Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj: Pr-22/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužitelja AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tihani Rečić Vujčić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika TIPICO SPORTS SERVICES d. o. o. iz Slavonskog Broda Matije Gupca 19, OIB 31909129192, zastupanog po punomoćniku Darku Graf, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave dana 23. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, njegove punomoćnice, odvjetnice Tihane Rečić Vujčić, zakonskih zastupnika tuženika i punomoćnika tuženika, odvjetnika Darka Graf, a presude javno objavljene dana 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 28.01.2011. godine s početkom rada 01.02.2011. godine između tužitelja i tuženika, a koji otkaz je sadržan u Odluci o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 22.03.2024. godine, te da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog 28.01.2011. godine s početkom rada 01.02.2011. godine.

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkazivanja Ugovora o radu – Tečajnika, u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR na koje troškove teku zakonske zatezne kamate od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, navodeći u tužbi da se nalazio u radnom odnosu kod tuženika TIPICO SPORTS SERVICES d. o. o. kao poslodavca i to u periodu od 04.11.2009. do 31.01.2011. na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, a na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. 02. 2011. do 29.04.2011., i to na radnom mjestu „tečajnika“. Tužitelju je dana 22. 03. 2024. godine uručena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, a kojom Odlukom je tužitelju otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 01.02. 2011. godine. U navedenoj Odluci je utvrđeno kako Odluka stupa na snagu nakon proteka otkaznog roka koji je iznosio jedan mjesec i jedan tjedan, a isti je počeo teći danom dostave Odluke o otkazu. Sukladno odredbama iz čl. 133. st.1. Zakona o radu tužitelj, nakon što je potpisao Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, u zakonskom roku je podnio tuženiku Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava radnika, tražeći stavljanje van snage pobijane Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika. Dana 30.04.2024.godine tužitelj je zaprimio odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava kojim zahtjev tužitelja odbija te ostaje kod svoje odluke o otkazu. U obrazloženju osporavane Odluke o otkazu ugovora o radu tuženik navodi kako je tužitelju dana 08.02.2024. uručio pisano upozorenje na povredu obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu te da se tužitelj na isto nije očitovao. Tužitelj ističe da navedena tvrdnja tuženika nije istinita. Nikakvo pisano upozorenje na povredu obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu tuženik nije dostavio tužitelju a s obzirom da mu takvo upozorenje nije nikada uručeno tužitelj se nije imao na što pisano očitovati. Tuženik je pozvao tužitelja na razgovor zbog „pogrešnog mečinga“, ali taj razgovor tužitelj nikako nije shvatio nekakvim upozorenjem pred otkaz. Kako tuženiku takvo pisano upozorenje nije dostavljeno, to tužitelj smatra da mu je uskraćena mogućnost na iznošenje obrane. S obzirom da je Odluka o otkazu ugovora o radu donesena bez da je tužitelju prethodno dostavljeno pisano upozorenje na povredu obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu te mu je uskraćena mogućnost obrane, a koju obvezu je tuženik imao sukladno Zakonu o radu te Pravilniku o radu tuženika, to tužitelj smatra da je takva Odluka o otkazu nezakonita i nedopuštena. Tužitelj još jednom napominje da je bio na razgovoru kod tuženog zbog „krivog mečinga“ te je tada rekao kako se ne smatra odgovornim za isti jer ga nije niti sam kreirao nego su ga kreirali radnici sportbooka, a tužitelj ga je samo preuzeo od kolege dolazeći u svoju smjenu kad je meč već bio u tijeku. U obrazloženju pobijane Odluke se neistinito, neobrazloženo i ničim dokazano navodi da cit. „Radnik 16. 3. 2024. godine ponovno nije došao na radno mjesto prema rasporedu rada u 6,00 sati, već u 9,20 sati„ što implicira kako tužitelj učestalo, neopravdano, ne dolazi na radno mjesto prema rasporedu rada, što tužitelj osporava. Tužitelj osporava i navode tuženika da cit. „bez da je na bilo koji način opravdao svoj nedolazak u predviđeno radno vrijeme„. Tužitelj je kontaktirao neposredno nadređenog voditelja, ispričao se za kašnjenje te preuzeo daljnje događaje, kao i tražio dodatan termin kako bi nadoknadio kašnjenje. Voditelj ga je uvjerio kako je predmetni termin pokriven te nije došlo do zastoja poslovanja. Tužitelj je odradio 4 termina, ukupno 10 sati rada što se može i dokazati uvidom u evidenciju radnog vremena kod tuženika, kao i činjenicu kako tužitelj nije neopravdano izostajao s posla. I sam tuženik u odgovoru na zahtjev za zaštitu prava navodi kako navedeno kašnjenje ne smatra teškom povredom radne obveze te kako zbog istoga tuženiku nije nastala šteta pa istu tuženik niti ne potražuje. Nadalje, tužitelj ističe kako je svoj posao obavljao u skladu sa obvezama preuzetim ugovorom o radu; odgovorno, savjesno i u zadanim rokovima, unatoč činjenici kako se radi o izuzetno stresnom poslu. U izradi tečaja je konstantno proučavao statistiku, upoznavao momčadi te pomno pratio igrače kao i koristio svoje dugogodišnje iskustvo koje je nužno u kreiranju tečaja, te iza svakog tečaja koji je kreirao stoji. Kod tuženika je obučavao radnike te sudjelovao u rastu tvrtke iz godine u godinu što dokazuju godišnje ocjene neposredno nadređenih kao i izvještaj fina. BIZ u kojem se navodi kako su prihodi tuženika u 2023. godini iznosili € 6,28 mil, što je povećanje od 9,81 % u odnosu na 2022. godinu. Tužitelj posebno navodi kako je u zadnje vrijeme pod dodatnim stresom iz razloga što su liječnici ustanovili početkom godine kako se tužiteljevoj majci vratio karcinom te se nalazi u ozbiljnoj životnoj opasnosti. Tužitelj je upoznao tuženika sa predmetnom situacijom te je o tome razgovarao sa svojim voditeljem tima (tim 2). Nadalje, netočna je i tvrdnja tuženika da je 22.03.2024. omogućio tužitelju iznijeti objašnjenje za svoje ponašanje, već mu je, odmah po dolasku na posao uručio dvije odluke o otkazu, već napisane i potpisane; Odluka o sporazumnom raskidu ugovora o radu ili Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika. Tuženik tužitelju nije dozvolio uzeti obje već je morao izabrati jednu. Tužitelj posebno napominje kako mu nije bilo omogućeno iznijeti obranu, objasniti ili se opravdati na bilo koji način, jedino mu je dano na izbor je odabrati koju Odluku želi potpisati; Odluku o sporazumnom raskidu ugovora o radu ili Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, što je bilo krajnje ponižavajuće za tužitelja nakon 15 godina radnog staža provedenog kod tuženika. Tužitelj smatra kako jedno kašnjenje na posao nije utemeljen niti opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu skrivljen ponašanjem radnika te zasigurno ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. Iz naprijed navedenoga vidljivo je da Odluka o otkazu koja je uručena tužitelju nezakonita i nedopuštena. Tuženik u sličnim slučajevima ima nejednake kriterije. Tuženik je osporavanu Odluku donio kršeći odredbe Zakona o radu, Pravilnika o radu - poslodavca i bez navođenja opravdanog razloga za otkaz. Sve gore navedeno upućuje na činjenicu da je tuženiku jedino u interesu bila degradacija tužitelja, a da ga uopće nije briga o posljedicama koje će nastati nakon takvog postupanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te ih osporava u cijelosti. Nije sporno da je tužitelj kao radnik bio u radnom odnosu s tuženikom kao poslodavcem u razdoblju od 4.11.2009. do 29.4.2024. godine, kako to proizlazi iz „Potvrde o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje“ od 2.5.2024. koju je tužitelj dostavio uz tužbu, da je tuženik uručio tužitelju predmetnu odluku o otkazu zbog skrivljenog ponašanja od 22.3.2024. na dan njezinog donošenja, da je tužitelj protiv tako osobno uručene odluke o otkazu pravovremeno izjavio zahtjev za zaštitu prava od 4.4.2024. (koji je tuženik primio 10.4.2024.), te da tuženik nije udovoljio traženjima tužitelja iz tog njegovog zahtjeva u smislu stavljanja izvan snage predmetne odluke o otkazu, o čemu ga je obavijestio svojim odgovorom od 22.4.2024. koji je tužitelj primio 30.4.2024., nakon čega je tužitelj podnio tužbu u ovome predmetu. Međutim, sporne su i netočne tvrdnje tužitelja o tome kako je predmetna odluka o otkazu nedopuštena i da mu temeljem te odluke nije prestao radni odnos istekom otkaznog roka u polovici njegovog trajanja prema odredbi čl. 122. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje u tekstu: „ZOR“), s obzirom da je tuženik ovu odluku utemeljio na objektivnim i provjerivim činjenicama odnosno ponašanju tužitelja koje predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa i valjanu podlogu za ovu vrstu otkaza. Tužitelj pod toč. V. tužbe navodi kako prije uručenja predmetne odluke o otkazu nije od tuženika primio nikakvo upozorenje na povredu obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, pa s obzirom da mu ono nikada nije uručeno, nije se imao na što pisano očitovati, zaključujući dalje pod istom točkom svoje tužbe kako je zbog takvog nedostavljanja prethodnog upozorenja, što za njega predstavlja uskraćivanje mogućnosti obrane, posljedično i predmetna odluka o otkazu nezakonita i nedopuštena. U vezi s ovim tvrdnjama tužitelja tuženik ukazuje na činjenicu da je tužitelj na prvoj stranici svoga zahtjeva za zaštitu prava od 4.4.2024., koji prileži tužbi, na tu temu napisao sljedeće: „(…) Želio bih se, sada pisanim putem, očitovati i na upozorenje koje sam neslužbeno dobio jer sam se, kada sam pozvan na razgovor, očitovao poslodavcu usmeno. Nisam se očitovao pisanim putem iz razloga što mi opomena nije dostavljena na način propisan čl. 41. Pravilnika o radu te nisam smatrao da sam se dužan očitovati dok god mi poslodavac istu ne dostavi sukladno Pravilniku o radu (…)“. Drugim riječima, tužitelj potvrđuje ne samo da ga je tuženik prethodno upozorio na mogućnost otkazivanja, ne samo da on za sadržaj tog upozorenja zna, nego još i da se o tome očitovao poslodavcu (doduše - usmeno), prigovarajući pritom da mu upozorenje nije dostavljeno na način propisan Pravilnikom o radu, zanemarujući pritom jedinu bitnu okolnost - da mu je upozorenje ipak dostavljeno (bez obzira na način) i da se on na tako zaprimljeno upozorenje očitovao, dakle, da je iskoristio „mogućnost obrane“ za koju istovremeno tvrdi da mu je uskraćena. Isto to tužitelj potvrđuje i u svojoj tužbi, pa priznaje: „(…) Tuženik je pozvao tužitelja na razgovor zbog „pogrešnog mečinga“ ali taj razgovor tužitelj nikako nije shvatio nekakvim upozorenjem pred otkaz (…)“. Shvaćanje tužitelja i njegov stav o događajima u kojemu sudjeluje i pismenima koja mu se dostavljaju ne utječe na pravne niti druge kvalifikacije tih istih događaja i pismena, pa se niti tužiteljevo pogrešno shvaćanje obavljenog razgovora s tuženikom, za koje tužitelj valjda smatra da ga je tuženik poduzeo iz vlastitog zadovoljstva, a ne radi upozoravanja tužitelja na njegove obveze iz ugovora o radu, ne može imputirati tuženiku kao njegov propust u postupku otkazivanja. Tuženik u privitku ovog odgovora dostavlja pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 2.2.2024. (opomenu) koja se navodi u obrazloženju predmetne odluke o otkazu i koje je tužitelju uručeno, prvo osobno 2.2.2024. na sastanku tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, g. ĆL, a potom i elektroničkom poštom 8.2.2024. godine. Na okolnost dostave navedenog upozorenja tužitelju, vremenu i sadržaju razgovora između tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika u vezi s tako danim upozorenjem, tuženik predlaže sudu saslušati i dolje navedene svjedoke. U vezi s razlozima na kojima se predmetna odluka o otkazu od 22.3.2024. temelji, tužitelj dalje pod toč. V. tužbe priznaje da 16.3.2024. nije na vrijeme došao na posao, ali tvrdi da je istoga dana na tu temu razgovarao s neposredno nadređenim voditeljem koji ga je uvjerio kako je, u bitnome, sve u redu, s obzirom da je „predmetni termin pokriven te nije došlo do zastoja poslovanja“, a osporava da bi ikada prije toga kasnio na posao jer sebe smatra odgovornim i savjesnim radnikom koji je upravo pridonio poslovnim rezultatima tuženika koje prikazuje javno dostupnim podacima preuzetim s portala Financijske agencije („fina.BIZ“), zaključujući kako jedno kašnjenje na posao nije opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja. Tuženik, u prvom redu, pozdravlja tužiteljevo priznanje njegovog posljednjeg u nizu kašnjenja (onog od 16.3.2024.) koje je kod poslodavca konačno formiralo odluku da tužitelju otkaže ugovor o radu, a potom i napominje da je tužitelj bio zaposlen na takvom radnom mjestu („tečajnika“) kod kojega nije nevažno je li radnik zakasnio ovoliko ili onoliko minuta ili sati određenog dana, jer je posao tog radnog mjesta vezan sa praćenje sportskih događaja u stvarnom vremenu, dok se oni odvijaju („uživo“), pa je, prema redovnom tijeku stvari, nemoguće taj posao odraditi kao „zaostatke“ koji se s vremenom nakupljaju, budući da bi podaci koje bi radnik na tom radnom mjestu na taj način, dakle, s vremenskim odmakom obradio, bili za poslodavca neupotrebljivi i beskorisni. Unatoč tomu, iz opomene od 2.2.2024. koja je prethodno uručena tužitelju, proizlazi da je on do predmetne odluke o otkazu već imao i takvih kašnjenja na posao koja su trajala čitav dan. Tužitelj navodi na str. 4. tužbe da mu na dan uručenja predmetne odluke o otkazu, 22.3.2024., nije dana mogućnost iznijeti „objašnjenje za svoje ponašanje“, kako tužitelj naziva kršenje obveza iz radnog odnosa, implicirajući pritom određenu „specifičnost“ tog svog ponašanja kada ga je potrebno objašnjavati, pa tvrdi da mu je tom prigodom bio dan jedino izbor između „Odluke o sporazumnom raskidu ugovora o radu“, dakle, ponude na sklapanje sporazuma iz odredbe čl. 112. st. 1. toč. 7. ZOR i predmetne odluke o otkazu. Tuženik osporava ovakve navode tužitelja i tvrdi da mu je i tom prigodom, prije uručenja odluke o otkazu, dana mogućnost očitovati se i iznijeti svoju obranu o svemu što mu se odlukom stavlja na teret, no tužitelj nije ponudio baš nikakvo objašnjenje niti opravdanje, a u prvom je trenutku odbio potvrditi svojim potpisom da mu je predmetna odluka o otkazu uručena, zbog čega su svjedoci toga uručenja, zakonski zastupnik tuženika ĆL, predloženi svjedok JL, radnik tuženika i predložena svjedokinja, gđa GL na samu odluku staviti zabilješku o tome i potpisali se, da bi se tužitelj sam, nedugo potom, vratio i zatražio potpisivanje potvrde o primitku odluke na dan 22.3.2024., koju je na kraju i potpisao.

3. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika od tuženika kao bivšeg poslodavca za utvrđenjem nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 22. ožujka 2024.

5. U ovoj pravnoj stvari nesporno je da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika neprekidno od 4. studenoga 2009. do 29. travnja 2024. temeljem ugovora o radu na određeno, a zatim na neodređeno vrijeme. Nesporno je i da je tuženik dana 22. ožujka 2024. tužitelju uručio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, s otkaznim rokom u trajanju od mjesec dana i jednog tjedna, te da je tužitelj protiv navedene odluke pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik odbio, nakon čega je tužitelj pokrenuo ovaj spor. Nadalje, nesporno je da tužitelj dana 16. ožujka 2024. nije došao na posao u vrijeme određeno rasporedom rada. Nesporno je i da je tužitelj pozvan na razgovor kod zakonskog zastupnika tuženika zbog pogrešnog mečinga.

6. Sporno je u ovom postupku je li tuženik prije donošenja odluke tužitelju uručio pisano upozorenje na povredu obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, kao i je li tužitelju omogućio iznošenje obrane u smislu članka 119. Zakona o radu. Sporno je li tužiteljevo kašnjenje predstavljalo opravdani razlog za redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika.

7. U postupku su provedeni dokazi i to čitanje i uvid u potvrdu HZMO od 02. svibnja 2024., Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 22. ožujka 2024., Zahtjev za zaštitu prava od 4. travnja 2024. , povratnica, Odgovor na Zahtjev za zaštitu prava od 22. travnja 2024., Pravilnik o radu tuženika, Upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 2. veljače 2024., e – mail korespodnescija, evidencija radnog vremena tužitelja za ožujka 2024., Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja, od 22.3.2024., s bilješkom svjedoka uručenja o tužiteljevom odbijanju potvrde primitka, Ugovor o radu na određeno vrijeme od 04. studenog 2009., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01. veljače 2011., te je saslušan tužitelj, zakonski zastupnici tuženika ĆL i GL, te svjedoci JL i ČL.

8. Prvotno se ističe da je sud utvrdio da je tužitelj postupio u skladu s odredbom članka 133. stavka 1. Zakona o radu, prema kojoj je radnik dužan u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo podnijeti zahtjev za zaštitu prava poslodavcu. Iz spisa proizlazi da je tužitelj predmetnu odluku o otkazu primio 22. ožujka 2024., a zahtjev za zaštitu prava podnio 4. travnja 2024., dakle unutar zakonskog roka. Kako tuženik zahtjevu nije udovoljio, tužitelj je, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o radu, u daljnjem roku od 15 dana podnio tužbu sudu, pa je sud zaključio da je ovaj spor pokrenut pravodobno.

9. Uvidom i čitanjem Odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 22. ožujka 2024. utvrđeno je da je tužitelju otkazan ugovor o radu sklopljen 28. siječnja 2011. na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom i to zbog skrivljenog ponašanja radnika. U obrazloženju odluke o otkazu navedeno je da unatoč jasnim i višekratnim upozorenjima na potrebu radnikovog koncentriranja na radne zadatke i njihovo pravovremeno i točno izvršavanje, radnik je 16. ožujka 2024. ponovno nije došao na radno mjesto prema rasporedu rada u 6,00 sati, zbog čega su ga nadređeni radnik i radni kolege pokušavali telefonski kontaktirati, a nakon više pokušaja uspjeli su stupiti u kontakt s radnikom , te je nakon obavljenog razgovora došao na radno mjesto u 9,20 sati bez da je na bilo koji način opravdao svoj nedolazak u predviđeno radno vrijeme prema rasporedu njegovog radnog vremena. U obrazloženju je nadalje navedeno da radnikov neopravdani izostanak s rada na dan 16. ožujka 2024. , kao i njegovi raniji prethodni izostanci ili pak nazočnost na radu, ali bez stvarnog radnikovog rada imaju negativan učinak na poslovne procese i organizaciju rada kod poslodavca zbog kojih poslodavac trpi ne samo izravnu imovinsku nego i reputacijsku štetu kod drugi svojih radnika i klijenata. Dalje je navedeno da poslodavac zaključuje da kod radnika nije došlo ni do kakve promjene ponašanja i odnosa prema radu i poslovima njegovog radnog mjesta od opetovanih razgovora koje je s radnikom na tu temu vodio voditelj tima u kojem je radnik zaposlen, niti od pisanog upozorenja koje mu je prethodno uručeno, što poslodavcu nije prihvatljivo s radnopravnog stajališta i njegovog odnosa prema drugim radnicima. Takvim ponašanjem radnik je pokazao da mu zbog poslodavcu nepoznatih razloga, obavljanje poslova radnog mjesta na kojem je zaposlen nije od kakve važnosti ili da jednostavno ne želi pravovremeno i točno obavljati poslove za koje je zadužen, a pravovremenost i točnost obavljanja tih poslova osnovni je preduvjet za relevantnost i tržišnu vrijednost rezultata rada radnika, pa je gubitkom takve relevantnosti i tržišne vrijednosti rezultata njegovog rada nastao na strani poslodavca i razlog zbog kojeg je uopće sklopio ugovor o radu s radnikom.

10. Uvidom i čitanjem Upozorenja na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 2. veljače 2024. utvrđeno je da je tuženik dao tužitelju upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu u kojem je navedeno kako se radniku nalaže da svoje ponašanje uskladi s obvezama preuzetim ugovorom o radu sklopljenim s poslodavcem temeljem kojeg je radnik zaposlen kod poslodavca u punom radnom vremenu na neodređeno vrijeme. U obrazloženju upozorenja navedeno je da je radniku petak 26. siječnja 2024. preuzeo događaj broj 2758 koji je prethodno vodio radnik PL. Događaj je imao obrnuti "mečing" te je zbog toga poslodavac koristio pogrešne kvote i pogrešan rezultat od početka meča, a meč je na taj način završen i obrađen s pogrešnim rezultatom. U subotu, 27. siječnja 2024. radnik je vodio događaj broj 1522, gdje je poslodavac uočio obrnuti mečing, što je također rezultiralo pogrešnim kvotama i rezultatom u trajanju od 45 minuta, iz čega proizlazi da radnik najmanje 45 minuta nije obratio pozornost na događaj za koji je zadužen. Dalje se navodi u upozorenju da dva tjedna prije sastavljanja upozorenja s radnikom je obavljen razgovor o potrebi ozbiljnijeg shvaćanja radnih zadataka i obveza koje za njega proizlaze iz ugovora o radu i to nakon što je radnik jedan dan izostao s radnog mjesta, poručujući tek preko drugog radnika da je bolestan, pa poslodavac ocjenjuje tim težima radnikove prethodno navedene propuste s obrnutim mečingom. Dalje se navodi da ovakav pristup radnika radnim zadacima koje mu zadaje poslodavac i ovakav odnos prema izričitim uputama i nalozima poslodavca u vezi s načinom rada nije prihvatljiv s radnopravnog ni poslovnog stajališta, jer štetno utječe na poslovne procese poslodavca. Navedeno je da obzirom na relativno dugi radni staž koji je radnik ostvario kod poslodavca, da je nedvojbeno upoznat sa zahtjevima koji se postavljaju pred bilo kojeg radnika zaposlenog na radnom mjestu na kojemu je zaposlen i radnik, u vezi s načinom obavljanja poslova za koje je sklopio ugovor o radu, potrebi ažurnog praćenja dodijeljenih događaja i izvršavanja drugih radnih zadataka.

11. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako kod tuženika radi više od petnaest godina te da je do otkaza došlo nakon dva događaja: tzv. „krivog mečinga“ i kasnijeg jednokratnog kašnjenja na posao. Vezano uz mečing, istaknuo je da je preuzeo događaj koji je već bio pogrešno kreiran od kolega iz prethodne smjene, da dotad nije imao sličnih propusta te da je o tome razgovarao s članom uprave ĆL. Navodi da taj razgovor nije bio predstavljen kao upozorenje, niti mu je tada ili naknadno dostavljeno pisano upozorenje, te da u tom razdoblju nije bio upozoren da bi mogao dobiti otkaz. U odnosu na kašnjenje, tužitelj priznaje da je jednoga jutra zaspao, ali navodi da je o tome odmah obavijestio supervizora koji mu je rekao da će događaji biti pokriveni te da će on preuzeti sljedeći termin, što je i učinio, pri čemu, kako tvrdi, nije nastala nikakva šteta niti je netko od nadređenih prigovorio zbog toga. Odbija navode poslodavca o navodnim učestalim kašnjenjima te tvrdi da ranijih neopravdanih izostanaka nije bilo. Tužitelj posebno naglašava da nikada ranije u 15 godina rada nije primio pisanu opomenu ili upozorenje, niti mu je upozorenje dostavljeno poštom ili e- mailom. Navodi da je tek na raspravi, kada mu je predočen dokument, rekao da mu ĆL jest dao neki papir na uvid, ali da ga on nije shvatio kao pisano upozorenje pred otkaz. U vezi samog otkazivanja, tužitelj tvrdi da mu je na sastanku predočeno više unaprijed pripremljenih odluka o otkazu, bez prethodne mogućnosti obrane, te da su sastanku prisustvovali ĆL, GL i JL. Smatra da otkaz nije bio rezultat objektivnog postupka, nego da je neopravdano izdvojen kao krivac za pogrešku u mečingu, iako, prema njegovim saznanjima, drugi radnici nisu bili sankcionirani za slične pogreške.

12. Svjedok JL je naveo da je zaposlen kod tuženika kao voditelj Live odjela i da je on nadređeni tužitelju. Potvrdio je da je tužitelju uručen otkaz na sastanku kojem su prisustvovali ĆL i GL, a razlog je bio kašnjenje na posao te dvije greške u radu povezane s netočnim mečing podacima koje je tužitelj preuzeo i vodio. Svjedok je istaknuo da sustav za kreiranje mečinga nije savršen te je svaki zaposlenik odgovoran za provjeru podataka, a tužitelj je preuzeo krivi mečing od kolege koji je prethodno vodio događaje. Svjedok je potvrdio da je tužitelj taj dan kada je zakasnio odradio smjenu i ponudio se ostati dulje, te da kašnjenje nije izazvalo nepopravljivu štetu, već su drugi zaposlenici pokrili događaje. Navodi da je tužitelj odbio primiti pisano upozorenje, koje mu je potom poslano e-mailom. Također je spomenuo da je tužitelj u nekoliko navrata ranije kasnio ili neopravdano izostajao, te da je znao za dvije situacije u kojima nije dostavio doznake za bolovanje. Svjedok je pojasnio da su tužitelju prilikom uručenja otkaza bile ponuđene dvije opcije: otkaz zbog skrivljenog ponašanja ili sporazumni raskid, te da je tužitelj tražio vrijeme za konzultaciju prije nego što je potpisao otkaz.

13. Svjedok FL je naveo da je supervizor i voditelj Live tima 2, u kojem je tužitelj bio zaposlen. Potvrdio je da je početkom godine tužitelj napravio dvije pogreške u mečingu dva dana zaredom, što je prijavljeno neposrednom nadređenom, JL, koji je o tome obavijestio ĆL. Svjedok je znao da je tužitelj zbog tih pogrešaka dobio pisano upozorenje. Svjedok je također naveo da je tužitelj jednom zakasnio na posao te se javio tek nakon nekoliko sati, a njegov posao su ujutro preuzeli drugi zaposlenici, dok je tužitelj kasnije odradio dodatne termine kako bi nadoknadio kašnjenje. Naglasio je da takva kašnjenja i nepravovremeno javljanje nisu uobičajeno ponašanje u firmi, ali da nakon krivih mečinga tužitelj nije više pravio greške u sustavu. Pojašnjavajući mečing, svjedok je naveo da je riječ o procesu povezivanja vanjskih suradnika s programom za objavu događaja, gdje su zaposlenici dužni provjeriti točnost podataka, a pogreške u imenu ili redoslijedu sudionika mogu imati financijske posljedice. Svjedok je istaknuo da je krivi mečing tužitelj preuzeo od kolege, a drugi kolega je dobio usmeno upozorenje. Svjedok je potvrdio da je tužitelj bio ranije dobar radnik, ali je upozoravan na dolaske na posao i kašnjenja, te da je bio obaviješten o pravilnom izvršavanju zadataka.

14. ĆL, operativni direktor i član uprave tuženika, naveo je da su pogreške tužitelja u radu bile učestale i da je zbog toga više puta s njim obavljen razgovor, zajedno s voditeljem odjela i tima te voditeljicom ljudskih resursa. Krajem siječnja došlo je do dva kriva mečinga zaredom, za koja je tužitelj bio odgovoran, što je on ocijenio kao nemar i nepažnju u radu. Nakon toga tužitelju je uručeno pisano upozorenje, koje je on odbio potpisati, a kopija mu je poslana putem e-maila. U ožujku je tužitelj zakasnio na posao, navodeći da je zaspao. Na sastanku s tužiteljem, GL i JL ponuđene su mu dvije opcije otkaza: sporazumni raskid ili otkaz zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj je nakon kraćeg razmišljanja potpisao otkaz zbog skrivljenog ponašanja. Istaknuo je da su odluku o otkazu donijeli uz konzultacije s nadređenima i ljudskim resursima. Dalje je naveo da su zbog krivih mečinga nastale financijska i reputacijska šteta, te da u razdoblju od pisanog upozorenja do otkaza nisu zabilježene nepravilnosti u radu tužitelja. Također je potvrdio da druge zaposlenike zbog sličnih pogrešaka nisu otpuštali, već su ih samo usmeno upozoravali.

15. Zakonska zastupnica tuženika GL potvrdila je iskaz zakonskog zastupnika ĆL te je pojasnila da je u tvrtki zaposlena od 1. siječnja 2024. godine. Prvo pisano upozorenje tužitelju pripremila je direktorica A, dok je GL bila prisutna kao podrška. Upozorenje je tužitelju dostavljeno putem e-maila nakon što je odbio potpisati primjerak uručen uživo. Što se tiče kašnjenja tužitelja na posao, on je pozvan da objasni razloge i naveo je da je zaspao. Nakon toga mu je ponuđena opcija sporazumnog raskida ili otkaza zbog skrivljenog ponašanja, što mu je ona detaljno objasnila. Tužitelj je uzeo primjerak odluke i napustio ured, a kasnije se vratio i potpisao otkaz. Svjedokinja je naglasila da u razdoblju između pisanog upozorenja i dana kašnjenja tužitelja nije zabilježeno drugih nepravilnosti u radu ili krivih mečinga. Također je istaknula da, prema dostupnom dosjeu tužitelja, ranije nije bilo pisanih upozorenja tužitelju.

16. U konkretnom slučaju radi se o situaciji uređenoj čl. 115. st. 1. podstavak 3. Zakona o radu, tj. otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika. Prema navedenom članku poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa(otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Pri tome je na tuženiku teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz (čl. 135. st. 3. ZR).

17. Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl.119. st. 1. ZR). Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (čl. 119. st. 2. ZR).

18. Člankom 41. Pravilnika o radu tuženika uređen je način donošenja i dostave odluka o pravima i obvezama iz radnog odnosa na način: (1) Odluke o pravima i obvezama iz radnog odnosa donosi Poslodavac, ako Zakonom, drugim propisom ili Pravilnikom za donošenje pojedinih odluka nije ovlašteno drugo tijelo ili osoba. (2) Sve odluke o pravima i obvezama radnika uručuju se radniku neposredno na ruke u prostorijama poslodavca, uz naznaku datuma i potpis radnika kojim potvrđuje da je primio pisanu odluku. (3) U slučaju da se dostava iz bilo kojeg razloga ne može izvršiti na način iz stavka 2. ovog članka, dostava se vrši poštom, preporučeno s povratnicom na adresu prebivališta ili boravišta radnika. (4) Ako se dostava ne izvrši na način iz stavka 2. ovog članka, odluka će se objaviti na oglasnoj ploči (internim mrežnim stranicama) Poslodavca uz naznaku datuma te će se smatrati da je na dan objave dostavljena radniku.

19. U ovom parničnom postupku spornim su se ukazala pitanja vezana uz okolnosti i zakonitost postupka otkazivanja ugovora o radu. Stranke suprotno tvrde je li tuženik prije donošenja odluke tužitelju uredno uručio pisano upozorenje na povredu obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, kao i je li tužitelju omogućio iznošenje obrane u smislu članka 119. Zakona o radu.

20. Prvenstveno se ističe da je sud utvrdio da je tuženik tužitelju uredno dostavio pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, sukladno članku 119. stavku 1. Zakona o radu, prema kojem poslodavac prije redovitog otkaza uvjetovanog ponašanjem radnika mora radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja tih obveza. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelju upozorenje uručeno najprije osobno, a potom i elektroničkom poštom, čime je osigurana pravovaljana dostava. Iz e-mail korespondencije, kao i iz iskaza svjedoka i zakonskih zastupnika tuženika, jasno proizlazi da je tužitelj zaprimio upozorenje, bio upoznat s njegovim sadržajem i svjestan da se radi o formalnom upozorenju u smislu Zakona o radu. Upozorenje je sadržavalo konkretizirane navode o povredi radnih obveza i jasno ukazivalo na mogućnost otkaza u slučaju njihova ponavljanja. Sud nadalje nalazi da je tužitelj imao stvarnu i učinkovitu mogućnost iznijeti svoju obranu na navode iz upozorenja, sukladno članku 119. stavku 2. Zakona o radu, prema kojem se radniku mora omogućiti očitovanje prije donošenja odluke o otkazu. Iz e-mail komunikacije vidljivo je da je tužitelj bio pozvan dostaviti svoje očitovanje te da je razumio da se od njega očekuje odgovor na sadržaj upozorenja. Iako je tužitelj naveo da u početku dokument nije prepoznao kao formalno upozorenje, sud ocjenjuje da mu je mogućnost očitovanja ipak bila dana. Međutim, tužitelj tu mogućnost nije u potpunosti iskoristio, iz dostavljene elektroničke korespondencije proizlazi da je djelomično reagirao, ali nije dao cjelovit, detaljan i argumentiran odgovor na sve navode iz upozorenja. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je tuženik postupio u skladu s člankom 119. Zakona o radu te da su ispunjene sve zakonske pretpostavke u pogledu dostave pisanog upozorenja i omogućavanja tužitelju da iznese svoju obranu. Nadalje, iz iskaza saslušanih zakonskih zastupnika i svjedoka utvrđeno je kako je tužitelj bio pozvan na sastanak kada mu je uručen otkaz te da je tada mogao iznijeti svoju obranu prije nego je isti potpisao, no poslodavac nije njegovu obranu uzeo u obzir kao opravdanu, te je svejedno donesena odluka o otkazu. Sud je stava da je tužitelju omogućeno da iznese obranu i da na to nije utjecalo to što je nacrt otkaza bio unaprijed pripremljen.

21. Stav je prvostupanjskog suda da je smisao odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a zaštita radnika od samovolje poslodavca kada nije riječ o povredama obveza iz ugovora o radu koje bi opravdavale izvanredni otkaz ugovora o radu. Sud nalazi da ponašanje koje je poslodavac naveo kao razlog za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika nije bilo sadržajno obuhvaćeno prethodnim upozorenjem iz članka 119. Zakona o radu. Upozorenje je bilo općenite i široke naravi te nije konkretno upozorilo tužitelja da bi jedno kašnjenje na posao moglo predstavljati takvo kršenje radne obveze koje bi opravdalo pokretanje postupka redovitog otkazivanja. Stoga sud smatra da pretpostavka prethodnog valjanog upozorenja nije ispunjena. Sud nadalje ocjenjuje da se ponašanje koje se tužitelju stavlja na teret ne može smatrati toliko ozbiljnim, učestalim ili namjernim da bi predstavljalo opravdan razlog za redoviti otkaz. Naime, u ranijem upozorenju nisu navedena kašnjenja na posao niti je iz drugih dokaza tuženik dokazao da je tužitelj to učestalo radio. Razlog koji je naveden u upozorenju je krivi mečing, te se dodatno pojašnjava da jedan dan nije došao na posao i kasnije javio da je bolestan, a navedena situacija da je tužitelj izostao s posla jer je bolestan se ne može smatrati namjernim kršenjem obveza iz radnog odnosa. Nadlaje, kašnjenje koje navedeno kao razlog otkaza je jednokratni događaj koji je nastao uslijed nenamjernog kašnjenja i koji nije pokazatelj trajnog, upornog ili svjesno neurednog izvršavanja radnih obveza. Iz provedenih dokaza ne proizlazi namjera izbjegavanja rada niti ikakvo osobito nesavjesno postupanje, nego eventualni propust jednog termina. Sud pritom posebno uvažava činjenicu da je tužitelj istoga dana ostao duže na radu te preuzeo i odradio dodatne termine, čime je nadoknadio eventualnu posljedicu nastalu ranijim propustom. Takvo postupanje ukazuje na odgovornost, spremnost da ispravi pogrešku i uredno izvršavanje radnih obveza, što nije u skladu s tezom poslodavca da se radi o radniku koji svojom krivnjom trajno ili ozbiljno ugrožava pravilno odvijanje radnog procesa. Slijedom navedenog, sud zaključuje da konkretno ponašanje tužitelja, promatrano u kontekstu svih okolnosti, nije takve težine ni naravi da bi predstavljalo opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

22. Sud ujedno prihvaća kao vjerodostojne iskaze svjedoka te zakonskih zastupnika poslodavca iz kojih proizlazi da nakon izdavanja upozorenja tužitelj nije ponavljao krivi mečing ili je bilo drugih sličnih povreda radnih obveza. Iz dokaznog postupka ne proizlazi nijedan konkretan, dokumentiran ili prijavljen slučaj pogrešnog uparivanja termina, neizvršavanja zadataka ili drugih propusta koji bi upućivali na nastavak neurednog izvršavanja obveza nakon upozorenja. Naprotiv, svjedoci su potvrdili da je tužitelj u tom razdoblju uredno obavljao posao te da eventualnih pritužbi na njegov rad nije bilo. Ova okolnost dodatno potvrđuje zaključak suda da izolirani događaj i to kašnjenje na posao koji se navodi u otkazu ne predstavlja ponovljeno ili kontinuirano ponašanje koje bi se moglo podvesti pod razlog za redoviti otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Budući da nakon upozorenja nije bilo novih propusta, nije postojala osnova za zaključak da tužitelj trajno ili učestalo krši radne obveze niti da njegovo ponašanje dovodi u pitanje uredno odvijanje radnog procesa. Stoga po stavu ovog suda, utvrđeno je da u ovom slučaju nije bilo opravdano ni zakonito otkazati ugovor o radu tužitelju. S obzirom da je otkaz utvrđen nedopuštenim, radni odnos između stranaka nije prestao.

23. Prema čl. 124. st. 1. ZR koji regulira vraćanje radnika na posao u slučaju nedopuštenog otkaza određeno je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao, stoga budući da je sud utvrdio da da nije dopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 28.01.2011. godine s početkom rada 01.02.2011. godine između tužitelja i tuženika, a koji otkaz je sadržan u Odluci o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 22.03.2024. godine, tako je u toč. II. izreke naloženo tuženiku vratiti tužitelja na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkazivanja Ugovora o radu - Tečajnika, u roku od 15 dana.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. Zakona o parničnom postupku. Visina troškova određena je sukladno odredbama Tbr. 52. st. 1. i 3. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023). Tužitelju je priznat trošak jednokratne nagrade u postupku Pr-39/2024 u iznosu od 500,00 EUR ( a koji postupak se vodio po ovoj tužbi koja je prvotno odbačena kao nepravovremena, no rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu predmet je vraćen na ponovni postupak), zatim trošak sastava žalbe u tom postupku u iznosu od 200,00 EUR, te na ime jednokratne nagrade za cjelokupni ovaj parnični postupak u iznosu od 500,00 eura (Tbr.7.2.) što sve ukupno iznosi 1.200 eura.

25. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, dalje: ZOO).

26. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

27. Slijedom svega naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Slavonskom Brodu, 27. studenog 2025.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćnici

2. Tuženik po punomoćniku