REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Poslovni broj P-323/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić,, u pravnoj stvari tužiteljice ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Paula Krajnović, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, [adresa], koju zastupa punomoćnik ČAL i dr. iz Odvjetničkog društva Anić &Anić d.o.o., Split nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnica tužiteljice, tužiteljice, u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 5. Ugovora o kreditu br. 42225/06, sklopljenog između tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kao davatelja kredita – kreditorom, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada), a koji glasi:

„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA

3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova naplaćene naknade na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 427,84 EUR (četiri stotine dvadeset i sedam eura i osamdeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2006. po stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 453,08 EUR (četiri stotine pedeset tri eura i osam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 15. svibnja 2006. kao korisnik kredita, sklopila s prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d., kao davateljem kredita - kreditorom, Ugovor o kreditu br. 42225/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Vrijednost kredita izražena je u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.400,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, a što je bilo na dan 17. svibnja 2006., stoga prema navedenom srednjem tečaju od 4,592, kredit je iznosio 107.452,80 HRK. Napominje da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita – kreditora, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita, a koja u konkretnom slučaju, obzirom na iznos kredita i tečaj CHF naspram hrvatske kune na dan isplate kredita iznosi 3.223,58 HRK/427,84 EUR je ništetna. Tvrdi da ugovarana na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužiteljica, kao potrošač nikada nije zaprimila troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili dao bilo kakav temelj tužiteljici, kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sama procijeni je li joj povoljnije uzeti kredit upravo kod tuženika, kao trgovca. Banka je navedenu naknadu obračunala odmah po isplati kredita i na taj način tužiteljici, kao potrošaču, ustegnula iznos od 3.223,58 HRK/427,84 EUR, stoga tužiteljica potražuje navedeni iznos zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 18. svibnja 2006., uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom prethodnog postupka prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, zatim prigovara vrijednosti predmeta spora kao očito suviše visoko naznačenoj, a u svakom slučaju protivi se tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj radi utvrđivanja sporne činjenice ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, nije pružio niti jedan dokaz, niti je posebno obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade bilo ništetno, a kako je u konkretnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti to je tužitelj sve činjenice i dokaze trebao iznijeti i predložiti već u tužbi. Ističe da je tužitelju je, ako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu primijenio i minimum pažnje koja se od njega zahtjeva u pravnom prometu prilikom zaključivanja pravnih poslova, morala biti poznata ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva. U skladu s tim, tužitelj je odmah u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao za plaćanje iste, kao i za njezinu visinu. Tuženik drži notornim da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća spomenuta naknada i u kojem iznosu. Smatra da izračunavanje apsolutnog iznosa te naknade bilo kome ne bi trebalo predstavljati osobiti problem jer i bez pomoći kalkulatora doista svatko može iznos odobrenog kredita pomnožiti s 0,03 da dobije iznos koji treba platiti na ime tzv. ulazne naknade. Ističe da je ta ugovorna odredba lako uočljiva i da to ne bi trebalo biti sporno jer se ista nalazi na prvoj stranici Ugovora o kreditu, i to u čl. 5. s velikim podebljanim slovima: „NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA“. Dakle, ovu ugovornu odredbu ne bi uočila samo posve nezainteresirana i krajnje nepažljiva osoba, a ugovorne stranke su dužne prilikom sklapanja pravnih poslova i ispunjavanja preuzetih obveza postupati savjesno i s odgovarajućim stupnjem pažnje koja se u pravnom prometu od njih zahtijeva. Tvrdi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknada, a nije niti danas. Pored navedenog, ističe da je sporna ugovorna odredba pravno valjana, kako prema odredbama ZOO-a tako i prema odredbama ZZP/03 i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva svakome tko je makar s pažnjom prosječnog čovjeka pročitao Ugovor o kreditu. Isto tako, ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na plaćanje tzv. ulazne naknade pa je utoliko naknada u potpunosti određena, a tužiteljeva teza da je tuženik jednostrano određivao njegovu obvezu promašena.

3. U tijeku postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 42225/06 od13. svibnja 2006., dalje: Ugovor o kreditu (list 6-7 spisa), saslušana je tužiteljica (list 52-53 spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 42225/06 od13. svibnja 2006. nije sporna visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti da je istu tužiteljica platila. Sporna je vrijednost predmeta spora, mjesna nadležnost ovog suda, je li odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna i je li tuženik u obvezi vratiti uplaćeni iznos na ime nakade za obradu kreditnog zahtjeva, sporno je je li nastupila zastara potraživanja.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti valjda reći da je pregledom Ugovora o kreditu utvrđeno je da su stranke u članku 14. točka 3 Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda prema mjestu zaključenja ugovora, prema potpisu na ugovoru utvrđeno je da je Ugovor sklopljen u Poslovnici u Dubrovniku. Osim toga, imajući na umu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), mjesno nadležan Općinski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženicu na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženice, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice ( u konkretnom slučaju Dubrovnik), s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u Dubrovniku (Podružnica Dubrovnik.), slijedi da je Općinski sud u Dubrovniku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

6.1. Slijedom svega navedenog nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

7. U odnosu na vrijednost predmeta spora valjda reći da je tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u visini 1.755,20 EUR i to na način da deklaratorni zahtjev iz toč I. tužbenog zahtjeva ima vrijednost 1.327,36 EUR, a kondemnatorni zahtjev u toč II. iznos isplate 427,84 EUR. Međutim, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednost predmeta spora pa je na pripremnom ročištu temeljem odredbe članka 40. stavka 3. Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) utvrđena vrijednost predmeta spora u visini od 427,84 EUR.

8. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita 13. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 23.400,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za na dan korištenja s rokom vraćanja od 83 mjeseca,

- da je kao kredit odobren kao nenamjenski

- da je člankom 5 . Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita u visini 3,00% od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora (članak 5. Ugovora o kreditu.

9. Tužiteljica, saslušana kao parnična stranka iskazala je da je prilikom sklapanja ugovor o kreditu sa tuženikom dobila ugovor pročitala te joj je samo rečeno da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kako bi uopće mogla s tuženikom sklopiti kredit. Osim toga nije dobila nikakav druga pojašnjenja. Ugovor o kreditu je sklopila jer joj je kredit trebao osobne potrebe u svrhu uređenja nekretnine. Izabrala je ovu banku jer su joj uvjeti bili najpovoljniji, a prethodno se raspitivala o uvjetima kreditiranja kod drugih banaka. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno na što se ovi troškovi odnose već je uglavnom bilo po sistemu "uzmi ili ostavi".

9.1. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njenog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužiteljici nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, a što je potvrdila i tužiteljica u svim iskazu navodeći da su joj sredstva kredita odobrena bila potrebna za uređenje nekretnine.

10. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., ovaj sud ocjenjuje prigovor zastare neosnovanim, jer kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da po stajalištu ovog suda nije nastupila zastara za potraživanje tužiteljice u smislu odredbe članka 216. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica, kao potrošač, u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužiteljica je iskazala da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,00%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu.

13.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

13.2. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

14. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

15. Slijedom navedenog ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu (točka I. izreke) .

16. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. st. 2 ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

17. Kako visina jednokratne naknade nije sporna, to je odlučno kao u točki II. izreke presude. S tim da se odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

18. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP- a.

18.1. Tako su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) prema vrijednosti predmeta spora (427,84 EUR) i to za sastav tužbe (50 b, Tbr. 7/1) za sastav obrazloženih podnesaka 13. svibnja 2025 (50 b, Tbr. 8/1) za zastupanje na ročištima 16. rujna i 21. listopada 2025. (svako po 50 b, Tbr.9/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25 %) čini iznos 400,00 EUR. Tome valja dodati trošak sudske pristojbe na tužbu (26,54 EUR) i presudu (26,54 EUR), tako da ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 453,08 EUR pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

18.2. Tužiteljici nije priznat trošak u visini plaćene pristojbe 33,18 EUR na vrijednost predmeta spora kojeg je u tužbi sama pogrešno odredila, nego u visini pristojbe 26,54 EUR kojeg je trebala platiti, jer ne može navedena pogreška teretiti tuženika u ovom postupku.

18.3. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 27. studenog 2025.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika