Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-208/2021-25

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku odvjetniku Kornelija Krizmanić iz Vinkovaca, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi obvezno-isplata, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 27. listopada 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka, 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3209678434 sklopljenog između tužitelja ĐE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka dd Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 dana 18.6.2007., a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao tuženika.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , isplati iznos od 3.762,26 eura, sa pripadajućim zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima i to na iznos od:

- 65,52 eur od 11.04.2011. do isplate

- 84,89 eur od 11.05.2011. do isplate

- 93,03 eur od 11.06.2011. do isplate

- 95,17 eur od 12.07.2011. do isplate

- 123,91 eur od 11.08.2011. do isplate

- 91,76 eur od 11.09.2011. do isplate

- 87,77 eur od 11.10.2011. do isplate

- 88,04 eur od 11.11.2011. do isplate

- 88,05 eur od 13.12.2011. do isplate

- 92,50 eur od 11.01.2012. do isplate,

- 95,10 eur od 11.02.2012. do isplate,

- 95,43 eur od 11.03.2012. do isplate,

- 93,67 eur od 11.04.2012. do isplate,

- 94,56 eur od 11.05.2012. do isplate,

- 96,25 eur od 16.06.2012. do isplate,

- 92,25 eur od 11.07.2012. do isplate,

- 94,44 eur od 11.08.2012. do isplate,

- 90,60 eur od 11.09.2012. do isplate,

- 91,86 eur od 11.10.2012. do isplate,

- 94,61 eur od 11.11.2012. do isplate,

- 93,76 eur od 11.12.2012. do isplate,

- 89,76 eur od 11.01.2013. do isplate,

- 74,92 eur od 11.02.2013. do isplate,

- 73,98 eur od 11.03.2013. do isplate,

- 77,37 eur od 11.04.2013. do isplate,

- 74,64 eur od 11.05.2013. do isplate,

- 73,30 eur od 11.06.2013. do isplate,

- 69,89 eur od 11.07.2013. do isplate,

- 72,28 eur od 11.08.2013. do isplate,

- 73,83 eur od 11.09.2013. do isplate,

- 75,84 eur od 11.10.2013. do isplate,

- 76,01 eur od 11.11.2013. do isplate,

- 77,20 eur od 11.12.2013. do isplate,

- 74,92 eur od 11.01.2014. do isplate,

- 39,44 eur od 11.02.2014. do isplate,

- 40,17 eur od 11.03.2014. do isplate,

- 39,62 eur od 11.04.2014. do isplate,

- 38,60 eur od 11.05.2014. do isplate,

- 38,39 eur od 11.06.2014. do isplate,

- 39,45 eur od 15.07.2014. do isplate,

- 40,73 eur od 11.08.2014. do isplate,

- 41,28 eur od 11.09.2014. do isplate,

- 40,85 eur od 11.10.2014. do isplate,

- 42,52 eur od 11.11.2014. do isplate,

- 42,97 eur od 11.12.2014. do isplate,

- 43,14 eur od 11.01.2015. do isplate,

- 43,25 eur od 19.02.2015. do isplate,

- 43,25 eur od 11.03.2015. do isplate,

- 43,25 eur od 11.04.2015. do isplate,

- 43,25 eur od 11.05.2015. do isplate,

- 43,25 eur od 11.06.2015. do isplate,

- 43,24 eur od 25.07.2015. do isplate,

- 43,25 eur od 11.08.2015. do isplate,

- 43,25 eur od 11.09.2015. do isplate,

sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.928,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. studenog 2027. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.478,40 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi od 12. lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i tuženik zaključili 18. lipnja 2007. ugovor o kreditu broj 3209678434, u iznosu od 46.000,00 CHF sa rokom otplate od 30 godina. Navedenim ugovorom navodi se da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja se sa početnih 4,50% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Dakle, kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora. Ovakva ugovorna odredba je bila obrazac koji je tuženik nametnuo tužitelju kao korisniku kredita i na taj način prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatra da je navedena odredba ništetna. Stranke su u čl. 2. ugovorile promjenjivost kamatne stope međutim nisu ugovorile metodu kojom se obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja. Tuženik smatra da se visina kamatne stope od 4,5% ima primijeniti na cjelokupni rok trajanja ugovornog odnosa stranaka sve do isplate.

1.1. Dakle, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.2. U svezi navedenog tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 -4 od 13.06.2014. kojom da je utvrđeno kako je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje tužitelj se poziva i na presudu VTSRH broj PŽ- 6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je u točki 1 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa se time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. U tužbi se navodi da tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje iz kojeg razloga je postavio stupnjevitu tužbu.

2. Tuženik smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti i predlaže odbijanje tužitelja uz naknadu parničnog troška.

2.1. Tužena ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom na to da su stranke 09. veljače 2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate tuženik navodi da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije odnosno uračunate i da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i tuženik smatra da su tim pravnim poslom stranke riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

2.2. Tuženik osporava istaknute zahtjeve u pogledu pravne osnove visine kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o namjenskom kreditu broj 3209678434 list 5 – 7 spisa, efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa (otplatni plan) list 9- 14, dodatak ugovora o kreditu list 15-17 spisa, pregled promjena kamatnih stopa list 19 spisa, obavijest o izračunu efekata konverzije list 20 spisa, zahtjev za dostavom podataka list 21 spisa, dopis tuženika list 34 spisa, izračun konverzije list 36-44 spisa, prijedlog izmjene ugovora o kreditu list 46 -49 spisa, pismeni nalaz i mišljenje list 64-85 spisa, usmeni nalaz i mišljenje vještaka Dajane Vuković, dopuna nalaza i mišljenja pismena i usmena vještaka Krešimira Strmotić.

4. Predmet spora je utvrđivanje ništetnim odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev da se tuženik obveže na povrat preplaćenog iznosa po oba osnova u iznosu od ukupno 3.762,26 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., da li nakon zaključenja Dodatka po kojem je izvršena konverzija kredita tužitelj ima pravo zahtijevati daljnje iznose preplate, da li su odredbe ugovora o kreditu čl. 2. nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i kreditor Zagrebačka banka d.d. sklopili ugovor o kreditu broj 3209678434 dana 18. lipnja 2007. kojim je banka odobrila tužitelju kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 4,50% godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (čl.2.) u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora. Osim toga među strankama nije sporno da je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu od 9. veljače 2016. izvršena konverzija tako što se na ugovor primjenjuje valutna klauzula vezana za eur.

7. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Zagrebačke banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i Zagrebačka banka u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

7.1. Međutim presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se da su između ostalog i prvotužena Zagrebačka banka u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. . i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

7.2.Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

8. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

9. Saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku sud je utvrdio da je namjena predmetnog kredita bila adaptacija i renoviranje kuće za potrebe stanovanja tužitelja i njegove obitelji, a koja kuća nije služila za poslovne potrebe. Osim toga odlučio se za kredit koji je vezan za CHF jer ga je banka privukla nižom kamatnom stopom u tom trenutku, i to mu je osobni bankar ponudio u razgovoru kao najpovoljniji kredit. Službenik banke nije mu obrazložio parametre promjene kamatne stope, a tužitelj nije imao znanja što to znači, niti mu je objašnjeno od čega zavisi promjena kamatne stope. Tužitelj nije čitao detaljno odredbe ugovora jer je imao povjerenja u banku i službenika banke, a da je znao da može doći do značajnijeg povećanja kamatne stope nebi zaključivao sa tuženom predmetni ugovor o kreditu. Osim toga sud je utvrdio da je tužitelj prihvatio sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija iz razloga što je držao da će banka na taj način tužitelju isplatiti svu preplatu po promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajnoj razlici, a tek kasnije da je došao do saznanja da nije u cijelosti obeštećen. Kako je iskaz dat na logičan i uvjerljiv način sud je isti prihvatio kao istinit, a u određenom dijelu je u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu.

10. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila adaptacija i obnova kuće za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a ne za razvoj neke poslovne aktivnosti kako to proizlazi i iz samog ugovora o kreditu, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit je podigao radi rješavanja stambenog pitanja tužitelja.

11. Čitanjem dodatka ugovora o kreditu od 9. veljače 2016. po ugovoru o kreditu sud je utvrdio da su na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje ZID ZPK) i da je nesporno da su ugovorne strane sklopile osnovni ugovor na iznos od 46.000,00 CH u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da preostala ne otplaćena glavnica iznosi 39.574,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015., preostali broj anuiteta 263.

Člankom 4. ugovorne strane su suglasne da prema izračunu konverzije, broj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od broja anuiteta po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015., te da njihova razlika predstavlja preplatu koja iznosi 13.726,75 kuna. Ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, što proizlazi iz čl. 6. Dodatka ugovoru. Člankom 9. Dodatka utvrđeno je da mjesečni anuitet iznosi 162,28 eura koji sadrži glavni dug i kamatu. Ostale odredbe osnovnog ugovora ostaju ne izmijenjene i nadalje na snazi.

12. U vezi predmetnog Dodatka ugovora o kreditu za navesti je da nije sporno da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZID i ZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne.

13.. Treba imati u vidu i pravno stajalište Suda EU u predmetu C-118/2017. (zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Dunaj vs. Erste bank Hungary) prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu od sklapanja ugovora do sklapanja Dodataka ugovora o kreditu na koji vremenski period se i odnosi restitucijski zahtjev.

14. Iz odredaba ZID ZPK, kao niti iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, a niti iz općih odredbi Zakona o obveznim odnosima, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u osnovnom ugovoru po kreditu i koje su utvrđene nepoštenim i slijedom toga ništetnim. Potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu sukladno materijalno pravnim propisima Zakona o zaštiti potrošača u kojima je sadržana Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) i ne postoji prepreka da se sporno pitanje konverzije uz primjenu nacionalnog prava razmotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora. Člankom 6. st. 1. Direktive je propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače. Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja bi morala biti takva da osigura cjelovito obeštećenje potrošača. Osim toga iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja apriori isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje i to iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen na nepoštene ugovorne odredbe. Tako Europski sud navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala i to u presudama C-154/15, C-307/15 i C-308/15 IU i dr. od 21. prosinca 2016. iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc) takvo stajalište je u potpunosti sukladno sa odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Važan razlog za takvo djelovanje Europski sud nalazi u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe. iz navedenog proizlazi kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošača u neravnopravan položaj.

15. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju obeštećenje je olakšano jer su nepoštene odredbe postojale tijekom čitavog trajanja otplate, a to je slučaj kada je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ili kada potrošač nije koristio mogućnost provođenja konverzije jer nije pristao na istu. Na svaki konkretni slučaj u kojem je potrošač pristao na konverziju nužno je razmotriti kakav je njen učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim. Za navesti je i da način na koji je provedena konverzija prolazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku tj. izračuna u pogledu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Naime, konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli već od toga da se ugovor o zajmu ugovoren sa valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u drugi takav kredit sa valutnom klauzulom u EUR, a sa ciljem da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezali uz CHF. Odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a je propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, na način da se napravio simulirani otplatni plan kao da je ugovor od početka ugovoren uz valutu EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže, odnosno da li je ispravila neravnotežu nastalu uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ovakvo stajalište proizlazi iz prakse Europskog suda (predmet C- 118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.) ali i stajališta VSRH u rješenju broj Gos -1/2019-36 od 4. ožujka 2020.

16. Konverzija može isključiti pravo na obeštećenje potrošača samo i isključivo koliko je u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da postoji preplata po osnovi ništetnih odredbi kojima su mijenjane ugovorene kamate. Tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za razdoblje od zaključenja osnovnog ugovora do konverzije jer ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja. Za naglasiti je da ni jedna od parničnih stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzacije jer tužitelj tvrdi da nije u cijelosti obeštećen temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a tuženik da je konverzija provedena zakonito i da potrošač koji je pristao na konverziju ne polaže pravo na nikakvo drugo obeštećenje neovisno da li je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna.

17. Korisnik kredita bio je u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki egzistencijalnu situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zastupljena je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. ŽS u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. ŽS u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i ŽS u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023., u presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž- 258/2024 od 10. 01.2025. Točno je da je VSRH odnosno jedno vijeće VSRH zauzelo pravno shvaćanje da tužitelji koji su izvršili konverziju nemaju prava na daljnja potraživanja, ali isti sud u drugom sastavu u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. koji je odluku poslao strankama 15. listopada 2024. je zauzeo pravno shvaćanje da tužitelji koji su prihvatili konverziju kredita imaju pravo na povrat preplaćenih iznosa u cijelosti. Tako taj sud između ostalog navodi "U odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštetnih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu." Navedeno pravno shvaćanje zastupa i ovaj sud.

19. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

20. Člankom 2. osnovnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a koja je mijenjana temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Saslušanjem tužitelja kao i uvidom u dostavljenu dokumentaciju ne proizlazi da je tuženik u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora upozorio tužitelja na parametre promjene kamatne stope kao i što i nije prije svake promjene kamatne stope promjena bila rezultat prethodnih pregovora i uvažavanja interesa obje strane, a ne samo tuženika. Navedeno je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tužitelj nakon svakog povećanja ugovorene kamate morao plaćati sve veće i veće mjesečne anuitete, što ga je dovelo u težak položaj. Takav način ugovaranja i mijenjanja redovne kamatne stope je nepošten i dovodeći do značajne neravnoteže u pravima i obvezama i za ocijeniti je da je i ništetan. Dakle tuženik kao jača strana nametnuo je tužitelju ugovor koji je unaprijed pripremljen pa je riječ o tipskom ugovoru koji je doveo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana jer na temelju istog tuženik je mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja rukovodeći se samo svojim interesima za većom zaradom, pa je kao takav nepošten, a slijedom toga i ništetan.

21. Na temelju ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba (čl. 7.) kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno bio izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

23. Ocjenjujući ugovornu odredbu u čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga navedena odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja iz kojeg razloga je valjalo utvrditi da je nepoštena, a slijedom toga i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

24. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr. 25. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

26. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ovom slučaju je bila jasna i uočljiva ali tužitelju nije bila razumljiva. To što tužitelj nije detaljno čitao odredbe ugovora nije okolnost koja bi oslobodila tuženika da tužitelju da potpunu informaciju o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF kao i da tužitelja upozori na naprijed navedene rizike vezane uz zaključivanje ugovora uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te objasni parametre promjene kamatne stope i da sa tužiteljem o istoj pregovara vodeći računa ne samo o svom interesu da kamata bude što veća već i o tužiteljevom interesu da kamata bude prihvatljiva za tužitelja kao potrošača i da se promjenom iste ne mijenjaju bitno očekivanja tužitelja kao i obveze.

27. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope po odluci tuženika s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine ugovorene kamatne stope (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početno ugovorenog tečaja i početno ugovorene kamatne stope.

28. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

29. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dajani Vuković koji je sačinio nalaz i mišljenje u kojem se navodi:

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu 41.185,83 kn, uz napomenu da je u konverziji tuženik priznao preplaćeni iznos u visini od 13.726,75kn, pa ostao iznos preplate koji nije priznat u iznosu od 27.459,08 kn,

- razlika uslijed promjene tečaja iznosi 23.111,01 kn, dok razlika u vezi promjene kamate je iznosila 18.074,82 kn.

30. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Krešimira Strmotić iz [adresa] sud je utvrdio:

- da ukoliko bi se do 30. rujna 2015. obveza i plaćanje obračunali u CHF bez promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita i bez promjene stope kamate tada je preplaćeno ukupno 42.073,46 kuna odnosno 5.584,11 eura, a po mjesecima iskazanim kao u tabeli 10. stupac 2. i 5.

- kad se iznos preplate umanji za 13.726,75 kuna odnosno 1.821,85 eura to nepriznata razlika od strane tuženika po obje navedene osnove iznosi 3.762,26 eura, a po mjesecima i godinama kako je iskazano u stupcu 2. i 6. tabele 11.

- ukoliko bi se na nedospjelu glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. po prvobitnom otplatnom planu od 38.838,11 CHF primijenio početni tečaj na dan isplate kredita od 4,410301 kn/CHF tada nedospjela glavnica sa 30. rujna 2015. iznosi 171.287,76 kn odnosno 22.443,14 eura po tečaju eura na dan 30. rujna 2015., dok je tužitelju konvertirano 24.573,77 eura odnosno 2.130,63 eura više.

31. Osim toga sud je iz nalaza i mišljenja vještaka Krešimira Strmotić je utvrdio da vještak Dajana Vuković je iskazala razliku od 41.185,83 kn odnosno 887,63 kn manje u odnosu utvrđenu razliku njegovim nalazom od 42.073,46 kn. Do razlike od 887,63 kn je došlo:

- Đ je iskazala anuitet u iznosu 1.022,42 kn, primjenivši na 230,63 CHF tečaj s otplatnog plana od 4,433174 kn/CHF. U otplatnom planu se navodi da je kredit isplaćen 05.07.2007. g., a toga dana srednji tečaj HNB je bio 4,410301 kn/CHF kako je iskazano u izračunu konverzije te po tom tečaju kunska protuvrijednost 230,63 CHF iznosi 1.017,15 kn. Stoga je mjesečni anuitet kod Đ 5,27 kn veći, što za 97 anuiteta daje iznos od 511,19 kn.

- Đ je iskazala da u 8/2007 dospijeva 1.022,42 kn, tj. cijeli anuitet. No, u tom mjesecu 01.08.2008. g. dospijeva samo interkalarna kamata od 146,47 CHF odnosno 645,98 kn po tečaju 4,410301 kn/CHF. To je 376,44 kn manje od iskazanog u nalazu Đ.

- 511,19 kn + 376,44 kn = 887,63 kn.

32. Sud je nalaz i mišljenje financijskog vještaka Krešimira Strmotić u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio kolika je ukupna razlika anuiteta (5.584,11 eura), koliko je po provedenoj konverziji tuženik priznao tužitelju preplate (1.821,85 eura) i kolika je preostala razlika preplate (3.762,26 eura). Tuženik u podnesku nije iznio primjedbe na ispravnost izračuna koji je dat u nalazu i mišljenju vještaka već smatra da je nalaz i mišljenje neprihvatljiv zbog toga što je izvršena konverzija. Stoga je sud nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan prihvatio, dok su prigovori tuženika pravne prirode, a sud se o istima očitovao naprijed detaljno.

33. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći od donošenja presuda VTS RH PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. Naime prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovne oznake P-1401/12 od 4. 7.2013. potvrđena je presudom VTS RH Pž-7129/13-4 od 13. 6.2014. i od 14. 6. 2014. počeo je teći rok i zastarijevanje. U odnosu na preplatu po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli zastara počinje teći donošenje presude VTSRH poslovne oznake Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. očigledno je da zastara nije nastupila jer nije protekao petogodišnji zastarni rok po nijednoj od navedene dvije osnove. Stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

34. Slijedom navedenog kako tužitelj u svom podnesku od 27. listopada 2025. zahtijeva povrati iznosa od 3.762,26 eura što je u skladu sa financijskim vještačenjem, sud je tužitelju taj iznos u cijelosti dosudio.

35. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.).

36. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten kako u odnosu na tečaja tako i promjenu ugovorene kamate na štetu tužitelja iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja preplaćenih iznosa.

37. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

38. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

VPS je 3.762,26 eur.

Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu te mu je sud na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznao trošak sastava tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 3.9.2019. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu iznos od 200,00 eura, pristupa na ročište 13.9.2019. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 4.11.2019. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka iznos od 200,00 eura, sastav ostalog podneska tužitelja od 12. 11.2019. iznos od 50,00 eura, ročište za objavu presude 9.1.2020. iznos od 100,00 eura, pristup na ročište 3.2.2022. iznos od 200,00 eura, sastav ostalog podneska od 24.5.2024. iznos od 50,00 eura, ročište 29.5.2024. iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 27.10.2025. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 27.11.2025. iznos od 100,00 eura, ukupno 1.800,00 eura PDV 450,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura i 330,00 eura, sudska pristojba na tužbu 82,90 eura, ukupno 2.928,35 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva jer isti je nije procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe. Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 18.10. 2019. jer isti nije bio potreban. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31.12.2019. kojim obavještava sud o uplati predujma za vještačenje jer je sud tu činjenicu utvrdio uvidom u karticu predmeta. Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 22.11.2021. kojim moli odgodu ročišta. Tužitelju nisu priznate ostale pristojbe jer ne podliježe njihovom plaćanju jer je potom izmijenjen Zakon o sudskim pristojbama.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od donošenja presude (čl. 151. st.3. ZPP-a).

Tuženik nije niti djelomično uspio u sporu te je odbijen za iznos od 2.478,40 eura na ime parničnog troška.

U Vukovaru, 27. studenog 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Kornelija Krizmanić iz Vinkovaca, Gundulićeva 8

2. Tuženiku po punomoćniku OD Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII