Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-20/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Zlatane Bihar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sunčica Novak Vidović, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Mislav Matijević, odvjetnik u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 26. siječnja 2024., poslovni broj: P Ob-347/2022-11, u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika PN kao neosnovana te se potvrđuje u cijelosti presuda Općinskog suda u Osijeku od 26. siječnja 2024., poslovni broj: P Ob-347/2022-11.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika PN kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku od 29. siječnja 2024., poslovni broj: P Ob- 347/2022-13.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Osijeku od 26. siječnja 2024. poslovni broj: P Ob-347/2022-11 suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku SN, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici TN, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 10.619,29 eura (desettisućašestodevetnaesteuradvadesetdevetcenti) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom

- na iznos od 1.669,52 eura od 19.04.2016. godine

- na iznos od 1.625,28 eura od 24.02.2017. godine

- na iznos od 1.640,91 eura r od 27.03.2018. godine

- na iznos od 1.655,51 eura od 18.04.2019. godine

- na iznos od 2.023,21 eura od 25.06.2020. godine

- na iznos od 2.004,86 eura od 25.06.2021. godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana plati prouzročeni parnični trošak u visini od 1.628,80 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 29. siječnja 2024., poslovni broj: P Ob-347/2022-13 odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadom troška pristupa na ročište za objavu presude kao neosnovan.

3. Na prvostupanjsku presudu i rješenje žalbu je pravovremeno uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je općepoznata činjenica da se na prihod od zakupa mora plaćati porez, te smatra da je na tužiteljici bio teret dokazivanja koliku je korist tuženik ostvario sklapanjem ugovora, uzimajući u obzir uobičajene troškove i poreze. Nadalje navodi da je pogrešno pozivanje suda na odredbu članka 299. ZPP-a kada nije prihvatio podatke porezne uprave za tuženika. Ističe da je i materijalno pravo pogrešno je primijenjeno jer je tužiteljica tijekom postupka jasno navela da svoju tužbu temelji na članku 1128. Zakona o obveznim odnosima tj. na odnosu nepravog poslovodstva, a da je unatoč tome sud donio odluku temeljem odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima tj. temeljem instituta uporabe tuđe stvari u svoju korist, a smatra da tužiteljica nije dokazala da je tuženik obavio tužiteljičin posao te da na njezin zahtjev nije položio račun. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada se poziva na odredbu članka 1120. ZOO-a. Ističe da nije zakupcu dao veći dio nekretnine nego što tuženiku pripada kao suvlasniku, a time nije ni na koji način onemogućio tužiteljicu u suposjedu ili ekonomskom iskorištavanju njezinog suvlasničkog udjela. Konačno, tuženik ističe kako tužiteljica od njega potražuje iznose koji dospijevaju godišnje, tj. povremene tražbine, a da za takvu vrstu tražbina ZOO propisuje trogodišnji zastarni rok i to člankom 226. Stoga tuženik smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je na povremene tražbine koje tužiteljica potražuje od tuženika trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok. Slijedom iznesenoga tuženik predlaže da nadležni županijski sud usvoji njegovu žalbu te preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice te da naloži tužiteljici platiti tuženiku prouzročene parnične troškove sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate. Podredno tuženik predlaže da se presuda u cijelosti ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da je žalba tuženika u cijelosti neosnovana iz niže navedenih razloga. Navodi da je tužiteljica u tijeku prvostupanjskog postupka dokazala sve činjenice relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Ističe da tuženik nije u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu predložio niti priložio dokaze iz kojih bi proizlazila činjenica da nije ostvario cjelokupni iznos zakupnine u skladu sa uplatama dostavljenim po Telemach Hrvatska d.o.o., a teret te činjenice tužiteljica smatra da je bio na tuženiku. Navodi da je neosnovano tuženikovo pozivanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Posljedica primjene pravnih instituta iz prvostupanjske presude u svakom je slučaju jednaka – naknada postignute koristi, pa prvostupanjski sud usvajanjem kondikcijskog tužbenog zahtjeva nije pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da s tim u svezi neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Radi navedenog navodi da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava na ovaj obveznopravni zahtjev primijenio odredbe ZOO-a. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu drugog stupnja da u cijelosti odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, te da u cijelosti potvrdi presudu.

5. Žalba tuženika nije osnovana niti u odnosu na presudu, a posljedično niti u odnosu na pobijano rješenje.

6. Ispitujući pobijanu presudu, a okviru žalbenih razloga u smislu članka 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijane odluke, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP niti da bi počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP u svezi članka 219. i 221a. ZPP.

7. Naime, predmet postupka, a kako je to točno navedeno u tužbi tužiteljice, je zahtjev za isplatom neosnovano zadržanog od strane tuženika. Naime, u tužbi tužiteljica navodi da su stranke suvlasnici nekretnine, a za koju nekretninu je tuženik sklopio sa trećom pravnom osobom Ugovor o zakupu od 20. veljače 2007. a kojim je u zakup dao zakupoprimcu dio krova, a naknadno Aneksom ugovora broj 1. dana 24. svibnja 2019. je zakup produljen na rok od 7 godina odnosno do 24. svibnja 2027. i ujedno je povećan iznos zakupnine na iznos od 4.600,00 eur. Nadalje svojom tužbom je navela da je tuženik temeljem Ugovora o zakupu i Aneksa, do podnošenja tužbe, uprihodio iznos od 412.208,68 kuna te je isti iznos neosnovano u cijelosti zadržao za sebe unatoč činjenici da je tužiteljica suvlasnica nekretnine koja je dana u zakup slijedom čega joj pripada dio zakupnine shodno njezinom suvlasničkom dijelu od 7/16 dijela.

8. Dakle, iz navoda tužbe (točka 6. ove presude) jasno je vidljivo što je točno bio predmet ovog postupka i po kojem osnovu (neosnovano zadržano za sebe) unatoč činjenici što je tužiteljica naknadnim podneskom (od 21. studenog 2022.) pogrešno označila pravnu osnovu kao poslovodstvo bez naloga. Naime, iz činjeničnog supstrata tužbe savjesna i brižljiva stranka je lako mogla odrediti pravnu osnovu (a tuženik je zastupan po kvalificiranom punomoćniku, odvjetniku, u ovom postupku) stoga je tuženiku tijekom postupka dana mogućnost da se očituje o osnovanosti zahtjeva tužiteljice ali i predloži sve relevantne dokaze upravo o toj osnovi. U konačnici ovaj sud ističe, da bez obzira na to na kako je tužiteljica u svojoj tužbi označila pravnu osnovu, u smislu članka 186. stavka 3. ZPP sud nije bio vezan za takvu pravnu osnovu, slijedom čega ovaj sud u odnosu na taj žalbeni razlog nije pronašao povredu odredaba ZPP a koja bi utjecala na to da pobijana odluka ne može opstati.

9. U predmetnom postupku između stranaka je nesporno da:

- su stranke suvlasnici na nekretnini za koju je sklopljen Ugovor o zakupu i to tužiteljica u 7/16 dijela i tuženik u 9/16 dijela,

- je tuženik sa trećom pravnom osobom sklopio Ugovor o zakupu od 20. veljače 2007. a kojim je u zakup dao zakupoprimcu dio krova, a naknadno je s istom pravnom osobom sklopio i Aneks ugovora broj 1. dana 24. svibnja 2019. a kojim Aneksom je Ugovor o zakupu koji traje do 24. svibnja 2020. produljen na rok od 7 godina odnosno do 24. svibnja 2027. a i ujedno je povećan iznos zakupnine na iznos od 4.600,00 eur.

10. Temeljem tako utvrđenog činjeničnost stanja osnovano i pravilno prvostupanjski sud usvaja zahtjev tužiteljice, iako pogrešno primjenjujući odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) umjesto odredbe članka 38. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., dalje: ZV).

11. Naime, u smislu članka 38. stavka 1. ZV nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Stavkom 2. istog članka je određeno da plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju, a stavkom 3. da svaki suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i podijele sve koristi (a koja korist je i zakup, članak 8. stavak 4. ZV). Dakle, pravo tužiteljice utemeljeno je upravo na njezinom pravu suvlasništva iz kojeg proizlazi njezino pravo zahtijevati i ubrane koristi koje je cijela stvar dala i to u omjeru njezina suvlasnog dijela.

12. U konkretnom slučaju točno je da je tuženik, kako suvlasnik sporne nekretnine (a koje je suvlasnica i tužiteljica) glede cijele stvari ima sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika (pritom sud ističe da tužiteljica ne osporava tuženiku pravo na sklapanje Ugovor o zakupnu dakle ne uskraćuje mu suglasnost), no suprotno navodima žalbe tuženika, činjenica da je tuženik za sebe zadržao cjelokupni iznos isplaćene zakupnine, svakako predstavlja povredu prava tužiteljice kao suvlasnika na dio koristi koje je tuženik ostvario i to u omjeru njezinog suvlasničkog dijela. Činjenica da je Ugovorom o zakupu ugovoreno da tuženik daje u zakup zakupoprimcu (nesporno pravnoj osobi Tele 2 d.o.o. Zagreb) dio krova za postavljanje, djelovanje i održavanje stanice mobilne mreže, ne znači, a kako to pogrešno u svoju korist tuženik tumači, da s tim dijelom krova tuženik mogao samostalno raspolagati bez da za takvo raspolaganje položi račune tužiteljici, već samo činjenicu da zakupoprimac nije za svoje potrebe trebao korištenje više od tog dijela krova. Kako i na tom dijelu krova ovdje tužiteljica ostvaruje stvarno pravo u omjeru svoga suvlasništva (članak 37. ZV, obzirom da tuženik nije dokazao da bi suvlasništvo stranaka na predmetnoj nekretnini bilo razvrgnuto na bilo koji način) to osnovano prvostupanjski sud dosuđuje tužiteljici koristi koje je ubrao tuženik od stvari u suvlasništvu obje stranke u omjeru suvlasništva tužiteljice. Suprotno navodima žalbe tuženika, odredbe članka 164. i 165. ZV ne primjenjuju se u konkretnom slučaju, a obzirom da se u konkretnom predmetu ne radi o vlasničkoj tužbi (rei vindicatio) već o međusobnim odnosima suvlasnika jedne stvari slijedom čega nema osnova za ocjenu poštenja posjeda bilo koje strane.

13. U odnosu na prigovor tuženika na visinu dosuđene koristi, ovaj sud ističe da je tijekom postupka, a prije zaključenja prethodnog postupka, tužiteljica predložila da sud od zakupoprimca pribavi podatak o točnim isplatama tuženiku po osnovi predmetnog Ugovora o zakupu, a upravo temeljem kojih isplata (str 139-142 spisa) je prvostupanjski sud utvrdio visinu spornog potraživanja i to točno u iznosu kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude a koji predstavlja zbroj pojedinačnim periodičnih uplata zakupa tuženiku od strane zakupoprimca u omjeru 7/16 dijela (koliko iznosi suvlasni dio tužiteljice). U odnosu na činjenicu je li tuženik na isplaćene mu iznose platio porez ili nije, ovaj sud ističe, da iako obveza plaćanja poreza na zakup nije općepoznata činjenica već zakonom popisana obveza stjecatelja prihoda (članak 62. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22., 114/20., 152/24. dalje: ZPD), tijekom postupka, a do zaključenja prethodnog postupka, tuženik nije dokazao niti predlagao dokaze da bi korist koju je ubrao od zakupa bila u umanjena za iznos poreza (niti da bi tuženik platio takav porez), a dokaze predložene nakon zaključenja prethodnog postupka, prvostupanjski sud osnovano temeljem članka 299. stavka 3. ZPP nije uzeo u obzir (budući tuženik nije dokazao da ih ranije nije mogao predložiti jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije čak niti osporavao samu visinu potraživanja, već samo pravo tužiteljice na isto). Stoga razloga i u tom dijelu razlozi žalbe tuženika su ocijenjeni neosnovanim.

14. U konačnici neosnovano tuženik ističe da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo u odnosu na prigovor zastare potraživanja. Naime, iako pravni odnos između zakupodavca (ovdje tuženika) i zakupoprimca (treće pravne osobe) je odnos zakupa te tražbine zakupnine dospijevaju povremeno (u odnosu na koji bi se imao primijeniti trogodišnji zastarni rok), odnos između tužiteljice i tuženika se ne temelji na ugovoru o zakupu već na zakonu (pravu suvlasništva) te tako korist koju je tuženik neosnovano zadržao u cijelosti za sebe (preko ovlaštenja koje proizlazi iz njegovog prava suvlasništva i omjera njegovog dijela) je dospjela danom neosnovanog stjecanja pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 225. ZOO te utvrdio da niti djelomično nije nastupila zastara tražbine tužiteljice (najstarije potraživanje dospjelo je 19. travnja 2016. a tužba u ovom predmetu kojom je prekinuta zastara u smislu članka 241. ZOO, je podnesena dana 4. rujna 2020.). Slijedom iznesenog i u tom dijelu je žalba tuženika ocijenjena neosnovanom.

15. Obzirom na sve naprijed izneseno, žalba tuženika je utvrđena neosnovanom u cijelosti te je kao takva i odbijena temeljem članka 368. ZPP i potvrđena je prvostupanjska presuda u odnosu na glavno potraživanje a posljedično tome u smislu članka 154. stavka 1. ZPP i u dijelu troškova prvostupanjskog postupka. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

16. Nadalje ispitujući pobijano rješenje ovaj sud je utvrdio da je donoseći isto prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP te odbio zahtjev tuženika za nadoknadu troška zastupanja tuženika a koji se odnosi na pristup na ročište za objavu obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor. Stoga je, temeljem članka 380. točka 2. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

17. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka, temeljem članka 166. ZPP stavak 1. u svezi članka 154. stavak 1. ZPP, a obzirom da tuženik svojom žalbom nije uspio, ovaj sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

U Sisku 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja