Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Kž-251/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja Melite Avedić, predsjednice vijeća te Ivančice Cvitanović i Katarine Žuk, članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Brodarac, u kaznenom predmetu protiv optužene ŽMB zbog kaznenog djela iz članka 140. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optužene od 15. lipnja 2022. protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj K-173/2020 od 14. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optužene ŽMB kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj K-173/2020 od 14. travnja 2022. optužena ŽMB je proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Na temelju odredbe članka 140. stavak 2. KZ/11 optužena ŽMB je za kazneno djelo iz članka 140. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Temeljem odredbe članka 56. KZ/11 optuženoj ŽMB je izrečena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci prema optuženoj neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine računajući od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju odredbe članka 73. KZ/11 optuženoj ŽMB izrečena je sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja ŽM u trajanju od 2 (dvije) godine. Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu ZKP/08), troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 8. ZKP/08, od kojih paušalna svota iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08, iznosi 500,00 kuna (petstotinakuna) i trošak medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dr. Niku Glaviću u ukupnom iznosu od 3.981,48 kuna padaju na teret optužene ŽMB koja je te troškove dužna podmiriti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude a pod prijetnjom ovrhe uplatom na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske IBAN [broj bankovnog računa], poziv na broj primatelja 6084-3847-17320 (opis plaćanja: troškovi u predmetu 40 K-173/2020), dokaz o uplati dostaviti sudu.

2. Protiv presude žalbu je podnijela optužena, po branitelju Dini Hadžiomeroviću, odvjetniku u Dubrovniku zbog povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i donese oslobađajuću presudu a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku je podnijelo odgovor na žalbu optužene u kojem je predložilo da županijski sud odbije žalbu branitelja optužene.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku a vraćen uz podnesak broj KŽ-DO-288/2022 od 20. rujna 2022.

5. Žalba optužene nije osnovana.

6. Žaleći se s osnove bitne povrede odredaba kaznenog zakona optužena navodi da postoji kontradiktornost (proturječje) između izreke i obrazloženja presude, da je izreka presude proturječna sama sebi jer je u kvalifikaciji navedeno da je drugu osobu zastrašivala i time kod nje izazvala tjeskobu i strah za njezinu sigurnost dok u činjeničnom opisu nije navedena njezina namjera a zastrašivanje se ne spominje jer je kao posljedica opisan sram i nelagoda dok je izreka presude nejasna jer se navodi da je oštećenog nazivala raznim pogrdnim imenima pri čemu nije navedeno koja su to pogrdna imena zbog čega se presuda ne može ispitati da li su ti nazivi doista pogrdni. Isto se odnosi i na činjeničnu tvrdnju da je za oštećenog iznosila razne neistinite stvari. Ako se zanemari jezična nezgrapnost jer se ne iznose stvari nego činjenice ili tvrdnje takvo postupanje bi upućivalo na kazneno djelo klevete za koje državni odvjetnik nije ovlašteni tužitelj.

7. Nasuprot ovakvim navodima optužene ne postoji proturječje u izreci presude kao niti proturječje izreke i obrazloženja presude a izneseni razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i uvjerljivi te ih prihvaća ovo vijeće pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Što se tiče obilježja kaznenog djela iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11 (pa i potrebe preciziranja pogrdnih imena i neistinitih stvari) biti će odgovoreno u žalbi s osnove povrede kaznenog zakona.

8. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optužena navodi da iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je proglašena krivom ne proizlaze svi bitni elementi kaznenog djela iz članka 140. stavak 1. KZ/11. Bitni elementi tog kaznenog djela su da počinitelj ustrajno ili kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom nastoji uspostaviti ili uspostavlja kontakt, da je kontakt neželjen, da tako ili na drugi način zastrašuje oštećenog i da time izazove strah za njegovu sigurnost ili sigurnost njemu bliskih osoba. Uz to, počinitelj treba biti svjestan da je kontakt neželjen tj. oštećeni mu to mora jasno i nedvosmisleno staviti na znanje. Počinitelj treba postupati s namjerom da kod oštećenog izazove strah koje ponašanje kod njega mora realno izazvati strah. U tom smislu činjenični opis kaznenog djela za koje je proglašena krivom ne sadrži njezinu namjeru da zastrašuje oštećenog niti da je svjesna da njezin bivši suprug ne želi kontakt s njom. Uz to, u činjeničnom opisu je navedeno da je njezino ponašanje imalo za posljedicu osjećaj srama i nelagode kod oštećenog dok zakon propisuje posljedicu u vidu tjeskobe ili strah za sigurnost oštećenog ili sigurnost njemu bliskih osoba.

9. Međutim, nasuprot ovakvih navoda optužene nametljivo ponašanje iz članka 140. stavak 1. KZ/11 propisuje tri oblika načina počinjenja. Prvi oblik je praćenje ili uhođenje druge osobe, drugi oblik je uspostavljanje ili nastojanje uspostavljanja neželjenog kontakta a treći oblik se sastoji u zastrašivanju žrtve. Posljedica takvih ponašanja počinitelja je da kod žrtve bude izazvana tjeskoba ili strah za njezinu sigurnost ili strah za sigurnost njoj bliskih osoba. Kvalificirani oblik tog kaznenog djela iz članka 140. stavak 2. KZ/11 postoji ako je kazneno djelo počinjeno na štetu bliske osobe ili prema djetetu. U konkretnom slučaju iz činjeničnog opisa izreke presude proizlaze sva obilježja kaznenog djela iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11 jer je optužena proglašena krivom da je počinila kazneno djelo uspostavljanjem neželjenog kontakta koje za posljedicu ima izazivanje tjeskobe kod žrtve koja joj je bliska osoba u smislu članka 87. stavak 9. KZ/11 (bivši bračni drug). Što se tiče izazvane posljedice u činjeničnom opisu je navedeno da je ponašanje optužene kod oštećenog izazvalo osjećaj nelagode, međutim tjeskoba i nelagoda imaju isto značenje u smislu neugodne emocije straha, strepnje, napetosti i zabrinutosti. Isto tako s obzirom na modalitet počinjenja kaznenog djela za koje je optužena proglašena krivom (uspostavljanje neželjenog kontakta koje je izazvalo osjećaj tjeskobe kod oštećenog) u činjeničnom opisu izreke presude je opisana i namjera optužene (u nakani ostvarivanja neželjenog kontakta).

10. Premda je u izreci pobijane presude prepisan cijeli zakonski tekst kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11 jasno je da je optužena proglašena krivom jer je uspostavljala neželjeni kontakt s oštećenim koji je kod njega izazvao osjećaj tjeskobe i da je kazneno djelo počinjeno na štetu bliske osobe (bivšeg supruga).

11. Okolnosti iz činjeničnog opisa na koje ukazuje optužena da je proglašena krivom jer je oštećenog nazivala raznim pogrdnim imenima i da je o njemu govorila razne neistinite stvari pri čemu nije precizirano o kakvim se točno pogrdnim imenima i neistinitim stvarima radilo ne predstavljaju obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, već se radi o okolnosti pod kojim je djelo počinila pa je u odnosu na objektivan učin kaznenog djela irelevantno o kakvim se pogrdnim riječima i neistinama radilo jer je optužena, kako je već ranije navedeno proglašena krivom zbog uspostavljanja neželjenog kontakta s oštećenim koje je kod njega izazvalo osjećaj tjeskobe.

12. Nadalje, optužena smatra da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni članka 33. KZ/11, odnosno da se radi o beznačajnom djelu jer je prestala kontaktirati s oštećenim i njegovom suprugom, da ih izbjegava kao i kontakte s majkom oštećenog pa je njezin stupanj krivnje (kada bi se i dokazao) vrlo nizak a posljedice su neznatne. Naime, jasno je da je podnošenje kaznene prijave polučilo rezultat pa ne postoji potreba za njezinim kažnjavanjem.

13. Odredba članka 33. KZ/11 propisuje da nema kaznenog djela iako su ostvarena njegova obilježja ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Dakle, da bi neko kazneno djelo bilo oslobođeno kažnjivosti, svi zakonski uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno, što znači da djelo istovremeno mora biti beznačajno kako u odnosu na način postupanja počinitelja, tako i u odnosu na njegovu krivnju, te nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir duljinu inkriminiranog perioda (1. siječanj 2013. do 13. veljače 2019.), postupanje optužene s najtežim oblikom krivnje (izravna namjera) te posljedicu u vidu višegodišnjeg izazivanja tjeskobe kod oštećenog nema mjesta primjeni beznačajnog djela.

14. Žaleći se s osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optužena navodi da je proglašena krivom jer je odlazila u stan majke bivšeg supruga FM koju je uznemiravala dok iz iskaza te svjedokinje proizlazi da joj nikada nije zabranila da dolazi u njezin stan i da je naziva na telefon jer je optužena u njezin stan dolazila samo kada je tamo bio njezin unuk, odnosno sin optužene. Isto tako ova svjedokinja je i navela da ju optužena nikada nije tražila da preko nje stupi u kontakt s oštećenim. Dapače, ova svjedokinja opisuje da je sin optužene i oštećenog živio s njom, da je posjećivao psihijatra i da je optužena bila zabrinuta za njegovo stanje u kojem smislu je razgovarala s njom pa joj nikada nije zabranila da posjećuje sina i da s njim kontaktira preko telefona.

15. Nasuprot ovakvih navoda optužene iz iskaza svjedokinje FM proizlazi da je vidjela optuženu kako u hodniku udara sina (njezinog unuka) s torbom po glavi, da ju je uznemiravala preko telefona govoreći joj da je ona kriva jer je trebala nešto poduzeti da joj se njezin sin vrati, da je optužena od nje tražila da sinu (oštećenom) prenese njezine poruke i da ju je optužena u telefonskim razgovorima znala uzrujati pa je jasno da je optužena uznemiravala i majku oštećenog, što je opisano u činjeničnom opisu izreke presude i za što je optužena proglašena krivom.

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja osnovano optuženu proglasio krivom radi počinjenja kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1 i 2. KZ/11.

17. S obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sukladno članku 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni sud je preispitao i kaznu na koju je optužena osuđena radi počinjenja kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11.

18. Prvostupanjski sud je prilikom odluke o kazni olakotnim na strani optužene cijenio njezinu neosuđivanost, da se predmetni događaj može cijeniti kao jedan izdvojeni događaj u njezinom dosadašnjem životu i da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila smanjeno ubrojiva dok otegotne okolnosti na strani optužene nisu nađene.

19. Prilikom izbora vrste i mjere kaznenopravne sankcije, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, a osobito stupanj krivnje i pobude iz kojih je kazneno djelo počinio, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinio kao i usklađenost njegovog ponašanja s normama pozitivnog pravnog poretka, kako prije tako i nakon počinjenja kaznenog djela.

20. Prvostupanjski sud je optuženu za kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te joj izrekao uvjetnu osudu s rokom kušnje u trajanju od 2 (dvije) godine smatrajući da će se takvom kaznom postići svrha kažnjavanja. I ovo vijeće smatra da je kazna zatvora na koju je optužena osuđena uz izricanje sigurnosne mjere iz članka 73. KZ/11 i to zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja ŽM u trajanju od 2 (dvije) godine primjerena za ostvarivanje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Blažom kaznom se ne bi u dovoljnoj mjeri utjecalo na optuženu da ubuduće ne čini kaznena djela, izrazila društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela niti bi se ojačalo povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, posebno cijeneći duljinu inkriminiranog perioda i brojnost radnji uspostavljanja neželjenog kontakta s oštećenim (s 50 različitih telefonskih brojeva, mailom, putem susjeda, kolega i partnerice HM).

21. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08 nije nađeno da su počinjene povrede materijalnopravne prirode ili procesnopravne prirode na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je odlučeno kao u izreci a temeljem članka 482. ZKP/08.

Sisak, 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Melita Avedić