Poslovni broj: P-1428/2019-42

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravoj stvari tužitelja: ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrea Zorica, odvj. u Šibeniku, a ovu privremeni zamjenik Dina Džaja Kovač, odvj. u Šibeniku, protiv tuženika:

Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Kallay i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 4. studenog 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu objave i dostave presude održanom dana 27. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju: ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati ukupan iznos od 971,79 EUR/7.321,98 HRK, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana izvršene uplate, kako slijedi:

- na iznos od 0,83 EUR/6,27 HRK od dana 26.9.2006. godine,

- na iznos od 9,18 EUR/69,18 HRK od dana 7.11.2008. godine,

- na iznos od 7,34 EUR/55,27 HRK od dana 18.11.2008. godine,

- na iznos od 3,78 EUR/28,50 HRK od dana 2.1.2009. godine,

- na iznos od 18,93 EUR/142,60 HRK od dana 2.2.2009. godine,

- na iznos od 20,33 EUR/153,18 HRK od dana 4.3.2009. godine,

- na iznos od 18,19 EUR/137,06 HRK od dana 15.4.2009. godine,

- na iznos od 17,86 EUR/134,54 HRK od dana 11.5.2009. godine,

- na iznos od 16,43 EUR/123,82 HRK od dana 19.6.2009. godine,

- na iznos od 10,16 EUR/76,59 HRK od dana 17.7.2009. godine,

- na iznos od 14,56 EUR/109,67 HRK od dana 21.8.2009. godine,

- na iznos od 15,76 EUR/118,76 HRK od dana 10.9.2009. godine,

- na iznos od 14,82 EUR/111,68 HRK od dana 3.10.2009. godine,

- na iznos od 14,13 EUR/106,50 HRK od dana 7.11.2009. godine,

- na iznos od 16,86 EUR/127,01 HRK od dana 4.12.2009. godine,

- na iznos od 20,08 EUR/151,28 HRK od dana 7.1.2010. godine,

- na iznos od 23,84 EUR/179,63 HRK od dana 9.2.2010. godine,

- na iznos od 22,98 EUR/173,13 HRK od dana 4.3.2010. godine,

- na iznos od 28,08 EUR/211,60 HRK od dana 7.4.2010. godine,

- na iznos od 27,11 EUR/204,30 HRK od dana 6.5.2010. godine,

- na iznos od 29,00 EUR/218,52 HRK od dana 10.6.2010. godine,

- na iznos od 43,08 EUR/324,59 HRK od dana 7.7.2010. godine,

- na iznos od 36,74 EUR/276,82 HRK od dana 17.9.2010. godine,

- na iznos od 48,86 EUR/368,16 HRK od dana 29.9.2010. godine,

- na iznos od 47,73 EUR/359,62 HRK od dana 6.10.2010. godine,

- na iznos od 43,06 EUR/324,43 HRK od dana 11.11.2010. godine,

- na iznos od 57,07 EUR/430,03 HRK od dana 13.12.2010. godine,

- na iznos od 62,58 EUR/471,49 HRK od dana 18.1.2011. godine,

- na iznos od 57,10 EUR/430,24 HRK od dana 15.2.2011. godine,

- na iznos od 59,12 EUR/445,46 HRK od dana 9.3.2011. godine,

- na iznos od 58,46 EUR/440,50 HRK od dana 20.4.2011. godine,

- na iznos od 59,39 EUR/447,47 HRK od dana 16.5.2011. godine,

- na iznos od 48,33 EUR/364,13 HRK od dana 20.8.2011. godine,

pa do konačne isplate, i to od naznačenog dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.400,65 Eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da je s tuženikom dana 4. ožujka 2006.g. zaključio Ugovor o kreditu broj 168-50-3309857 kojim da se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 24.433,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u vrijeme i na način utvrđen predmetnim ugovorom, međutim da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelji tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na promjenu ugovorene kamatne stope, da je predmetna ugovorna odredba omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime da je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja, da tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer da za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, da je tuženik postupio protivno čl. 247. ZOO, da se tuženik kao financijska institucija nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego da je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, pa da je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da su nepoštene odredbe ugovora o kreditu, kao i odluke o izmjeni ugovorene kamatne stope ništetne ex tunc, da sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, a nedvojbeno je da iste nepoštene odnosno ništetne odredbe sadržava i predmetni Ugovor o kreditu, da je bitno jedino da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu – ugovoru u kojem vjerovnik odobrava ili obećava potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe; da ga je sklopio potrošač, kao fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju djeluje izvan svoje poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, i to u periodu na koje se odnose navedene odluke sudova) o predmetu i cijeni; kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Glede promjenjive kamatne stope tužitelj ističe da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jest jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti po pojam odredivog predmeta obveze, pri čemu je nedvojbeno da niti predmetni ugovor niti opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne samo da nije razumljiva tužitelju kao prosječnom potrošaču, već nije razumljiva nikome, čemu posebice ide u prilog i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope koja se mijenja – odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu sa kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi. Činjenica što je predmetni ugovor solemniziran da nema nikakvog utjecaja na nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao niti ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu da je propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik neće ugovor solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi, pritom solemnizacija ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 96. st. 1. ZZP-a, da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP-a i čl. 96. st. 2. ZZP-a, da je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini isključivo ovisnom o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana isključivo na štetu tužitelja kao potrošača jer time dolazi do situacije da je tuženik jednostrano određivao obvezu tužitelja kao dužnika, koji promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao niti provjeriti jer nije imao nikakvih egzaktnih parametara, da se radi o znatnoj neravnoteži prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Nedvojbeno da je da je odredba kojom se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer je njome omogućena jednostrana promjena kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija, odnosno omogućeno je jednostrano određivanje obveze koju će tužitelj imati prema tuženiku. Tuženik, kao trgovac profesionalac, da dakle nije pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tužitelja da nije upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno tužitelj uopće nije bio upoznat pod kojim će uvjetima tuženik jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a uvjeti pod kojima će tuženik mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nije unesen niti u predmetni ugovor niti su sadržani u općim uvjetima poslovanja tuženika. Tužitelj nadalje navodi da, s obzirom da je kamata cijena, da je cijena bitan sastojak ugovora o kreditu, da prema čl. 46. st. 2. ZOO-a cijena mora biti određena odnosno odrediva, predmetnu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koju tuženik koristi u predmetnom ugovoru, a na temelju koje se cijena mijenja jednostrano – prema odluci tuženika, čini protivnom načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu dodatnu okolnost da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, predstavlja činjenica da je predmetna odredba sadržana u ugovoru na inicijativu tuženika, tj. kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Tužitelj navodi da to što tuženik nije imao obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna istih parametara jer u razdoblju od 2004. -2008. nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene pozivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, ide u prilog tome da je upravo zbog toga tuženik kao savjesni gospodarstvenik, a sukladno načelu savjesnosti i poštenja, bio dužan voditi računa i o interesu tužitelja kao potrošača i u ugovoru odrediti određenu referentnu vrijednost, kako bi tužitelj točno znao koji su to promjenjivi elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa i kako bi njegova obveza bila odrediva, pa stoga nepostojanje takvog propisa nije dalo tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju, tj. da jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja kao potrošača. Glede valutne klauzule, sudovi da su već utvrdili u postupcima kolektivne pravne zaštite da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa time i ništetna, jer je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati potrošače (pa tako i tužitelja) o 4 činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzulu vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnos na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (jer tečaj te valute, kao i svih ostalih osim eura, nije pod kontrolom HNB-a), o činjenica da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skoro uvođenja euro zone potpuno neizvjestan i o činjenici povećanog rizika koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Kako da tužitelj kao prosječni potrošač nije u bilo kakvoj, pa ni razumnoj mjeri dobro obaviješten od strane tuženika, niti uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti predmetnu ugovornu odredbu i donijeti u potpunosti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti takav ugovor. Nedvojbeno da je da prosječan potrošač, kojem tužitelj svakako pripada, u vrijeme sklapanja ugovora, nije znao da je uz valutnu klauzulu vezan rizik „valute utočišta”, a koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je o tom trebao biti obaviješten, pa je jasno da tužitelju kao prosječnom potrošaču odredba ugovora kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak apsolutno nije bila razumljiva, te ukazuje, kao i kod promjenjive kamatne stope, da bez obzira što u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao propis koji tuženiku nalaže da u predugovornoj fazi daje određene informacije, da to ne znači da nije trebao tužitelja kao potrošača informirati o rizicima koji idu uz koju valutu i razlikama između valuta. Dakle, tuženik da je bio dužan, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje tužitelj sklapanjem predloženog, unaprijed formuliranog standardnog ugovora od strane tuženika, prihvaća, pa i te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi predmetna ugovorna odredba i o tome donijeti informiranu odluku. Priroda i specifičnosti valute švicarskog franka poznata je bankama, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koji ne zna za rizik švicarskog franka, nego misli da je svaka od ugovornih strana prihvatila samo opći valutni rizik, koji je rizik još veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a time je još i promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni, spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što da znači da su se u određenim situacijama dužni suzdržati i od primjene određene norme, ako bi time izbjegli da primjenom iste bude učinjena nepravda. Slijedom navedenog, svi navodi tuženika istaknuti i glede navedenog da su promašeni, neosnovani, te već uspješno otklonjeni u postupku kolektivne pravne zaštite. Glede prigovora zastare, tužitelj ističe da je isti prigovor u cijelosti neosnovan, da u obrazloženju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, navedeno je sljedeće: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).” „Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odluku vezanu za promjenjivu kamatnu stopu donio dana 13. lipnja 2014. godine, odnosno kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odluku vezanu uz valutnu klauzulu donio dana 14. lipnja 2018. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 31. svibnja 2019. godine, to da je jasno da je prigovor tuženika glede zastare u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, kako je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli, a nedvojbenim se ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o standardnom, unaprijed formuliranom od strane tuženika ugovoru o potrošačkom kreditiranju koji je sklopljen 2006. godine (dakle, u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz navedenog postupka), a koji također sadržava nepoštene odnosno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to se te odredbe između stranaka ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, pa je temeljem čl. 323. ZOO- a dužan tužitelju kao potrošaču vratiti sve što je primio po ništetnim osnovama, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te tuženiku naložiti da tužitelju nakadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Posebno u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, odnosno navode tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, ističe da prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP-a, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja pravnog posla koji je predmetom ovog spora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog je Ugovora o kreditu (priloženog uz tužbu) jasno da je razvidno da je tužitelj isti Ugovor sklopio kao fizička osoba i da je namjena kredita – „za kupnju rabljenih vozila”, a sukladno odredbi čl. 6. istog Ugovora, odnosno da se radi o potrošačkom kreditu kojeg je tužitelj sklopio kao fizička osoba. Također, u odredbi čl. 9. predmetnog Ugovora, stoji da se „na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana...” Suprotno navodima tuženika, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poduzetničke djelatnosti odnosno poslovne aktivnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju ugovoru o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru takve djelatnosti odnosno aktivnosti korisnika kredita, između ostalog, i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visine stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se izrijekom navodi da korisnik kredita konkretni pravni posao sklapa za određene poslovne namjene. Prilikom sklapanja pravnog posla ugovorne strane, između ostalog, definiraju i u koju se svrhu konkretni pravni posao sklapa, dakle, da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio za potrebe svoje poduzetničke/poslovne djelatnosti (a nije!), isto bi bilo navedeno u predmetnom Ugovoru o kreditu, a kako nije sporno da je tekst Ugovora o kreditu unaprijed sastavio tuženik kao Kreditor, te je navedeno da se Ugovor sklapa za „kupnju rabljenih vozila”, to se okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti (a to upravo iz razloga jer je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja) ima tumačiti u korist tužitelja, sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO-a, i stoga je za zaključiti, pored svih ostalih činjenica, da konkretan Ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja. Dakle, nedvojbeno da je da tužitelj ima svojstvo potrošača jer je već iz samog predmetnog Ugovora o kreditu, njegovih priloga i općih akata koji se na isti Ugovor primjenjuju jasno da je tužitelj kao građanin, za svoje osobne svrhe, odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, sklopio predmetni Ugovor o kreditu sa tuženikom, pa da su navodi i prigovori tuženika glede istog potpuno paušalni i neosnovani. Ujedno, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine, zauzeto je sljedeće stajalište: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.” Dakle, nasuprot netočnim navodima tuženika, a sukladno prethodno iznesenom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača jest na tuženiku, a ne na tužitelju, što da je i logično jer bi u suprotnom tužitelj morao dokazivati negativnu činjenicu, a temeljno je načelo o teretu dokazivanja da se tvrdnje o nepostojanju činjenica ne dokazuju -„negativa non sunt probanda”.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, te predlaže sudu isti odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka, navodeći da je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga da je razumno bilo za očekivati promjenu iste. Jednako tako, ugovor o kreditu da je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega da je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno da je bilo ugovoreno voljom tužitelj te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita. ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Igora Lučeva koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno da je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, slijedom čega da nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe se da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega da ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavka 6. Zakona o javnom bilježništvu. Imajući u vidu navedeno, da nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu da je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003, u kojoj da se jasno navodi „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“. Tuženik navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine te na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, a koje presude su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te se iz njegovog držanja i argumentacije u ovom postupku može zaključiti da on zapravo smatra da se ovdje radi o postupku formalne naravi, u kojem on ništa ne mora dokazati te da njegov tužbeni zahtjev treba usvojiti samim time što su donesene gore navedene presude. Međutim, za takav stav da nema uporišta u ZPP-u, niti bilo u kojem drugom propisu koji uređuje odnos stranaka u ovom postupku. Naime, sudovi da su u navedenim postupcima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu, jer su zauzeli stav na načelnoj razini da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, ni u kojem slučaju da se ne može bez sagledavanja svih okolnosti vezanih uz sklapanje i sadržaj pojedinog ugovora o kreditu osnovano tvrditi da su nepoštene, odnosno ništetne sve njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, samo iz razloga što je sud donio gore navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u takvim postupcima radi o pravnoj zaštiti na apstraktnoj razini, dok da je na tužitelju teret dokaza da se bilo što od navedenog uopće može primijeniti na njegov ugovor o kreditu, pravna valjanost kojega nesporno nije bila predmetom ispitivanja u navedenim sporovima. Štoviše, upravo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017, na koju se i sam tužitelj poziva u ovom postupku, sud je izrazio stav da su „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“, a iz čega izvan svake sumnje proizlazi da niti jedan od tužitelja u svakom konkretnom postupku nije oslobođen obveze da iznese činjenice za koje o zaštiti smatra da mu idu u korist i predloži o tome odgovarajuće dokaze, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, kao što proizlazi i pravo tuženika da u ovom konkretnom slučaju iznese činjenice i predloži dokaze za koje smatra da bi mogli dovesti do odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je tuženik učinio i činiti će dalje u ovom postupku. S time u vezi, ističe se da je člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) (nadalje u tekstu: ZZP) propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP- a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe, jasno je da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno, naravno, pod pretpostavkom da tužitelj u ovom postupku uopće dokaže svoj status potrošača u smislu ZZP-a, a što do sada nije učinio. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik ističe da je člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika) te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu obračuna kamata koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužitelj nije imao nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužitelju dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužitelj vršio otplatu kredita u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, time je konkludentno kontinuirano prihvaćao opisani način obračunavanja kamata, nije glede navedenog podnosio nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da mu je upravo takav način obračunavanja kamate bio prihvatljiv i da je želio zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. Takvo ugovaranje kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti je zabranjivala da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenja prema parametrima kao u konkretnom slučaju, i to sve do dana 01.01.2014. godine, kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013). Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke. Nadalje, tuženik ističe da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržana u članku 2., tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je izjavio i potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ista odredba je dodatno pročitana i pojašnjena tužitelju od strane javnog bilježnika Igora Lučeva prilikom solemnizacije istog. Stoga da je potpuno nerazumno očekivati da tužitelj, koji je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bio svjestan značenja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Međutim, ako bi sud bilo iz kojeg razloga bio mišljenja da je potrebno utvrđivati jesu li promjene kamatne stope vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe da on promjene kamatne stope nije vršio proizvoljno, već je koristio svoje ugovorno i zakonsko ovlaštenje da temeljem vlastite odluke mijenja kamatnu stopu isključivo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i načelom zabrane zlouporabe prava, i to kada i ako je imao za to opravdani poslovni razlog. Promjene kamatne stope vršene su temeljem točke VI. Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom, gdje je propisano (i, dakle, među strankama ugovoreno) da tuženik visinu kamatnih stopa određuje u ovisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Dakle, prilikom određivanja, odnosno promjene kamatnih stopa tuženik je uzimao u obzir sve relevantne tržišne faktore, kao što je cijena novca, odnosno kretanje kamatnih stopa po kojima se tuženik zaduživao na financijskom tržištu, promjene premije rizika za hrvatsko financijsko tržište te kretanje raznih drugih regulativnih troškova. Točnije, prema Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa koji jesu i bili su i ranije objavljeni na internetskoj stranici tuženika, prilikom formiranja kamatnih stopa kod kredita u CHF, tuženik je vodio računa o referentnoj tržišnoj kamatnoj stopi LIBOR, premiji kreditnog rizika Republike Hrvatske (tzv. CDS) i cijeni regulacije, koja predstavlja dodatni trošak tuženika koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa i neovisan je o poslovnoj politici tuženika (npr. obvezna pričuva). To stoga što je tuženik bio i jest ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta, a također treba voditi računa i o okolnosti da na ukupnu cijenu novca koji je dostupan na tržištu ovisi i tzv. CDS, odnosno premija rizika od neuspješnog plasmana novca, koji je u razdoblju od 2008. godine i nadalje znatno porastao. Međutim, u određenim referentnim razdobljima ukupna cijena novca na tržištu rasla je brže i više od dinamike kojom je tuženik mijenjao tužiteljevu kamatnu stopu, a što je negativno utjecalo na financijske aspekte kreditiranja tužitelja od strane tuženika i umanjilo anticipiranu dobit iz predmetnog kreditnog posla. Kriteriji prema kojima je tuženik vršio promjene kamatne stope detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada, koji su dostupni na internetskim stranicama tuženika. Povezano s navedenim tuženik želi sudu skrenuti pozornost na vrlo važnu okolnost, a to je da u postupku zaštite kolektivnih interesa nipošto nije utvrđeno da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, a još manje da bi bile ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu, kao što nije niti utvrđeno da bi se imalo smatrati da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Naime, iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 jasno proizlazi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valjane, a da je pritom sporan isključivo i jedino dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope njihovom jednostranom odlukom bez ugovaranja parametara, odnosno kriterija za takvu promjenu. No, kao što je gore objašnjeno, tuženik nije mijenjao kamatne stope prema vlastitom nahođenju i bez korelacije s bilo kakvim objektivnim mjerilima, već upravo temeljem opisanih kriterija koji su mahom uvjetovani situacijom na tržištu kapitala i drugim okolnostima koji ne ovise o volji tuženika. Stoga da je upravo tužitelj taj koji u ovom postupku mora dokazati suprotno, odnosno, da su promjene kamatne stope vršene od strane tuženika bile neopravdane i protivne načelu savjesnosti i poštenja, no u dosadašnjem tijeku postupka nije navedene okolnosti ni na koji način argumentirao, a kamoli predložio odgovarajuće dokaze. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tuženik ističe da je člankom 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena otplata odgovarajućeg iznosa kredita u valuti CHF, kao što je i člankom 7. ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu otplate dugovanja koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužitelj nije imao nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužitelju dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika Igora Lučeva prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti vraćanje kredita u hrvatskim kunama bez valutne klauzule, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje povrata u hrvatskim kunama uz valutnu klauzulu CHF, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužitelj vršio otplatu kredita u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, time je konkludentno kontinuirano prihvaćao opisani način vraćanja kredita, nije glede navedenog podnosio nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da mu je upravo takav način vraćanja kredita bio prihvatljiv i da je želio zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu predan okvirni otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF. Takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule. Štoviše, i tada važeći Zakon o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) (dalje: ZOO) u članku 22. sadržavao je odredbu prema kojoj je bila dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i, može se reći, sveprisutna kako u kreditnom poslovanju, tako i u drugim novčanim transakcijama. Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I-392/2011 zauzeo stav da je „članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.“ Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke, te nadalje, tuženik ističe da je, poput odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, sadržana u članku 1., kao i u članku 7., tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se također ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je izjavio i potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a ista odredba je također dodatno pročitana i pojašnjena tužitelju od strane javnog bilježnika Igora Lučeva prilikom solemnizacije istog. Stoga je potpuno nerazumno očekivati da tužitelj, koji je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik ovdje želi još jednom skrenuti pozornost sudu da niti iz jednog dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 ne proizlazi da odredbe konkretnog ugovora o kreditu ovom konkretnom tužitelju nisu bile jasne ili razumljive ili lako uočljive, kao što ne proizlazi niti da su sve odredbe svakog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne. Dakle, ne postoji nikakav automatizam slijedom kojeg bi tužitelj samom činjenicom da je donesena navedena presuda imao pravo potraživati od tuženika novčani iznos koji je predmetom ovog postupka te se ovaj parnični postupak ni u kojem slučaju ne može ograničiti na matematički izračun iznosa koji tužitelju navodno pripada, kako to on neosnovano smatra. Naime, iz obrazloženja predmetne presude jasno se može zaključiti da je sud zauzeo stav da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prosječnom potrošaču bile jasne i lako uočljive, ali da mu nisu bile razumljive. Navedeni zaključak sud crpi iz predugovorne faze sklapanja ugovora o kreditu, odnosno informacija koje su banke davale potrošačima u toj fazi kroz oglase i reklame, pružajući time kolektivnu zaštitu na apstraktnoj razini. Tako se u obrazloženju spomenute presude navodi „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama“, dok se dalje u tekstu obrazloženja navodi da su „Pojedini potrošači od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće“. Navedeno dodatno potvrđuje tvrdnju tuženika da se u sporu radi zaštite kolektivnih interesa radi o zaštiti na apstraktnoj razini, dok s druge strane sud mora uzeti u obzir sve okolnosti svakog pojedinog ugovora o kreditu i na temelju provedenih dokaza procijeniti jesu li tužitelju odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile razumljive. Budući da su tužitelju kako tijekom pregovaranja, tako i prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno obrazložene sve implikacije, rizici i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je on na isto pristao, jasno je da se radi o odredbama koje su mu bile ne samo jasne i lako uočljive, nego i u cijelosti razumljive. Iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazanog u odluci posl. br. Revt-249/2014, može se izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati ne samo u kontekstu tzv. predugovorne faze, nego i prilikom i u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno- posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika kredita, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku kredita bile poznate. Imajući u vidu da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. No, ako bi sud bilo iz kojeg razloga smatrao da u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, ističe se da je člankom 81. ZZP- a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da pojedinačno pregovaranje o određenoj odredbi isključuje mogućnost utvrđivanja da bi ista bila nepoštena. Budući da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj ne može s uspjehom u ovom postupku tvrditi da bi ista bila nepoštena, odnosno ništetna. Nadalje, ako bi unatoč tome što je predmetna odredba, kako je gore obrazloženo, tužitelju bila razumljiva i unatoč tome što se o istoj pojedinačno pregovaralo, sud bilo iz kojeg razloga smatrao da se postupak treba voditi dalje u smjeru utvrđivanja poštenosti iste odredbe, tuženik prije svega ističe da odredba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovdje tuženik ističe da odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužitelja, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bio u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate. Kada se navedeno poveže s okolnošću da je tužitelj mogao odlučiti i donijeti informiranu odluku o tome želi li se zadužiti uz valutnu klauzulu, i ako da, vezanu uz koju valutu, zatim, s okolnošću da je tužitelj zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja te konačno, s okolnošću da je tuženik prije odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao tužitelja o svim okolnostima glede kretanja tečaja CHF koje su mu u to vrijeme bile poznate, jasno je da ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo nepošteno, kao niti postupanje tuženika, te da se ne radi ni o kakvoj neravnoteži prava i obveza stranaka u ovom postupku. U odnosu na status potrošača na strani tužitelja tuženik ističe da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da on uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložio bilo kakve dokaze, slijedom čega da se ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužitelja, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao registriran obrt i/ili poslovni udio u kakvom trgovačkom društvu, te je li objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unio u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva. Ovo stoga što se, u slučaju da tužitelj nema svojstvo potrošača, u ovom postupku ne može pozivati kako na odredbe ZZP-a, tako ni na utvrđenja iz kolektivnih presuda na koje se tužitelj poziva, budući da se iste odnose samo i jedino na potrošačke sporove. Pri ocjeni ima li tužitelj svojstvo potrošača nije odlučna okolnost koja je namjena kredita navedena u tekstu ugovora o kreditu, pa čak nije niti odlučna okolnost je li tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao svojstvo trgovca, već je odlučna okolnost u koju svrhu je predmet financiran ugovorom o kreditu stvarno upotrijebljen. Tako da i Županijski sud u Zagrebu u presudi od dana 14.07.2021. godine, posl.br. Gž-1840/2021 navodi: „13. Međutim, a sukladno gore navedenom da za posudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij) ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika već je odlučno to, a što proizlazi iz prvotnog iskaza tužitelja da je on ugovor u kreditu sklopio radi kupnje poslovnog posla u kojem je otvorio ugostiteljski objekt, pa stoga ovaj sud ne prihvaća naknadno dati iskaz tužitelja u vezi svrhe radi koje je sklopio ugovor o kreditu, jer je taj iskaz očito prilagođen potrebama postupka nakon što je ovaj sud u svom ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je potrebno u nastavku postupka ocijeniti da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača sukladno ZZP/03 direktivi. …

28. Iz pravomoćnih presuda u takozvanom sučelju „franak“, a na koji se poziva i tužitelj, jasno proizlazi da je većina poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj u periodu kada je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, postupale na jednak način kao i ovdje tuženik pa se ne može zaključiti da je došlo do povrede dobrih poslovnih običaja. Odgovorom da ni ti poslovni običaji ne smiju biti protivni Ustavnim načelima, prisilnim propisima i moralu, ali ovaj sud je već prethodno obrazložio zbog čega smatra da to nije tako.

29. U odnosu na primjenu načela savjesnosti i poštenja treba reći da u pravilu povrede tih načela ne uzrokuju ništetnost ugovora, a činjenica da su u presudama koje se odnose na slučaj „franak“ takve istovrsne odredbe kao u ovoj pravnoj stvari proglašene ništetnim i nepoštenim proizlazi i iz činjenice da su ZZP/03 i direktivom okvalificirane kao takve i to samo u odnosu na kategoriju potrošača a što tužitelj ovdje nije u smislu ZZP/03 i direktive.“

DOKAZ: Presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž 1840/2021 od dana 14.07.2021. godine. U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF, tuženik ističe da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavak 6. Zakona o javnom bilježništvu. Imajući u vidu navedeno, nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003, u kojoj se jasno navodi „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“. U odnosu na prigovor zastare tuženik navodi da u konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, i to dana 07.06.2019. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, da je riječ o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su predmet ovosudnog postupka nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, člankom 241. ZOO-a da je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklaratorne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a. S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a. Dakle, do prekida zastare u konkretnom slučaju da može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila. Dodatno, tuženik ukazuje kako sudovi u Republici Hrvatskoj sude na temelju zakona i Ustava, te predlaže sudu u konkretnom slučaju glede pitanja zastare potraživanja primijeniti relevantne odredbe pozitivnih propisa, i to unatoč postojećem tumačenju Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj, a s kojim je tuženik upoznat, ali smatra da ne obvezuje sud u konkretnom predmetu niti predstavlja valjanu osnovu za donošenje odluke o ovom pitanju. Naime, tuženik smatra kako nije osnovan stav Vrhovnog suda da bez prekida zastare za pojedinačne sporove, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Svrha takvog postupka i nije kompenzacija pojedinačnih potrošača, već isključivo buduća zaštita potrošača od sklapanja određenih ugovora, odnosno ugovora s određenim odredbama. S tim u vezi, tuženik skreće pozornost na odredbu članka 140. ZZP-a, a kojom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog zakona i drugih propisa, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, a iz čega jasno proizlazi kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa samim time ni ne može izazvati prekid zastare tog prava. Prethodno navedena odredba ZZP-a nije mijenjana kasnijim izmjenama zakona, a slijedom čega je razvidno kako sam zakonodavac nije imao namjeru mijenjati navedenu odredbu, a uslijed čega je još više nejasan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je izričito protivan pozitivnim propisima Republike Hrvatske. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na odredbu članka 218. ZOO-a, a kojom je izrijekom propisano kako se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći određeno vrijeme. Dakle, ako same ugovorne strane nisu ovlaštene mijenjati navedene kogentne odredbe zakona, to sasvim sigurno nije ovlaštena učiniti niti treća osoba, a niti sud pa makar bio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Tuženik ni u jednom dijelu ne osporava pravo Vrhovnog suda da svojim tumačenjima pojedinih zakonskih odredbi pridonosi uravnoteženoj i jedinstvenoj primjeni prava, međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten stvarati propise pa čak i kad smatra da postoji određena pravna praznina. S tim u vezi, tuženik ponavlja, da je zakonodavac namjeravao „ispuniti navedenu pravnu prazninu“ to bi isti navedeno zasigurno učinio na jednak način kao što je i do sada intervenirao, pa u pojedinim slučajevima čak i uz zabranjenu retroaktivnu primjenu propisa. Tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. S obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 168-50-3309857 od 4.3.2006.g., Otplatnog plana, Prijepisa knjigovodstvene kartice, Izjave o otkazu kredita od 29.12.2011.g., Izračuna razlike više obračunatih kamata iz predmetnog ugovora s tabelarnim prikazom izrađenom po stalnom sudskom vještaku Danieli Mikulandra 21.5.2019.g., Suglasnosti tužitelja ovjerene po j.b. Igoru Lučevu dana 4.3.2006.g., Ponude Auto kuće Grcić br. 12/05 od 1.3.2006.g., Zadužnice ovjerene po j.b. Igoru Lučevu dana 4.3.2006.g., Zahtjeva za kredit od 1.3.2006.g., nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Gorana Miljasa od 21.5.2025.g., podataka Porezne uprave, PU Šibenik, Ispostave Šibenik od 8.4.2025.g., podataka tuženika od 30.4.2025.g., te saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Prije svega valja navesti da je u konkretnom slučaju tužitelj točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi saznao nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od rujna 2006. godine do kolovoza 2011. godine.

7. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 11. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

8. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 4. ožujka 2006. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 168-50-3309857, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 24.433,09 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu.

9. Sukladno čl. 2. Ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa je ugovorena po stopi od 5,20 % godišnje, kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Odredbom čl. 7. Ugovora određena je otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

11. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

12. Tužitelj iskazuje pred sudom da se sjeća da je 2006.g. pristupio u poslovnicu RBA banke u [adresa] i da su mu zaposlenici banke ponudili ugovor o kreditu u švicarskim francima, da mu je bilo rečeno da je to najpovoljnije i da to svi sklapaju, da mu nije bio ponuđen drugi ugovor u nekoj drugoj valuti, da je Ugovor sklopio kao privatna osoba radi kupnje vozila u osobne svrhe, da je tada radio kao konobar kod Grcić d.o.o., da je Ugovor o kreditu bio sklopljen na vrijeme od 7 godina, a otplaćen negdje 2011/2012.g., da se sjeća da je pročitao ugovor i shvatio većinu tj. ono što mu je tada jedino bilo bitno, a to je koliko će iznositi mjesečni anuitet. Naglašava da je tada bio mlad, radio kao konobar i jedino ga zanimala visina mjesečne rata otplate kredita. U banci da su mu ponudili tipizirani ugovor, nikakvih mogućnost pregovora da nije bilo. Također da mu nitko ništa nije pojašnjavao. Dok su rate kredita rasle, taj period života da mu je bio jako loš, iz mjeseca u mjesec da se rata mijenjala i to da je imalo velikog utjecaja na njegov život, da za vrijeme trajanja ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, te da je vozilo koristio isključivo u osobe potrebe. Na poseban upit suda je li shvaćao pojmove valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope prema odluci banke u vrijeme sklapanja ugovora, tužitelj izjavljuje da danas te pojmove shvaća, ali da u vrijeme sklapanja ugovora njihovu definiciju i značaj nije poznavao te naglašava da ga u banci nitko o nikakvim rizicima koje ugovor o kreditu u švicarskim francima povlači nije upozorio i kako je samo sklapanje ugovora o kreditu u banci trajalo jednu minutu, da mu je ugovor samo bio prezentiran na potpis, iako da je on prije potpisivanja pročitao, te izjavljuje da nije razumio ugovor o kreditu i to da će mu se rate kredita mijenjati ovisno o promjeni tečaja, te da se ne sjeća je li se raspitivao o mogućnosti sklapanja ugovora kod drugih banaka, jer je to bilo jako davno 2006.g.

13. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

17. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

18. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

19. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

20. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

21. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

22. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

23. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

25. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

27. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razliku anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Goranu Miljasu dipl. oecc., kojem nalazu i mišljenju ovaj sud poklanja vjeru kao stručnom i nepristranom.

28. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, dipl. oec. iz svibnja 2025.g. utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju otplate utuženog kredita br. 168-50-3309857, do prije dana saldiranja, uplatio ukupno 109.968,80 kn (na ime glavnice i redovne kamate), a da nije bilo promjene kamatne stope i promjene tečaja (sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli) trebao je na bazi ugovorenih parametara uplatiti 103.647,43 kn (na ime glavnice i redovne kamate). Razlika anuiteta, nakon korekcije plaćanja, nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF u promatranom razdoblju (koja uključuje pozitivne i negativne razlike), iznosi 5.974,73 kn od čega se 2.342,80 kn odnosi na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene kamatne stope, a 3.631,93 kn na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene tečaja CHF. Pozitivne razlike anuiteta (preplata) nastale uslijed plaćanja po uvećanoj kamatnoj stopi (u odnosu na ugovorenu) i većem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) iznose 7.321,98 kn (971,79 EUR-a), odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika. Negativne razlike anuiteta nastale uslijed plaćanja po manjem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj), iznose -1.347,25 kn (-178,81 EUR-a) sve to s iznosima i dospijećima kako je to opisano u nalazu vještaka na koji se stranke upućuju radi nepotrebnog ponavljanja.

29. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, te da su prigovori tuženika neosnovani i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

30. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 971,79 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate.

33. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je presuditi kao u toč. I. izreke.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 151., čl.154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te Tbr. 7., 8., 9., 36., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a tužitelju je priznat trošak sastojeći od zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od dana 7.6.2019.g. iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 6.4.2021.g. iznos od 200,00 Eura, za sastav odgovora na žalbu od 22.2.2022.g. iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištu od 3.2.2023.g. – 100,00 Eura, za zastupanje na ročištu od 4.1.2024.g. – 200,00 Eura, za zastupanje na ročištu od 28.2.2024.g. – 200,00 Eura, za sastav podneska od 20.8.2025.g. iznso od 150,00 Eura, za zastupanje na ročištu od 9.9.2025.g. – 150,00 Eura, za sastav podneska od 20.10.2025.g. – 150,00 Eura, za zastupanje na ročištu od 4.11.2025.g. – 150,00 Eura i za zastupanje na ročištu od 27.11.2025.g. – 75,00 Eura, što iznosi 1.775,00 Eura, a uvećano za sudsku pristojbu na tužbu od 75,65 Eura i trošak vještačenja u iznosu od 550,00 Eura, ukupno trošak tužitelja iznosi 2.400,65 Eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju na način kako je to pobliže opisano u toč. II. izreke ove presude.

U Šibeniku, dana 27. studenog 2025.g.

Sutkinja:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena