REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Kž-123/2023-8

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od Nives Nikolac kao predsjednice vijeća, Ivana Jurišića i Branka Ivića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Šimac kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ABC, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne Novine“ br. NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 15. ožujka 2023. br. K-2/2019, u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog ABC i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici pod brojem K-2/2019 od 15. ožujka 2023. optuženi FB proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, pa je na temelju tog zakonskog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Temeljem članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24 i 72/25-dalje u tekstu: ZKP/08) određeno je da je optuženik obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 70,00 eura/ 527,42 kn[1] , koji iznos se odnosi na paušalnu svotu u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku Ivanu Kobašu iz Splita, i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu, preinači pobijanu presudu u cijelosti i donese presudu kojom se optuženika oslobođa od optužbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Protiv te presude žalbu je podnio i državni odvjetnik, i to zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu, preinači pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni na način da „optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju s duljim rokom provjeravanja“.

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Temeljem članka 474. stavka 1. ZKP/08 spis je prije nego što je dostavljen sucu izvjestitelju dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.

7. Optuženik je u žalbi podnesenoj po branitelju zahtijevao da bude izvješten o sjednici drugostupanjskog vijeća. Sukladno tome, o sjednici vijeća uredno su izviješteni optuženik, branitelj optuženika i državni odvjetnik, a koji nisu pristupili istoj pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti temeljem članka 475. ZKP/08.

8. Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika

9. Optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je na raspravi unatoč protivljenju obrane pročitao zapisnike o ispitivanju svjedoka SB i CB, a koji su dani u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja pred policijskim istražiteljem pa da je na taj način povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka i prava optuženika iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010 i 5/2014 - dalje u tekstu: Ustav). Međutim, suprotno žalbenim navodima iz raspravnog zapisnika od 24. listopada 2022. proizlazi da su svjedoci SB i CB bili ispitani na toj raspravi, da su iskazivali o inkriminiranom događaju u prisutnosti obrane te da su odgovarali na pitanja obrane o inkriminiranom događaju.

9.1. Nadalje, optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kada nije izveo dokaze ispitivanja svjedoka OB, NB i IB te pribavio podatke od MUP-a da li je optuženik registrirani vlasnik oružja niti je o njima odlučio čime optuženik zapravo upire na povredu prava na pravično suđenje, a koja se očituje u povredi načela jednakosti oružja i kontradiktornosti iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. i 3. Konvencije. Prije svega treba napomenuti kako sud nema obvezu u postupku izvesti baš sve one dokaze koje stranke predlože, jer ukoliko sud ocjeni da neka činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje tada može odbiti izvođenje pojedinog predloženog dokaza. U tom pogledu treba imati u vidu i činjenicu da i prema standardima koji su ustanovljeni u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava, do povrede načela pravičnosti, a koje sadržajno obuhvaća načelo jednakosti oružja i načelo kontradiktornosti, može doći samo u situacijama ukoliko se radi o dokaznim prijedlozima koji su važni za konkretan predmet, ako pritom mogu pojačati poziciju obrane ili dovesti do oslobođenja optuženika te ako njihovo odbijanje sud nije na dostatan način obrazložio, što međutim ovdje nije bio slučaj.

9.2. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da branitelj nakon što je rasprava počela iznova 13. travnja 2021. nije predložio da se ispitaju svjedoci OB, NB i IB, pa prvostupanjski sud nije ni imao obvezu o njihovom ispitivanju odlučivati. Nadalje, prvostupanjski je sud dokazni prijedlog branitelja za pribavljanje podataka o vlasništvu ili posjedovanju oružja za optuženika odbio kao nepotreban te je to rješenje doista propustio obrazložiti. Međutim, optuženik nije obrazložio naprijed navedeni dokazni prijedlog, a za ostvarenje kaznenog djela prijetnje irelevantno je da li optuženik zaista misli i ostvariti sadržaj prijetnje pa je naprijed navedeni dokaz nevažan za ishod predmetnog kaznenog postupka. S obzirom na to, okolnost da prvostupanjski sud nije odlučio o neobrazloženom dokaznom prijedlogu, koji je nevažan za ishod kaznenog postupka, nije utjecala na pravilnost pobijane presude odnosno ne predstavlja bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

9.3. Stoga su žalbeni navodi žalitelja potpuno neutemeljeni, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene niti povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, žalba optuženika iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nije osnovana.

10. Optuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio i povredu kaznenog zakona budući da u konkretnom slučaju prijetnja nije bila ozbiljna jer optuženik ne raspolaže s vatrenim oružjem iz kojeg bi mogao pucati. Međutim, to što smatra da u njegovom ponašanju nema obilježja kaznenog djela prijetnje i pri tomu pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja ne opravdava predmetni žalbeni osnov. To iz razloga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stanovišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

11. Nije u pravu žalitelj niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, potpuno neosnovano i neutemeljeno žalitelj u žalbi preocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka, oštećenika i svoju obranu te tvrdi da s obzirom da su jedini dokazi u predmetnom kaznenom postupku suprotstavljeni iskazi s jedne strane optuženika i svjedoka MB, a s druge strane oštećenika i svjedokinje SB da je prvostupanjski sud trebao primijeniti načelo „in dubio pro reo“. Osim toga optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je propustio utvrditi da li optuženik ima oružje budući da ukoliko optuženik nema oružje s kojim bi realizirao sadržaj predmetne prijetnje tada da inkriminirane riječi ne bi predstavljale ozbiljnu prijetnju, pa ne bi bilo ostvareno biće kaznenog dijela prijetnje. Međutim, suprotno žalbenim razlozima pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaze oštećenika i svjedokinje SB cijeneći ih konzistentnim i iznesenim na vrlo uvjerljiv način, a iz kojih proizlazi da je optuženik inkriminirane prigode uputio riječi prijetnje oštećeniku „… ako mi dođu na dvor, pucat ću na tebe i njih“ te da su odnosi između optuženika i oštećenika narušeni, a zbog čega je oštećenik proteklih godina u više navrata prijavljivao policijskim službenicima optuženika. Prema tome, ispravno je prvostupanjski sud obranu optuženika i svjedoka MB iz kojih proizlazi da optuženik inkriminirane prilike nije uputio predmetne riječi prijetnje oštećeniku cijenio neuvjerljivom i životno nelogičnom.

11.1. Slijedom navedenog, u situaciji u kojoj je optuženik prešao traktorom preko oštećenikovih kamenja koji predstavljaju među, a imajući u vidu da je prethodno oštećenik u više navrata zvao policiju zbog istog čina optuženika te da su godinama narušeni međuljudski odnosi između optuženika i oštećenika tada se i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ukazuje osnovanim zaključak suda prvog stupnja da je inkriminirane prilike optuženik uputio inkriminirane riječi prijetnje oštećeniku koje su u svemu podobne da na strani oštećenika izazovu osjećaj straha i ugroženosti za vlastiti život i sigurnost. U tako opisanom ponašanju optuženika, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ostvarila su se sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, a za što je irelevantno da li je optuženik bio istinski spreman ostvariti ono čime je prijetio, već je važno da su prema oštećeniku inkriminirane riječi djelovale ozbiljno. Stoga, žalitelj neosnovano smatra da je sud prvog stupnja trebao primijeniti pravno-logičko pomagalo "in dubio pro reo" budući da kada postoje proturječni dokazi, dakle oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada je prvostupanjski sud dužan ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku, a kako to slijedi iz odredaba članka 393. stavka 2. i članka 450. stavka 2. ZKP/08.

11.2. Nadalje, razlike u iskazima između oštećenika te svjedokinje SB u pogledu činjenice da li je svjedok MB bio prisutan inkriminiranom događaju, da li je optuženikov otac lovac te između čijih je zemljišta oštećenik stavio kamenje kao među ne odnose se na odlučne činjenice vezane za opstojnost predmetnog kaznenog djela pa su potpuno irelevantne. U odnosu na žalbeni navod optuženika da oštećenik i svjedokinja SB na raspravi nisu naveli inkriminirane riječi prijetnje, treba kazati da iz zapisnika s rasprave od 24. listopada 2022. proizlazi da je oštećenik iskazao predmetne riječi prijetnje, dok je svjedokinja SB iskazala da u cijelosti ostaje kod svog iskaza danog pred policijskim službenikom, a u kojem je iskazala da je optuženik rekao predmetne riječi prijetnje.

11.3. Slijedom navedenog, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da su se u ponašanju optuženika inkriminirane prilike ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka. 2. KZ/11 za koje je proglašen krivim.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

12. Nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog odluke o kazni. To iz razloga što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti pa je tako pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti raniju neosuđivanost optuženika i činjenicu da je optuženik mlada osoba, koje okolnosti, nasuprot mišljenju državnog odvjetnika, nisu precijenjene. Jednako tako prvostupanjski sud pravilno nije našao otegotnih okolnosti na strani optuženika, pri čemu činjenice da optuženik nije priznao predmetno kazneno djelo i da su odnosi između optuženika i oštećenika narušeni nisu okolnosti koje je trebalo cijeniti otegotnim, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik. Cijeneći sve naprijed navedene olakotne okolnosti, uz odsustvo otegotnih okolnosti mišljenje je i ovog drugostupanjskog suda, da je u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja optuženika osudio na primjerenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a koja kazna zatvora se neće izvršiti ako isti u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Tako izrečena kaznenopravna sankcija je u svemu primjerena težini počinjenog djela, stupnju krivnje s kojim je kazneno djelo počinjeno kao i stupnju povređivanja zaštićenog dobra te će se upravo tako izrečenom uvjetnom osudom ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu generalne tako i u pogledu specijalne prevencije propisane člankom 41. KZ/11.

13. Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

Šibenik, 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Nives Nikolac