Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-981/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Morisi Mikić, odvjetnici iz Donjeg Miholjca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Toniju Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 23. listopada 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250- 62000150539/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz Donjeg Miholjca pod br. OU-96/06 dana 4. travnja 2006., zaključen između tužitelja i tuženika i to:

- čl. 2. koji glasi: "Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Podružnice Donji Miholjac od 27.03.2006. odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće i otplatu kredita Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnice D. Miholjac po partiji 62000119950, u iznosu od 43.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.”;

- čl. 3. „Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.000,00 CHF zaračunavaju se kamate od 4,30% ...”, „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja ...”; dok se o d b i j a dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 17. predmetnog Ugovora koji glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita – Založni dužnik se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)." te čl. 23. koji glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Sudužnik i Založni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.”.

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju OA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati ukupan iznos od 1.694,69 € (tisućušestodevedesetčetirieuraišezdesetdevetcenti) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate i to:

- na iznos od 67,88 € počev od 17. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 336,50 € počev od 17. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 63,23 € počev od 18. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 61,86 € počev od 15. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 62,37 € počev od 15. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 895,12 € počev od 16. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 66,55 € počev od 16. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 70,62 € počev od 14. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 70,56 € počev od 16. rujna 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.200,00 € (dvijetisućedvjetstoeura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. 27. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj o d b i j a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 169,42 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. [adresa], u [adresa] 30.03.2006. zaključio Ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000150539/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ovjeren 04.04.2006. kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz [adresa], pod brojem OU-96/06-1. Navedenim ugovorom tuženik mu je odobrio stambeni kredit za adaptaciju kuće i otplatu kredita u iznosu od 43.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita u roku od 20 godina. Tijekom otplate kredita anuiteti su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kune povećavali pa je vršio povećane i preplaćene svakomjesečne uplate po predmetnom kreditu.

1.2. Izvansudskim vještačenjem utvrđena je preplata u iznosu od 3.466,48 € no ukoliko se tuženik bude protivio nalazu provedenog izvansudskog vještačenja, predlaže da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje nakon čega će specificirati tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 2., 3., 4. i 5. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo "ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz vještačenja radi ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka.

1.3. Predmetni kredit je konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR 30.09.2015. te zaključno s tim datumom i potražuje preplaćene iznose, a nakon provedene konverzije isplaćen mu je iznos od 1.794,25 €.

1.4. Navodi da mu je realizacija kredita u CHF bila ponuđena od strane tuženika kao jedina opcija. Ističe da nije usmeno, a niti pismeno upozoren na razliku između valutne klauzule EUR i valutne klauzule CHF niti da je tada Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, a da nije štitila u odnosu na ostale valute, pa tako niti u odnosu na CHF. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak unaprijed je formulirao tuženik te nije imao utjecaj na sadržaj spornih odredbi. Ugovorne strane nisu uredile svoje odnose slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac, u ovom slučaju tuženik, tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

1.5. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, smatra da je potrebno uzeti u obzir da je tužena banka kao financijska ustanova znala, odnosno po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati, da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i okolnosti, a koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju.

1.6. Navodi da je odredbom čl. 502. C ZPP-a, propisano i da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi sa zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se kao osoba na njih pozivati.

1.7. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. te odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019. i Ustavnog suda RH br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019 i dr. od 3.02.2021.

1.8. Obzirom da je označenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. to je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 04. rujna 2023., a i nadalje tijekom postupka osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev ističući prigovor zastare. Navodi da je s tužiteljem 11. ožujka 2016. zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija Ugovora o kreditu, odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je izvršena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, „ZPK“). Provođenje konverzije je posljedica kogentnih zakonskih odredaba ZPK-a koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Ne ulazeći u pitanje pravilnosti i ustavnosti ovakve zakonodavne intervencije, ističe da provedba konverzije nije ovisila o njegovoj želji i volji, već je za njega provedba konverzije predstavljala dužnost i obvezu u situacijama u kojima korisnik kredita želi provesti konverziju. U ovom predmetu se upravo to dogodilo, tj. tužitelj je htio izvršiti konverziju, a toj želji je udovoljio, sve s učinkom ex tunc. Smatra da su sporni dijelovi pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope, odnosno valutna klauzula u CHF, sklapanjem Aneksa prestali postojati, tj. ima se smatrati da nikada nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama Aneksa s učinkom ex tunc. Stoga tužitelj sklapanjem ugovora o konverziji nema pravni interes za vođenje parnice kao i pravni osnov za zahtijevanje bilo kakve isplate.

2.1. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osim toga, u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao je na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF, a zaposlenik banke je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača (ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl.). Navodi da tužitelj u tužbi ne obrazlaže iz kojeg razloga je odredba članka 17. i 23. ništetna te za takvo svoje utvrđenje ne daje nikakve dokaze niti navodi činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev.

2.2. Navod da tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te nije ništa stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu te na temelju Aneksa Ugovora o kreditu te ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Stoga predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti.

3. Tužitelj je podneskom od 26. travnja 2025. konačno specificirao tužbeni zahtjev opisan u izreci presude pod st. II. i III.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao svjedokinju VA i tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Svjedokinja VA iskazala je da se ne sjeća konkretnog ugovora o kreditu iz 2006. zbog protoka vremena, a u mirovini je već 12 godina. Navela je da službenice banke obično objašnjavaju klijentima što je to valutna klauzula, odn. da će rata kredita ovisiti o tome koliki će biti tečaj, a vezano za promjenjivu kamatnu stopu ista se mijenjala odlukom banke te nisu znali unaprijed kako i po kojim parametrima će se mijenjati, a banka je slala klijentima obavijesti o promjeni kamatnih stopa. Nije znala da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na EUR.

6. Tužitelj OA iskazao je da se odlučio za kredit u Slavonskoj banci d.d. jer mu je novac trebao za kupnju obiteljske kuće, a bio je klijent banke. Kolege s posla su dizali kredit u istoj banci te su mu se uvjeti kredita činili povoljnim. Kredit je iskoristio za kupnju obiteljske kuće i ta je kuća korištena isključivo u privatne svrhe za potrebe obitelji. Naveo je da ga djelatnici banke nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na eur. U vrijeme kada se išao informirati za kredit njegova plaća nije bila dovoljna da pokrije 1/3 kredita ukoliko bi se odlučio za kredit uz valutnu klauzulu eur pa je odabrao kredit uz valutnu klauzulu CHF jer je bio povoljniji i mogao je podići kredit na duži rok otplate. Nije imao nikakav poslovni prostor ili lokal na adresi kuće koju je kupio sredstvima kredita. Rate kredita su mu se obustavljale od plaće dok je radio u Domu zdravlja Donji Miholjac, a sada rate kredita otplaćuje njegov šogor koji je bio sudužnik. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, a sadržaj ugovora o kreditu je banka pripremila. Nije pažljivo pročitao ugovor, a i da ga je pročitao, ne bi razumio taj bankarski ugovor jer je po struci profesionalni vozač. Djelatnici banke su mu sugerirali da je puno bolje uzeti kredit u CHF jer je puno povoljnija i stabilnija valuta.

7. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da tečajna razlika između više i manje plaćenih iznosa iznosi 3.466,48 €. Aneksom ugovora tužitelju je utvrđena visina preplate od 13.518,78 kn / 1.771,79 €. Vještakinja je utvrdila da je konverzija u cijelosti sačinjena prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odn. odredbama čl. 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Tužitelj nije imao primjedbi na pisani nalaz i mišljenje dok tuženik osporava izračun vještaka iznoseći pravne prigovore na izračun.

9. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka jer je dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu, a tuženik nije predlagao novo vještačenje niti saslušanje vještakinje.

10. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da je tužitelj sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnim prednikom tuženika, sklopio 30.03.2006. Ugovor o kreditu br. 5140030250-62000150539/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je 04.04.2006. ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz

[adresa] pod br. OU-96/06-1;

- da je prednik tuženika tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju kuće i otplatu kredita u iznosu od 43.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita uz rok otplate od 20 godina;

- da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.000 CHF zaračunavaju kamate od 4,30 % godišnje, dekurzivno te se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;

- da je čl. 17. Ugovora propisano da ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita – Založni dužnik se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus);

- da čl. 23. Ugovora korisnik kredita potpisom na Ugovoru u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za uslugu Banke, kao sve kasnije njihove izmjene i dopune;

- da su stranke 11.03.2016. zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000150539/2006, a koji je isti dan ovjeren kod javnog bilježnika Zrnke Stamatoske iz [adresa], pod brojem OV-827/16;

- da preplata iz postupka konverzije na dan 30.9.2015. iznosi 13.518,78 kn.

11. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni predmetni dijelovi odredbi navedenog Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno navedenih ništetnih predmetnih odredbi s obzirom da je između stranaka zaključen dodatak Ugovoru o kreditu;

- da li su osnovani istaknuti tuženikovi prigovori zastare potraživanja i promašene pasivne legitimacije.

12. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz svjedokinje i tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

13. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

14. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.

14.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

15. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

15.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

16. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj dovedena u izrazito nepovoljan položaj.

16.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

17. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su dijelovi odredbe čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu ništetni i primijenjeni protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

18. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.

19. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,30 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja sa tužiteljem jednostranim povećavanjem kamatne stope.

20. Odredbom čl. 138.a ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

22. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

24. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

25. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

26. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

27. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

28. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

29. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru.

31. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

32. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

33. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

34. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, a što potvrđuje i vještakinja u svom nalazu i mišljenju gdje navodi da je izračun u postupku provođenja konverzije sačinjen u cijelosti sukladno Zakonu.

35. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi. Zato je i vještak u svom nalazu i mišljenju od ukupne izračunate razlike između obveze i plaćanja po kreditu odbio preplatu priznatu u konverziji.

36. Sud je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

37. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

38. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

39. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022- 4 od 5.11.2024.).

40. Stoga sud smatra da je tužitelj oštećen te mu pripada pravo na povrat onoga što je temeljem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio djelomično usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

41. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe iz čl. 17. i 23. Ugovora jer to po ocjeni suda nisu nerazumljive odredbe i nisu faktički dovele do izmjene anuiteta te tužitelj zbog tih odredbi nije pretrpio nikakvu štetu.

42. Sud ne prihvaća navode tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer prihvaća navode tužitelja da sukladno revizijskoj odluci VSRH br. Rev-2221/18 od 03.09.2019. nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita s obzirom da pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

43. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik jer iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

43.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

44. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim budući je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim tužitelj se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev- 2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njena potraživanja.

45. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

46. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 5 i 155. ZPP- a.

47. Tužitelj koji je u ovoj pravnoj stvari u pogledu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti dok u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 2.369,42 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 2.200,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14., 138/23 dalje: Tarife), tri iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženih podnesaka po punomoćniku od 06.11.2023., 26.04.2025. i 10.06.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, četiri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 07.11.2023., 25.03.2024., 25.03.2024. i 23.10.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 400,00 € na ime 25% PDV-a na iznos od 1.600,00 €, iznosa od 200,00 € na ime troškova vještačenja, a sve u skladu s važećom Tarifom.

48. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 62,50 € zajedno s 25 % PDV-a na ime podneska od 31.07.2024. po Tbr. 8/4. Tarife smatrajući ga nepotrebnim budući se radi o požurnici sudu te iznosa od 40,56 € na ime pristojbe na tužbu te iznosa od 66,36 € na ime pristojbe na presude jer je tužitelj sukladno čl. 11. toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018) oslobođen od plaćanja istih.

49. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 27. studenog 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika