Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-322/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 17. studenoga 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, 27. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl.10 Ugovora o kreditu od 4. srpnja 2005. broj 2402006-1031262160/51404627-5102501603, odobrenog na temelju kreditnog zahtjeva broj 5044001740 i odluke banke broj 150605044000165, sklopljenog između tužiteljice ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, a u dijelu koji glasi “ za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“, te navedena odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 598,73 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2005. do konačne isplate po stopama određenim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 339,81 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. studenoga 2025. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika Erste&Steiermä rkische bank d.d., radi utvrđenja i isplate, u kojoj je navela da je u svojstvu korisnika kredita 4.7.2005. sklopila s tuženikom kao kreditorom potrošački Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102501603, a na temelju kreditnog zahtjeva broj 5044001740 i odluke banke broj 150605044000165 uz obvezu povrata u mjesečnim ratama i uz ugovorenu kamatnu stopu. Tvrdi da joj je uz redovne kamate i druge troškove, odredbom čl. 10. Ugovora nametnuta obveza plaćanja tzv. ulazne naknade za obradu kredita u iznosu 2,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom kredita. Ujedno se člankom navodi da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te je naknadu platila 5.7.2005. i to u iznosu od 4.511,18 kn, odnosno 598,73 EUR. Tvrdi da joj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu bila dana nikakva objašnjenja niti pojašnjenja o svrsi navedene naknade, njezinu izračunu, osnovi za njezino određivanje, niti je bila upoznata o kakvim važećim cjenikom kreditora. Odredba o plaćanju predmetne naknade nije bila predmet individualnih pregovora, već je bila sastavni dio unaprijed pripremljenog obrasca ugovora, koji nije imala mogućnost mijenjati, dopunjavati ili osporiti, a ni dobiti detaljne informacije o sadržaju i svrsi naknade. Tvrdi da takva ugovorna odredba koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača, nije transparentna, nije precizna i nije utemeljena na stvarno pruženoj usluzi, već se naplaćuje bez ikakvog stvarnog protučinjenja. Tvrdi da je u konkretnom slučaju riječ o unaprijed formuliranoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi od strane tuženika kao banke, o kojoj se nije pojedinačnog pregovaralo, a ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu kao potrošača, s obzirom da joj nije jasno i nedvosmisleno prezentiran odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga čiji bi se troškovi trebali pokriti tom naknadom, u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade, odnosno koji opravdavaju plaćanje iste, a niti je tuženik vodio računa o zakonskim interesima nje same jer je riječ o tipskim ugovorima. Tvrdi da u pogledu sporne odredbe nije imala mogućnost pregovarati niti izbora odbiti prihvaćanje te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi ni sklopio ugovor, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača. Imajući u vidu sve pravno relevantne činjenice iz čl.81., 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača tvrdi da je sporna ugovorna odredba nepoštena i time u smislu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Zatražila je utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe i povrat iznosa koji je temeljem iste platila, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Pozvala se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i na čl. 322. i 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) te navela da je odredbom čl.1115. istog Zakona propisana obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno s plodovima i zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je čl. 2. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP) određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u vrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti te da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Istaknuo je da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici. U cijelosti je osporio da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da je ista bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Naveo je da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl.84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da je tako određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13 EEZ, a čiji tekst je inkorponiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ukazao je na odredbu čl.83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Naveo je da je potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužiteljici kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naveo je da je tužiteljica u cijelosti bila informirana o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i to tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala kredit s tužiteljicom, tužiteljici jasno iskomunicirala da postoji obveza na plaćanje naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Naveo je da je odredba bila tužiteljici lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,500% od iznosa kredita je naknada za troškove koje su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporava navode tužiteljice da nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: -operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju održavanju pripadnih IT sustava i sl.), - materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, troškove s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), - troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), - povezanih regulatora troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naveo je da je kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu naplaćivao svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade te da je, s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita sukladno odredbi čl.10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500% od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.511,18 kn, odnosno 598,73 EUR. Naveo je da iz navedenog jasno proizlazi da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana prije iza vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako uočljiva i lako razumljiva. Ukazao je na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (RT protiv CIB Bank Zrt.). Istaknuo je prigovor zastare na potraživanje jer je naknada naplaćena 5.srpnja 2005.

3. Tužiteljica je u podnesku od 27. kolovoza 2025. navela da joj tuženik neosnovano osporava status potrošača. Navela je da je po zanimanju učiteljica, zaposlena u javnoj službi, rate kredita su isplaćivane ustegom s plaće, a kredit je ugovorila radi rješavanja svojih osobnih potreba te je stoga nedvojbeno potrošač. Osporila je navode tuženika da predmetna ugovorna odredba ne bi bila ništetna, kao i da su neutemeljene tvrdnje tuženika o jasnoći i opravdanosti naknade. Također je osporila prigovor zastare potraživanja i navela da je tuženik nepošten stjecatelj jer je u predmetnom potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu te da stoga ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade. Tuženik je u podnesku od 17. listopada 2025. naveo da neće pristupiti na ročište te da predlaže da se isto održi u njegovoj odsutnosti.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu, i to Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102501603 od 4. srpnja 2005. (stranice 7-10 spisa), dopis banke od 23.6.2025. (stranica 11 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranica 30-34 spisa), Sektor građanstva, Direkcija za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju, Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u vrijeme po službama (stranice 35-36 spisa), pregled prometa po kreditu 5102501603 za razdoblje od 5.7.2005. do 21.2.2018. (stranice 90-107 spisa). Saslušana je i tužiteljica kao stranka. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu niti imale.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102501603 sklopljenog između stranaka 4. srpnja 2005. kojom je ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

7. Između stranaka je nesporno da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102501603 4. srpnja 2005. kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) u iznosu od 38.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 7,990%. Navedeno proizlazi iz ugovora o kreditu (stranica 7-10 spisa). Nije sporno da je u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% nakade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Nije sporno niti da je tužiteljici 5. srpnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.511,18 HRK, dok naknada za prijevremenu otplatu nije naplaćena. Navedeno proizlazi iz dopisa na stranici 11 spisa. Iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranice 30-34 spisa) proizlazi da se jednokratna naknada za obradu kredita na plasirani kredit ili na neki drugi proizvod Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe obračunava prilikom odobrenja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku iznosa glavnice kredita/proizvoda ili u apsolutnom iznosu, sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, odnosno sukladno Odluci o naknadama za usluge u poslovanju s građanima, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, odnosno izdavanja proizvoda iz Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe. Naknada se može isplatiti iz odobrenog kredita po osnovi nenamjenskih i namjenskih kredita. Iznos fakture/predračuna po namjenskom kreditu može se uvećati za iznos naknade po kreditu što zbrojeno čini glavnicu kredita. Iz Sektora građanstva, Direkcija za upravljanje proizvodima i podršku u poslovanju Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u vrijeme po službama proizlazi da su faze provedbe kredita savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za kredit (provjera i unos podataka; obrada zahtjeva), odobravanje, izrada i potpisivanje ugovora, instrumenti osiguranja, isplata, slaganje kreditnog spisa + odlaganje te da je ukupno za gotovinske kredite za navedeno po jednom kreditu potrebno 369 minuta.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala o odredbi čl.10. Ugovora o kreditu jer se s našim bankama ne može pregovarati. Iskazala je da joj nitko nije objasnio za što se plaća ta naknada i zašto u iznosu od 2,5% na iznos kredita. N ije joj nije predočen nikakav cjenik banke već je dovedena pred gotov čin, odnosno bilo je uzmi ili ostavi, mogla je samo potpisati ugovor o kreditu ili ne. Nitko joj nije rekao za što se plaća ta naknada i koja je njezina svrha, sve je već bilo pripremljeno i nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja. Banka joj ne bi odobrila kredit da je bilo što prigovorila i nije joj objašnjeno na što će se potrošiti ta naknada.

9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu). Također na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl.10. Ugovora o kreditu, kao i da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi, te da joj nije objašnjena niti relacija odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita, kao i zašto bi baš tužiteljica kao potrošač trebala snositi tu naknadu. Tužiteljici kao potrošaču nije objašnjena niti svrha te naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Prema stajalištu suda plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 2,500 % od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade za obradu kredita, tuženik, koji je sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadama i troškovima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od iznosa kredita ugovorene visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva, što rezultira time da su sporne ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Valja reći i da prema stajalištu suda sporna odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu nije niti jasna, lako razumljive i lako uočljiva, pa uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe je sud utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.). Naime, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Tuženik je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu o pravu na naplatu naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja te naknade za obradu kredita iznosu od 2,500 % iznosa kredita, koju je naplatio 5. srpnja 2005. u iznosu od 4.511,18 kuna. Osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, odnosno naknadom za obradu kredita, te je stoga sud utvrdio ništetnim tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici naplaćeni iznos po tom osnovu od 4.511,18 kuna, odnosno 598,73 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije iz Zakona o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( NN broj 57/22), i to temeljem čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), u vezi čl. 210. st. 1. ZOO/91, sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 214. ZOO/91, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05; dalje: ZOO/05), jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Odredbom članka 104. st. 1. ZOO/91 (čl. 323. st. 1. ZOO/05) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 210. st. 1. ZOO/91(istovjetne čl. 1111. st.1. ZOO/05), pri čemu odredba članka 214. ZOO/91 (istovjetne čl.1115. ZOO/05) regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana nakon dana naplate predmetne naknade za obradu kredita ( naplaćena 5. srpnja 2005.) sukladno odredbi članka 214. ZOO/91 (istovjetna čl.1115. ZOO/05), a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, između stranaka nije bilo sporno koliko i kada je tužiteljici ustegnuto, odnosno naplaćeno na ime naknade za obradu kredita, a kako to proizlazi iz dopisa tuženika na stranici 11 spisa. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . ZOO/05 i njezinim izmjenama.

10. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO/05) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 104. st. 1. ZOO/91 (čl.323. st. 1. ZOO/05) tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, u zatraženom iznosu od 100,00 EUR, kao i trošak sastava obrazloženog podneska od 27.8.2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu održanom 17.10.2025. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato 300,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 339,81 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 27. studenoga 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu