Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-329/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sutkinji tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a), 27. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 9014718028 od 09. prosinca 2009. godine zaključenog između tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju, Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ŽO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 964,05 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽO podnio je tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti dana 14. travnja 2025.

U tužbi navodi da su stranke 9. prosinca 2009. sklopile Ugovor o kreditu br. 9014718028, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 2.500,00 EUR prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci.

2. Ističe da je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da Korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku, u tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke, kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelju de facto nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana, a koji je kredit tužitelj prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 169,68 HRK.

Tom odredbom regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

3. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

4. Tužitelj navodi da je tzv. izlazna naknada koja je tužitelju naplaćena zbog prijevremene otplate kredita, protivna je članku 1024. stavku 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) koji propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

5. Tijekom postupka ističe da prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, što je potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiraju (NN 101/17, a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.)

6. Dakle, navedeni Zakon otklonio je nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da bi banke u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Slijedom navedenog, ističe da odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, de facto predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Da je tome tako potvrđuje i sam tuženik u odgovoru na tužbu gdje navodi da takva naknada ne predstavlja ništa drugo nego unaprijed ugovoren iznos penala.

7. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno-posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita, a tuženik prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita.

8. Tužitelj smatra da naplata naknade za prijevremenu otplatu predstavlja neosnovano bogaćenje banke tuženika, obzirom da naplata navedene naknade u biti predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zlouporabe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem navedene naknade, tužiteljici kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

Stoga, ističe da odredba članka 4. Ugovora o kreditu tužitelju nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj ni na koji način nije bio informiran pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna. Predlaže da se tužbeni zahtjev prihvati uz naknadu troškova postupka.

9. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, da nema za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA) (dalje u tekstu: „presuda C-561/21“). Naime, presudom C-561/21 Sud EU jasno iznosi obvezujuće pravno stajalište u pogledu zastare te navodi:

- da nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU);

- da načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka;

- da isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuje niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU;

- da se ne protivi pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost.

10. Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima te da je naknada za prijevremenu otplatu kredita na temelju čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena dana 27. lipnja 2013., a predmetna tužba podnesena dana 14. travnja 2025., očito je kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade prijevremenu otplatu kredita nesporno u zastari.

11. Nadalje, tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (dalje u tekstu: naknada za prijevremenu otplatu kredita / izlazna naknada).

11.1.Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, no međutim, za napomenuti je da je predmet ove parnice deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu, a kako je pobliže i navedeno pod točkom I. izreke presude, stoga, navodi tuženika u odgovoru na tužbu o osporavanosti visine tužbenog zahtjeva nisu relevantni za ovaj parnični postupak.

12. Ističe da je, da ista nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, da ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je transparentna.

13. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa.

Da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita izrijekom dopušteno pozitivnim propisima.

Naime, naknada za prijevremenu otplatu kredita upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti.

Dakle, budući je ugovaranje izlazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

15. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena.

16. Ističe da pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Izostanak pojedinačnih pregovora nije dostatna pretpostavka za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe.

Ističe da je i potvrđeno u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev- 673/2023-2 od dana 13. veljače 2024., a kojom presudom VSRH utvrđuje kako sud ocjenu o nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe nikako ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na tome da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom prijevremene isplate kredita.

Navedenom presudom, VSRH jasno određuje kako je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a nakon toga utvrditi i druge okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu odredbe čl. 81. ZPP-a.

17. U odnosu na Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, ističe da u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije.

Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti predmetnu naknadu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

18. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Isto tako, tuženik napominje kako je i VSRH, u prethodno navedenoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2, jasno utvrdio da je sud prilikom ocjene o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dužan provesti kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade.

Pritom tuženik naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi eventualno dokazao da bi se iznos sporne naknade mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

19. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i u trenutku prijevremene otplate kredita, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetnom, na temelju odredbe čl.81. ZZP-a.

20. Nadalje, tuženik smatra da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a.

21. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17:

„Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

Kako je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.

22. Tuženik ističe da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu.

22.1. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.

23. Isto tako, a kako je već obrazloženo pod obrazloženjem 11.1., neosnovano tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom, to iz razloga što predmet tužbenog zahtjeva nije zahtjev za isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, već utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, pa navedeni navodi nisu odlučni za ishod ovog postupka.

Konačno tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka.

24. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u očitovanje tuženika od 19. prosinca 2024. (list 3-4), Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9014718028 od 9. prosinca 2009. (list 6), Opće uvjete poslovanja Privredne banke Zagreb (list 19-27).

25. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja ŽO (list 37).

26. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

27. Tužbeni zahtjev je osnovan.

28. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9014718028 dana 9. prosinca 2009. na iznos od 2.500,00 eura prema srednjem tečaju za eur tečajne liste Banke na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca, da mjesečni anuitet iznosi 42,78 eura.

29. Također, nema spora između stranaka da je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da Korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku, u tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke, kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelju de facto nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

30. Isto tako, nesporna je činjenica da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, koja činjenica proizlazi iz navoda tužbe i iskaza tužitelja te same obavijesti tuženika od 19. prosinca 2024. (list 24), iz koje proizlazi da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 27. lipnja 2013. i da je istom naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 169,68 kn, a što je kunska protuvrijednost iznosa od 22,73 eura.

31. Sporno je između stranaka da li je u konkretnom slučaju navedena odredba Ugovora nepoštena, a time i ništetna te je sporno da li je nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

32. Iz iskaza tužitelja, a isto tako i obavijesti tuženika od 19. prosinca 2024., upućenog punomoćniku tužitelja, evidentiran je podatak o obračunu naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 169,68 kn, a što je kunska protuvrijednost iznosa od 22,73 eura pa iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj tuženiku platio tzv. izlaznu naknadu.

Tužitelju nije bilo poznato na koji način i temeljem čega je obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita, predmetni Ugovor o kreditu koji je zaključen s tuženikom bio je tipski, nije se pregovaralo niti o jednoj odredbi Ugovora pa ni o spornoj odredbi, da mu bankarski službenik nije obrazložio naknadu, od čega se sastoji i kako se obračunava, da mu je bankarski službenik (Ugovor je sitno pisan) rekao bitne odrednice ugovornih odredbi tj. iznos kredita, mjesečnu ratu, rok otplate i način otplate. Po struci je drvo prerađivač, a kasnije je stekao čin časnika i nema nikakovu ekonomsku naobrazbu. Kredit je utrošen za osobne potrebe, a ne za neku privrednu ili gospodarsku djelatnost koju po zakonu nije mogao niti obavljati jer je u to vrijeme bio časnik Hrvatske vojske. U cijelosti je postupio po odredbama zaključenog Ugovora i to na način da je redovno otplaćivao rate, a isto tako kredit je i prijevremeno otplatio. Kod prijevremene otplate kredita bankarski službenik na njegov upit odgovorio je da je sporna naknada propisana aktima tuženika i da je to "politika" banke.

33. Ranije prema odredbi čl. 1068. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO/91), bilo je propisano da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

33.1. Sada prema važećem ZOO/05 jer je Ugovor o kreditu zaključen 9. prosinca 2009., odredbom čl. 1024 ZOO-a/05 propisano je da st.1 korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit.

St.2 istog čl. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku., st. 3. u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

33.2. Nadalje, odredbom čl. 25 st. 1. ZOO-a/05 propisano je da dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a st. 3 u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

33.3. Odredbom čl. 1024. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita, uz prethodnu obavijest banci, može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, a u kojem slučaju je korisnik kredita dužan naknaditi štetu koju bi banka u tom slučaju trpjela. Iz navedene odredbe, a kako to osnovano ističe tužitelj da je tužiteljevo zakonsko pravo vratiti kredit prije ugovorenog roka za vraćanje.

34. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

35. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, što daje osnovu za zaključak da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti),a što je suprotno iznesenim navodima tuženika.

Stoga je odredba čl. 4. Ugovora suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena je, te se radi o ništetnoj odredbi.

36. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 112/2018-2 od 09. ožujka 2022., gdje je izraženo da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Vodeći pritom računa o danu sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

36.1. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

37. Neovisno o činjenici što je Ugovor o kreditu od 9. prosinca 2009. u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom), nema mjesta primjeni odredbe čl. 326 st. 2. ZOO-a/05, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog Ugovora, samo zbog toga što je Ugovor ispunjen odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu, nije povrijeđen (samo) interes tužitelja kao jedne ugovorne strane, već je njome povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja (a kao što je i izraženo u Odluci VSRH Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022.).

38. Stoga je ugovaranje predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetna sporna odredbe Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 322 st 1 u svezi čl. 322 st. 1 ZOO-a/05), te je slijedom iznesenog valjalo presuditi kao pod točkom I. izreke presude.

39. Kako je prethodno navedeno, tijekom postupka je utvrđeno da se nije pregovaralo o odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu, kako to proizlazi iz rezultata ocjenjenih dokaza tijekom postupka jer tuženik tijekom postupka predloženim i izvedenim dokazima to nije s uspjehom osporio.

40. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

40.1. Istovjetno je propisano čl. 96. st. 1. i st. 2. te čl. 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, u daljnjem tekstu ZZP/07), te odredbom čl. 99. ZZP/07.

41. Nadalje, čl. 87. istog Zakona/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, odnosno čl. 102. ZZP/07.

42. Imajući u vidu iskaz tužitelja, činjenice da tuženik nije predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, proizlazi da tuženik tužitelju nije prezentirao o kakovim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je takova ugovorna odredba ništetna.

43. Stoga je, sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka, obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi (u vezi prijevremene otplate kredita), niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade.

Dakle, suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a što je očito za cilj imalo isključivi dodatni profit tuženika. Naime, svi sudionici obveznog odnosa dužni su međusobno postupati obzirno uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana.

44. Ocjenom provedenih dokaza tužitelj je u ovom postupku nedvojbeno dokazao status potrošača, a na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, temeljem prihvaćenog iskaza tužitelja, koji je ocjenjen kao istinit, logičan i vjerodostojan, utvrđeno je da tužitelj ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost.

45. Naime, čl. 3. st. 1. toč. 4 i 8 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09), propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja pa i samog sadržaja predmetnog Ugovora, a koju činjenicu tuženik svojim navodima nije osporio niti predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo, radi se o kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena.

46. Također, neosnovan je prigovor zastare na koji se poziva tuženik u odgovoru na tužbu. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tzv. izlaznu naknadu, a zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a što je i izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj Su-IV-47-2020-2. Dakle, u konkretnom slučaju zastara će početi teći tek od pravomoćnosti ove presude.

47. U kontekstu navedenog, valja i istači da tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim, s obzirom da nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, s time da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takovih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi, jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO-a, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu, tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora predstavljale njegove bitne sastojke (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

48. Neosnovano je tuženik prigovorio utvrđenoj vrijednosti predmeta spora koji je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.327,23 eura, navodeći da je navedeni iznos previsoko naznačen.

Naime, u kontekstu odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a, kako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (deklaratorni tužbeni zahtjev), mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

Stoga je prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora ocijenjen kao neosnovan.

49. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava podneska od 28. studenoga 2024. koji je upućen tuženiku radi pribave podataka vezano za predmetni kredit kada je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu, a po kojem je tuženik postupio i tužitelju dostavio podatke dana 19. prosinca 2024., koji su podaci korišteni za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37.), sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 3. lipnja 2025., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 13. listopada 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude dana 27. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t. 3.), PDV-a u iznosu od 187,50 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1), u ukupnom iznosu od 964,05 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

50. Nisu priznati troškovi tužitelju, kao nepotrebni i neodlučni za ishod postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, sastav podneska od 10. travnja 2025. koji sadržava obavijest o plaćenoj pristojbi uz koji dostavlja potvrdu o plaćenoj pristojbi na tužbu, jer navedeni trošak ne može ići na teret tuženika, kao ni troškovi poštarine u iznosu od 2,10 eura (tbr. 48), budući da tužitelj uz navedeni podnesak nije dostavio potvrdu o preporučenoj pošiljci i plaćenoj poštarini.

Isto tako, tužitelju je priznat sastav podneska od 28. studenoga 2024., kojim se zahtijevaju podaci vezano za Ugovor o kreditu (kao požurnica) po kojem je zahtjevu tuženik i odgovorio dopisom od 19. prosinca 2024., tako da nisu priznati troškovi za sastav podneska od 11. listopada 2024., a sve u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

51. Tužitelju nije ni odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da nije dostavio dokaz da je ista i plaćena, a o navedenom trošku odlučit će se po nastanku pristojbene obveze i plaćanju iste po tužitelju naknadnim posebnim rješenjem.

52. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i točka 3., Tbr. 37., Tbr. 46., Tbr. 48.).

53. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru 27. studenoga 2025.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave ove presude nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 27. studenoga 2025., ovjereni prijepis uručen zamjeniku punomoćnika tužitelja

Dostavi presudu punomoćniku tuženika Andreju Šooš Maceljski, objavom na e- oglasnoj ploči