Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-326/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja PM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6, radi obvezno - ništetnost, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, 27. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9017332918 od 19. ožujka 2013. godine zaključenog između tužitelja GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2% od iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.709,64 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. travnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

1.1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom 19. ožujka 2013. sklopio Ugovor o gotovinskom kreditu kojim mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 6.000,00 EUR, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 84 mjeseci.

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 1. predmetnog ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Temeljem sporne odredbe tužitelju je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj.- ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 910,20 HRK, odnosno 2% od odobrenog iznosa kredita.

1.3. Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužitelju nije niti pojašnjena odredba članka 1. Ugovora o kreditu, uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.4. Tužitelj se u tužbi poziva na povredu članaka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, 59/23, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Navedenim postupanjem odnosno postavljanjem nejasnih i nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.5. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora smatrajući da se vrijednost predmeta spora računa isključivo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, a ne prema deklaratornom tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je istakao prigovor zastare smatrajući da je u pitanju primjena petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), te s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 19. ožujka 2013., a predmetna tužba je podnesena 8. travnja 2025., smatra da je tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u zastari.

2.2. Tuženik je u cijelosti osporio pravnu osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva navodeći da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopuštena pozitivnim pravnim propisima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i to čl. 306., koji nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade te je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Osim toga, tuženik se poziva na direktivu Vijeća 93/13-EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima su propisani kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, a prema čl. 96. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrati će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu smatra da se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 96. st. ZZP-a.

2.3. Tuženik navodi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasna, razumljiva i lako uočljiva radi čega nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost takve ugovorne odredbe tim više što je ista naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika.

2.4. Tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

2.5. S obzirom na naprijed navedeno, tuženik je predložio sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2.6. Tužena strana je u odgovoru na tužbu prigovorila vrijednosti predmeta spora koju je radi toga sud svojim rješenjem utvrdio na ročištu održanom 27. studenoga 2025. u iznosu od 1.327,23 EUR, s obzirom da se radi o tužbi na utvrđenje temeljem čl. 40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), i čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23, u daljnjem tekstu ZOSP).

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

4. Nesporno je tijekom postupka da je tužitelj 19. ožujka 2013. zaključio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu u kojem je u čl. 1. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 2% od odobrenog kredita prije podizanja kredita.

5. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 1. Ugovora o kreditu dana 19. ožujka 2013. tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 910,20 HRK.

5.1. Sporno između stranaka je da li je odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a temeljem koje je naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Sporno je i da li je uopće dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 3-4), u odgovor PBZ-a (str. 5-6), u sudsku praksu (str. 32-69), te je saslušan tužitelj (str. 74-75).

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a, sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 19. ožujka 2013. zaključili Ugovor o gotovinskom kreditu,

- da tužitelj s tuženikom nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisao sačinjen tipski ugovor,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 6.000,00 EUR, te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u 84 mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti EUR prema srednjem tečaju EUR tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća,

- da odredba čl. 1. Ugovora o kreditu određuje da je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o parničnom postupku,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade 19. ožujka 2013. godine (prilikom isplate kredita) naplaćen iznos od 910,20 HRK na ime predmetne naknade, što tijekom postupka tuženik nije ni osporavao,

9. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 1. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

9.1. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 19. ožujka 2013., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača, pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda, pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužitelj ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

9.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužitelj upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP-a, nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.7. Iz citiranih odluka Suda Europske Unije slijedim da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.8. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.9. Pri ocjeni da li je ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP-a, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

9.10. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

9.11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao gotovinski kredit 19. ožujka 2013. u iznosu od 6.000,00 EUR s rokom otplate od 84 mjeseca te je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj nije mogao pregovarati jer se radilo o tipskom ugovoru na obrascu. Tužitelju nije pojašnjeno na što se odnosi ta ulazna naknada već su mu rekli da to mora platiti ukoliko želi podići kredit te mu nije objašnjeno na temelju kojih parametara je utvrđena ulazna naknada. Tužitelj navodi da nije pročitao uvjete poslovanja banke, već mu je službenica ukratko objasnila o čemu se radi, odnosno da nije znao za što se ta naknada uopće plaća. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu s obzirom da je kredit podigao kao fizička osoba, u nekomercijalne svrhe, a ne u svrhe njene poslovne djelatnosti tako da je u trenutku podizanja kredita tužitelj imao status potrošača.

9.12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

9.13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP- a, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.14. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužitelj samo potpisao unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

9.15. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bila obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u komu visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

9.16. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva. Tuženik je samo tijekom postupka tvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade jer je ista bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o tarifi te da je tužitelj o predmetnoj naknadi bio informirana od strane osobnog bankara. Međutim, činjenica što je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora iz koje je vidljivo da se ista namijenjena samo za internu uporabu uz naznaku iznosa naknada za pojedine vrste usluga i proizvoda (kredita), iako je na istoj nije razvidno u kojem se periodu primjenjivala, ne dokazuje da je doista tužitelju bilo jasno i razumljivo za koju protučinidbu se naplaćuje predmetna naknada.

9.17. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužitelj nije bio obaviješten o razlozima niti svrsi komu služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužitelja da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tomu dostavili izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sud nalazi da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužitelj tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi, naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (P Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

11. Prema tomu, nije od nikakvog utjecaja činjenica što je tek u odgovoru na tužbu tuženik iznio troškove koji su po njegovim navodima pokrivani iz naknade za obradu kredita, ukoliko tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obaviješten o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju. Ti su troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali zahtjevu transparentnosti, morali odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužitelj mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 1. Ugovora) upućivala na internu odluku tuženika u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, sud nalazi da tužitelj nije mogao razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom.

11.1. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

11.2. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.3. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama ZOO-a koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

12. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je ZOO-a, uređen pravni institut zastare odredbama članka 214. - čl. 246. ZOO-a, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO-a uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

12.1. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi.

13. Tijekom postupka tuženik je osporavao zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata o čemu sud nije niti odlučivao jer sud odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva kako je to propisano čl. 2 st. 1. ZPP-a, a iz tužbe je vidljivo da takav tužbeni zahtjev uopće nije postavljen.

14. S obzirom na naprijed navedeno, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč. I. izreke ove presude, kao osnovan u cijelosti.

15. Tužitelj je uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

15.1. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe, pristup na ročište od 9. listopada 2025. i 27. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaku pojedinu parničnu radnju, za sastav podneska od 10. travnja 2025., u iznosu od 50,00 EUR, te sastav podneska od 3. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR. S obzirom da je ovaj predmet delegiran Općinskom sudu u Virovitici iz Općinskog suda u Bjelovaru, punomoćnik tužitelja ima pravo temeljem čl. 11. Zakona u sudovima, na trošak izbivanja iz pisarnice od 3 sata temeljem Tbr. 39. Tarife u iznosu od 150,00 EUR te trošak prijevoza temeljem Tbr. 49. Tarife u iznosu od 16,60 EUR za ročište od 9. listopada 2025., 27. studenoga 2025., te putni trošak tužitelja za pristup na ročište od 27. studenoga 2025. u iznosu od 16,60 EUR, kao i dopis tuženiku od 26. veljače 2025. godine i 2. srpnja 2024. godine u iznosu od 52,10 EUR za svaku pojedinu radnju temeljem Tbr. 37.1. i poštarinu temeljem Tbr. 48 Tarife, što ukupno iznosi 1.304,00 EUR, čemu treba pridodati PDV od 25 % u iznosu od 326,00 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 1.630,00 EUR. Tom trošku treba pridodati trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u zatraženom iznosu od 53,09 eura, što ukupno iznosi 79,64 EUR ili sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.709,64 UER.

15.2. Punomoćniku tužitelja nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR, kao ni trošak izbivanja iz pisarnice te trošak prijevoza u iznosu od 166,60 EUR, jer to ročište nije niti održano.

U Virovitici 27. studenoga 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja - Odvjetnik Predrag Kralik, Ferde Rusana 4, Bjelovar

2. Za tuženika - Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6, Zagreb