Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], LŽ

Poslovni broj: P-350/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja VŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici iz Čakovca protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak,odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.listopada 2025., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27.studenog 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o deviznom nenamjenskom kreditu broj 59-001-00107-2 sklopljenog dana 10.05.2006. godine, između VŽ kao korisnika kredita i PRIVREDNE BANKE

ZAGREB d.d kao kreditora i to:

- odredbe u svakom dijelu predmetnog Ugovora u kojem se spominje valutna klauzula

- odredbe u svakom dijelu predmetnog Ugovora u kojem se spominje jednokratna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju VŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 2.666,12 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kako slijedi:

- iznos 7,92 EUR od 10. svibanj 2009.

- iznos 10,05 EUR od 10. lipanj 2009.

- iznos 11,01 EUR od 10. srpanj 2009.

- iznos 8,52 EUR od 10. kolovoz 2009.

- iznos 10,19 EUR od 10. rujan 2009.

- iznos 7,53 EUR od 10. listopad 2009.

- iznos 9,14 EUR od 10. studeni 2009.

- iznos 9,44 EUR od 10. prosinac 2009.

- iznos 14,42 EUR od 10. siječanj 2010.

- iznos 17,75 EUR od 10. veljača 2010.

- iznos 16,48 EUR od 10. ožujak 2010.

- iznos 21,44 EUR od 10. travanj 2010.

- iznos 23,84 EUR od 10. svibanj 2010.

- iznos 31,06 EUR od 10. lipanj 2010.

- iznos 36,17 EUR od 10. srpanj 2010.

- iznos 29,55 EUR od 10. kolovoz 2010.

- iznos 48,84 EUR od 10. rujan 2010.

- iznos 40,47 EUR od 10. listopad 2010.

- iznos 41,82 EUR od 10. studeni 2010.

- iznos 49,56 EUR od 10. prosinac 2010.

- iznos 61,93 EUR od 10. siječanj 2011.

- iznos 48,51 EUR od 10. veljača 2011.

- iznos 52,52 EUR od 10. ožujak 2011.

- iznos 47,40 EUR od 10. travanj 2011.

- iznos 58,55 EUR od 10. svibanj 2011.

- iznos 68,91 EUR od 10. lipanj 2011.

- iznos 71,64 EUR od 10. srpanj 2011.

- iznos 116,34 EUR od 10. kolovoz 2011.

- iznos 74,37 EUR od 10. rujan 2011.

- iznos 1.366,89 EUR od 30. rujan 2011.

-iznos 253,86 EUR od 11.5.2006. godine s osnove naknade

i to sve u roku 15 dana.

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

IV. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.717,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 22.5.2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o deviznom nenamjenskom kreditu broj: 59-001-00107-2 dana 10.5.2006. Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti na način da ga otplaćuje kroz 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora. Tužitelj navodi da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošač budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP ( NN 79/07) i to čl. 96., te protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. koja je potvrđena presudom i rješenjem VS RH broj: Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kao i na odluku Ustavnog suda od 3.veljače 2021. Tužitelj navodi da tuženik nije s potrošačem pojedinačno pregovarao, niti je upozoravao na rizike vezane uz kredite u valuti CHF. Smatra da je više platio tuženiku zbog ugovorene ništetne odredbe o valuti uz koju je glavnica vezana na CHF u iznosu od 2.210,38 EUR. Nadalje, tužitelj navodi da je prema odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu morao platiti jednokratnu naknadu u visini od 1,80 % od traženog iznosa kredita time da se o toj odredbi nije pregovaralo, te je ponuđena tužitelju po principu uzmi ili ostavi, te nije opisano na što se takva naknada odnosi. Nadalje, čl. 15. ugovora propisano je da u slučaju prijevremenog prestanka ugovora davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu prema Odluci o naknadama za usluge banke, dakle, radi se o odredbi koja je vezana uz jednostranu odluku tuženika, ista je neodređena i neodrediva i dovodi tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, jer ne može utjecati na visinu te naknade, već o istoj tuženik sam odlučuje. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe predmetnog ugovora u kojoj se spominje valutna klauzula, jednokratna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te u točci II. tužbenog zahtjeva predložio da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.210,38 EUR-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti, kako u osnovu, tako i u visini. Ističe prigovor zastare, prigovara da bi tužitelj bio potrošač, te ističe prigovor radi prebijanja za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje. Nadalje ističe da je valutna klauzula zakonom dopuštena, da je volja ugovornih stranaka jasno i nesumnjivo određena ugovorom o kreditu, da je ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, da predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno utvrđivati u parničnom postupku drugačije nego kako ista glasi, da ne postoji stjecanje bez osnove, da nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, te da se nisu ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a slijedom toga niti kondemnatornog.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u priloge dostavljene uz tužbu ( list 7- 31 spisa), odgovor na tužbu ( list 39-51 spisa), podneske tuženika (list 51-56 i 57-59 spisa), podnesak tužitelja s prilozima ( list 63-75 spisa), podneske tuženika (list 76-90 spisa), podnesak tuženika uz dokumentaciju (list 118-153 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka BŽ (list 156-165 spisa), očitovanje tuženika na nalaz (list 177-181 spisa), podnesak tužitelja kojim sređuje tužbeni zahtjev (list 182-183 spisa), očitovanje vještaka na primjedbe tuženika (list 188-190 spisa), te je izvršeno saslušanje vještaka BŽ, svjedoka NŽ i tužitelja u svrhu dokazivanja, dok je tuženik podneskom od 23.9.2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka, osobnog bankara HŽ.

4. Vještak BŽ je na upit tuženika da li je prilikom izračuna s osnove valute isključila utjecaj kamate s obzirom da se izračun radio u anuitetu, vještakinja je iskazala da je izračun u nalazu sačinjen da je iz iznosa više plaćenog isključen utjecaj promjene kamatne stope što je vidljivo u tabeli 2. nalaza gdje je samo iznos iz kolone 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu specificiran u zaključku nalaza.

5. Svjedokinja NŽ je izjavila da se ne sjeća tužitelja zbog proteka vremena. Klijenti su dolazili na informativne razgovore, koje je ona obavljala s njima, između drugih djelatnika tuženika. Tijekom 2006.godine pretežit dio kredita bio je vezan uz EUR. Imali su i kredite u CHF. Oni nisu smjeli preporučiti kredite u određenim valutama već je to ovisilo o odluci klijenta. Kod kredita u eurima postojale su više kamatne stope, kao i određena ograničenja, ukoliko se uzimao kredit u nekom višem iznosu. Kod kredita s valutnom klauzulom u CHF kamate su bile niže, te su s obzirom na kreditnu sposobnost klijenata, bile primjerene za uzimanje većih iznosa kredita. Klijentima nisu mogli davati savjete, samo zna da je imala uobičajenu rečenicu da se zna kako euro diše, dok se ne zna kako će biti sa CHF zbog velikih razlika u kamatama. Termin valute utočišta nije objašnjavala strankama. Ne sjeća se da li je postojao neki naputak iz centrale da bi se to trebalo objašnjavati.

5.1. Ugovori o kreditima bile su šprajnce i u iste su se za svakog klijenta unosili osobni podatci, iznos kredita, rok otplate, anuitet, dok je kamata već bila navedena u šprajnci. U tim ugovorima nije se moglo ništa mijenjati osim onog što je ranije navela ( osobni podatci klijenta, iznos kredita, rok otplate i anuitet). Nisu imali naputke da klijentima predoče koju valutu u RH i na koji način štiti HNB, već ukoliko bi stranka pitala za savjet ona je odgovarala rečenicom koju je naprijed navela jer nikakve savjete nisu smjeli davati. Klijent bi prvo došao na informativni razgovor, naveo bi iznos koji traži, te se računala njegova kreditna sposobnost, a ako je zadovoljio uvjete kredit je išao na odobrenje kreditnom odboru i ako je isti odobrio kredit kontaktirao se klijent kako bi pristupio na potpisivanje ugovora.

6. Tužitelj VŽ je izjavio da je kredit uzeo za adaptaciju obiteljske kuće svojih roditelja u kojoj kući je i on živio. Ono što je mislio preuređivati uz kupnju namještaja iznosilo je oko 100.000,00 kuna. O kreditu se raspitivao samo kod prednika tuženika s obzirom da je tu imao otvoren tekući račun i tu je primao plaću. Kada je došao u banku tražio je kredit u iznosu od 100.000,00 kuna navodeći da mu treba za adaptaciju kuće, pitao je kakva je procedura, te mu je bilo odgovoreno da može dobiti kredit u kunama, eurima, ili CHF, time da kunski krediti imaju najviše kamate, i da ga ne preporučuju, već da preporučuju kredite u eurima ili CHF. Pitao je koja je razlika između kredita u CHF i EUR, da li postoji bilo kakva razlika, pa mu je odgovoreno da misle da ne, da je to otprilike isto, da puno ljudi diže stambene kredite u švicarskim francima. Misli da je kamata za kredite u eurima bila veća. Stoga se odlučio za kredit u CHF. Nakon toga djelatnik banke nije mu kazao da postoje neki rizici vezano uz valutu CHF, nije mu bio spominjan termin valute utočišta, i sad ne zna što znači, čuo je za valutnu klauzulu, ali ne i za valutu utočišta. Nije mu rečeno koju valutu u RH štiti HNB. Kreditom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa , te je pisalo da je ista 6,60 % i da se ista može mijenjati. Djelatnik banke nije mu objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope, o tome nisu razgovarali. Nije mu dao, niti prezentirao Odluku banke u kojoj su navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Prije tog kredita nije imao nikakav drugi kredit. Kada je otišao sklopiti Ugovor o kreditu isti je već bio sastavljen, uz njega je dobio otplatni plan, radilo se o Ugovoru s rokom trajanja od 7 godina, s dospijećem svakog anuiteta 10-og u mjesecu, a isto mu se skidalo sa tekućeg računa. Nije mogao utjecati na neku odredbu ugovora, ugovorom je bila predviđena ulazna naknada u visini od misli 1,8 %, te mu je bilo objašnjeno da istu mora platiti, odnosno da mu se može oduzeti od odobrenog iznosa kredita. Nisu mu kazali zbog čega se radi o iznosu od 1,8 % od iznosa kredita, već je to bilo tako određeno. Nije mu bilo objašnjeno što ulazi u ulaznu naknadu. U otplatnom planu koji je dobio uz Ugovor o kreditu rate kredita bile su iste. Prve rate kredita iznosile su 1.600,00 kuna mjesečno, te su tijekom vremena porasle na 2.000,00 do 2.200,00 kuna mjesečno. Nije išao u banku pitati za razlog povišenja rata kredita, vidio je na medijima što se dešava, da se tečaj švicarca mijenja, da se na isto ne može utjecati, pa je posudio novac od roditelja dvije i pol godine prije isteka kredita, kako bi otplatio kredit, s obzirom da nije znao koliko će rata kredita rasti u budućnosti. Sredstva kredita upotrijebio je za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj su živjeli njegovi roditelji i braća, ista se nije iznajmljivala. U vrijeme uzimanja kredita radio je u firmi TM Čakovec u kojoj i sada radi, te nije u vrijeme uzimanja kredita , a ni kasnije imao obrt niti neku firmu. Prije potpisivanja pročitao je Ugovor o kreditu i sve mu je bilo jasno, a javni bilježnik kuda je išao na potpis ugovora nije mu ništa objašnjavao vezano uz valutu CHF.

7. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

8. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 10.5.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 59-001-00107-2 kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF s redovnom kamatom, promjenjivom, po stopi od 7,20 % godišnje, time da se kasnija visina kamate mijenja sukladno Odluci banke.

9. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

10. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

11. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

12. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018.

13. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., presuđeno je da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 5. izreke koja glasi: Utvrđuje se da je 5.tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditnim, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, - u dijelu točke 9. izreke koji glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“, i - u točki 10. izreke.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

16. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

17. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

18. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 14.6.2023.

19. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

20. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

21. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

22. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

23. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

24. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

25. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula), te da li su ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i da li je ništetna odredba ugovora kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

26. Analizirajući iskaz tužitelja sud je smatrao da je isti uvjerljivo i detaljno opisao način na koji je došlo do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio kredit u iznosu od 100.000,00 kuna, ali da mu je djelatnik banke preporučio kredit u EUR ili CHF, s obzirom da kunski krediti imaju najviše kamate. Kako je kamata za kredite u EUR bila veća odlučio se za kredit u CHF, time da mu djelatnik banke nije spominjao nikakve rizike vezane uz kredite u CHF, nije naveo koju valutu štiti HNB u RH, nije objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope, niti mu je prezentirao odluku banke u kojoj su navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora uključujući i odredbu kojom je određena ulazna naknada od čini mu se 1,8 % od iznosa kredita već mu je samo bilo objašnjeno da istu mora platiti bez obrazloženja što ulazi u ulaznu naknadu. Svjedok NŽ, djelatnica tuženika, potvrdila je navode tužitelja da su ugovori o kreditu bili „šprajnce“, da se u njima ništa nije moglo mijenjati, da su se za klijenta unosili samo osobni podatci, iznos kredita, rok otplate i anuitet, dok druge odredbe ugovora nisu bile podložne nikakvim pregovorima, niti su se mogle mijenjati na traženje klijenta.

27. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, kao i glede promjene kamatne stope.

28. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

30. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

31. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

32. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

33. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

35.Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim, u konkretnom Ugovoru o kreditu banka je na svom obrascu ugovora na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao stavljati nikakve primjedbe potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata.

36. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza svjedoka, djelatnika banke, kao i iskaza tužitelja tako što ne proizlazi.

37. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

38. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, a koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Isto tako tuženik nije upoznao tužitelja s parametrima kojima ovisi promjena kamatne stope, već je u ugovoru navedeno da se ista mijenja sukladno Odluci banke, dakle da se radi o činjenici na koju tužitelj nema nikakvog utjecaja, a koja odluka nije bila niti protumačena niti prezentirana tužitelju slijedom čega isti nije mogao imati nikakvih saznanja uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope i koliko sama kamatna stopa može rasti. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

39. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

40. U postupku je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije BŽ, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja ( isplate), više platio 2.412,26 eura, time da su negativne tečajne razlike uključene u izračun, što je vidljivo u koloni 7. tabele 2. nalaza, gdje se navode negativni brojevi. Naknada za obradu kredita naplaćena je 10.5.2006. u iznosu od 253,86 eura odnosno 1,80 % od iznosa kredita. Nije naplaćena naknada za prijevremeni povrat kredita.

41. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je podneskom od 18.9.2025. sredio tužbeni zahtjev sukladno navedenom nalazu.

42. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka navodeći da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu. U cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom, te nadalje iznosi pravne razloge. Tražio je da se vještak očituje da li je prilikom izračuna visine s osnove promjene valute isključio utjecaj promjene kamatne stope ( iako je to razvidno iz samog nalaza i mišljenja) , no sud je ipak zatražio očitovanje vještaka, a koji je u svom očitovanju naveo da promjena kamatne stope nije bila ni predmet izračuna već je predmet bila promjena tečaja CHF. Na očitovanje vještaka tuženik nije imao primjedbi odnosno nije se očitovao na isto.

43. Na ročištu 16.listopada 2025. zamjenik punomoćnika tuženika protivio se povećanju tužbenog zahtjeva, te je istakao prigovor zastare na povećani dio tužbenog zahtjeva.

44. Glede ništavosti ugovorenih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu kredita ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

45. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je smatrala da je odredba o obradi i odobrenju kredita kao i odluka o izlaznoj naknadi sastavni dio ugovora o kreditu uz objašnjenje djelatnika banke da treba platiti ulaznu naknadu kod sklapanja ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je tužiteljica realno smatrala da ako ne potpiše ugovor sa spornom odredbom o ulaznoj naknadi sastavljenom od strane banke ne može niti sklopiti ugovor o kreditu.

46. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporno je da je odredbom čl. 1024.st.2. Zakona o obveznim odnosima kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja ugovora propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ali da je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom je slučaju dužan nadoknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti kako je to propisano odredbom čl. 1024.st.4. ZOO. Dakle, iz navedenog slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate ( neostvarene kamate). Tuženik je obrazlagao visinu naplaćene naknade radi prijevremene otplate kredita navodeći da je ista obračunata sukladno Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je tvrdio da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora i da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima , te navodi da tuženik kao kreditor i vjerovnik je svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tuženik je naveo da je u općim odredbama definirao visinu naknade koja sadrži stvarne troškove koje je tuženik imao. Sud smatra da bi tuženik imao pravo na naknadu svih onih troškova koji su mu nastali kao vjerovniku zbog prijevremene otplate kredita koja naknada se ne bi smjela odnosi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela naknade niti na troškove likvidnosti. U Čl.9. st.2. predmetnog ugovora o kreditu navodi se da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Dakle, iz navedene odredbe nije razvidno na čemu se ista temelji , ne navodi se Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite na koje se tuženik poziva, ne navodi se nominalni iznos kao niti postotak od ukupnih iznosa kredita koji bi se odnosio na naknadu za prijevremenu otplatu kredita već je navedenom odredbom samo paušalno i općenito navedeno da korisnik kredita treba platiti izlaznu naknadu sukladno uvjetima banke. Slijedom navedenog sam korisnik kredita nije mogao niti predvidjeti visinu izlazne naknade , a još manje zaključiti na što se ista odnosi. Slijedom navedenog sud smatra da je odredba čl.9.st.2. predmetnog Ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima radi čega sud smatra da je ista ništetna. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo s obzirom na iznos kredita i iznos ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svojih prava.

47. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

48. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

49. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

50. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

51. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, a nepoštene su i odredbe koje se odnose na troškove obrade i odobrenja kredita kao i na troškove prijevremene otplate kredita , a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu zaključak je da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivni citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj uslijed čega u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju šteta nastala , a sukladno odredbi čl. 186. ZOO/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužiteljica imala pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio nepošten, a radi čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

52. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

53. Kako je dio ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i ugovaranja naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 )

- stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

54. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete.

55. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

56. Sud je sukladno odredbi čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužitelja od 9.7.2025., a kojom je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio ( povećao ) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještak jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a sukladno Zaključku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj: Su-IV-162/21 od 26.studenog 2021., prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima ( kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

57. Nema zastare dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja jer je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva, kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi temeljem istog činjeničnog osnova zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koji je nakon provedenog financijskog vještačenja konačnim zahtjevom preciziran, time nije promijenjena istovjetnost zahtjeva već je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe i u pogledu kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispedencije, stoga kada je tužbeni zahtjev preinačen povišenjem tužbenog generičkog – novčanog zahtjeva prekid zastare nastupio je podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Naime, i sama odredba čl. 191.st.1. ZPP razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, te povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta.

58. Sud je odbio prigovor tuženika radi prebijanja s obzirom da je isti postavljen za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje s obzirom da je vještak u nalazu i mišljenju prilikom izračuna uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, a u vezi kojih tuženik traži prebijanje.

59. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

60. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 138/23 ), sastav podneska od 25.8.2023.,18.9.2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8/1), sastav podneska od 22.8.2023. ( Tbr.8.3 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 12.12.2023., 16.10.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( Tbr. 9/3 Tarife), što ukupno iznosi 1.150,00 eura, čemu treba dodati trošak PDV-a od 287,50 eura, te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 280,00 eura, a slijedom čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove postupka u iznosu od 1.717,50 eura.

61. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 27.studeni 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.