zakona i Dodatka provede konverzija novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 3.563,68€ prestaje a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30. rujna 2015. godine 8.058,00€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

U čl. 6. stranke su ugovorile da na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita utvrđuju redovnu kamatnu stopu u visini 5,25% godišnje koja je fiksna i da je kamata primjenjiva od 1. listopada 2015. godine.

U čl. 9. stranke su utvrdile mjesečni iznos anuiteta 72,03€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Isto tako, proizlazi da su stranke navele da sve ostale odredbe osnovnog ugovora koje nisu u suprotnosti s odredbama Dodatka ostaju na snazi i da se neposredno primjenjuju te da su stranke za spor ugovorile nadležni sud u Zagrebu.

Dodatku broj KONV-01/2016 priložen je novi otplatni plan s valutnom klauzulom u EUR te pregled izvršenih uplata i prijepis knjigovodstvene kartice.

11. Uvidom u zahtjev za kredit i revolving kreditnu karticu, utvrđuje se da je tužitelj podnio zahtjev tuženiku na kojem su navedeni njegovi osobni podaci i kreditne obveze koje ima te kakav kredit potražuje i koje namjene tako da je navedeno stambeni kredit kao i iznos kredita 18.450,00 CHF, rok otplate 14 godina.

12. Uvidom u pregled izvršenih uplata utvrđuje se da je tužitelj vršio uplate od dana zaključenja ugovora tj. od 17. srpnja 2007. godine pa do dana konverzije tj. do 30. rujna 2015. godine te da su na istom prikazani datum uplata, srednji tečaj u EUR, anuitet po novom otplatnom planu, glavnica u novom anuitetu, kamata u novom anuitetu, anuitet po novom otplatnom planu, glavnica u novom anuitetu, kamata u novom anuitetu, ukupno primljene uplate, podmirena zatezna kamata i troškovi iz primljenih uplata, raspoložive uplate za podmirenje novog anuiteta, podmirena glavnica iz novog anuiteta, podmirena kamata iz novog anuiteta, isplate preplata i storna uplata, te preplata.

13. Uvidom u izračun konverzije koji je sačinio tuženik temeljem odredbi čl. 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, i to izračun konverzije kredita koji je ugovoren s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Na dan 17. srpnja 2007. temelje ugovora o kreditu isplaćen je tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.450,00CHF prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita isplaćeni iznos odgovara protuvrijednosti od 11.744,46EUR. Preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 12.705,98 CHF što po srednjem tečaju na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 11.621,68€.

Isto tako prikazano je stanje po kreditu na dan 30. rujna 2015. i to tako da je neotplaćena glavnica u iznosu od 88.697,55HRK, dospjela glavnica 0,00HRK, dospjela redovna kamata 0,00HRK, dospjela zatezna kamata 0,00HRK, troškovi naknade 0,00HRK i preplata 524,10 HRK.

Temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvršen je izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunali u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF obračunali su kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Isto tako, proizlazi da su sačinili novi otplatni plan u kojem su izračunate nove mjesečne obveze u slučaju da se konverzija provede. Prema tom otplatnom planu nova mjesečna obveza tuženika bi iznosila 75,90€ u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća a datum dospijeća obveze bi i nadalje bio zadnjeg dana u mjesecu. Konverzija kredita neotplaćena glavnica smanjila bi se za 3.538,04€ te bi iznosila 8.083,64€. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe izračuna preračunali su u protuvrijednosti EUR po srednjem tečaju na dan uplate pa su primljenim uplatama podmirili mjesečne obveze. Pregledom ukupno dospjelih obveza i ukupno primljenih uplata vidljivo je da je uplaćeno 6.831,75HRK više nego je trebalo uplatiti prema otplatnom planu kredita s valutnom klauzulom u EUR. Više uplaćeni iznos odnosno preplata koristiti će se za otplatu budućih mjesečnih redovnih obveza i to u visini 50% sve dok se preplata ne iskoristi. Preostalih 50% mjesečne obveze dužan je tužitelj uplaćivati svaki mjesec po dospijeću a po isteku razdoblja u kojem se polovica mjesečne obveze podmiruje iz preplate dužan je uplaćivati svaki mjesec po dospijeću cijelu mjesečnu obvezu.

Isto tako, proizlazi ukoliko pristaje na izračun konverzije i ako želi da se konverzija provede, tužitelj se poziva da se po primitku izračuna javi kod tuženika.

14. Dakle, cijeneći izvedene dokaze, zaključuje se da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu dana 17. srpnja 2007. godine s tuženikom i da mu je tuženik odobrio novčana sredstva na raspolaganje u iznosu od 19.450,00CHF, da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva 4,95% godišnje, te rok otplate 168 mjesečnih anuiteta i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.

Isto tako se utvrđuje da je tuženik uredno otplaćivao obveze iz kredita, da je zaključio prvi dodatak ugovora 29. ožujka 2011. godine u kojem mu je produžen rok otplate za daljnja 84 mjeseca te da su stranke zaključile i dodatak ugovora o kreditu 18. veljače 2016. godine kojim dodatkom je izvršena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR te da tuženik još uvijek otplaćuje kredit.

15. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu sa tuženikom zaključio u Virovitici 2007. godine u iznosu oko 20.000,00 CHF odnosno oko 100.000,00 kuna. Rok otplate je bio 20 godina, a svrha kredita je bila kupovina i namještanje kuće koju su kupili kao potrošački kredit. Zajedno sa suprugom se došao interesirati u poslovnicu tuženika u Virovitici za podizanje kredita i službenica u banci im je rekla da je najpovoljniji kredit u CHF. S obzirom da su im kredit i novac bili potrebni, oni su to prihvatili. Službenica u banci mu je rekla da je promjenjiva kamata i da će visina anuiteta ovisiti o visini tečaja CHF a isplata je bila u kunama što su činili u banci svaki mjesec. Ne sjeća se koliko je bio iznos prvog anuiteta. Nakon par godina došlo je do povećanja mjesečnog anuiteta i redovno je plaćao kredit. Ne sjeća se da li je išao ovjeravati ugovor kod bilježnika ali ako je bilo potrebno išao je. U banci mu nije ništa dalje objašnjavano što znači valutna klauzula a i danas mu to nije poznato jer mu je to bio prvi kredit. Banka je sama sačinila ugovor o kreditu on je samo potpisao. S bankom nije mogao ništa pregovarati i izmijeniti uvjete, već kako je banka ponudila tako je prihvatio jer mu je to u to vrijeme odgovaralo i novac mu je bio potreban. Do 2015. godine otplaćivao je rate kredita koje su se povećavale u odnosu na početne rate kada je zaključen ugovor o kreditu, u međuvremenu je ostao bez posla i razbolio se i otišao je u invalidsku mirovinu, međutim unatoč tome uvijek je nastojao platiti ratu kredita, iako je bilo teško. Ne sjeća se kako je došlo do zaključenja Aneksa ugovora 2015. godine da li ih je banka sama pozvala ili su išli u banku. Banka im je sačinila Aneks i objašnjavali su ako prihvate taj aneks da će im rata biti u eurima. Banka im je dala mogućnost da mogu prihvatiti aneks ili odbiti, u slučaju da nisu prihvatili onda bi se kredit i dalje otplaćivao u CHF. I dalje je bila promjenjiva kamatna stopa i kada je zaključen dodatak ugovora o kreditu 2015. godine. Sada plaća 80,00€ a ranije je bilo oko 60,00€ a ne zna sada da li je taj iznos bio prije zaključenja aneksa ili poslije. Kredit ima još otplaćivati do 2028. godine. Kada su došli u banku, banka je sačinila aneks ugovora, samo su pročitali i oni su mogli prihvatiti ili odbiti. Onda je mislio da je to ipak povoljnije i potpisao je aneks ugovora a ne zna koji iznos je do sada otplatio ukupno kredita. Prilikom zaključenja dodatka odnosno Aneksa ugovora utvrđena preplata a ne zna u kojem iznosu, s tim da je ta preplata korištena za otplatu budućih rata i to je bilo nekoliko rata i kasnije je onda nastavio dalje plaćati rate kredita i kasnije mu je rata nakon zaključenja dodatka ugovora u eurima i plaćao je u protukunskoj vrijednosti a sada plaća u eurima. U banci su mu rekli da je kredit u CHF najpovoljniji, a nije mogao mijenjati nikakve uvjete ugovora već je mogao sam prihvatiti ili odbiti. Dodatak ugovora iz 2015. godine je pročitao ali nije mogao previše shvatiti te da je dobrovoljno sklopio dodatak o konverziji.

16. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

17. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to:

- na okolnost utvrđivanja preplaćenih iznosa po osnovi – pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koje bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u EUR i kunama i po mjesecima, pozitivnih razlika koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjene kamatne stope, a u odnosu na onu stopu koja je početno ugovorena, s time da je zadatak vještaka preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno,

- zatim na okolnost utvrđivanja razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi (prvi otplatni plan), a koja se izražava na način da se iz prvog otplatnog plana izluči glavnica na dan konverzije i pomnoži sa tečajem po kojem je tužitelju isplaćen iznos kredita, te glavnice nakon konverzije, sve izraženo u kunskom iznosu, odnosno EUR-ima

- utvrditi negativne tečajne razlike kao i iznose manje plaćenih kamata

- utvrditi je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ili ne, pri čemu je vještak dužan dati konkretan izračun.

18. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 11. srpnja 2024. godine proizlazi da je tužitelj s tuženikom 17.07.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 538-50-4265345 kojem se korisniku odobrava i stavlja na raspolaganje 19.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF Kreditora na dan korištenja kredita.

Kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila je 4,95%.

Ugovoreni rok otplate kredita bio je 168 mjeseci.

Pri tako ugovorenim uvjetima anuitet je iznosio 160,72 CHF prema planu otplate koji se nalazi u spisu.

Preračun kredita u kune u Ugovoru o kreditu izvršen je s tečajem na dan 17.07.2007. godine, a koji je iznosio 4,399947 za jedan CHF.

U točki 7. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na način otplate navedeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

Prema tim uvjetima anuitet je trebao iznositi 707,16 kuna.

U tablici 1. prikazan je plan otplate prema ugovorenom planu preračunan u kune prema tečaju na dan isplate kredita.

Prema ugovorenom otplatnom planu tužitelj je na glavnicu od 19.450,00 CHF trebao platiti 7.550,96 CHF kamata što ukupno iznosi 27.000,96 CHF.

Preračunano u kune, tužitelj je na glavnicu od 85.578,97 kuna trebao platiti 33.223,82 kune kamata što ukupno iznosi 118.802,79 kuna .

Tijekom otplate kredita došlo je do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu. Tijekom otplate kredita tuženik je više puta mijenjao kamatnu stopu i to 31. kolovoza 2007. godine 4,95% iznos anuiteta 160,72CHF, 30. studenog 2007. godine 5,45% iznos anuiteta 165,68CHF, 31. svibnja 2008. godine 5,95% iznos anuiteta 170,56CHF, 31. kolovoza 2010. godine 5,00% iznos anuiteta 162,70CHF, 29. veljače 2012. godine 4,75% iznos anuiteta 111,56CHF, 30. siječnja 2014. godine 3,23% iznos anuiteta 100,89CHF.

Prema podacima iz prijepisa knjigovodstvene kartice kao i izračuna konverzije tužitelj i tuženik su ugovorili produljenje roka otplate kredita sa početno ugovorenih 168 mjeseci na 254 mjeseca te je prema tome vještak napravio novi inicijalni otplatni plan prema početno ugovorenim uvjetima.

Prema ugovoru i inicijalnom planu otplate zadnja otplata trebala je biti 31.07.2021 , a produljenjem otplate zadnja rata dospijeva 31.07.2028. godine. U periodu od isplate kredita pa do konverzije tuženik je tužitelju obračunao 72.342,65 kuna na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 57.521,02 kune. To čini razliku od 14.821,63 kune.

Tijekom otplate kredita više je puta došlo je promjene kamatnih stopa te su u Tablici 3. prikazane razlike koje su nastale između ugovorene i plaćene kamate izraženo u CHF i preračunano u kune prema tečaju banke na dan isplate kredita. Razlika između ugovorenog i obračunatog iznosa kamata iznosi 34,74 CHF odnosno 152,85 kuna.

Prema podacima iz prometa tuženik je tužitelju obračunao i naplatio 360,75 kuna zateznih kamata i 850,00 kuna troškova.

Prilikom konverzije za podmirenje zateznih kamata i troškova raspoređen je iznos od 2.066,54 kuna. Razlika od 855,79 kuna odnosi se na plaćanje naknade od 1% (194,50 CHF X 4,399947).

U Tablici 5. prikazan je tijek otplate kredita i utjecaj promjene tečaja na iznos anuiteta na način da je napravljena razlika između iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji bi se u kunama platio po tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja ugovora i iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji je plaćen prema tekućem tečaju odnosno tečaju na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

U periodu otplate kredita tužitelj je zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 72.342,65 kuna , a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 57.877,34 kune. To je 14.465,31 kunu više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita.

Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 14.470,25 kuna dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -4,94 kune.

U Tablici 6. vještak je prikazao izračun konverzije kredita te je prikazao razliku glavnice i ukupne učinke konverzije u Tablici 7 iz koje proizlazi da je prema inicijalnom planu izračuna ostatak glavnice 12.752,22CHF, tečaj 4,3999947, što iznosi 56.109,08HRK odnosno 7.446,95EUR a konverzija 8.058,00EUR, tečaj 7,632078, 61.499,28HRK odnosno 8.162,36EUR.

Obzirom da su tužitelj i tuženik ugovorno produljili rok otplate ostatak glavnice prema inicijalnom planu napravljen je prema izračunu vještaka, prema uvjetima iz ugovora o kreditu.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana je 5.390,21 kuna.

Iz mišljenja vještaka proizlazi da tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 2.107,03kuna (279,64 € ) više zbog promjene kamatne stope a tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno -1.954,15 kuna (-259,34€) manje zbog promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 14.470,26 kuna (1.920,48 €) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune po mjesecima.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-4,94 kuna manje (-0,66 €) zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana je 5.390,21 kuna odnosno 715,40 eura.

Prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik je početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja, a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama međutim prilikom konverzije nisu priznate preplate tužitelja utvrđene ovim nalazom u ukupnom iznosu od 20.008,37 kuna, već je u konverziji priznata preplata u iznosu od 7.400,29 kuna čime tužitelj konverzijom nije obeštećen za više plaćene iznose u odnosu na početno ugovorene uvjete, a kako je to prikazano u točki razlika glavnice i ukupni učinci konverzije.

Konverzijom su priznate sve uplate tužitelja.

19. Iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Radoš od 20. svibnja 2025. godine proizlazi da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 14.470,26 kuna (1.920,48 €) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune, što je vještak prikazao u Tablici na 7. str. dopune nalaza. Iz pretplate po kreditu nisu podmirene više plaćene tečajne razlike u iznosu 12.477,54 HRK (1.656,03 €) što je vještak također prikazao u Tablici na 7. i 8. str. dopune nalaza.

20. Vještak je svojim pismenim podneskom od 17. srpnja 2025. godine dostavio obračun zateznih kamata tako da je isti sačinio računajući do 30. rujna 2015. godine a računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. rujna 2015. godine na više plaćene tečajne razlike tako da obračunate zakonske zatezne kamate iznose 709,10€ odnosno 5.342,74HRK.

Isto tako, vještak je sačinio i obračun zakonske zatezne kamate na više plaćene tečajne razlike računajući od 30. rujna 2015. godine pa do zaključenja dodatka ugovora o kreditu 18. veljače 2016. godine tako da ista iznosi 452,84€.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, dopunu nalaza i mišljenja te očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja suda a i istome stranke nisu prigovarale.

22. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

23. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

26. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

27. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

28. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

29. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

30. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

31. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

32. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

33. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata iznosa koji je tužitelj preplatio temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli a ne preplata po osnovu promjenjive kamatne stope, pa stoga sud smatra da je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, bio dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos što se odnosi na tečajnu razliku u iznosu od 1.920,48€ s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do dana plaćanja, te iznos od 715,40€ što se odnosi na razliku glavnice, s pripadajućom zateznom kamatom od dana konverzije tj. od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Međutim, kako je tužitelju priznat iznos od 7.400,29kuna / 982,15€ u postupku konverzije, iako tužitelj navodi da mu je priznat iznos od 1.033,68€ a s obzirom da je to zahtjev tužitelja onda sud i prihvaća da mu je priznat iznos od 1.033,69€ u postupku konverzije, pa je onda tužitelj za navedeni iznos koji priznaje tuženiku i umanjio svoj tužbeni zahtjev i to tužbeni zahtjev koji se odnosi na obračunate zakonske zatezne kamate obračunate na tečajne razlike računate na pojedinačne iznose do dana 30. rujna 2015. godine kao dana konverzije a što je i obračunao financijsko knjigovodstveni vještak tako da isti iznosi 709,10€, pa onda tužitelj potražuje samo razliku koja se odnosi na tečajne razlike u iznosu od 1.595,95€ iako matematičkim izračunom se dobije iznos od 1.595,90€ pa je onda sud za 0,05€ odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan s obzirom da je došlo do pogrešnog matematičkog izračuna. Isto tako tužitelj potražuje i iznos od 715,40€ što se odnosi na razliku glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

34. Sud utvrđuje neosnovanim prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku. Tražbine stečene bez osnove iz odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 22. svibnja 2023. godine, tj. unutar petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu i time je prekinuo tijek zastare, pa stoga prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. svibnja 2023. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

35. Isto tako u odnosu na prigovor zastare potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20. ožujka 2018. godine broj Rev-2245/17-2. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

36. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

37. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 538-50-4265345, koji je zaključio sa tužiteljem dana 17. srpnja 2007. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP).

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako je tuženik trebao vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 11. srpnja 2024. godine i to iznos od 1.920,48€ zajedno sa zateznom kamatom od dana zaključenja ugovora o kreditu tj. od 31. kolovoza 2007. godine pa do konačne isplate – na ime preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF, te iznos od 715,40€ od 30. rujna 2015. godine pa do isplate na ime razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana.

38. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

39. Presudom suda EU C118/17 (slučaj J) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

40. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

41. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u promjeni kamatne stope (kada je primjenjivana kamatna stopa niža od 4,95% ) i kada je bio niži valutni tečaj od onoga koji je vrijedio na dan isplate, kao i u odnosu na priznati iznos u Dodatku o konverziji, u ukupnom iznosu od 1.228,97€ a koji iznos se odnosi na iznos koji je priznat tužitelju Dodatkom o konverziji u iznosu od 969,63€ (iako tužitelj navodi da mu je priznat veći iznos i to iznos od 1.033,68€) te iznos od 259,34€ koji se odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope, nije osnovan.

Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO- a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije primio novčane iznose koji se odnose na promjenu kamatne stope kada je bila niža od ugovorene i na iznose kada je bio niži valutni tečaj od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. U odnosu na prijebojni zahtjev tuženika a što se odnosi na priznati iznos konverzije u iznosu od 969,63€ sud nalazi da je isti neosnovan s obzirom da je tužitelj istakao da mu je tuženik iznos od 1.033,68€ priznao u postupku konverzije i koji iznos je korišten za otplatu budućih rata i s obzirom da je za navedeni iznos tužitelj umanjio svoj tužbeni zahtjev na način da je sa navedenim iznosom prebio obračunate zakonske zatezne kamate koje je financijsko knjigovodstveni vještak izračunao u iznosu od 709,10€ kao i dio tečajne razlike u iznosu od 324,58€ pa onda tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.595,95€ (iako bi trebao 1.595,90€ s obzirom da je pogrešan matematički izračun), što se odnosi na tečajne razlike kao i iznos od 715,40€ što se odnosi na razliku glavnice.

Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki IV izreke.

42. Tužitelj ima pravo na povrat iznosa koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 12. srpnja 2024. godine i to iznos od 1.920,48€ po osnovi preplate zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune zajedno sa zateznom kamatom od dana zaključenja ugovora o kreditu tj. od 17. srpnja 2007. godine do isplate, te iznos od 715,40€ na ime razlike glavnice.

Međutim kako je stalni sudski vještak financijsko knjigovodstvene struke na zahtjev suda izvršio i obračun zakonskih zateznih kamata koje teku od dospijeća na pojedine iznose pa do dana konverzije, tj. do 30. rujna 2015. godine i što iznosi 709,10€, pa se onda utvrđuje da tužitelj na dan 30. rujna 2015. godine ima potraživanje prema tuženiku s osnove preplate zbog promjene tečaja u iznosu od 1.920,48€ te iznos od 715,40€ na ime razlike glavnice i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 709,10€ obračunatu na pojedine iznose od dospijeća pa do 30. rujna 2015. godine. Isto tako, nesporno je među strankama da je tužitelju prilikom konverzije priznat određeni novčani iznos iako tuženik tvrdi da mu je priznat iznos od 969,63€, a tužitelj tvrdi da mu je priznat iznos od 1.033,68€ iako iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka od 11 . srpnja 2024. godine proizlazi da je tužitelju priznat iznos preplate u postupku konverzije 7.400,29 kuna / 982,15€.

Kako je tužitelj umanjio tužbeni zahtjev za iznos od 1.033,68€ koji smatra da mu je priznat u postupku konverzije, na način da je isti prebio i ne potražuje obračunatu zakonsku zateznu kamatu obračuntu na pojedinačne iznose pa do 30. rujna 2015. godine te dio tečajnih razlika pa se onda utvrđuje da tužitelj ima potraživanje prema tuženiku s osnove preplate razlike u tečaju u iznosu od 1.595,90€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate. Isto tako, tužitelju je priznat iznos od 715,40€ koji se odnosi na razliku glavnice a sukladno nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Budući da tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do dana konverzije na pojedine iznose koje je preplatio a i nadalje na preostali iznos koji se odnosi na preplaćene tečajne razlike do dana plaćanja (čl. 7. ZOO), budući je nesporno kako je tuženik nesavjestan stjecatelj obzirom je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, pa je do stjecanja došlo na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je tuženik dužan platiti stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO od dana stjecanja, odnosno od idućeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta tužitelju.

Imajući u vidu sve navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 1.595,90€, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao i iznos od 715,40€ na ime razlike glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. godine, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 29.st.2., 323. st.1. i 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) odlučeno je kao u izreci pod točkom I i II.

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 164. ZPP-a, s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, sastav podneska od 27. rujna 2023., 30. srpnja 2024., 1. listopada 2025. godine za svaki podnesak 200,00€, sastav podneska od 10. lipnja 2025. godine u iznosu od 100,00€ umjesto traženih 200,00€ s obzirom da isti podnesak spada u tzv. "ostale podneske", zastupanje na ročištima 11. siječnja 2024., 27. ožujka 2024., 23. siječnja 2025., 14. listopada 2025. godine za svako ročište 200,00€, PDV 425,00€, trošak vještačenja 300,00€ koliko je tužitelj i platio umjesto traženih 1.000,00€, ili ukupno 2.425,00€, pa je onda naložio tuženiku da navedeni trošak plati tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana.

Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 26. ožujka 2024. godine u iznosu od 200,00€ s obzirom da sud smatra da navedeni trošak nije bio potreban budući da je tužitelj uz tužbu trebao dostaviti sve dokaze na koje se poziva u istoj. Isto tako sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 151/23).

U Grubišnom Polju, 27. studenog 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 27. studenog 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.