Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-308/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sutkinji tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽM (ranije Ž) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po punomoćniku Vedranu Kopiloviću, odvjetniku iz Zagreba, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), dana 27. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 8.1. Ugovora o kreditu broj 45657/10 od 21. lipnja 2010. godine zaključenog između tužiteljice ŽM (ranije Ž) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, (kao pravni sljednik Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16), kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00 % (slovima: jedanposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 kuna (slovima: tisućukuna); plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke..

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ŽM (ranije Ž) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 966,15 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ŽM (ranije Ž), protiv tuženika OTP banka d.d. Split kao pravnog slijednika Societe Generale – Splitska banka d.d., podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti dana 10. travnja 2025. U tužbi navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili dana 21. lipnja 2010. Ugovor o kreditu br. 45657/10, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.636,83 EUR prema srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 203 (dvijestotineitri) mjeseci.

2. Tužitelj nadalje ističe da je odredbom čl. 8.1. Ugovora o kreditu (Naknada za obradu zahtjeva), ugovoreno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00 % od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 kuna, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelju de facto bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit, a koja je naplaćena u iznosu od 1.000,00 HRK.

Tom odredbom regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

3. Tužitelj navodi da se radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 8.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Nadalje, tijekom postupka tužitelj se u odnosu na navode odgovora na tužbu očitovao na istaknuti prigovor zastare, navodeći da ista počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., posl.br.: Su-IV-47-2020-2.

Budući je u ovom postupku predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na ulaznu naknadu i pripadajućoj naknadi s navedenog osnova, to je razvidno kako nije nastupila zastara potraživanja.

5. Također, ističe da je kredit koji je odobren tužitelju namjenski kredit, koji je odobren za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti, nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena te da je na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, u suprotnom bi tužitelj trebao dokazivati negativnu činjenicu – da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a što je protivno pravilu da se ne dokazuju negativne činjenice.

6. Tužitelj ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu (u konkretnom slučaju 12. svibnja 2006.), Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije.

Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Obzirom na izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), tužitelj smatra da je u konkretnoj situaciji tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Slijedom prednje navedenog, odredba članka 8.1. Ugovora o kreditu tužitelju nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj nije bio informiran na odgovarajući način pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna.

Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio pravnu osnovu tužbe, tužbenog zahtjeva kao i činjenice i razloge koje je tužitelj istakao u tužbi.

Tuženik ističe prigovor zastare, a osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača.

8. Obrazlažući prigovor zastare, tuženik ističe da je ovaj parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 9. travnja 2025., tako da je nastupila zastara s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZOO-a), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, bilo kao naknada štete, bilo kao povrat mjesečnih anuiteta ili stjecanje bez osnove.

8.1. Ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik ističe da je primjenjiv zastrani rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala.

Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 45657/10 sklopljen 2010. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) kao za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

8.2. Tuženik nadalje ističe, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO- a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

8.3. U kontekstu navedenog, ukoliko bi se u ovom postupku zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

8.4. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe po mišljenju tuženika bio bi pod zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

Stoga, zaključno ističe da o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

9. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP“) te je zato spomenuta odredba ništetna.

10. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade.

11. Tuženik se poziva na odredbu čl. 219. ZPP-a, pa je u kontekstu navedene odredbe kojom je propisano je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje, da je tužitelj tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja, a da je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale.

Tuženik navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Ističe da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a da u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna od ove tri pretpostavke, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju.

13. Nadalje navodi da je samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 8.1. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu za odobrenje kreditu u iznosu od 1,00% iznosa kredita.

Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

14. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim.

15. Osim što je tvrdnja neosnovana, tuženik navodi da tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi, dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela.

Dakle, čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“, za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno.

16. Nadalje, ističe da je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika (dalje u tekstu: „Tarifa“).

Tuženik navodi da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak 8.1. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 8.1 Ugovora o kreditu te da je očito da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

16.1. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti. Također, smatra da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

17. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.

17.1. Međutim, iako tuženik u odgovoru na tužbu prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa, navodeći da i osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu, da tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, a da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita i da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, valja navesti da tužitelj u ovom postupku nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu, kako to obrazlaže tuženik u odgovoru na tužbu, navodeći pri tom da u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, isto nije predmetom ovog postupka, već deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe čl. 8.1. u dijelu kako je to i navedeno pod točkom I. tužbenog zahtjeva. Stoga, ti navodi odgovora na tužbu tuženika nisu odlučni za ovaj postupak, već bi isti bili sporni i o njima bi se raspravljalo ukoliko bi taj dio tužbenog zahtjeva (kondemnatorni zahtjev radi isplate) bio postavljen.

Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelja obveže na plaćanje troškova parničnog postupka.

18. Radi razjašnjenja izveden je dokaz uvidom u očitovanje tuženika od 25. srpnja 2024. (list 3), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju osnivanjem založnog prava broj 45657/10 od 21. lipnja 2010. (list 4-16), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. (list 33-40), presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-216/2025-3 od 20. ožujka 2025. (list 41-47).

19. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 69-70).

20. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

21. Tužbeni zahtjev je osnovan.

22. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika dana 21. lipnja 2010. sklopio Ugovor o kreditu, broj 45657/10, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.636,83 eura prema srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, a koji je kredit dan na rok otplate od 203 mjeseci (članak 2.1., 2.2. i 4. Ugovora).

23. U konkretnom slučaju tužitelju je odobren namjenski kredit za kupnju stana iz Programa poticajne stanogradnje u [adresa]-Zvijerci u toč. 12.1. ovog Ugovora (članak 3. Ugovora).

24. Sporno je između stranaka da li je ugovorna odredba čl. 8.1. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

25. Naime, odredbom čl. 8.1. Ugovora o kreditu, propisano je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (jedan posto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najviše do 1.000,00 kn, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita, dok se čl. 8.2. korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

26. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 25. srpnja 2024. (list 3), proizlazi da je naknada za obradu Ugovora o kreditu broj 45657/10, koja je navedena u članku 8., tužitelju naplaćena dana 29. lipnja 2010. (ulazna naknada) u iznosu od 1.000,00 kn i da je navedeno evidentirano iz prometa po računu broj 40736548009, a u kojem je dopisu još navedeno da je tužitelj 26. srpnja 2017. podnio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, koji je prijevremeno otplaćen 31. listopada 2017. (no nije obračunata niti naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita).

27. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s prednikom tuženika, tadašnjom Splitskom bankom u Bjelovaru zaključio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju prve nekretnine (u Ugovoru je u čl. 3. navedeno da se radi o kupnji stana prema Programu poticajne stanogradnje u Bjelovaru-Zvijerci), da se radi o tipskom Ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora pa tako niti o odredbi čl. 8.1. kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u iznosu od 1.000,00 kn i to od iznosa odobrenog kredita, a što je bilo razvidno i iz Otplatnog plana, na koju činjenicu tužitelj nije nikako mogao utjecati, time da joj nitko nije rekao da na bilo koji način može utjecati na tu naknadu, a mišljenja je da se s bankom nije moglo pregovarati kod kredita, a što je vidljivo i iz samog sadržaja Ugovora, budući je banka sama odredila sve ugovorne odredbe pa tako i spornu. Bankarski službenik koji je u ime banke sklopio Ugovor, tužitelju nije posebno obrazložio tu ugovornu odredbu, nije bilo pojašnjeno o kakovoj se naknadi radi, temeljem čega se ista određuje i kako se obračunava. Iako je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora radio kao računovođa u srednjoj školi Gimnaziji Bjelovar i iako ima ekonomsku naobrazbu, njegov posao nema nikakove veze sa odredbama Ugovora kojima je regulirana kamatna stopa, određivanje i obračun naknade pa tako i konkretno sporna naknada za obradu kredita, jer o tome tužitelj nema nikakovih saznanja.

Također, iz iskaza tužitelja nedvojbeno se može izvesti zaključak da nije bio upoznat da ne bi trebao platiti tu naknadu, odnosno da bi mogao podnijeti zahtjev koji bi mu se uvažio da se ista ne naplati ili smanji. Kako se radilo o namjenskom kreditu, novac je utrošio za kupnju prve nekretnine, a ne za nikakovu obrtnu, gospodarsku/privrednu djelatnost, u vrijeme zaključenja Ugovora nije bio vlasnik ni obrta, ni trgovačkog društva.

Iskaz tužitelja prihvaćen je kao istinit, logičan i uvjerljiv.

28. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

28.1. Istovjetno je propisano čl. 96. st. 1. i st. 2. te čl. 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09, u daljnjem tekstu ZZP/07), te odredbom čl. 99. ZZP/07.

29. Nadalje, čl. 87. istog Zakona/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, odnosno čl. 102. ZZP/07.

30. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

31. Isto tako, odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

32. Ocjenom provedenih dokaza proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer se radi o odredbama, a kako je to prethodno navedeno, koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovoru o kreditu (čl. 8.1.), pa stoga tužitelj nije niti imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja pa je prigovor tuženika u tom pravcu neosnovan.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a kako to osnovano ističe tužitelj.

33. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

34. Sporna odredba iz čl. 8.1., kako je pobliže opisana pod obrazloženjem 25, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori pa je kao takova prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke ovog postupka.

Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetne naknade pa je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu po ocjeni suda ništetna.

35. Stoga je sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka, obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a što je očito za cilj imalo isključivi dodatni profit tuženika. Naime, svi sudionici obveznog odnosa dužni su međusobno postupati obzirno uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana. Stoga je odredba čl. 8.1. nepoštena i radi se o ništetnoj odredbi.

36. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., gdje je izraženo da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

37. Imajući u vidu izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07, nedvojbeno proizlazi da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Nadalje, u obrazloženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., obrazloženo je uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

38. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

39. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100 ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

39.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, Ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219 st. 1 ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu.

U tom pogledu, zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

40. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Imajući u vidu navedeno, a kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a kako ovo je i stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., to je i u odnosu na odredbu čl. 8.1. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom i presuditi kao pod toč. I. izreke.

42. Tužitelj je u ovom postupku dokazao status potrošača, budući je nedvojbeno utvrđeno da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili privrednu djelatnost.

42.1. Naime, čl. 3. st. 1. toč. 4 i toč. 8 ZZP/07, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja pa i samog sadržaja predmetnog Ugovora, a koju činjenicu tuženik svojim navodima nije osporio niti predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo, radi se o kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena.

43. Također, neosnovan je prigovor zastare na koji se poziva tuženik u odgovoru na tužbu.

Naime, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulazna naknada, a zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a što je i izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj Su-IV-47-2020-2.

Dakle, u konkretnom slučaju zastara će početi teći tek od pravomoćnosti ove presude.

44. Isto tako, neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim, s obzirom da nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, s time da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takovih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi, jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO-a, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu, tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora predstavljale njegove bitne sastojke (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

45. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava podneska od 17. lipnja 2024. koji je upućen tuženiku radi pribave podataka vezano za predmetni kredit kada je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu, a po kojem je tuženik postupio i tužitelju dostavio podatke dana 25. srpnja 2024., koji su podaci korišteni za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37.) uvećano za troškove poštarine, jer se radi o preporučenoj pošiljci (list 74-75) u iznosu od 2,10 eura (tbr. 48), sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 3. lipnja 2025., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 13. listopada 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude dana 27. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t. 3.), PDV-a u iznosu od 187,50 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1), u ukupnom iznosu od 966,15 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

46. Nisu priznati troškovi tužitelju, kao nepotrebni i neodlučni za ishod postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, sastav podneska od 10. travnja 2025. koji sadržava obavijest o plaćenoj pristojbi i uz koji dostavlja potvrdu o plaćenoj pristojbi na tužbu, jer navedeni trošak ne može ići na teret tuženika, nije priznat PDV na troškove poštarine, jer se radi o materijalnom trošku.

47. Tužitelju nije odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da nije dostavio dokaz da je ista i plaćena, a o navedenom trošku odlučit će se po plaćanju iste po tužitelju naknadnim posebnim rješenjem.

48. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i točka 3., Tbr. 37., Tbr. 46., Tbr. 48.).

49. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 27. studenoga 2025.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 27. studenoga 2025. i ovjereni prijepis uručen zamjeniku punomoćnika tužitelja

Dostavi presudu:

- punomoćniku tuženika Vedranu Kopiloviću, objavom na e-oglasnoj ploči suda