Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

[adresa], Ć

[adresa]

Poslovni broj: P-336/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužiteljice ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Erste & Steriermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, Radnička cesta 22, Zagreb, radi obvezno – ništetnost, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i odsutnosti punomoćnika tuženika, 27. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  je

I. Odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103541176 od 02. svibnja 2007. godine zaključenog između tužiteljice ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.709,64 EUR, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 8. travnja 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

1.1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je s tuženikom 2. svibnja 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu kojim joj je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 106.000,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 360 mjeseci, a kredit je korišten za kupnju nekretnine.

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 10. predmetnog ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Temeljem sporne odredbe tužiteljici je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj.- ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita naknada za obradu u iznosu od 4.724,31 HRK, odnosno 1% od odobrenog iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK.

1.3. Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužiteljici nije niti pojašnjena odredba članka 10. Ugovore o kreditu, uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.4. Tužiteljica se u tužbi poziva na povredu članaka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, 59/23, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Navedenim postupanjem odnosno postavljanjem nejasnih i nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.5. Stoga tužiteljica smatra, da je predmetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega smatra da je potrebno utvrditi da li je tužiteljica bila potrošač, s obzirom da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njezine poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe što je dužna dokazati tužiteljica.

2.1. U svezi naknade za obradu kredita, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a, prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.2. Postupanje tuženika je bilo transparentno, a o naplati naknade za obradu kredita korisnik je bio upoznat tijekom pregovora oko uvjeta kredita na način da je službenik tuženika, koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljicom, jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita, a ta informacija je bila dostupna tužiteljici i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo sklapanja kredita.

2.3. Tuženik navodi da za spornu naplatu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja te se je tužiteljica tu obvezu u konačnosti obvezala platiti potpisom kredita, pri čemu nije bilo potrebno navoditi točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

2.4. Tuženik se poziva na čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 EU, koju treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatnijom neravnotežom u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Tuženik navodi da je ugovor sastavljen u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima, radi čega je tuženik predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška. Tužena strana je na ročištu održanom 9. listopada 2025. prigovorila vrijednosti predmeta spora koju je radi toga sud svojim rješenjem utvrdio na navedenom ročištu u iznosu od 1.327,23 EUR, s obzirom da se radi o tužbi na utvrđenje temeljem čl. 40 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23, u daljnjem tekstu ZOSP).

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu.

4. Nesporno je tijekom postupka da je tužiteljica 2. svibnja 2007. zaključila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu u kojem je u čl. 10. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 1% od odobrenog kredita odnosno minimalno 200,00 HRK, prije podizanja kredita.

5. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu dana 4. svibnja 2007. tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.724,31 HRK.

5.1. Sporno između stranaka je da li je odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a temeljem koje je naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Sporno je i da li je uopće dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 5-13), u proces obrade kredita od 2004. do 2011. (str. 27-28), u sudsku praksu (str. 29-45), u izvadak o visini kamatnih stopa i naknada (str. 46-63), u sudsku praksu (str. 64-80; 86-100), te je saslušana tužiteljica (str. 132).

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita, a tuženik kao kreditor, 2. svibnja 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu,

- da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisala sačinjen tipski ugovor,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 106.000,00 CHF, te da se tužiteljica obvezala vršiti njegovu otplatu u 360 mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća,

- da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu određuje da je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o parničnom postupku,

- da je tužiteljici kao korisnici kredita na ime predmetne naknade 4. svibnja 2007. godine (prilikom isplate kredita) naplaćen iznos od 4.724,31 HRK na ime predmetne naknade, što tijekom postupka tuženik nije ni osporavao.

9. Tužiteljica tvrdi da je odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužiteljici.

9.1. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 4. svibnja 2007., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) tužiteljica može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koji propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda, pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

9.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužiteljica upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP-a, nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.7. Iz citiranih odluka Suda Europske Unije slijedim da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.8. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.9. Pri ocjeni da li je ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP-a, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

9.10. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

9.11. Iz iskaza tužiteljice na ročištu održanom 27. studenoga 2025. proizlazi da je ista podigla kredit u iznosu od 106.000,00 CHF s rokom otplate od 360 mjeseci. Ona o toj naknadi, koja je predmet ovog postupka, nije mogla pregovarati jer je bila na obrascu odnosno tipskom ugovoru. Tužiteljica navodi da joj nikada nije objašnjeno na što se odnosi ta naknada niti su joj objašnjeni parametri na temelju kojih je ona ugovorena. U trenutku podizanja kredita bila je zaposlena u Hrvatskoj pošti te nije imala nikakav privatni posao kao OPG, obrt, svoju firmu ili sl. Taj kredit je bio podignut i utrošen za kupnju apartmana na moru, koji je kupljen u osobne svrhe te nikada nije bio iznajmljivan. Tužiteljica navodi da taj kredit nije mogla dobiti bez da plati ugovorenu naknadu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu s obzirom da je kredit podigla kao fizička osoba, u nekomercijalne svrhe, a ne u svrhe njene poslovne djelatnosti tako da je u trenutku podizanja kredita tužiteljica imala status potrošača.

9.12. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

9.13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP- a, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.14. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužiteljica samo potpisala unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

9.15. Iz iskaza tužiteljice slijedi da nije bila informirana da će biti dužna platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bila obaviještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u komu visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužiteljica bila u podređenom položaju, gdje joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužiteljica nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

9.16. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva. Tuženik je samo tijekom postupka tvrdio da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade jer je ista bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o tarifi te da je tužiteljica o predmetnoj naknadi bila informirana od strane osobnog bankara. Međutim, činjenica što je tuženik uz odgovoru na tužbu dostavio Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora iz koje je vidljivo da se ista namijenjena samo za internu uporabu uz naznaku iznosa naknada za pojedine vrste usluga i proizvoda (kredita), iako je na istoj nije razvidno u kojem se periodu primjenjivala, ne dokazuje da je doista tužiteljici bilo jasno i razumljivo za koju protučinidbu se naplaćuje predmetna naknada.

9.17. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima niti svrsi kome služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužiteljicu da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tomu dostavili izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sud nalazi da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužiteljica tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi, naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (O Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

11. Prema tomu, nije od nikakvog utjecaja činjenica što je tek u odgovoru na tužbu tuženik iznio troškove koji su po njegovim navodima pokrivani iz naknade za obradu kredita, ukoliko tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obaviještena o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju. Ti su troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali zahtjevu transparentnosti, morali odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužiteljica mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 10. Ugovora) upućivala na internu odluku tuženika u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, sud nalazi da tužiteljica nije mogla razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom.

11.1. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača.

11.2. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.3. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002 ), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

12. S obzirom na naprijed navedeno, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice naveden u toč. I. izreke ove presude kao osnovan u cijelosti.

13. Tužiteljica je uspjela u cijelosti u postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

13.1. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe, pristup na ročište od 9. listopada 2025. i 27. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaku pojedinu parničnu radnju, za sastav podneska od 10. travnja 2025., u iznosu od 50,00 EUR, te sastav podneska od 3. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR. S obzirom da je ovaj predmet delegiran Općinskom sudu u Virovitici iz Općinskog suda u Bjelovaru, punomoćnik tužiteljice ima pravo temeljem čl. 11. Zakona o sudovima, na trošak izbivanja iz pisarnice od 3 sata temeljem Tbr. 39. Tarife u iznosu od 150,00 EUR te trošak prijevoza temeljem Tbr. 49. Tarife u iznosu od 16,60 EUR za ročište od 9. listopada 2025., 27. studenoga 2025., te putni trošak tužiteljice za pristup na ročište od 27. studenoga 2025. u iznosu od 16,60 EUR, kao i dopis tuženiku od 26. veljače 2025. godine i 2. srpnja 2024. godine u iznosu od 52,10 EUR za svaku pojedinu radnju temeljem Tbr. 37.1. i poštarinu temeljem Tbr. 48 Tarife, što ukupno iznosi 1.304,00 EUR, čemu pridodati PDV od 25 % u iznosu od 326,00 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 1.630,00 EUR. Tom trošku treba pridodati trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u zatraženom iznosu od 53,09 eura, što ukupno iznosi 79,64 EUR ili sveukupni trošak tužiteljice iznosi 1.709,64 UER.

13.2. Punomoćniku tužiteljice nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR, kao ni trošak izbivanja iz pisarnice te trošak prijevoza u iznosu od 166,60 EUR, jer to ročište nije niti održano.

U Virovitici 27. studenoga 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužiteljicu - Odvjetnik Predrag Kralik, Ferde Rusana 4, Bjelovar

2. Za tuženika - Odvjetničko društvo Hanžeković & partneri, Radnička cesta 22, Zagreb