Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-378/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sutkinji tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, M. A. Reljkovića 4, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 29. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), dana 27. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. "Odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 9916379628 od 12. rujna 2016. godine zaključenog između tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,30% (jedan cijela trideset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, da tužitelju BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 966,15 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj BJ protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti dana 2. svibnja 2025. U tužbi navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9916379628 dana 12. rujna 2016., a prema kojem je tužitelju kao korisniku kredita odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 49.000,00 kn, a kredit je dan na rok otplate od 60 (šezdeset) mjeseci.

2. Tužitelj nadalje ističe da je odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu (Naknada), ugovoreno je da za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje Naknadu u visini od 1,30% (jedan cijela trideset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelju de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, a koja je naplaćena u iznosu od 637,00 kn. Tom odredbom regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

3. Tužitelj navodi da se radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga smatra da je navedena odredba nepoštena i ništetna, jer tužitelju nije pojašnjeno u čemu se sastoji ulazna naknada koja mu je i naplaćena i koju je bio primoran platiti da bi dobio traženi kredit.

4. Nadalje, tijekom postupka tužitelj se u odnosu na navode odgovora na tužbu očitovao na istaknuti prigovor zastare, navodeći da ista počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., posl.br.: Su-IV-47-2020-2.

Budući je u ovom postupku predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na ulaznu naknadu i pripadajućoj naknadi s navedenog osnova, to je razvidno kako nije nastupila zastara potraživanja.

5. Također, ističe da je kredit koji je odobren tužitelju za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti, nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena te da je na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, u suprotnom bi tužitelj trebao dokazivati negativnu činjenicu-da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a što je protivno pravilu da se ne dokazuju negativne činjenice.

6. Tužitelj ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu (u konkretnom slučaju 12. svibnja 2006.), Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije.

Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Obzirom na izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), tužitelj smatra da je u konkretnoj situaciji tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Slijedom prednje navedenog, odredba članka 8. Ugovora o kreditu tužitelju nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj nije bio informiran na odgovarajući način pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna.

Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio pravnu osnovu tužbe, tužbenog zahtjeva i nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, smatrajući da tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje, jer bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornim tužbenim zahtjevom te bi tužitelj u okviru tog postupka mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187., stavka 3. ZPP-a.

7.1. Ističe da je u skladu s navedenim je i stajalište Vrhovnog suda u odlukama broj Rev 785/1997-2 i Rev 1716/1999-2 u kojima se navodi da „pravni interes za tužbu za utvrđenje naime, u pravilu ne postoji kad tužitelj može svoje pravo ostvarivati kondemnatornom tužbom“, te da „ nije na štetu tužiteljice primijenjena niti odredba čl. 187. st. 2. ZPP kada je povodom žalbe tužiteljice presuda suda prvog stupnja ukinuta, a tužba na utvrđenje odbačena. Ovo stoga što je u kondemnatornoj tužbi sa tužbenim zahtjevom na isplatu novčanog iznosa s naslova jubilarne nagrade sadržana pretpostavka postojanja prava na ovu isplatu, zbog čega u takvoj situaciji, a kada se neko pravo može ostvariti kondemnatornom tužbom, podnošenje deklaratorne tužbe na utvrđenje nije dopušteno, a upravo zbog nedostatka pravnog interesa, kako to propisuje odredba iz čl. 187. st. 2. ZPP.“

8. Tuženik nadalje, ističe da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti;

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Ističe da odredba čl. 8. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,30% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu.

10. Tuženik nadalje navodi da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Time se potvrđuje da tužitelj iznosi generalizirane tvrdnje bez konkretnih dokaza. Jasno je stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Uvjeta te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme.

11. Tuženik ukazuje na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

12. Nadalje, tuženik ističe da je potrebno istaknuti odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor.

Dakle, kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

Stoga je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu.

13. Tuženik osporava činjenične navode tužbe da ga je tuženik doveo neravnopravni položaj jer se navodno radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu, odnosno da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe.

Naime, tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu.

14. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja.

15. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu kao nedopuštenu, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana donošenja presude u ovom predmetu.

16. Radi razjašnjenja izveden je dokaz uvidom u obavijest tuženika od 4. travnja 2025. (list 3), Ugovor o nenamjenskom kreditu zaposlenicima Hrvatske pošte d.d. broj 9916379628 od 12. rujna 2016. (list 4-7) i sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 22-54).

17. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 59).

18. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

19. Tužbeni zahtjev je osnovan.

20. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom dana 12. rujna 2016. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu zaposlenicima Hrvatske pošte d.d. broj 9916379628 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a prema kojem tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 49.000,00 kn s rokom otplate na 60 mjeseci sukladno Uvjetima (čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu).

21. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni kredit iskoristio za osobne potrebe i to kupnju osobnog automobila u Auto kući Zubak u Zagrebu, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a i samog sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu, u istom nije navedena namjena kredita, već je u nazivu vrste ugovora navedeno da se radi o nenamjenskom.

22. Također, između stranaka nije sporna činjenica da tužitelj ima svojstvo potrošača u ovom postupku, jer tu činjenicu tuženik posebno nije niti osporavao.

23. Sporno je između stranaka da li je ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku, obzirom da tuženik smatra da bi tužitelj pravnu zaštitu mogao ostvariti i podnošenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a u okviru kojeg postupka bi mogao ishoditi odluku o navodnoj ništetnosti sporne ugovorne odredbe, kao odluke o prethodnom pitanju.

24. Naime, odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu, propisano je da za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,30% (jedan cijela trideset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.

25. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 4. travnja 2025. (list 3), proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva dana 20. rujna 2016. u iznosu od 637,00 kn (izlazne naknade i drugih naknada nije bilo).

26. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sa tuženikom tj. posredstvom Auto kuće Zubak u Zagrebu, zaključio Ugovor o kreditu za kupnju automobila, da nikada u Banci nije niti bio, već u Auto kući Zubak, a tuženik je kao banka radila uslužno kredite pri kupnji automobila, da se radi o tipskom Ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora pa tako niti o odredbi čl. 8. kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u iznosu od 637,00 kn i to od iznosa odobrenog kredita, na koju činjenicu tužitelj nije nikako mogao utjecati, time da joj nitko nije rekao da na bilo koji način može utjecati na tu naknadu, jer mu je priopćeno da ukoliko želi dobiti kredit, da tu naknadu mora platiti. Ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tužitelju nije posebno obrazložena, nije mu bilo pojašnjeno o kakovoj se naknadi radi, temeljem čega se ista određuje i kako se obračunava. Tužitelj je po zanimanju vozač, obavlja poslove poštara, nema ekonomsku naobrazbu i njegov posao nema nikakove veze sa odredbama Ugovora kojima je regulirana kamatna stopa, određivanje i obračun naknade pa tako i konkretno sporna naknada za obradu kredita, jer o tome tužitelj nema nikakovih saznanja. Također, iz iskaza tužitelja nedvojbeno se može izvesti zaključak da nije bio upoznat da ne bi trebao platiti tu naknadu, odnosno da bi mogao podnijeti zahtjev koji bi mu se uvažio da se ista ne naplati ili smanji. Kako se radilo o nenamjenskom kreditu, novac od istog utrošio je za kupnju automobila, a ne za nikakovu obrtnu ili gospodarsku djelatnost, u vrijeme zaključenja Ugovora nije bio vlasnik ni obrta, ni trgovačkog društva. Iskaz tužitelja prihvaćen je kao istinit, logičan i uvjerljiv.

27. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

27.1. Istovjetno je propisano čl. 49 st. 1. i st. 2. i čl. 50 ZZP/14 (Narodne novine broj 41/14), te odredbom čl. 50 ZZP/15 (Narodne novine broj 110/15).

28. Nadalje, čl. 87. istog Zakona/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, odnosno čl. 55 ZZP/14.

29. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

30. Isto tako, odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

31. Ocjenom provedenih dokaza proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer se radi o odredbama, a kako je to prethodno navedeno, koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovoru o kreditu (čl. 8.), pa stoga tužitelj nije niti imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja pa je prigovor tuženika u tom pravcu neosnovan.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a kako to osnovano ističe tužitelj.

32. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

33. Sporna odredba iz čl. 8., kako je pobliže opisana pod obrazloženjem 24, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori pa je kao takova prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke ovog postupka.

Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetne naknade pa je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu po ocjeni suda ništetna.

34. Stoga je sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka, obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

34.1. Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a što je očito za cilj imalo isključivi dodatni profit tuženika. Naime, svi sudionici obveznog odnosa dužni su međusobno postupati obzirno uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana.

Stoga je odredba čl. 8. nepoštena i radi se o ništetnoj odredbi.

35. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., gdje je izraženo da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Stoga je odredba čl. 8. nepoštena i radi se o ništetnoj odredbi.

36. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u obrazloženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., obrazloženo je uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

37. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

38. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 53 ZZP/14 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

38.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, Ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219 st. 1 ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu.

U tom pogledu, zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

39. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Imajući u vidu navedeno, a kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a kako ovo je i stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., to je i u odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom i presuditi kao pod toč. I. izreke.

41. Nesporna je činjenica da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača, da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, koja činjenica nedvojbeno proizlazi iz samog iskaza tužitelja, a prethodno je obrazloženo pod obrazloženjem broj 22.

42. U kontekstu navedenog, valja dodati da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulazna naknada, pa u konkretnom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a što je i izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj Su-IV-47-2020-2. Dakle, u konkretnom slučaju zastara će početi teći tek od pravomoćnosti ove presude.

43. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim, s obzirom da nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, s time da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takovih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi, jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO-a, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu, tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora predstavljale njegove bitne sastojke (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

44. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava podneska od 6. ožujka 2025. koji je upućen tuženiku radi pribave podataka vezano za predmetni kredit kada je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu, a po kojem je tuženik postupio i tužitelju dostavio podatke dana 4. travnja 2025., koji su podaci korišteni za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37.) uvećano za troškove poštarine, jer se radi o preporučenoj pošiljci (list 63-64) u iznosu od 2,10 eura (tbr. 48), sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 7. lipnja 2025., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 29. listopada 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude dana 27. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t. 3.), PDV-a u iznosu od 187,50 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1), u ukupnom iznosu od 966,15 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

45. Nisu priznati troškovi tužitelju, kao nepotrebni i neodlučni za ishod postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, sastav podneska od 6. svibnja 2025. koji sadržava obavijest o plaćenoj pristojbi i uz koji dostavlja potvrdu o plaćenoj pristojbi na tužbu, jer navedeni trošak ne može ići na teret tuženika, nije priznat PDV na troškove poštarine, jer se radi o materijalnom trošku.

46. Tužitelju nije odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da nije dostavio dokaz da je ista i plaćena, a o navedenom trošku odlučit će se po plaćanju iste po tužitelju naknadnim posebnim rješenjem.

47. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i točka 3., Tbr. 37., Tbr. 46., Tbr. 48.).

48. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 27. studenoga 2025.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 27. studenoga 2025. i ovjereni prijepis uručen zamjeniku punomoćnika tužitelja

Dostavi presudu:

- punomoćniku tuženika Jurica Barbarić, objavom na e-oglasnoj ploči suda