Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-604/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mašić, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vesne Britvec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8544/2023-21 od 27. svibnja 2025., u sjednici vijeća 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8544/2023-21 od 27. svibnja 2025. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom III i IV izreke,

dok se djelomičnim usvajanjem žalbe presuda preinačava u pobijanom dijelu pod točkom IV izreke i rješava:

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.851,16 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025.

S ostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška (preko iznosa od 1.851,16 EUR do iznosa od 2.201,00 EUR) tužitelj se odbija.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8544/2023-21 od 27. svibnja 2025. pod točkom I izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe sadržane u članku II. i III. Ugovora o kreditu od **.**.2008., te u članku 5., 7. i 9. Uvjeta ugovora o kreditu, a koji je ugovor zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, sve to u dijelu kojim je ugovorena primjena tečaja CHF. Pod točkom II izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 3.739,20 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje je dospjelo od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, kako je to precizirano pod navedenom točkom. Pod točkom III izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba iz članka III. Ugovora o kreditu od 14. travnja 2008. u dijelu kojim su ugovoreni jednokratni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 687,88 CHF, dok je pod točkom IV izreke tuženik obvezan isplatiti tužitelju novčani iznos od 423,78 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos po odgovarajućoj kamatnoj stopi počam od 17. travnja 2008. pa do isplate. Pod točkom V izreke tužitelj je odbijen sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 20. Uvjeta ugovora o kreditu, a koji su sastavni dio tog ugovora. Pod točkom VI izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od 27. svibnja 2025. pa do isplate.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik dijelu pod točkom III, IV i VI izreke. Žalbu ulaže zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). U žalbi navodi u bitnome kako je odluka u pobijanom dijelu zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ističe kako je tužitelj prethodno podnošenju zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenja ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisan. Troškovi obrade kredita da uključuju trošak solemnizacije Sporazuma o osiguranju, upis fiducijarnog vlasništva i dr., koje bi troškove korisnik kredita ionako snosio sam, obzirom su nužni za ispunjenje pravnog posla. Navodi kako nije njegova dužnosti poticati tužitelja na pregovaranje oko ugovornih odredaba, te nije bio u mogućnosti pružiti dokaze na što se točno odnose troškovi naplaćeni spornom naknadom jer je sva kreditna dokumentacija čuvana do određenog roka. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/1997., 06/1999., 14/2002., 13/2003., 09/2005., 01/2006., 02/2010. i 13/2017. – dalje: Konvencija), na tužitelju je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi o jednokratnim troškovima zaključenja ugovora nije moglo pregovarati, što tužitelj u konkretnoj situaciji nije ni dokazao. Osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare, kao i pravinost odluke o troškovima postupka. Predlaže žalbu usvojiti, pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u ovome dijelu, podredno predlaže odluku u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. O žalbi tuženika protiv odluke o glavnoj stvari.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora ja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i naknadi za zaključenje ugovora (dalje: ulazna naknada).

7. U predmetu nema spora da je između parničnih stranaka 11. travnja 2008. zaključen Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 19.031,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu kupnje osobnog vozila. Nadalje, neprijeporno je da je tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu preuzetu Ugovorom.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je je li ništava ugovorna odredba o ulaznoj naknadi. Prijeporna je i pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare, te pravilnost primjene materijalnog prava.

9. Ispitujući zakonitost odluke u pobijanom dijelu pod točkom III i IV izreke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjane i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije koji je u primjeni na temelju odredaba Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/1997., 6/1999., 8/1999. i 14/2022.). Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke omogućen pristup sudu, tuženik je u postupku aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnici i ulaganje pravnog lijeka protiv odluke, slijedom čega neosnovano ističe da je bio stavljen u neravnomjerni položaj u odnosu na drugu parničnu stranku.

12. U postupku pred prvostupanjskim sudom i pored ranije navedenih nespornih činjenica još je utvrđeno, te iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelju u auto kući rečeno da će sve vezano za kupovinu vozila "riješiti" auto kuća, te da će i ga naručiti kod javnog bilježnika,

- da ga je kod javnog bilježnika čekao pripremljen ugovor na obrascu, kojeg je pročitao, ali nije razumio sve njegove odredbe (zanimanje mu je strojobravar),

- da nije bilo mogućnosti da se nešto drugačije odredi ugovorom, obzirom je dobio gotov ugovor na potpis,

- da je vidio ugovoreni trošak zaključenja ugovora, da mu nitko nije objasnio na što se taj trošak odnosi, te da mu je taj trošak samo napomenut u auto kući,

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije imao u vlasništvu niti obrti niti trogovačko društvo, te je vozilo kupio radi osobnih potreba.

Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju uopćenim žalbenim navodima tuženika kojim preocjenjuje izvedene dokaze, tumači ih u svoju korist van konteksta dokaznog postupka, te ih u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

13. Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima tuženika prema kojima je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za zaključenje ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima. Naime, u smislu odredbe iz članka 219. stavak 1. ZPP-a upravo je na tuženiku teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog, dakle i činjenice da je tužitelj već pri podnošenju zahtjeva za zaključenje ugovora bio upoznat sa svim predviđenim troškovima. Kako iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik na ovu okolnost ponudio dokaze, to, ponovno se ističe, ne može s uspjehom pobijati pravilnost odluke ovom tvrdnjom.

14. U situaciji kada iz stanja spisa proizlazi da tužitelju nije bilo objašnjeno o kakvoj se to naknadi radi, te po kojem će se tečaju ona obračunavati, niti mu je na bilo koji način bilo navedeno što se plaća u naknadi na odobreni iznos kredita, te da li ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te kada je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika, a o pojedinim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ništavoj ugovornoj odredbi.

15. Odredbom iz članka 89. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022., 59/2023.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. navedenog Zakona normirano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formulliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo na njemu je teret dokaza te tvrdnje.

16. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda radi se o ugovornoj odredbi koja je nepoštena, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Navedena ugovorna odredba kao nepoštena je ništava jer je rezultirala time da tuženik, koji je sastavljač navedene odredbe, istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja. Tužitelj nije informiran o uvjetima i o parametrima koji su utjecali na određivanje visine navedene naknade (u čemu bi se sastojali troškovi naknade i na što se odnosi visina tih troškova). Navedena odredba ušla je u standardni ugovor upravo na inicijativu tuženika, slijedom čega je, ponovno se ističe, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a samim time i o ništavosti iste.

17. Stajalište je ovog drugostupanjskog suda da bi u situaciji da su ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plaćeni stvarni troškovi tuženika, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi trećih osoba (npr. trošak solemnizacije kod javnog bilježnika) nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa kredita.

18. Osim toga, žalitelju valja navesti da je praksa suda Europske unije na stajalištu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnika (banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućeg utjecaja za njihov sadržaj. Stoga Direktiva Vijeća 93/13 EEZ i obvezuje države članice da propišu mehanizme kojim će se osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenila je li takva odredba eventualno ništetna.

19. Obzirom je odredba o ulaznoj naknadi utvrđena ništavom pravilno je prvostupanjski sud pozivom na odredbu iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) obvezao tuženika na platež utužene naknade čija je visina utvrđena financijskim vještačenjem.

20. Neosnovano tuženik osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Prema pravnom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđivanja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, počet će teći tek nakon pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku.

21. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe iz članka 1111. stavak 1. i 3. i članka 115. ZOO-a obvezao tuženika na platež zakonske zatezne kamate koja teče od 17. travnja 2008. Prema odredbi iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a proizlazi da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka normirano je da se obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila i koja je kasnije otpala.

22. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od podnošenja zahtjeva.

23. Tuženik je kao sastavljač ugovora nesavjestan stjecatelj te je dužan tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršena uplata ulazne naknade.

24. Slijedom iznešenog, valjalo je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku potvrditi u dijelu pod točkom III i IV izreke.

25. O žalbi tuženika protiv odluke o troškovima postupka.

26. Pobijana odluka o troškovima nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

27. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke o troškovima postupka tvrdnjom kako nije bilo mjesta priznanju troška sastava podneska od 23. siječnja 2024., obzirom tužitelj za podnošenje istog nije dobio odobrenje suda.

28. Iz stanja spisa proizlazi da se navedenim podneskom tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu, na što je i pozvan naredbom suda od 18. siječnja 2024.

29. Međutim, tuženik osnovano osporava pravilnost dosude troška sastava podneska od 1. ožujka 2025., kao i troška preliminarnog vještačenja (u visini od 100,00 EUR). Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda trošak sastava podneska od 1. ožujka 2024. (omaškom u pisanju navedeno od 1. ožujka 2025.) ne predstavlja trošak koji je u smislu odredbe iz članka 155. ZPP-a potreban za vođenje postupka. Jednako tako, trošak potreban za vođenje postupka u smislu navedene odredbe ne predstavlja ni trošak tzv. prelimiranog vještačenja.

30. Kada se trošak tužitelja umanji za trošak sastava podneska od 1. ožujka 2024. (za iznos od 200,00 EUR plus PDV) te za trošak prelimiranog vještačenja od 100,00 EUR, sveukupan parnični trošak koji je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznosi 1.851,16 EUR.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odluku o troškovima preinačiti i obvezati tuženika na platež troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.851,16 EUR, ovo na temelju odredbe iz članka 380. stavak 2. ZPP-a, dok je s ostalim dijelom zahtjev s ovogo osnova tužitelj odbijen.

32. Tuženik je uspio sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu pa mu nije priznat trošak sastava žalbe (članak 166. ZPP-a).

33. Obzirom na sve iznešeno odlučeno je kao u izreci.

U Karlovcu 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Ivana Mašić