REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-803/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužitelja MO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da isplati tužitelju MO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], M iznos od 6.863,26 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištem za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka isplatom iznosa od 609,38 eura (šesto devet eura i trideset osam centi) sa zateznim kamatama koje teku od 27. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 1.179,82 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2022. do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je s prednikom tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) sklopio ugovor o kreditu u valuti CHF protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik ga nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. U vrijeme ugovaranja kredita tečaj CHF se nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Dakle, tuženik je prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ne može se razumno očekivati da bi sklopilo takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita tečaj se drastično povećavao, a uz to je tuženik povećavao i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a da on kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, u skladu s pravomoćnim utvrđenjima iz navedene presude, i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF su ništetne.

1.2. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopljen je Aneks Ugovora o kreditu te je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Time nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer njemu, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji je preplatio predmetni kredit. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbe u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

1.3. Sklapanjem Aneksa broj 1. ugovora o kreditu nije u cijelosti obeštećen, pa stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. S obzirom na to da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, kao što nije uzet u obzir niti eventualni nastali manjak po predmetnom kreditu, a kako bi zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, u ovom postupku potražuje razliku između glavnica, kao i eventualni manjak koji je tuženik po predmetnom ugovoru neosnovano stekao.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da su navodi iz tužbe paušalni i nejasni te da se između istih stranaka vodi spor i pred Općinskim sudom u Puli-Pola pod posl. br. P-851/2019. Stoga je istaknuo prigovor dvostruke litispendencije.

2.1. Pored navedenog, tuženik je osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je osporio potrošačko svojstvo predmetnog ugovora o kreditu. Osporio je i da bi tužitelj imao pravni interes za vođenje ovog postupka budući da traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu (sporazumom o konverziji) već u cijelosti ostvario. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku iskorišten prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u eurima. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014 u ovom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.2. Da bi se odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sama činjenica da je tuženik napisao ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U odnosu na to, istaknuo je sljedeće:

- da su ugovorne strane prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi,

- da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF i da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj,

- da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu,

- da je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti,

- da porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora,

- da nije razumno očekivati da on predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati da isključivo on snosi valutni rizik,

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva,

- da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u te

- da je na primjeren način, javno objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena.

2.3. Tuženik je, u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, istaknuo i prigovor zastare s obzirom na to da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

3. Točni su navodi tuženika da iz sadržaja tužbe, iako je navedeno da se potražuje i razlika glavnice, nije bilo u potpunosti jasno što je predmet tužbenog zahtjeva, odnosno potražuje li se pored razlike glavnice i pretplata anuiteta na ime promjene kamatne stope i tečajnih razlika.

3.1. Stoga je na pripremnim ročištima (str. 81-82 i 106-107) od tužitelja zatraženo razjašnjenje u vezi s njegovim zahtjevom. Tužitelj je na tim ročištima naveo da se njegovo potraživanje temelji na dva ugovora o kreditu (br. 356-89/2007 i 356- 17/2008) te da u ovom postupku potražuje isključivo nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji (tzv. razliku glavnice), a da su kamata i valuta utužene u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola.

3.2. Sud je, radi odlučivanja o prigovoru dvostruke litispendencije, izvršio uvid u tužbu (str. 28-38), odgovor na tužbu (str. 22-27), nalaz i mišljenje (str. 413-442) i presudu iz predmeta Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-851/2019. (str. 459-487).

3.3. Vještačenjem koje je provedeno u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola utvrđeno je da preplata po osnovi rasta kamatne stope iznosi 3.171,25 eura (po ugovoru br. 356-89/2007) i 140,32 eura (po ugovoru br. 356-17/2008), a da preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 6.380,16 eura (po ugovoru br. 356-89/2007) i 3.087,54 eura (po ugovoru br. 356-17/2008). Dakle, ukupan iznos pretplate na ime razlike između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta prema ugovorima o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženiku da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka iznosi 12.779,27 eura, a upravo je taj iznos i dosuđen tužitelju presudom Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-851/2019-43 od 24. listopada 2025.

3.4. Istim vještačenjem je utvrđeno i da nepriznati iznosi umanjenih glavnica u provedenoj konverziji (razlike glavnica) iznose 4.656,21 eura (po ugovoru br. 356- 89/2007) i 2.207,05 eura (po ugovoru br. 356-17/2008). Iako su razlike glavnice bile vještačene u tom predmetu, iz navedene presude Općinskog suda u Puli-Pola jasno proizlazi da to nije bio predmet tužbenih zahtjeva tužitelja niti je taj sud o tom zahtjevu odlučivao (prihvatio ili odbio tužbeni zahtjev).

3.5. Slijedom navedenog, kako u parnici koja se vodi kod Općinskog suda u Puli-Pola i ovoj parnici nema objektivnog identiteta spora, prigovor tuženika da se radi o dvostrukoj litispendenciji nije osnovan.

4. S obzirom na to da je u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P- 851/2019 vještačena i razlika glavnice, tužitelj je na ročištu od 6. listopada 2025. predložio da se, iz razloga ekonomičnosti, u ovom postupku koristi taj nalaz i mišljenje. Tuženiku je uz zapisnik s navedenog ročišta dostavljen navedeni nalaz i mišljenje, a on se u podnesku od 13. listopada 2025. nije usprotivio korištenju nalaza i mišljenja iz tog predmeta niti je dostavio primjedbe na izvršeni obračun, već je naveo da ističe prigovore pravne prirode, a koje je isticao i ranije u tijeku postupka.

4.1. Tužitelj je na ročištu od 29. listopada 2025. (str. 490-492) tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s navedenim nalazom i mišljenjem vještaka (str. 413-442). Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 6.863,26 eura (4.656,21 euro po ugovoru o kreditu br. 356-89/2007 i 2.207,05 eura po ugovoru o kreditu br. 356-17/2008) sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.

4.2. S obzirom na to da se tuženik nije izričito usprotivio korištenju nalazu i mišljenju iz predmeta Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-851/2019, a da se taj postupak vodio između istih stranaka i vezano za iste ugovore o kreditu, kao i da nalaz i mišljenje vještaka iz drugog predmeta ima dokaznu snagu (predstavlja ispravu koju je dostavila jedna od stranaka u postupka), prihvaćen je prijedlog tužitelja da se taj nalaz i mišljenje, zbog ekonomičnosti postupka, koristi i u ovom postupku.

4.3. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a navedeno je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. U dokaznom postupku su, pored isprava iz spisa Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-851/2019., pročitane i sljedeće isprave: metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (str. 44-45), ugovor o kreditu broj 356-89/2007 od 21. kolovoza 2007. (str. 108-116), otplatni plan (str. 117- 127), ugovor o kreditu broj 356-53214407 od 8. rujna 2017. (str. 128-133), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu s prilozima (str. 134-158), aneks broj 1. uz ugovor o kreditu broj 356-89/2007 (str. 159-162), aneks broj 2. uz ugovor o kreditu broj 356-89/2007 (str. 163-166), aneks broj 3. uz ugovor o kreditu broj 356-89/2007 (str. 167-170), aneks broj 4. uz ugovor o kreditu broj 356-89/2007 (str. 171-175), aneks uz ugovor o kreditu broj 356-89/2007 (str. 176-180), izračun konverzije, obavijest o provedenoj konverziji i otplatni plan (str. 181-196, 220,212, 218-224, 242-246, 249- 253, 256-276, 278-286, 288-292, 305-309, 311-318, 320-325, 338-343, 345-351, 386- 396), zahtjev za izdavanje dokumentacije i odgovor na prigovor (str. 197-198, 214- 215), ugovor o kreditu broj 356-17/2008 od 28. ožujka 2008. (str. 199-206), aneks broj 1. uz ugovor o kreditu broj 356-17/2008 (str. 207-210), aneks broj 2. uz ugovor o kreditu broj 356-17/2008 (str. 211-214), aneks uz ugovor o kreditu broj 356-17/2008 (str. 215- 219), specifikacija uplata (str. 225-240), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 241, 247-248, 254-255, 277, 287, 304, 310, 319, 337, 344, 352-355), izračun efektivne kamatne stope ( str. 293-303, 326-336) te pregled prometa za klijenta (str. 356-384). Osim toga, proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja.

5.1. Nije izveden dokaz financijskim vještačenjem jer, zbog korištenja nalaza i mišljenja iz predmeta Općinskog suda u Puli-Pola, izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno. Nije izveden ni dokaz čitanjem pisanog iskaza MOŽ (str. 39- 43) jer navedeni dokaz nije bio relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući da ona nije sudjelovala u sklapanju predmetnih ugovora o kreditu. Osim toga, svjedoci se u pravilu saslušavaju neposredno pred sudom (kako bi i sud i stranke svjedocima mogli postavljati pitanja), a tuženik uopće nije naveo zbog čega predlaže čitanje iskaza MOŽ, odnosno zbog čega se njezino saslušanje pred sudom ne bi moglo provesti.

5.2. Odbijen je i dokazni prijedlog tuženika da se sasluša njegov radnik koji je radio na obradi kredita jer tuženik u odgovoru na tužbu, a ni kasnije u tijeku postupka, nije u skladu s čl. 241. ZPP-a naveo ime, prezime i boravište osobe čije saslušanje predlaže. Pritom valja istaknuti da nisu točni opetovani navodi tuženika da to nije mogao učiniti jer tužitelj nije naveo broj ugovora o kojem je riječ u ovom postupku jer je, kako je i ranije navedeno, to razjašnjeno tijekom prethodnog postupka. Osim toga, tuženik je u podnesku od 2. srpnja 2025. (str. 397) od tog dokaznog prijedloga odustao, a u kasnijim podnescima opet predlagao izvođenje tog dokaza.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditor, sklopili dva ugovora o kreditu. Ugovorom o kreditu br. 356-89/2007 od 21. kolovoza 2007. (str. 108-116), a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine iz Umaga pod posl. br. OU-11260/07 od 27. kolovoza 2007., tužitelju je odobren stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće u iznosu 115.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom o kreditu br. 356-17/2008 od 28. ožujka 2008. (str. 199-206), a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Snježane Nazarević iz Buja pod posl. br. OV-2432/08 od 2. travnja 2008., tužitelju je za dovršenje kuće odobren kredit od još 50.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Oba ugovora su sklopljena uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF te je u oba ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke tuženice (čl. 6. ugovora).

7.1. Stranke su uz ugovor o kreditu br. 356-89/2007 sklopile Aneks broj 1. od 20. listopada 2010. (str. 159-162) kojim je tužitelju odobren moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 30. rujna 2010. do 31. ožujka 2011., Aneks broj 2. od 23. kolovoza 2011. (str. 163-166) kojim je promijenjena kamatna stopa i odobren moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 31. srpnja 2011. do 31. siječnja 2012., Aneks broj 3. od 18. travnja 2012. (str. 167-170) kojim je produljen rok otplate kredita i Aneks broj 4. od 19. rujna 2012. (str. 172-174) kojim je promijenjena kamatna stopa i odobren moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 31. kolovoza 2012. do 28. veljače 2013. Uz ugovor o kreditu br. 356-17/2008 sklopile su Aneks broj 1. od 23. kolovoza 2011. (str. 207-210) kojim je promijenjena kamatna stopa i odobren moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 31. srpnja 2011. do 31. siječnja 2012. i Aneks broj 2. od 23. veljače 2012. (str. 211-213) kojim je promijenjena kamatna stopa i odobren moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 31. siječnja 2012. do 31. srpnja 2012.

7.2. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka, kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7.3. Također, nije sporno da su stranke, osim ranije navedenih aneksa, uz oba ugovora o kreditu 3. veljače 2016. sklopile i anekse (str. 176-180 i 215-219) kojima je provedena konverzija kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U aneksima je navedeno da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosio 70.134,01 eura (za ugovor o kreditu br. 356-89/2007), odnosno 29.496,75 eura (za ugovor o kreditu br. 356-17/2008) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke, da su stranke suglasno utvrdile da pretplate na taj dan iznose 3.100,07 kuna (za ugovor o kreditu br. 356-89/2007), odnosno 4.808,19 kuna (za ugovor o kreditu br. 356-17/2008) koji iznosi će se koristiti za namirenje budućih anuiteta te da se visina anuiteta, kao i rokovi dospijeća, utvrđuju planom otplate (str. 185-196 i 220-224) koji čine sastavni dio tih aneksa.

8. Sporna je osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 6.863,26 eura na ime razlika u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.

9. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je prije nekih 16,17 godina s tuženikom sklopio dva ugovora o kreditu, prvi ugovor za adaptaciju kuće, a drugi za dovršetak te iste kuće jer mu je bio potreban dodatan novac. Oba kredita je sklopio u valuti CHF, a za tu valutu se odlučio jer nije imao drugog izbora, odnosno banka mu je rekla da daju kredite samo u toj valuti i da je takav ugovor za njega najpovoljniji. U početku mu je rata kredita po oba ugovora iznosila oko 4.000,00 kuna, a kasnije je narasla sve do 1.000,00 eura. S obzirom na to da mu je rata kredita bila tako velika, kasnio je s plaćanjem, pa ga je banka kontaktirala i predložila mu sklapanje aneksa ugovora kako bi te kredite nastavio otplaćivati u eurima. Nakon sklapanja aneksa otplata mu je bila povoljnija, pa je mjesečno plaćao oko 800,00 – 850,00 eura. Prije sklapanja aneksa nije dobio izračun od strane banke, već mu je djelatnica banke usmeno rekla koliko će mu iznositi rata. S obzirom na to da mu je rekla da će mu rata kredita iznositi oko 800,00 – 850,00 eura, na to je odmah pristao. Ne zna je li mu se provedenom konverzijom smanjila glavnica, ali zna da je prvih šest mjeseci bio u pretplati te da je tih mjeseci plaćao samo kamate. Anekse ugovora o kreditu je sastavila banka i on nije imao utjecaja na sadržaj tih aneksa. Jedino mu je bilo bitno da mu rata kredita nakon konverzije bude manja budući da mu je kredit u valuti CHF bilo jako teško otplaćivati.

9.1. Iskaz tužitelja je prihvaćen u cijelosti jer je iskazivao vjerodostojno, uvjerljivo i u skladu s predmetnim ugovorima o kreditu.

10. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., u nastavku: ZID ZPK/15) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka (valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita), a između ugovornih strana je postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

10.1. U ZID ZPK/15, kao ni u aneksima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

10.2. Prema pravnom shvaćanju Suda EU izraženom u presudi broj C-118/17 od **.**.2019. – ČO protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke (anekse) ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

10.3. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da se tužitelj odrekao prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10.4. Stoga, i prema pravnom shvaćanju ovog suda (kao i Općinskog suda u Puli-Pola u predmetu posl. br. P-851/2019), tužitelju, unatoč sklopljenim aneksima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11. Međutim, prema mišljenju ovog suda, tužitelj, pored navedenog, nema pravo i na isplatu razlika između nedospjelih glavnica definiranih od strane tuženika u provedenim konverzijama i glavnica koja bi na dan konverzije bile utvrđene primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, a koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 6.863,26 eura (4.656,21 euro po ugovoru o kreditu br. 356-89/2007 i 2.207,05 eura po ugovoru o kreditu br. 356-17/2008).

11.1. Iznos koji tužitelj potražuje na ime razlika glavnica su posljedica sklapanja aneksa ugovora o kreditu, a tužitelj nije dokazao da su neke odredbi tih aneksa nepostojeće ili ništetne niti ovaj sud, po službenoj dužnosti, može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti. Osim toga, tužitelj nije dokazao (niti to uopće tvrdi) da konverzija ne bi bila provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

11.2. Tužitelju su sklapanjem aneksa ugovora o kreditu smanjene preostale glavnice te je on prihvatio visinu novih glavnica izraženih u valuti euro i pristao na daljnju obvezu prema tim glavnicama, pa nema pravo na bilo kakvu razliku po osnovi razlika glavnica.

12. Slijedom navedenog, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 6.863,26 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate (t. I. izreke).

13. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

13.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tuženik uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.

13.2. Tuženik je zatražio naknadu za zastupanje kod sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 10. listopada 2024., 21. listopada 2024., 15. siječnja 2025., 12. ožujka 2025., 18. lipnja 2025., 25. rujna 2025., 1. listopada 2025., 13. listopada 2025. i 21. listopada 2025. u iznosima od po 150,00 eura uvećano za PDV.

13.3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tuženiku su priznati troškovi zastupanja za sastav odgovora na tužbu, podneska od 21. listopada 2024. (pozvan na očitovanje od strane suda) i 13. listopada 2025. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 150,00 eura uvećano za PDV, a za sastav podnesaka od 21. listopada 2024. (troškovnik) u iznosu od 37,50 eura uvećano za PDV (Tbr. 8. t. 4. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife).

13.4. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 10. listopada 2024. (str. 78-79), 15. siječnja 2025. (str. 87-89), 12. ožujka 2025. (str. 96-98), 18. lipnja 2025. (str. 103-108), 25. rujna 2025. (str. 401-403) i 1. listopada 2025. (str. 408-409) jer se radi o sadržajno jednakim podnescima u kojima je tuženik obavijestio sud da iz razloga ekonomičnosti neće pristupiti na ročište i u kojima je ponovio navode iz odgovora na tužbu. Stoga ti troškovi nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a.

13.5. Prema tome opravdani troškovi tuženika iznose 609,38 eura (487,50 eura uvećano za PDV).

13.6. Slijedom navedenog, naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 609,38 eura sa zateznim kamatama (t. II. izreke presude), dok su odbijeni zahtjev tuženika u preostalom dijelu i zahtjev tužitelja u cijelosti (t. III. i IV. izreke presude).

U Pazinu 27. studenog 2025.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužitelj p.p.,

- tuženik p.p.