Poslovni broj: P-547/21-50
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja IN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 20. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja uz zamjenika punomoćnika i zamjenice zamjenika punomoćnika tuženika te objave 27. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
1. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103297559 zaključen između tužitelja i tuženika dana 08. prosinca 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 69.816.29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na
iznos od 1833,87 EUR sa kamatom od 08.02.2007. godine
iznos od 241,84 EUR sa kamatom od 01.03.2007. godine
iznos od 1585,45 EUR sa kamatom od 15.03.2007. godine
iznos od 1818,71 EUR sa kamatom od 01.04.2007. godine
iznos od 1784,00 EUR sa kamatom od 01.05.2007. godine
iznos od 1775,47 EUR sa kamatom od 01.06.2007. godine
iznos od 1764,22 EUR sa kamatom od 01.07.2007. godine
iznos od 1659,04 EUR sa kamatom od 30.07.2007. godine
iznos od 103,42 EUR sa kamatom od 01.08.2007. godine
iznos od 1779,71 EUR sa kamatom od 01.09.2007. godine
iznos od 1756,78 EUR sa kamatom od 01.10.2007. godine
iznos od 1756,22 EUR sa kamatom od 01.11.2007. godine
iznos od 141,94 EUR sa kamatom od 01.12.2007. godine
iznos od 1800,38 EUR sa kamatom od 04.01.2008. godine
iznos od 1725,40 EUR sa kamatom od 01.03.2008. godine
iznos od 1725,40 EUR sa kamatom od 21.03.2008. godine
iznos od 3981,68 EUR sa kamatom od 22.04.2008. godine
iznos od 1562,32 EUR sa kamatom od 05.05.2008. godine
iznos od 1858,12 EUR sa kamatom od 21.07.2008. godine
iznos od 1725,40 EUR sa kamatom od 25.07.2008. godine
iznos od 1785,92 EUR sa kamatom od 18.08.2008. godine
iznos od 1782,73 EUR sa kamatom od 09.09.2008. godine
iznos od 1443,40 EUR sa kamatom od 24.10.2008. godine
iznos od 504,44 EUR sa kamatom od 04.11.2008. godine
iznos od 1061,78 EUR sa kamatom od 25.11.2008. godine
iznos od 800,32 EUR sa kamatom od 01.12.2008. godine
iznos od 1996,02 EUR sa kamatom od 02.01.2009. godine
iznos od 2004,11 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine
iznos od 1459,95 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine
iznos od 599,91 EUR sa kamatom od 09.03.2009. godine
iznos od 1327,23 EUR sa kamatom od 06.04.2009. godine
iznos od 663,61 EUR sa kamatom od 09.04.2009. godine
iznos od 1327,23 EUR sa kamatom od 27.04.2009. godine
iznos od 1327,23 EUR sa kamatom od 26.05.2009. godine
iznos od 1327,23 EUR sa kamatom od 23.06.2009. godine
iznos od 1332,22 EUR sa kamatom od 06.07.2009. godine
iznos od 1990,84 EUR sa kamatom od 27.07.2009. godine
iznos od 929,06 EUR sa kamatom od 03.08.2009. godine
iznos od 2218,06 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
iznos od 2265,05 EUR sa kamatom od 28.09.2009. godine
iznos od 1327,23 EUR sa kamatom od 04.11.2009. godine
iznos od 1327,23 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
iznos od 2256,29 EUR sa kamatom od 28.01.2010. godine
iznos od 1459,95 EUR sa kamatom od 10.06.2013. godine
iznos od 1459,95 EUR sa kamatom od 22.07.2013. godine
iznos od 1459,95 EUR sa kamatom od 26.08.2013. godine
po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 08. prosinca 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12 % za vrijeme od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
2. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103297559 koji su stranke zaključile dana 08. prosinca 2006. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 08. prosinca 2006. godine pa na dalje.
II.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.839,64 EUR i to:
iznos od 4,77 EUR sa kamatom od 08.02.2007. godine
iznos od 27,87 EUR sa kamatom od 21.03.2008. godine
iznos od 79,15 EUR sa kamatom od 24.10.2008. godine
iznos od 27,03 EUR sa kamatom od 04.11.2008. godine
iznos od 7,94 EUR sa kamatom od 25.11.2008. godine
iznos od 5,38 EUR sa kamatom od 01.12.2008. godine
iznos od 148,74 EUR sa kamatom od 02.01.2009. godine
iznos od 156,53 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine
iznos od 120,43 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine
iznos od 57,48 EUR sa kamatom od 09.03.2009. godine
iznos od 84,60 EUR sa kamatom od 06.04.2009. godine
iznos od 40,17 EUR sa kamatom od 09.04.2009. godine
iznos od 93,40 EUR sa kamatom od 27.04.2009. godine
iznos od 62,84 EUR sa kamatom od 26.05.2009. godine
iznos od 67,44 EUR sa kamatom od 23.06.2009. godine
iznos od 67,04 EUR sa kamatom od 06.07.2009. godine
iznos od 94,98 EUR sa kamatom od 27.07.2009. godine
iznos od 43,29 EUR sa kamatom od 03.08.2009. godine
iznos od 118,53 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
iznos od 116,08 EUR sa kamatom od 28.09.2009. godine
iznos od 60,79 EUR sa kamatom od 04.11.2009. godine
iznos od 78,22 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
iznos od 183,21 EUR sa kamatom od 28.01.2010. godine
iznos od 366,29 EUR sa kamatom od 10.06.2013. godine
iznos od 361,14 EUR sa kamatom od 22.07.2013. godine
iznos od 366,29 EUR sa kamatom od 26.08.2013. godine
po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 08. prosinca 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12 %, za vrijeme od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
I. Odbijaju se kao neosnovani tuženikovi prigovor radi prebijanja.
II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.238,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zatraženi trošak tužitelja preko dosuđenog.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 08. prosinca 2006. zaključili ugovor o kreditu kojim da je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 441.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 6,25% (čl.8.). Tuženik da je, s obzirom na odredbe citiranog ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok da je kasnije promijene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj da je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali su bez ikakvog rezultata, tužitelj da se nije usuglasio sa ni jednom promjenom. Tužitelj ističe da su promjene tuženika u pogledu kamatne stope nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libora na CHF). Od početka 2009. godine Libor da neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Ugovor da je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj da nije mogao pregovarati. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa da spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača, te da sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Tužitelju prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj da kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što da je protivno čl.97.st.1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102. toga zakona ništetne. Tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja, a njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa da se takva odredba sukladno čl.87. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st.1. i 2. alineja 8., te čl.111.st.1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj napominje i da je nepoštena praksa prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, da će odrediti po provedenom financijskom vještačenju.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, te prigovora pasivnoj legitimaciji iz razloga što je potraživanje tuženika iz predmetnog Ugovora o kreditu prodano, te da je o navednom tužitelj bio obaviješten. U cijelosti spori osnovanost i visinu predmetne tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari, jer je predmetna tužba podnesena dana 19. ožujka 2021. godine, a tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine. Nadalje navodi da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi zakona o zaštiti potrošača i zakona o potrošačkom kreditiranju te da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP) te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, dalje u tekstu: ZPK). Predmetni Ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK, jer da se radi o kreditu čija je namjena bila poduzetnička, odnosno čija je namjena bila kupnja poslovnog prostora, tj. ugostiteljskog objekta – disco cluba na [adresa], slijedom čega predlaže saslušanje tužitelja i službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s istim, gospodina ĐN, a kojem se tužitelj obratio s idejom ugovaranja ovog kredita. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača, odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU, tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom navedenog se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, jer eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom slučaju, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. S obzirom na navedeno, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu. U odnosu na postavljeni eventualni tužbeni zahtjev tuženik navodi da o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u chf su bili opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora i predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Zakonska odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, kao i da su tužitelji bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa je tako tuženik tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, i to na više različitih načina, kao iz Ugovora, Informacija „pojam valutna klauzula“, provjera tečaja određene strane valute na besplatnom telefonu Banke ili na internet stranici Banke, brošuri u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 g. do 2004 g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF, pa da iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro, pa dakle iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Ujedno dostavlja ovjeren iskaz djelatnika ŠN, da se tužitelju pružila razina informacija, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. U odnosu na ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik navodi da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i bio u obvezi izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što da je tuženik uredno činio. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi naslovni sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Podredno i opreza radi, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga sukladno glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio ništetnim cijeli Ugovor o kreditu, a za što tuženik opetovano ističe da je u cijelosti neosnovano i apsurdno, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine na vraćanje cjelokupnog iznosa danog kredita zajedno s pripadajućim kamatama, a koje kasnijim podneskom nakon provedenog vještačenja i uređuje. Podredno, a u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio predmetnu odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, slijedom čega predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 6.349,14 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na tekuće iznose. Slijedom svega, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu od 08. prosinca 2006 (l.s. 7-11, 100-102), Obavijest o promijeni kamatne stope (l.s. 25-26), Otplatni plan (l.s. 26-28, 31-34), Kreditni zahtjev (l.s. 121- 124), Obavijest o kreditu (l.s. 29), Obavijest o usklađivanju kamatne stope (l.s. 30, 92,), Pregled prometa po partiji kredita (l.s. 35-40, 61-66), sudska praksa (l.s. 53-54, 93-95, 98-99, 144-146, 156-163, 411-473), informativni letak tuženika (l.s. 56-60), ovjeren iskaz djelatnika ŠN (l.s. 83), otplatni plan (l.s.147-154), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Petra Bajla s prilozima (l.s. 358- 362), saslušao tužitelja kao stranku (l.s.377).
3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ĐN kao nepotreban budući je predmet spora već dovoljno raspravljen za donošenje odluke.
4. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog sud je ocijenio neosnovanim te taj prigovor odbio, kako je i odlučeno u izreci Rješenja. Čl. 70. st. 1. ZPP propisuje da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan dok st. 3. tog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj solemniziran po javnom bilježniku te u čl. (nečitko) kojeg Ugovora za slučaj spora ugovorili nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke (nesporno Rijeka). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana i ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj o čemu sudu iskazuje i sam tužitelj navodeći da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovora o odredbama kredita, da su tekst ugovora napisali djelatnici banke, a sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji u vrijeme sklapanja Ugovora ne prebiva u mjestu sjedišta Banke, za sporove u svezi Ugovora koji sklapa u Zadru odabrao mjesnu nadležnost suda u Rijeci kao mjestu sjedišta Banke koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta prebivališta tužitelja; te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj sukladno toj odredbi mora putovati pred sud u Rijeku što mu, obzirom na mjesto prebivališta i rada u [adresa] koja je udaljena nekoliko stotina kilometara od Rijeke te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji Zadar-Rijeka Zadar uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba.
5. Podneskom od 08. siječnja 2024 (l.s. 373-378) tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev, po provedenom financijskom vještačenju, u skladu s odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje u tekstu: ZPP), zbog čega ovaj podnesak tužitelja po provedenom financijskom vještačenju predstavlja uređenje tužbe, a ne povlačenje tužbe kako tuženik nakon zaprimanja uređenog tužbenog zahtjeva tužitelja navodi.
6. Tuženi tijekom postupka osporava tužitelju status potrošača, jer da je kredit formalno podignut radi kupnje i izgradnje disco kluba što da bi upućivalo na gospodarsku djelatnost, te da iz kreditnog prijedloga banke prilikom realizacije kredita proizlazi da je tužitelj zatražio hipotekarni kredit za kupnju poslovnog prostora na otoku [adresa], disco kluba (ugostiteljska djelatnost).(l.s. 121).
6.1.Iz iskaza tužitelja proizlazi da je po zanimanju strojarski tehničar te da je kredit podigao radi kupnje kuće za stanovanje, kao i da kuću nije nikad iznajmljivao, a kasnije da je ista prodana od strane B 2 Kapitala iz razloga što je imao problem sa plaćanjem rate kredita. Nadalje iskazuje da ga u banci nitko nije upozorio na rizik podizanja kredita u CHF niti rizik valutne klauzule, a niti mu je javni bilježnik posebno objašnjavao te termine. Sa bankom da nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora te da je samo mogao taj ugovor prihvatiti ili ne, a u banci da su mu sugerirali podizanje baš ovakvoga kredita koji najbolje odgovara onome što je mogao plaćati. Da je pročitao ugovor o kreditu međutim da nije mogao detaljno razumio baš sve odredbe ugovora a vjerovao je službenicima banke koji da su mu na neki način garantirali za takvu vrstu kredita, te da je obavijest banke o promjeni kamatne stope dobio i otišao u banku međutim tu nije mogao ništa učiniti. Isto tako iskazuje da je predmetnu nekretninu kupio za poslovni prostor, ali da nikada nije koristio istu kao poslovni prostor, već da je u tu nekretninu uselio i da je nikada nije iznajmljivao i uredio je za stanovanje. Nadalje da ga nitko u banici nije pitao namjerava li objekt koristiti za stanovanje ili poslovnu svrhu, a kompletan iznos kredita je išao za kupnju nekretnine, te da se nikada nije upisao kao vlasnik nekretnine.
6.2. Tuženi osim predloženog dokaza saslušanja djelatnika banke ĐN na okolnost da je tuženi podigao kredit radi kupnje nekretnine za izgradnju disco kluba na otoku, što i ne sporno proizlazi iz kreditnog prijedloga (l.s. 121) nije ovom sudu predložio nikakve dokaze da je tužitelj zaista u predmetnoj, kupljenoj nekretnini i obavljao gospodarsku djelatnost. (kao npr. da je tužitelj bio vlasnik obrta ili tvrtke koja se bavi uslužnom djelatnosti odnosno da je registriran ili prijavio ikakvu poslovnu djelatnost na navedenoj lokaciji). Naime, sud utvrđuje i iz iskaza tužitelja da nekretnina koja je predmet kreditiranja nikad nije bila uređena kao disco klub, jer isto tijekom postupka nije dokazano, već da se nekretnina jedno vrijeme koristila za stanovanje. Svojstvo potrošača se određuje prema stvarnoj namjeni i svrsi ugovora, jer je bitno za odlučivanje o svojstvu potrošača, za što se kredit realno koristio a ne kako je banka formalno navela namjenu u svojoj dokumentaciji, slijedom čega sud smatra da se kredit koristio u privatne, stambene i osobne svrhe, jer tijekom postupka suprotno nije dokazano, a koji teret dokaza je bio na tuženiku da dokaže da je osoba djelovala u profesionalnom svojstvu, sliedom čega sud smatra da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 5 Zakona o zaštiti potrošača, jer je kredit koristio izvan svog zanimanja i poslovne djelatnosti i isključivo za osbne svrhe.
7. Predmet spora po glavnom tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je predmetni ugovor o kreditu, zaključen između stranaka ovog postupka, ništetan i da ne proizvodi pravni učinak, pa da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 69.816,29 EUR, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
7.1. Tužitelj je istovremeno podnio i eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te da tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaju CHF u odnosu na kune od 08. prosinca 2006. nadalje, pa da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.839,64 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je ocijenio glavni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, a eventualni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
10. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile dana 08. prosinca 2006. predmetni ugovor o kreditu (gotovinski kredit), kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.1. ugovora), kao i iskaza tužitelja. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 441.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,25%, te da je rok otplate kredita ugovoren na 276 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, kao i da je cjelokupni iznos nedospjele glavnice dospio na naplatu dana 18. proisnca 2013 (l.s. 358).
11. U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
15.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
16. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
17. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF 4,569 kn za 1CHF, pa bi tužitelju pripadalo potraživanju u iznosu od 2.839,00 Eur-a prema vještačenju vještaka Petra Bajla mag.oec. prema kojem ukoliko se, sukladno nalogu, uzme u obzir samo pozitivna razlika anuiteta, tužitelj je od početka otplate kredita do kraja otplate kredita po osnovi promjene tečaja za CHF tuženiku preplatio iznos od 2.839,00 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženi nije prigovorio matematičkom izračunu uplata tužitelja na ime predmetnog kredita, kao niti izračunu pretplate tužitelja, već je osporio izračun zakonskih zateznih kamata kao suvišan, ali da ne traži saslušanje vještaka. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u relevantnom dijelu koji se odnosi na eventualni tužbeni zahtjev, na koji nije ni bilo prigovora stranaka, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
18. Naime, prvostupanjski sud se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
19. Jednako tako identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora, koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.
20. Također, treba naglasiti da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom. Posljedično potrošač u individualnom sporu se može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje. Sud je vezan tom odlukom i na to pazi po službenoj dužnosti, te sud nije dužan to ponovno utvrđivati u individualnom sporu.
21. Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g.
22. Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. ožujka 2021. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.
23. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud dosudio tužitelju preplaćenu razliku anuiteta, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Petra Bajla mag.oec., koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.
24. Kako je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, to prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti temeljem odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
25. S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je odbijen prigovor zastare.
26. Prvostupanjski sud ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu broj 138-50-3159863 od 24. studenoga 2005. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku bio ništetan, pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
27. Naime, prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.
28. Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i svrha ugovora se može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.
29. Sud nije odlučivao o tuženikovu prigovoru radi prebijanja iznosa od 185.199,12 kuna, s osnove plasiranog kredita na temelju ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate (prigovor istaknut u podnesku l.s.48), jer tuženik nije istaknuo zahtjev za ostvarenje svoje tražbine u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva, nego uvjetno, u svrhu prebijanja tuženikove tražbine s tužiteljevom, ako se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, zbog čega je, a kako je glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, ovaj prigovor ex tunc postao procesnopravno irelevantan.
30. Za navesti je da je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku predmet spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Imajući u vidu da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, to ne postoji obveza vraćanja nečega što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom toga, nije došlo do prijenosa bilo kakve imovinske vrijednosti s tuženika na tužitelja, te nije nastala nikakva samostalna, uzajamna i dospjela protutražbina tuženika prema tužitelju, koja bi mogla biti predmet prijeboja sukladno člancima 360. i 361. ZOO-a. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje protutražbine koja bi mogla biti predmet prijeboja, sud njegov prigovor, iako pravodoban, odbija kao neutemeljen.
31. Slijedom navedenog, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da je podredni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te su na iznos glavnice označen u izreci dosuđene i zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, i to na svaki pojedinačni mjesečni iznos koji teku od sljedećeg dana od dana izvršene uplate do isplate, dok je visina zatezne kamate određena temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.
32. Sud je odbio prvo postavljeni tužbeni zahtjev te je raspravio eventualno kumulirani tužbeni zahtjevu u pogledu kojeg je utvrdio da je isti osnovan i posljedično tome odlučio o troškovima parničnog postupka u odnosu na taj zahtjev. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.), za sastav obrazloženih podnesaka od 08.01.2024, 04.09. 2023. 05. 10 2022., 27. 04. 2021., (Tbr.8.t.1.) svaki u visini od 100 bodova, te podnesaka (Tbr.8.t.1.) od 27.06.2022., 10.05.2022., 22.03.2021. i 16.03.2021. svaki u iznosu od 25 bodova, za zastupanje na ročištu na kojim se raspravljalo od 15.01.2024., 21.09.2023., 11.10.2022., 05.04.2024. i 20.11.2025. svaki od po 100. bodova (1 bod / 2 eura), uvećano za PDV 25% (500,00 Eura), te pristojba na tužbu u iznosu od 88,92 eura uvećano za troškove vještačenja od 400,00 Eura, što sveukupno iznosi 3.238,92 eura, EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke do isplate u skladu sa čl.29.st.2.ZOO-a, dok se preostali dio zatraženog troška od dosuđenog odbija kao neosnovan budući je isti previsoko zatražen.
33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Zadar, 27. studenoga 2025.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA:
-Tužitelju po punomoćniku
-Tuženoj po punomoćnicima
