Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-313/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sutkinji tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetnici iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 29. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), dana 27. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. „Odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 47524/06 od 21. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravni sljednik Societe Generale- Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16), kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 966,15 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ĐA protiv tuženika OTP banka d.d. Split kao pravnog slijednika Societe Generale–Splitska banka d.d., podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti dana 9. travnja 2025., a zaprimljena na ovaj sud 10. travnja 2025. U tužbi navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 47524/06 od 21. srpnja 2006., a prema kojem je tužitelju kao korisniku kredita odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.450,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci.

2. Tužitelj nadalje ističe da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu (Naknada za obradu kreditnog zahtjeva), ugovoreno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn i naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelju de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, a koja je naplaćena u iznosu od 1.108,86 HRK. Tom odredbom regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

3. Tužitelj navodi da se radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga smatra da je navedena odredba nepoštena i ništetna, jer tužitelju nije pojašnjeno u čemu se sastoji ulazna naknada koja mu je i naplaćena i koju je bio primoran platiti da bi dobio traženi kredit.

4. Nadalje, tijekom postupka tužitelj se u odnosu na navode odgovora na tužbu očitovao na istaknuti prigovor zastare, navodeći da ista počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., posl.br.: Su-IV-47-2020-2.

Budući je u ovom postupku predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na ulaznu naknadu i pripadajućoj naknadi s navedenog osnova, to je razvidno kako nije nastupila zastara potraživanja.

5. Također, ističe da je kredit koji je odobren tužitelju namjenski kredit, koji je odobren za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti, nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena te da je na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, u suprotnom bi tužitelj trebao dokazivati negativnu činjenicu–da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a što je protivno pravilu da se ne dokazuju negativne činjenice.

6. Tužitelj ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu (u konkretnom slučaju 12. svibnja 2006.), Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije.

Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Obzirom na izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), tužitelj smatra da je u konkretnoj situaciji tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Slijedom prednje navedenog, odredba članka 5. Ugovora o kreditu tužitelju nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj nije bio informiran na odgovarajući način pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna.

Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio pravnu osnovu tužbe, tužbenog zahtjeva kao visinu i tijek zateznih kamata.

Tuženik ističe da tužitelj nije potrošač pa se u konkretnom slučaju primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora. Kako tužitelj tužbom ne dokazuje da bi se radilo o potrošačkom ugovoru, a u smislu Zakona o zaštiti potrošača, to tuženik predlaže da se bez izvođenja daljnjih dokaza odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od kad je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Kako je uplatu izvršio 2006., a tužbu podnio 2025., nakon isteka roka od 5 godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tražbine tužitelja koje zahtijeva u predmetnom postupku.

9. Nadalje, tuženik se poziva da navedeno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.

10. Tuženik napominje da kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba:

- pisana podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu,

- pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva,

- sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji.

11. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.

12. Tuženik navodi ukoliko bi smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta:

- da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja,

- da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Tuženik ističe kako sud treba utvrditi:

- da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,

- zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva,

- okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“.

14. Nadalje, tuženik opreza radi, ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna.

Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelja obveže na plaćanje troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

15. Radi razjašnjenja izveden je dokaz uvidom u očitovanje tuženika od 25. ožujka 2025. (list 3-4), Ugovor o kreditu broj 47524/06 od 21. srpnja 2006. (list 6-7), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 26-58).

16. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 62-63).

17. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

18. Tužbeni zahtjev je osnovan.

19. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika dana 21. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 47524/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.450,00 CHF, prema kupovnom tečaju kreditora/tuženika na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca (članak 1.1. i čl. 3. Ugovora o kreditu).

20. U konkretnom slučaju tužitelju je odobren namjenski kredit za osobne potrebe tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja (za troškove odvjetnika).

21. Sporno je između stranaka da li je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

22. Naime, odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu, propisano je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1,00% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 HRK, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora o kreditu.

23. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 25. ožujka 2025. (list 3), proizlazi da je naknada za obradu kredita 47524/06 25. srpnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 244,50 CHF/1.108,86 HRK, sukladno članku 5. Ugovora o kreditu, a u kojem je dopisu još navedeno da je dana 27. siječnja 2012. naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 260,69 CHF/1.661,38 HRK.

24. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s prednikom tuženika, tadašnjom Splitskom bankom u Bjelovaru zaključio Ugovor o kreditu za osobne potrebe (za odvjetničke usluge), da se radi o tipskom Ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora pa tako niti o odredbi čl. 5. kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Nije mogao utjecati niti na koji način na tu naknadu, zapravo nije niti znao da mu je ista naplaćena, vjerojatno od iznosa odobrenog kredita. Nitko mu nije rekao da na bilo koji način može utjecati na tu naknadu, priopćeno mu je koliki je iznos kredita, kolika je otplatna rata i rok otplate. Bankarski službenik koji je u ime banke sklopio Ugovor, tužitelju nije posebno obrazložio tu ugovornu odredbu, nije mu bilo pojašnjeno o kakovoj se naknadi radi, temeljem čega se ista određuje i kako se obračunava. Tužitelj je po zanimanju građevinski tehničar, nema ekonomsku naobrazbu i njegovo zanimanje nema nikakove veze sa odredbama Ugovora kojima je regulirana kamatna stopa, određivanje i obračun naknade pa tako i konkretno sporna naknada za obradu kredita, jer o tome tužitelj nema nikakovih saznanja.

Također, iz iskaza tužitelja nedvojbeno se može izvesti zaključak da nije bio upoznat da ne bi trebao platiti tu naknadu, odnosno da bi mogao podnijeti zahtjev koji bi mu se uvažio da se ista ne naplati ili smanji. Kako se radilo o nenamjenskom kreditu, koji je utrošio za osobne potrebe, a ne za nikakovu obrtnu ili gospodarsku djelatnost. Iskaz tužitelja prihvaćen je kao istinit, logičan i uvjerljiv.

25. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

26. Nadalje, čl. 87. istog Zakona/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

27. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

28. Isto tako, odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

29. Ocjenom provedenih dokaza proizlazi da je pravni prednik tuženika sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer se radi o odredbama, a kako je to prethodno navedeno, koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovoru o kreditu (čl. 5.) pa stoga tužitelj nije niti imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja pa je prigovor tuženika u tom pravcu neosnovan.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a kako to osnovano ističe tužitelj.

30. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

31. Sporna odredba iz čl. 5., kako je pobliže opisana pod obrazloženjem 22, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori pa je kao takova prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke ovog postupka.

Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetne naknade pa je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu po ocjeni suda ništetna.

32. Stoga je sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka, obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

32.1. Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a što je očito za cilj imalo isključivi dodatni profit tuženika. Naime, svi sudionici obveznog odnosa dužni su međusobno postupati obzirno uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana. Stoga je odredba čl. 5. nepoštena i radi se o ništetnoj odredbi.

33. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., gdje je izraženo da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

34. Imajući u vidu izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, nedvojbeno proizlazi da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Nadalje, u obrazloženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., obrazloženo je uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

35. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

36. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

36.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, Ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219 st. 1 ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu.

U tom pogledu, zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

37. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

38. Imajući u vidu navedeno, a kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a kako ovo je i stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., to je i u odnosu na odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom i presuditi kao pod toč. I. izreke.

39. Također je utvrđeno da je tužitelj u ovom postupku dokazao status potrošača, jer ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili privrednu djelatnost.

39.1. Naime, čl. 3. st. 1. toč. 1. i toč. 2. ZZP/03, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja pa i samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, a koju činjenicu tuženik svojim navodima nije osporio niti predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo, radi se o kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti, nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u ovom postupku ocijenjen kao neosnovan.

40. Također, neosnovan je prigovor zastare na koji se poziva tuženik u odgovoru na tužbu. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulazna naknada, a zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a što je i izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj Su-IV-47-2020-2. Dakle, u konkretnom slučaju zastara će početi teći tek od pravomoćnosti ove presude.

41. Isto tako, neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim, s obzirom da nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, s time da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takovih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi, jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO-a, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu, tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora predstavljale njegove bitne sastojke (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

42. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava podneska od 21. veljače 2025. koji je upućen tuženiku radi pribave podataka vezano za predmetni kredit kada je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu, a po kojem je tuženik postupio i tužitelju dostavio podatke dana 25. ožujka 2025., koji su podaci korišteni za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37.) uvećano za troškove poštarine, jer se radi o preporučenoj pošiljci (list 67-69) u iznosu od 2,10 eura (tbr. 48), sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 28. svibnja 2025., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 3. studenoga 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude dana 27. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t. 3.), PDV-a u iznosu od 187,50 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1), u ukupnom iznosu od 966,15 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

43. Nisu priznati troškovi tužitelju, kao nepotrebni i neodlučni za ishod postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, sastav podneska od 10. travnja 2025. koji sadržava obavijest o plaćenoj pristojbi i uz koji dostavlja potvrdu o plaćenoj pristojbi na tužbu, jer navedeni trošak ne može ići na teret tuženika, nije priznat PDV na troškove poštarine, jer se radi o materijalnom trošku.

44. Tužitelju nije odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da nije dostavio dokaz da je ista i plaćena, a o navedenom trošku odlučit će se po plaćanju iste po tužitelju naknadnim posebnim rješenjem.

45. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i točka 3., Tbr. 37., Tbr. 46., Tbr. 48.).

46. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 27. studenoga 2025.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 27. studenoga 2025. i ovjereni prijepis uručen zamjeniku punomoćnika tužitelja

Dostavi presudu:

- punomoćniku tuženika Sanji Vukina, objavom na e-oglasnoj ploči suda