Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u parničnom predmetu tužitelja BF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Marku Kuvaču i Maji Kuvač, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 13. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 27. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 396-324/2005 sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 20.12.2005. potvrđenog kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 22. prosinca 2005. pod brojem OU-336/05, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

- „Čl. 2. st. 1. – Iznos, namjena i korištenje kredita: Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.215,00 CHF (šesnaesttisućadvjestopetnaest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima.“

- "Čl. 4. st. 3. – Otplata kredita: Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 231,09 CHF (dvjestotridesetjedan švicarski franak i 09/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“,

te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju BF iznos od 1.355,74 EUR (slovima: tisuću tristo pedeset pet eura i sedamdeset četiri centa) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznose od:

- 3,10 EUR / 23,38 kn od 31. 10. 2008.,

- 5,23 EUR / 39,41 kn od 31. 12. 2008.,

- 6,75 EUR / 50,86 kn od 31. 1. 2009.,

- 7,87 EUR / 59,29 kn od 28. 2. 2009.,

- 5,54 EUR / 41,77 kn od 31. 3. 2009.,

- 5,96 EUR / 44,90 kn od 30. 4. 2009.,

- 3,48 EUR / 26,20 kn od 31. 5. 2009.,

- 0,74 EUR / 5,56 kn od 30. 6. 2009.,

- 1,67 EUR / 12,57 kn od 31. 7. 2009.,

- 2,59 EUR / 19,53 kn od 31. 8. 2009.,

- 2,49 EUR / 18,79 kn od 30. 9. 2009.,

- 1,60 EUR / 12,08 kn od 31. 10. 2009.,

- 4,33 EUR / 32,63 kn od 30. 11. 2009.,

- 5,22 EUR / 39,36 kn od 31. 12. 2009.,

- 7,68 EUR / 57,84 kn od 31. 1. 2010.,

- 7,11 EUR / 53,60 kn od 28. 2. 2010.,

- 10,44 EUR / 78,69 kn od 31. 3. 2010.,

- 11,26 EUR / 84,84 kn od 30. 4. 2010.,

- 11,04 EUR / 83,20 kn od 31. 5. 2010.,

- 21,01 EUR / 158,33 kn od 30. 6. 2010.,

- 19,50 EUR / 146,96 kn od 31. 7. 2010.,

- 26,21 EUR / 197,45 kn od 31. 8. 2010.,

- 23,89 EUR / 180,01 kn od 30. 9. 2010.,

- 19,22 EUR / 144,79 kn od 31. 10. 2010.,

- 27,75 EUR / 209,09 kn od 30. 11. 2010.,

- 31,60 EUR / 238,10 kn od 31. 12. 2010.,

- 31,60 EUR / 238,10 kn od 31. 1. 2011.,

- 33,67 EUR / 253,66 kn od 28. 2. 2011.,

- 30,51 EUR / 229,84 kn od 31. 3. 2011.,

- 31,08 EUR / 234,18 kn od 30. 4. 2011.,

- 42,35 EUR / 319,08 kn od 31. 5. 2011.,

- 43,97 EUR / 331,26 kn od 30. 6. 2011.,

- 56,94 EUR / 429,01 kn od 31. 7. 2011.,

- 51,20 EUR / 385,75 kn od 31. 8. 2011.,

- 45,60 EUR / 343,59 kn od 30. 9. 2011.,

- 44,24 EUR / 333,32 kn od 31. 10. 2011.,

- 43,75 EUR / 329,67 kn od 30. 11. 2011.,

- 46,75 EUR / 352,25 kn od 31. 12. 2011.,

- 49,39 EUR / 372,16 kn od 31. 1. 2012.,

- 49,72 EUR / 374,59 kn od 29. 2. 2012.,

- 47,91 EUR / 360,96 kn od 31. 3. 2012.,

- 48,41 EUR / 364,71 kn od 30. 4. 2012.,

- 50,02 EUR / 376,89 kn od 31. 5. 2012.,

- 48,56 EUR / 365,87 kn od 30. 6. 2012.,

- 48,52 EUR / 365,56 kn od 31. 7. 2012.,

- 47,87 EUR / 360,71 kn od 31. 8. 2012.,

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

- 44,83 EUR / 337,77 kn od 30. 9. 2012.,

- 48,06 EUR / 362,09 kn od 31. 10. 2012.,

- 49,22 EUR / 370,86 kn od 30. 11. 2012.,

- 48,29 EUR / 363,84 kn od 31. 12. 2012.,

pa do isplate po stopi koja za razdoblje do 31. prosinca 2007. iznosi 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine računa se uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 223,63 EUR na ime manje plaćenih iznosa s osnove valute, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,07 EUR od 31.01.2006. do isplate,

- 2,52 EUR od 28.02.2006. do isplate,

- 3,04 EUR od 31.03.2006. do isplate,

- 3,34 EUR od 30.04.2006. do isplate,

- 2,85 EUR od 31.05.2006. do isplate,

- 3,30 EUR od 30.06.2006. do isplate,

- 3,99 EUR od 31.07.2006. do isplate,

- 3,27 EUR od 31.08.2006. do isplate,

- 3,16 EUR od 30.09.2006. do isplate,

- 3,40 EUR od 31.10.2006. do isplate,

- 4,11 EUR od 30.11.2006. do isplate,

- 5,40 EUR od 31.12.2006. do isplate,

- 6,31 EUR od 31.01.2007. do isplate,

- 6,35 EUR od 28.02.2007. do isplate,

- 6,25 EUR od 31.03.2007. do isplate,

- 8,02 EUR od 30.04.2007. do isplate,

- 9,45 EUR od 31.05.2007. do isplate,

- 10,43 EUR od 30.06.2007. do isplate,

- 9,57 EUR od 31.07.2007. do isplate,

- 8,85 EUR od 31.08.2007. do isplate,

- 11,10 EUR od 30.09.2007. do isplate,

- 11,37 EUR od 31.10.2007. do isplate,

- 9,65 EUR od 30.11.2007. do isplate,

- 10,37 EUR od 31.12.2007. do isplate,

- 7,88 EUR od 31.01.2008. do isplate,

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

- 6,51 EUR od 29.02.2008. do isplate,

- 4,26 EUR od 31.03.2008. do isplate,

- 7,85 EUR od 30.04.2008. do isplate,

- 9,28 EUR od 31.05.2008. do isplate,

- 7,53 EUR od 30.06.2008. do isplate,

- 10,10 EUR od 31.07.2008. do isplate,

- 9,97 EUR od 31.08.2008. do isplate,

- 8,45 EUR od 30.09.2008. do isplate,

- 4,63 EUR od 30.11.2008. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. određuje člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju BF iznos od 153,50 EUR (slovima: sto pedeset tri eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 24. prosinca 2005. godine do isplate i to za razdoblje od 24. prosinca 2005. godine do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR (slovima: dvije tisuće eura) sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 27. studenog 2025. godine do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 9. srpnja 2025. godine, tužitelj konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj dana 7. lipnja 2023. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 396-324/2005 od 20. prosinca 2005. godine, sadržane u članku 2. stavku 1. i članku 4. stavku 3. istog Ugovora, kao i obvezati tuženika na isplatu 1.355,74 EUR na ime ništetne odredbe o valuti i 153,50 EUR na ime naknade za odobrenje kredita, sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, s time što potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 20. prosinca 2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 396-324/2005, solemniziran kod javnog bilježnika, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 16.215,00 CHF u kunskoj protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci. Opisuje da mu je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, radi kupnje osobnog motornog vozila, s time što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25 % godišnje, jednostrano promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kako je to određeno člankom 6. Ugovora. Tužitelj tvrdi da je predmetni kredit isplatio u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i da su odredbe ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatne stope ništetne.

3. Tužitelj drži da je ponašanje tuženika kod sklapanja ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom bilo protuzakonito, te je riječ o ništetnim odredbama što je utvrđeno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Suda Europske Unije. Ukazuje da je nepoštena praksa tuženika utvrđena i kolektivnom presudom, pozivajući se na utvrđenja te parnice. Protivi se svim prigovorima tuženika, kao i zadaći vještaka predloženoj od tuženika, ukazujući da su stranke ugovorile kredit u valuti CHF, a ne kunski kredit i prema jedinoj kamatnoj stopi koja je valjana, a riječ je o početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

4. Neosnovanim drži i navode tuženika vezano za neprimjenjivost presude donesene u kolektivnom sporu, ukazujući da se ta parnica vodila i protiv tuženika, a predmet zaštite bila je zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita. Osporava i prigovor zastare naglašavajući da je tužba podnesena 7. lipnja 2023. godine, a tužbom se traži isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, o čemu je Visoki trgovački sud odlučio presudom posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine i kada je tek počeo teći zastarni rok. U odnosu na zahtjev za utvrđenjem nštetnosti odredaba ugovora o kreditu ukazuje i na presudu Županijskog suda u Splitu

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

posl. br. Gž-508/2018 citirajući njezin sadržaj. Protivi se prijedlogu tuženika za pozivanjem financijskog vještaka radi usmenog očitovanja na primjedbe tuženika, ukazujući da je sud prethodno pozvao stranke iznijeti primjedbe u roku od 15 dana, kako bi se odlučilo opozivanju vještaka. Tužitelj naglašava da sporne ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, niti je tuženik o tim odredbama pojedinačno pregovarao s tužiteljem, pa kako tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača niti se prilikom sklapanja ugovora pridržavao načela savjesnosti i poštenja, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

5. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a već u odgovoru na tužbu ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te da stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tvrdi da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, pa su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 7. lipnja 2018. godine u zastari, a protivi se i pozivanju tužitelja na sudsku praksu. Smatra i kako tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovoj parnici, tim više što je pozivanje na ova utvrđenja dopušteno jedino u parnicama radi naknade štete, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ. Navodi i kako je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

6. U tom smislu navodi i kako je u skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo i o čemu predlaže dokaze, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, ukazuje i da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tvrdi i da tužba ne sadrži opis koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za slučaj, slijedom čega se ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Smatra da su i dokazni prijedlozi tužitelja predloženi paušalno, a tužitelj nije predložio niti zadatak financijskom vještaku.

7. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, jer je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF, pri čemu je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula u CHF. Ističe i da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik se protivi i tvrdnjama o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule u CHF, opovrgavajući ispravnost domaće sudske prakse i pozivajući se na odluku Suda Europske unije

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

donesenu u predmetima C-186/16. Tvrdi i da je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka pa je tako u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem Interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Ističe i kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, a tuženik takav rast nije mogao predvidjeti.

8. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je općepoznata činjenica da su na tržištu takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Navodi i da se teret dokaza u smislu nepoštenosti nalazi na strani tužitelja te da tuženik u bankarskom poslovanju ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koje je prethodno naznačio u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te je izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Prema tome, ističe da je tužitelj s naplatom naknade bio upoznat prije sklapanja ugovora i na to je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Tvrdi i da je očigledno da je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora. Stav je tuženika da je za utvrđenje radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno utvrditi uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; kao i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, a konkretna ugovorna odredba je prema tuženiku u skladu s prisilnim propisima koje tuženik citira.

9. Tuženik osporava i osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom financijskom vještačenju, a posebice korištenju privatnog izračuna koje je proveo tužitelj prije podnošenja tužbe, iznoseći stav kako se vještačenje ima provesti. Konačno, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 350,00 EUR, a kasnije 223,63 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose. Ističe i da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike jer sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, tužitelj bi eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Osporava i zatraženi tijek kamata jer nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, tim više što je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima.

10. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u podnesku od 6. listopada 2025. godine ističe da su nalaz i mišljenje vještaka neodređeni i nejasni

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna. Međutim, tuženik u istom podnesku navodi kako prihvaća nalaz vještaka u dijelu u kojem su prikazana razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, specificirajući istaknuti prigovor radi prebijanja u iznosu od 223,63 EUR. Tuženik tvrdi da je vještak prilikom provedbe vještačenja pravilno utvrdio tzv. negativnu razliku te da se tužitelju ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio po predmetnom ugovoru. Stav je tuženika da sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Prigovara činjenici što sud nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljio na prijedlogu tužitelja. Smatra da je vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu, primijenivši fiksnu kamatu i fiksni tečaj, čime je tužitelj doveden u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK što nije bila volja ugovornih strana, niti ima za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi. Zaključno predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka.

11. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, saslušanjem tužitelja, a u tijeku postupka provedeno je i financijsko vještačenje po trgovačkom društvu Marimar-fin d..o.o. Kako je tuženica iznijela prigovore vještačenju koji se ne odnose na sam izračun, već način na koji je određena zadaća vještaka, odnosno primjenu početno ugovorene kamatne stope kroz cijelo trajanje ugovornog odnosa, koji prigovori su ocijenjeni neosnovanima, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud na ročištu održanom 13. listopada 2025. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) jer stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke. Tuženica nije u pravu kada prigovara određenosti i dopuštenosti tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, s obzirom da je tužitelj i taj dio tužbenog zahtjeva postavio određeno, tako da je sud o njemu mogao raspravljati te donijeti odluku, a kao što će se obrazložiti u nastavku ove presude.

12. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 396-324/2005 sklopljen dana 20. prosinca 2005. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 16.215,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

korištenja kredita, s rokom vraćanja od 84 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- u članku 3. Ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25 % dekurzivno godišnje, obračunava se i naplaćuje mjesečno i uključena je u anuitete, s time što je člankom 6. Ugovora tuženica ugovorila promjenjivost kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu,

- stranke postupka suglasne su da je rok otplate kredita ugovoren na 84 mjeseca,

- člankom 4. Ugovora o kreditu određen je iznos mjesečnog anuiteta od 231,09 CHF, kao i valutna klauzula koja određuje da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 5,25 % podizala kamatnu stopu,

- nije sporno niti da je člankom 5. Ugovora o kreditu određeno da se od iznosa kredita odbijaju troškovi obrade od 1,50 %, kao i da tužitelj snosi sve javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i druge troškove vezane uz sklapanje ugovora i naplatu tražbine iz ugovora,

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 3. Ugovora o kreditu s kojom se tužitelj potpisom Ugovora suglasio, da su sve izmjene kamatnih stopa bile sačinjene sukladno metodologiji tuženice, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama, s time što predmet tužbenog zahtjeva nesporno nije zahtjev za isplatom iznosa na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi, već tužitelj presudom traži jedino deklaratorno utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu citiranih u tužbi, kao i isplatu na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženice došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu, kao i da je tuženiku naplaćena naknada za obradu kredita, a nesporno je i da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio.

14. Sporno je između stranaka jesu li ništetne navedene ugovorne odredbe o ugovaranju iznosa i otplate kreditne obveze u valuti CHF, te ima li tužitelj pravo na naknadu temeljem ovih odredbi. Sporno je i je li potraživanje tužitelja u zastari, a sporan je i status potrošača tužitelja, pravo naplate naknade za obradu kredita i ništetnost odredbi kojima je ovo pravo ugovoreno u korist tuženice. Na koncu, prijeporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika s osnove manje plaćenih iznosa na ime tečajnih razlika.

15. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

16. Odredbom članka 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

17. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

18. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

19. Ugovor kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom sklopljen je 20. prosinca 2005., što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

20. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i tamo tužena od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

21. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

22. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

23. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužitelj je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji mu daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

24. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužitelja na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

25. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. Ovo iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

26. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi (no što nije predmet postupka) i valutnoj klauzuli, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

27. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljem od dana 20. prosinca 2005. godine, tužitelj s jedne strane imao mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da mu je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno mu predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

28. Tužitelj je naime, u svom stranačkom iskazu jasno naveo da mu je sve informacije o dostupnom auto kreditu davao tuženik, na kojeg ga je uputila auto kuća koja mu je prodavala automobil kao svog poslovnog partnera, i kojem se stoga i obratio. Nadalje, opisao je da mu je ponuđen jedino kredit u valuti CHF uz promjenjivu kamatnu stopu, dok je sve odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da on utječe na njihov sadržaj. Osim toga, naglasio je da ga nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, već mu je taj kreditni posao od strane tuženika bio predstavljen kao siguran, odnosno jedini pravni posao koji mu je ponuđen. I po ocjeni ovoga suda, tužitelj je razumljivo vjerovao ovoj prezentaciji sadržaja ugovora o kreditu, tim više što ga nitko nije upozoravao na posebne opasnosti upravo ovakvog pravnog posla. Tuženik s druge strane nije dokazao da bi na neki način dao tužitelju informacije o opasnosti ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženiku. Tužitelj je k tome, sam po svojoj struci elektrotehničar i nema ekonomskih znanja, ne bavi se bankarskom djelatnosti, tada je bio zaposlen u Drvnoj industriji Klana, a automobil Renault Modus kojeg je kupio mu je bio potreban za prijevoz njega i obitelji, odnosno kupio ga je zbog privatnih potreba. Konačno, tužitelj je naglasio i da mu nisu jasno predočeni razlozi zbog kojih se kamatna stopa može povećati ili sniziti odlukom banke, da je imao poteškoća u vraćanju kredita jer mu je rata s 1.000,00 kn narasla na 1.500,00 kn pa je znao i posuđivati novac, jer znao je da mu banka može oduzeti automobil pa je njegov interes bio nastaviti s otplatama. Naglasio je i kako sam nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, sklopio ga je kao obični građanin, a u banci mu nisu objašnjavali zašto mora platiti naknadu za obradu kredita i što njome plaća, a čitav ugovor bio je koncipiran po sistemu uzmi ili ostavi.

29. Iskaz tužitelja sud je držao istinitim, s obzirom da tuženica tijekom trajanja ove parnice nije s uspjehom opovrgnula tvrdnje tužitelja, odnosno nije dokazala da bi tužitelju na adekvatan način dala potrebne informacije o izvjesnom rastu valute CHF i utjecaju rasta te valute na iznos anuiteta tužitelja, kao i opasnost ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope. Osim toga, iz iskaza tužitelja vidljivo je da je tužitelj kredit sklopio u svojstvu potrošača, jer je sam elektrotehničke struke, nema nikakvih posebnih ekonomskih znanja potrebnih za ocjenu rizika sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF, a u vrijeme zaključenja ugovora radio je u DIP Klana. Na drugačiji

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

zaključak suda ne utječe niti činjenica što je tužitelj ranije radi kupnje automobila imao sklopljen ugovor o kreditu jer taj prethodni ugovor nije bio u valuti CHF. Naime, za razliku od ugovora o kreditu u valuti HRK ili EUR čiju vrijednost u odnosu na kunu je Hrvatska narodna banka štitila, ugovaranje kredita u valuti CHF bilo je osobito riskantno za potrošače upravo zbog pomanjkanja zaštite od strane nacionalne banke kao i činjenice što švicarski franak u vremenima krize služi kao tzv. valuta utočišta, koji rizik tužitelju kao potrošaču je ostao nepoznat krivnjom tuženika.

30. U tom smislu nije relevantan niti pisani iskaz BFČ, na kojeg se tuženik poziva, jer imenovana nesporno nije sudjelovala u postupku pregovaranja i sklapanja konkretnog ugovora o kreditu s tužiteljem. Tužitelj je prema tome dokazao da je ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača, jer mu je osobni automobil služio za osobne potrebe, a sam nije imao posebnih financijskih znanja potrebnih za ocjenu rizika sklapanja takvog ugovora, a tuženica mu s druge strane, dostatna upozorenja nije dala.

31. Činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužitelj u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, odnosno nudila klijentima kao što je bio tužitelj jedino ove ugovore o kreditu, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužitelja koja nije ekonomske struke, već je kredit uzimao kao potrošač radi kupnje motornog vozila, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužitelju takva da ga je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, a odnose se na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 2. stavak 1. i članak 4. stavak 3. Ugovora), budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca.

32. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama - ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 2. stavku 1. i članku 4. stavku 3. ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 3. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, kojima je ugovoreno da je iznos kredita 16.215,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, kao i da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 231,09 CHF obvračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, ocjena je ovoga suda da citirane odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

33. Kako su predmetne odredba ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li one poštene ili ne.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

34. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

35. O odredbama članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 3. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo s time što po ocjeni ovoga suda sporne odredbe predstavljaju uglavke ugovora koji nisu lako razumljivi i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

36. Naime, odredbe članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 3. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, nisu lako razumljive kada se ima u vidu da tužitelju nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njegovu odluku o tome da visinu svoje rate kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije mu bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćao kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

37. Tužitelj je pojasnio da nije imao razloga sumnjati u uvjeravanja djelatnika tuženice da je ovaj kreditni posao dobar za njega, tim više što je tuženica tužitelju prilikom sklapanja ugovora kao jedini dostupni kredit ponudila kredit u valuti CHF, znajući da će uskoro doći do porasta vrijednosti te valute, a koju informaciju je zatajila u pregovorima tužitelju kao potrošaču. Stoga je jasno da je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi ugovora od 20. prosinca 2005. godine osnovan, obzirom da je tuženica koristila svoj ekonomski nadmoćan položaj kako bi osigurala sadržaj ugovora o kreditu koji će joj ići u prilog, bez da je o svim rizicima obavijestila tužitelja kao potrošača, koji je jedini taj rizik snosio.

38. Iako nije sporno da ugovori o kreditu sklopljeni između stranaka sadrže odredbu kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samim ugovorima o kreditu, pa tako ni članku 4. koji uređuje način vraćanja kredita, među kojima i valutnu klauzulu, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

39. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

40. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

41. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke.

42. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine). U ovom postupku tuženica nije dokazala da bi tužitelju dala sve potrebne informacije kako bi tužitelj mogao shvatiti rizik povećanja kreditne obveze kojem se izložio prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF.

43. Naime, tužitelj je iskazao da se tuženici obratio s punim povjerenjem, kao partneru auto kuće gdje može ostvariti auto kredit, vjerujući da će tuženica kao stručna financijska institucija, ponuditi dobar kreditni posao. Opisao je da mu je kao jedini kreditni posao ponuđen upravo kredit za kupnju motornog vozila uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i promjenjivu kamatnu stopu, da mu nitko nije govorio niti upozoravao ga na mogućnost značajnog povećanja tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, već da je upravo suprotno, ponuđeni kredit mu prezentiran kao dobar i siguran pravni posao, odnosno jedini pravni posao putem kojeg automobil može kupiti, čemu je tužitelj opravdano povjerovao. Na koncu tuženik nije dokazao da su klijenti mogli utjecati na visinu kamatne stope ili način njezinog određivanja, niti da bi se klijentima kao što je tužitelj davali posebna objašnjenja o sadržaju pravnog posla, odnosno opasnostima ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti. Stoga, u situaciji kada je tužitelju ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s godišnjom kamatom od 5,25 %, i gdje tužitelj nije upozoren na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste za oko 40 %, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 2. stavku 1. i članku 4. stavku 3. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, nisu odredbe čiji sadržaj i učinke je tužitelj kao prosječni potrošač, mogao lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe vlastitu zaduženost u CHF (što je irelevantno za ovaj postupak), kao i druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

44. Pritom, sama okolnost što su sporni ugovori o kreditu solemnizirani kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

45. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

46. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

47. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužitelju nije dana potpuna informacija, jer iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se tužitelj izričito upozoravao na opasnost izvjesnog rasta vrijednosti švicarskog franka, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužitelj tužbenim zahtjevom traži.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

48. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužitelja nudeći mu sporni pravni posao kao siguran i dobar, odnosno jedini pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

49. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

50. Ugovorne odredbe kakve su članak 2. stavak 1. i članak 4. stavak 3. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, su ugovorne odredbe koje stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

51. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika, a niti taj zahtjev tuženica nije ispunila, jer potrošače kao što je tužitelj, nije upoznala sa stvarnim ekonomskim rizicima povećanja anuiteta, prebacivši rizik poslovanja isključivo na njih.

52. Istaknuti prigovor zastare tuženice nije osnovan u dijelu u kojem tuženica traži utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

53. Nije u zastari niti zahtjev tužitelja za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem koje traži 1.355,74 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos anuiteta. Naime, kao što je rečeno, tužba u ovom predmetu podnesena je 7. lipnja 2023. godine, dakle prije isteka roka od pet godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu u odnosu na valutu (14. lipnja 2018. godine), pa je očito zahtjev za isplatu s ove osnove pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

54. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužitelj ne bi imao legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužitelj tada nije imao saznanja o tome da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženica kroz čitav tijek trajanja ove parnice osporavala tužitelju, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužitelja, mogla bez daljnje privole tužitelja pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužitelja, uključujući i oduzimanje kupljenog vozila, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužitelja bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice u tom dijelu neosnovani.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

55. Imajući u vidu navedeno, sud je kao prethodno pitanje, nedvojbenim utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, tako i na promjenjivost kamatne stope (no o čemu tužitelj ne traži donošenje deklaratorne odluke, već to navodi samo kao obrazloženje historijata tužbe), jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca.

56. Nakon primitka nalaza i mišljenja financijskog vještaka, sud je rješenjem od 5. lipnja 2025. pozvao stranke iznijeti svoje eventualne prigovore nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik je tu odluku suda primio 10. lipnja 2025. godine no u ostavljenom roku nije iznio nikakve primjedbe, već je primjedbe na nalaz vještaka iznio tek u podnesku od 6. listopada 2025. godine, upućenim sudu 7 dana prije održavanja ročišta zakazanog za 13. listopada 2025. godine. U tom podnesku tuženik navodi da prigovara nalazu vještaka kao neodređenom i nejasnom, međutim ne iznosi nikakve konkretne prigovore obračunu vještaka, već prigovara metodi vještačenja, odnosno primjeni tečaja CHF za valutu HRK u trenutku korištenja kredita od 20. prosinca 2005. godine, kao načinu saniranja ugovornog odnosa stranaka. U tom dijelu sud ponavlja da je nedopušteno ugovaranje valutne klauzule u valuti za koju je izvjesno njezino jačanje preko mjere koju druga ugovorna strana može očekivati, te uskraćivanje informacija potrošačima o skorom jačanju vrijednosti valute CHF, s kojim informacijama je tuženica raspolagala, a svjesno ih je uskratila svojim klijentima – potrošačima, potičući ih na uzimanje kredita u valuti CHF, i što dovodi do pravne posljedice da se taj ugovorni odnos stranaka opterećen nepoštenim postupanjem tuženice, sanira na taj način da se za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa ima primijeniti tečaj CHF važeći u trenutku puštanja kredita u isplatu, u ovom slučaju kredita od 20. prosinca 2005. godine, jer je tu vrijednost tj. taj iznos anuiteta tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana, imao na umu kao vrijednost koju će plaćati. Vještakinja je pojasnila da je primijenjen tečaj tuženika na dan isplate kredita od 20. prosinca 2005. godine od 4,75500 kn za 1 CHF i što na iznos kredita od 16.215,00 CHF daje 1.355,74 EUR. Iz iznesenih razloga sud nije našao potrebnim pozvati vještaka radi usmenog očitovanja na ročište, jer izuzev primjedbi metodi vještačenja, tuženik nije istaknuo niti jedan prigovor načinu matematičkog obračuna vještaka.

57. Prema tome, na primjenu valutne klauzule može se pozivati jedino poštena i savjesna ugovorna strana, što tuženica u konkretnom slučaju nije bila. Na drugačiji zaključak suda ne utječe niti činjenica što bi tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu naveo da je upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalim uslijed promjene tečaja CHF, jer je u postupku utvrđeno da tuženica svoju obvezu potpunog obavještavanja potrošača nije ispunila. Prema tome, usvojen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.355,74 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno, te je presuđeno kao u točki II izreke.

58. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš, dipl. oec., pravilno je i sukladno zadatku suda izvršila obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženica ne iznosi nijednu konkretnu primjedbu na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužitelj otplaćujući kredit platio 1.355,74 EUR na ime ništetne odredbe o

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

tečaju, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj i eurskoj protuvrijednosti, te je temeljem istog tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev. Pri tome se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (5,25 %), kao i prema tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme puštanja kredita, a iznosio je 4,75500 kn. Iz nalaza i mišljenja također proizlazi da je tuženica tijekom otplate kredita doista mijenjala kamatnu stopu sa početno ugovorenih 5,25 % godišnje, na 5,60 %, potom na 6,50 % pa sve do 7,30 %, iako je tužitelj kroz cijelo ovo vrijeme uredno plaćao anuitete. Isto tako je vidljivo da je iznos anuiteta tijekom otplate povišen, s time što je do promjene anuiteta došlo zbog povišenja kamatne stope, a na visinu rate koju je tužitelj plaćao u kunama dodatno je utjecala promjena tečaja CHF, te je činjenica da je tužitelj od dana isplate kredita do dana otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatio gore navedene iznose.

59. Činjenica jest da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa plaća i niže anuitete i to u iznosu od 223,63 EUR za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, i u kojem iznosu je tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja, no taj prigovor nije osnovan iz slijedećih razloga.

60. Tuženica naime, nije u pravu kada drži da je sud od ukupno preplaćenog iznosa od strane tužitelja po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli od 1.355,74 EUR trebao oduzeti iznos od 223,63 EUR negativnih razlika (tj. manje plaćeni iznos za vrijeme kada je tečaj CHF prema kuni bio niži od onog u vrijeme isplate).

61. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženica je svjesno prešutila i zatajila tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženici. U tom smislu ne bi opstojala mogućnost niti ovaj iznos uračunavati kao iznos naknade štete, s time što treba naglasiti da je tužitelj uplate vršio prema obračunu i u iznosima koje je izračunavala upravo tuženica. Navedeno nije stvar niti primijenjene metode vještačenja, obzirom da se eventualno manji iznosi koje bi tužitelj platio, ne mogu podvesti pod zadaću vještaka.

62. Sve i da tome nije tako, treba naglasiti da je tuženica sama izračunavala iznos svakog mjesečnog anuiteta, svjesno pristavši na možebitno neznatno i manji iznos zbog privremeno niže kamatne stope i niže tečajne vrijednosti kune prema CHF, no uz znanje da će zbog rasta tečaja CHF i znatnog rasta kamatne stope koji će izvjesno uslijediti, što su sve informacije koje je zatajila tužitelju, kao i ostalim potrošačima koje su s tuženicom sklapale ugovore o kreditu gdje su visinu svoje obveze vezali uz vrijednost valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu, vjerujući da im tuženica daje istinite i potpune informacije kada o tim kreditnim poslovima govori kao dobrim, sigurnim i povoljnim, kako je uostalom utvrđeno i u parnici što se vodila radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga se tuženica ne može sada s uspjehom pozivati da su obračuni koje je sama sačinila, računajući na profit koji će izvjesno ostvariti zbog ogromne promjene kamatne stope koja će narasti za više od 39 % u odnosu na ugovor o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, kao i vrijednosti valute CHF koja slijedi i koja će narasti u omjeru od 40 % za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, bili

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

pogrešni, kada ih je sama izradila i prezentirala tužitelju kao valjane. Navedeno bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja određenom u članku 4. ZOO, kao i zabrani zlouporabe prava iz članka 6. ZOO, koje tuženica kao profesionalna sudionica obveznog odnosa s tužiteljem kao potrošačem, tim više mora poštivati. Konačno, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, i što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-391/2021 od 14. srpnja 2021. godine). Stoga je zahtjev tuženice za uračunavanjem tzv. negativnih razlika neosnovan.

63. Izneseni razlozi uzrok su i zašto čak i kada bi se pak prihvatio stav da bi sud o ovim iznosima tzv. „negativnih razlika“ trebao voditi računa po službenoj dužnosti, iznosi tzv. "negativnih razlika" ne mogu oduzimati od tražbine tužitelja. Pogrešno tuženica drži da bi tužitelj tijekom trajanja nižeg tečaja CHF od kune ostvario neku korist, jer tužitelj nikakvu korist nije ostvario, niti za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, niti u ovoj parnici jer za to vrijeme niti ne traži naknadu kao da je plaćao anuitete sukladno vrijednosti valute CHF za kunu u vrijeme korištenja kredita. Sud ponavlja da plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist.

64. Nadalje, u odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita, treba istaknuti kako je ovaj sud utvrdio da se o odredbi članka 5. ugovora od 20. prosinca 2005. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije pojedinačno pregovaralo, što potvrđuje tužitelj u svom stranačkom iskazu i što tuženik niti ne osporava u tijeku ove parnice, s time što po ocjeni ovoga suda sporna odredba predstavlja uglavke ugovora koji suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

65. Naime, po iskazu tužitelja kojeg je sud držao istinitim, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio je zahtjev tuženice kojeg je bilo potrebno ispuniti da bi se ugovor o kreditu potpisao, pa tužitelj nije imao mogućnost umanjenja ili neplaćanja naknade. Tužitelj je opisao i da mu u banci nisu objašnjavali obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i što se s njome plaća niti mu kazali da plaćanje naknade može izbjeći.

66. Iskaz tužitelja sud je cijenio istinitim, obzirom da tuženica u tijeku postupka nije dokazala da bi tužitelj imao stvarnu i realnu mogućnost smanjenja ulazne naknade ili oslobođenja od njezinog plaćanja, a tužitelj je prema sudu dostupnim podatcima, ugovor o kreditu zatražio i ishodio po redovnim uvjetima, kao obični građanin. Osim toga, sud je ocjenjujući poštenje tj. nepoštenje ovih ugovornih odredbi imao na umu da je tužitelj iskazao da mu se nije obrazlagalo što će iz ulazne naknade biti podmireno, i zbog čega je naknadu potrebno platiti upravo u navedenom iznosu, a što tuženik s uspjehom nije doveo u pitanje u ovom postupku.

67. Tuženica je prema tome, iskoristila svoj nadređeni položaj u ugovornom odnosu, kako bi tužitelju kao potrošaču plasirala kredit opterećen nizom ništetnih

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

odredbi kao što su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženice, kao i obvezom plaćanja ulazne naknade. Tužitelj je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta uslijed propusta banke da ga valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njegovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužitelj i ističe. U odnosu na mogućnost pregovaranja valja istaknuti i da se smatra kako se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

68. Strankama se ponovno skreće pozornost i na obvezu pridržavanja načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

69. Ugovorna odredba kakva je članak 5. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine, je ugovorna odredba koja stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daje mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da naplaćuje naknade, između ostalog i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, iako stvarne troškove koje bi zbog tog imala nije predočila tužitelju, kao i jednostrano odlučuje o visini te naknade i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane. U smislu ranije već citirane odredbe članka 82. ZZP/03, ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

70. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, dalje: ZOO) podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

71. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

72. Kao što je rečeno, odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, tužitelj se nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u Ugovore o kreditu unijela i nametnula spomenutu obvezu plaćanja naknada. Treba naglasiti, da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen od strane banke, te na spomenutu odredbu tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati ni na koji način, niti izbjeći ugovaranje ulazne naknade. Sud je u tom dijelu prihvatio tvrdnju tužitelja da se o toj odredbi uopće nije pregovaralo i da mu nitko nije objasnio zašto se plaća takva naknada i po kojim kriterijima je utvrđena visina naknade. Takva objašnjenja tuženica je tužitelju trebala dati prema ocjeni ovoga suda prije potpisivanja ugovora, kako bi tužitelj na temelju informacija koje su mu pružene, mogao sam odlučiti hoće li potpisati ugovor o kreditu pod takvim uvjetima, jesu li tvrdnje tuženice o tome što će se ulaznom naknadom plaćati osnovane, odnosno je li riječ o opravdanom trošku sklapanja pravnog posla, kako tuženica tvrdi. Ovo tim više što je tužitelj nesporno snosio troškove solemnizacije i pribavljanja svih isprava, kao i troškova pribavljanja sredstava osiguranja povrata prema ugovoru o kreditu.

73. Kako se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, to je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Takva ugovorna odredba protivi se načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga nije u pravu tuženik kada navodi da je odredba o naknadi za obradu kredita jasno vidljiva i razumljiva, jer u ugovoru nema objašnjenja na što se točno odnose naknade koje banka ima pravo naplatiti, pa tako ni ulazna naknada, kao i kakve to troškove banka ima, koje bi potrošač trebao posebno plaćati prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženica nije pružila dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je taksativno navela što čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim, izvanrednim troškovima radilo, tim više što je, kao što je rečeno tužitelj snosio troškove pribavlja isprava, sredstava osiguranja i solemnizacije ugovora.

74. Osim toga, valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, zbog čega je utvrđeno da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2005. godine ništetna, te je obvezao tuženicu vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 153,50 EUR koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka kojem stranke u tom dijelu izračuna nisu imale primjedbi, sve temeljem članka 323. stavka 1. u vezi članka 1111. stavka 1. ZOO sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženica nepoštena

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

stjecateljica novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu.

75. Na nepoštenje tuženice ukazuje i iznos naplaćene naknade od 1,5 % iznosa cjelokupnog kredita, dakle tuženica je očito nemali iznos od 1.156,53 kn / 153,50 EUR, u odnosu na iznos odobrenog kredita od 77.102,33 rezervirala za sebe i tako na temelju ništetne odredbe povećavala kreditnu obvezu tužitelja, a maksimizirala svoj profit.

76. Prigovor zastare tuženice restitucijskom zahtjevu s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije osnovan. Naime, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj: Su-IV-47/2020-2 (jednako u odnosu na ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i zastari tog zahtjeva i Županijski sud u Varaždinu u presudi posl. br. Gž-1656/2022 od 18. svibnja 2023. godine). Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na spomenutoj sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok za isplatu još nije ni mogao počeo teći, dok se pravo na isticanje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe niti ne može ugasiti, pa prema tome deklaratorni zahtjev niti ne može zastarjeti.

77. Iz iznesenih razloga usvojen je tužbeni zahtjev kako je to opisano pod točkom IV izreke, s time što je vještačenjem kojem stranke u dijelu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, utvrđena visina naplaćene naknade za obradu kredita od 153,50 EUR. Tužbeni zahtjev za isplatu temelji se na članku 323. stavku 1. u vezi odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, uz dosudu tužitelju zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, tekuće od dana naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica, te je kao takva na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu i naplate tzv. ulazne naknade, mogla znati da je ugovorna odredba o naplati naknade ništetna te da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primila ne pripada.

78. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužitelja potreban radi vođenja postupka.

79. Tužitelj je kao opravdan imao trošak sastava tužbe od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 9. srpnja 2025. godine od 200,00 EUR kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, kao i obrazloženog podneska od 3. listopada 2025. godine kojim se očituje na prigovore tuženika (Tbr. 8/1 Tarife) od 200,00 EUR. Nagrada za podnesak od 11. srpnja 2024. godine kojim

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

dostavlja uplatnicu za financijsko vještačenje tužitelju ne pripada jer ovaj podnesak nije bio nužni za postupak, što dakako ne utječe na pravo odvjetnika naplatiti od svoje stranke trošak sastava i ovih podnesaka sukladno Tbr. 47/1 Tarife. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika i to dana 18. lipnja 2024. godine, 11. ožujka 2025. godine i 13. listopada 2025. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tužitelju tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 1.200,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 1.500,00 EUR. Osim toga, pripada mu plaćenih 500,00 EUR za provedeno financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu provođeno radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja. Trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu tužitelju ne pripada s obzirom da su tužitelji u potrošačkim sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni plaćanja pristojbi temeljem članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), koji je uveden Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23). Tužitelju je tako sveukupno dosuđeno 2.000,00 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

80. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 27. studenog 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023