Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-253/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja tužiteljice NV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Slavici Orehovec odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, zast. po pun. iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 16. listopada 2025., u prisutnosti pun. tužiteljice Slavice Orehovec odvj. iz Čakovca, te odsutnosti uredno pozvanog pun. tuženika, dana 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103451494 od dana 05.03.2007. godine, koja glasi: "povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici NV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 6.671,98 eur (50.270,07 kuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,85 eur od 02.04.2009.

- na iznos od 11,07 eur od 02.05.2009.

- na iznos od 8,85 eur od 02.06.2009.

- na iznos od 6,26 eur od 02.07.2009.

- na iznos od 0,26 eur od 02.08.2009.

- na iznos od 6,99 eur od 04.08.2009.

- na iznos od 0,08 eur od 01.09.2009.

- na iznos od 9,12 eur od 02.09.2009.

- na iznos od 0,07 eur od 01.10.2009.

- na iznos od 7,31 eur od 02.10.2009.

- na iznos od 0,06 eur od 01.11.2009.

- na iznos od 7,24 eur od 02.11.2009.

- na iznos od 0,08 eur od 01.12.2009.

- na iznos od 9,39 eur od 02.12.2009.

- na iznos od 0,09 eur od 29.12.2009.

- na iznos od 11,12eur od 02.01.2010.

- na iznos od 0,11 eur od 31.01.2010.

- na iznos od 13,38 eur od 02.02.2010.

- na iznos od 12,95 eur od 02.03.2010.

- na iznos od 16,02 eur od 02.04.2010.

- na iznos od 0,07 eur od 01.05.2010.

- na iznos od 15,94 eur od 02.05.2010.

- na iznos od 0,08 eur od 01.06.2010.

- na iznos od 16,87 eur od 02.06.2010.

- na iznos od 27,40 eur od 02.07.2010.

- na iznos od 22,91 eur od 04.08.2010.

- na iznos od 33,45 eur od 02.09.2010.

- na iznos od 1,34 eur od 02.10.2010.

- na iznos od 26,33 eur od 03.10.2010.

- na iznos od 25,61 eur od 02.11.2010.

- na iznos od 36,46 eur od 02.12.2010.

- na iznos od 42,00 eur od 02.01.2011.

- na iznos od 37,86 eur od 02.02.2011.

- na iznos od 39,13 eur od 02.03.2011.

- na iznos od 35,67 eur od 02.04.2011.

- na iznos od 6,96 eur od 02.05.2011.

- na iznos od 29,08 eur od 03.05.2011.

- na iznos od 47,05 eur od 02.06.2011.

- na iznos od 48,87 eur od 02.07.2011.

- na iznos od 61,39 eur od 02.08.2011.

- na iznos od 59,62 eur od 02.09.2011.

- na iznos od 49,79 eur od 02.10.2011.

- na iznos od 1.420,92 eur od 02.11.2011.

- na iznos od 4.465,88 eur od 03.11.2011.

po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici NV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.002,1 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 27. studenog 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška u iznosu od 250,00 eura sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod ovoga suda 16. travnja 2021. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Županijski sud u Zagrebu je svom svojim rješenjem poslovni broj Gž 172/2023- 6 od 8. srpnja 2025. ukinuo presudu Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P 141/21-19 od 25. listopada 2022. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje pri čemu iz obrazloženja rješenja proizlazi da je ovaj sud prilikom donošenja prvostupanjske presude pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Navedeno taj sud obrazlaže time da je prvostupanjski sud dokazni prijedlog saslušanja djelatnika banke odbio i to saslušanje svjedoka djelatnika tuženika EV, a kojeg je tuženik predložio radi utvrđenja da se o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno valutnoj klauzuli ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo te da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezani za kredit uz tečaj CHF, odnosno o postojanju pregovora glede ugovorne odredbe u odnosu na koje tužiteljica traži utvrđenje njihove ništetnosti.

3. U daljnjem tijeku postupka tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja spomenutog svjedoka EV, odnosno od predloženih personalnih dokaza, a također je predložio i da se glavna rasprava održi u njegovoj odsutnosti, što proizlazi iz toga što je u podnesku predanom sudu 14. listopada 2025. naveo da za slučaj zaključenja glavne rasprave predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška. Tužiteljica pak je podneskom od 15. listopada 2025. samo specificirala tužbeni zahtjev na način da je isti pretvorila u važeću euro valutu, dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjev nije mijenjan. Navedeni je podnesak dostavljen tuženiku na znanje.

4. U tužbi tužiteljica tvrdi da je tuženik obuhvaćen pravomoćnim presudama donesenim u postupcima povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tuženik je sa tužiteljicom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103451494 dana 5.3.2007. Temeljem naprijed rečenog ugovora – namjenski stambeni kredit tuženik je tužiteljici odobrio i isplatio kredit u iznosu od protuvrijednosti 32.350,00 CHF-a po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj uz promjenjivu kamatnu stopu s rokom vraćanja od 240 mjeseci. Odredbom čl. 7 Ugovora propisano je da će se povrat obveze obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa banke (valutna klauzula). Tužiteljica navodi da je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Tužiteljica se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužiteljice određeni novčani iznos. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio i to u iznosu od 51.015,98 kuna uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kunu.

5. Tužiteljica podredno navodi da je odredbama Zakona o obveznim odnosima osobito 1111. st. 1, 2 i 3. ZOO-a i 1115. ZOO-a određena obveza vraćanja stečenog bez osnova uz obvezu plaćanja kamata kad je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužiteljici ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužiteljici priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHFa, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova tuženiku.

7. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

8. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je specificirala svoj tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 23. travnja 2022., te dana 15. listopada 2025. na način kako sada glasi u izreci.

9. Tijekom postupka je utvrđeno uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Rijeci da je sada naziv tvrtke tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, dok su ostali podaci isti.

10. Sud smatra da je u ovoj pravoj stvari mjesno nadležan. Naime, već samim podnošenje tužbe ovom sudu tužiteljica je, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, izabrala ovaj sud, a kao mjesno nadležan prema njezinom prebivalištu što je za nju najpovoljnije. Podredno, također je ništetna odredba ugovora čl. 13 kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci tj. tuženika. Naime, riječ je o odredbi o kojoj se nije pregovaralo jer je riječ o tipskom ugovoru unaprijed formuliranom od strane tuženika, te na tu odredbu tužiteljica nikako nije mogla ni utjecati, a što podredno i navodi u svojim podnescima sudu. Također je iskazala da živi u [adresa] gdje je sjedište ovog suda, te joj je najjeftinije i najjednostavnije pristupiti sudu u [adresa]. Ujedno tvrdi da je ugovor sklopila u poslovnici u [adresa]. Za slučaj nadležnosti suda u Rijeci morala bi uzimati slobodne dane i troškovi bi joj bili znatniji. Stoga je izabrala ovaj sud kao mjesno i stvarno nadležan, a što prihvaća i sud.

11. Sud je u toku postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu list 6-9, otplatni plan za kredit list 10-14, pregled prometa po kreditu list 15-21, izračun više plaćenih anuiteta po Centru poslovnih analiza list 22-25, pročitao pismeno na listovima 62-64, pitanja i odgovore za stambene kredita 65-66, obavijesti banke-stambeni krediti 67-74, pisani iskaz ČV list 75-76, promotivni materijal tuženika li 77-79, dokumentacija o deviznoj poziciji CHF 80-81, pročitao nalaz i mišljenje vještakinje Slađane Srnec list 229-253, pročitao ispravak nalaza i mišljenja list 260-283.

12. Sud nije proveo dokaze saslušanjem EV jer je riječ o zaposleniku tuženika kojeg je tuženik educirao da zaštiti njegove interese a ne interese potrošača. Ujedno iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju je u banci pričekao standardni tipski ugovor pa zapravo u banci nije ni o kojoj odredaba ugovora sa službenikom banke EV raspravljala. Jedino joj je rečeno da je vezan uz švicarski franak i da ga mora redovno otplaćivati. Sud je u toku postupka saslušao tužiteljicu dok nije saslušao dogovornu osobu tuženika jer, iako uredno pozvana, na ročište nije pristupila.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

14. U čl. 2. st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Među strankama je nesporno:

- da je tužiteljica u cijelosti prijevremeno otplatila u tužbi navedeni kredit temeljem ugovora o kreditu.

- da je ugovorom ugovorena i valutna klauzula na način da je povrat obveza iz ugovora za iznos kredita, kamate, naknade i druge ev. troškove vezan uz protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

17. Sporno je da li je nastupila zastara, da li se radi o pravima iz tzv. Kolektivne tužbe.

18. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba). Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

19. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

20. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

21. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

22. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

23. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

25. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

26. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

27. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

29. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

31. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

32. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

34. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.

35. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 16. travnja 2021. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

36. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

37. Tužiteljica je na ročištu održanom 12. rujna 2022. iskazala da je doista 5.3.2007. sklopila s tuženikom Ugovor o stambenom kreditu za adaptaciju kuće u kojoj živi. Nije sudjelovala u sastavljanju ugovora već je ugovor u banci u cijelosti napisan, predočen joj i ona je taj ugovor potpisala. Samo joj je rečeno da je kredit vezan uz CHF i da ga mora redovno plaćati. Nitko joj nije objasnio kakve su mogućnosti rasta mjesečnih obroka i kakva je valuta švicarski franak. Rate su joj stalno bitno rasle. Kako su dobili neka sredstva, a mjesečni obroci kredita su jako rasli odlučili su kredit ranije otplatiti a što su i učinili. Mjesečni obroci rata su u cijelosti točno iskazani u nalazu vještaka. U banci nije razgovarala o okolnostima da li mjesečni obroci rastu već je dobivala samo obavijest da je mjesečni obrok porastao. Iskazala je da je ranije imala kredit u eurima, rate su se sitno mijenjale pa je to očekivala i kod ovog kredita no rate su u predmetnom kreditu bitno u mjesečnim iznosima rasle. Ona je dugogodišnji klijent banke, vjerovala je čovjeku kojeg poznaje da ne bi trebalo biti promjena, i upravo on joj je ponudio kredit u CHF. Ugovor je pročitala onoliko koliko je kod potpisivanja stigla, rečeno je da je iznos prema dogovoru te je stoga ugovor i potpisala. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

38. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

39. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor (sačinjen po tuženiku što tuženik niti ne osporava), te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

40. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

41. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

42. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

43. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

44. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

45. Naime, očito je, tuženik tužiteljicu tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljicu, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

46. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

47. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

48. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

49. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

50. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

51. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

52. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

53. Stoga sada valja utvrditi razliku nastalu uslijed promjene tečaja, te utvrditi da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužiteljici.

54. Rješenjem od 4. travnja 2022. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja iz spornog ugovora o kreditu i to razlike iznosa koji je tužiteljica više platila zbog promjene tečaja CHF u donosu na kunu i to tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koji je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tijekom otplate kredita.

55. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

56. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun no osporavao je osnovu po kojoj je vještačeno.

57. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Slađana Srnec kao i iz dopune proizlazi da je tužiteljica uslijed nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF platila tuženiku iznos od 50.270,07 kuna, uz što je dostavljena i specifikacija svakog više plaćenog iznosa u mjesecu više no što bi bilo da takve nepoštene odredbe nisu bile ugovorene i primijenjene za vrijeme otplate kredita.

58. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

59. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

60. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 50.270,07 kuna, a navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa koji bi tužiteljica platila po početnom tečaju CHF-a važećem u momentu realizacije kredita prema stvarno plaćenim iznosima u svakom mjesecu, a što je utvrđeno financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te je donijeta odluka kao u izreci. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 2. veljače 2008. do zaključno 2. siječnja 2014. (kada je izvršena prijevremena otplata kredita) nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

61. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

62. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

63. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 6.671,98 eura). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 23.7.2021. u iznosu od 200,00 eura (tbr.8/1), sastav podneska od 7.3.2022. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 23.4.2022. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 4.4.2044. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 12.9.2022. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 16.10.2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9/1) sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14 i 107/15) što ukupno iznosi 1.400 eura, te PDV 25% u iznosu od 350,00 eura.

64. Tužiteljici je priznat i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 331,81 eura (sukladno rješenju o troškovima vještačenju). Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi u iznosu od 170,29 eura (sukladno VPS iz specificiranog tužbenog zahtjeva), koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19).

65. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 4.002,1 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor. Tužiteljici nije priznat trošak podneska od 15. listopada 2025. u iznosu od 250,00 eura, kojim je ona samo specificirala tužbeni zahtjev i stoga sadržaj tog podneska ponovila na ročištu održanom 16. listopada 2025., a za koje ročište joj je priznat trošak zastupanja.

66. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu 27. studenog 2025.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.