REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-771/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Ilak, predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Kobašu odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Andreji Šooš Maceljski odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru od 24. srpnja 2025., poslovni broj: P- 1229/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru od 24. srpnja 2025., poslovni broj: P-1229/2024-9., u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl.11.3. Ugovora kreditu br. 9012384807, sklopljenog 3.4.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 5.4.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-10878/07, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima:jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 152,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 7.4.2007. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1. 2024.pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl.9. Ugovora kreditu br. 9012384807, sklopljenog dana 3.4.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 5.4.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-10878/07, u dijelu odredbe koji glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 153,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 23.3.2012. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1. 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 428,09 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.“

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavku 1. točkama 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, uz dosudu parničnog troška tuženici, kao i troškova žalbe.

2.1. U žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, smatrajući da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Navodi da je kondemnatorni tužbeni zahtjev u zastari, pa je i deklaratorni tužbeni zahtjev trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa te se poziva na odluku Suda Europske unije u predmetu C-561/2021 od 25. travnja 2024.

2.2. Osim toga, tuženica ističe da tužiteljica nije dokazala da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njezinu štetu, da se u konkretnom slučaju pregovaralo o svim spornim naknadama, da iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je razumjela o kakvoj se naknadi radi i za što se plaća, da je vlastoručnim potpisom potvrdila i izjavila da pristaje na sporne odredbe i da su joj jasne, te da povrat naknada nije tražila 17 godina. Navodi i da banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, nego mu može pružiti samo onu uslugu za koju će sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima; da ugovor o kreditu sadrži jasne i razumljive odredbe, da je tekst uočljiv, te da je precizno ugovoreno što se korisnik kredita obvezuje platiti banci. Ističe da je javni bilježnik ugovor o kreditu dodatno objasnio, da u vrijeme potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa tuženice, da je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element, da je plaćena naknada od 1,5% iznosa kredita neznatna u odnosu na isplatu kredita, da je tužiteljica bila više nego informirana o svim elementima ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i značajkama, kao i da pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, te ih svaka strana može prekinuti u svakom trenutku. Nadalje, ističe da je ugovor o kreditu pisani pravni posao za koji vrijedi presumpcija potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unesene.

2.3. U odnosu na parnični trošak tuženica ističe da je prvostupanjski sud dosudio i troškove koji nisu bili nužni, a odnose se na troškove objave presude. Traži i trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima i sadržajem isprava. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, valjano je obrazložena i jasna, te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama. Nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio je činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na glavno potraživanje i zakonsku zateznu kamatu.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 99012384807 od 3. travnja 2007., i to članka 11.3. Ugovora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje, prije korištenja ili istodobno s korištenjem kredita, platiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita, kao i članka 9. Ugovora o kreditu, prema kojoj je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima banke važećima na dan prijevremene otplate. Tužiteljica zahtijeva i da se naloži tuženici isplata iznosa od 152,83 eura, na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. travnja 2007. do isplate, te iznosa od 153,55 eura, na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2012., do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženica sklopile predmetni Ugovor o kreditu, kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužiteljici, kao korisnici kredita, kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 16.923,55 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nije sporno niti da je odredbom članka 11.3. predmetnog ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te da je odredbom članka 9. ugovorena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu utvrđenom aktima banke. Nije sporno da je tužiteljica platila predmetne naknade, kao ni visina tužbenog zahtjeva.

7.1. Sporno je jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na predmetne naknade ništetne, te ima li tužiteljica pravo na isplatu navedenih iznosa.

Sporno je i pitanje zastare potraživanja.

8. Prvostupanjski sud je, na temelju iskaza tužiteljice, te dostavljene materijalne dokumentacije, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke; da tužiteljica s tuženicom u svezi predmetnih naknada nije mogla posebno pregovarati; te da je u postupku utvrđeno da se o odredbi članka 11.3. i članka 9. Ugovora o kreditu uopće nije pregovaralo. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, da tuženica nije postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da je nesporno tužiteljica bila u podređenom i slabijem položaju u odnosu na tuženicu, koja je iskoristila svoj položaj jače ugovorne strane i ugovorila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pri tome u ugovoru nije definirano o kakvim se troškovima radi. Sud je stoga zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Slijedom toga, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Suprotno žalbenim navodima, odredbom članka 81. stavaka 1. i 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala nikakav utjecaj na sadržaj odredaba članka 9. i članka 11.3. Ugovora o kreditu. Tuženica, sukladno članku 81. stavku 4. ZZP-a, nije dokazala da se o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita pregovaralo s tužiteljicom, pa su, temeljem članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbe članka 9. i 11.3. Ugovora ništetne. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, te uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

10. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga, tužiteljici nije razjašnjena relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga, odnosno nije joj pojašnjeno koji se to konkretni troškovi trebaju pokriti iz naplaćene naknade za obradu i odobravanje kredita.

10.1. U odnosu na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je sljedeći pravni stav:

„Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri te da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njezina prihvaćanja ili neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

10.2. Također, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tuženice banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje obveze. Banke bi imale pravo samo na naknadu onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova, a ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

10.3. U konkretnom slučaju, tuženica nije dokazala visinu eventualnih administrativnih ili drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03 predložila dokaze na okolnost da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu, niti o njihovoj visini.

10.4. S obzirom na to da je u smislu članka 81. stavka 4. ZZP-a na tuženici teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu te o njihovoj visini, valja naglasiti da se smatra da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo samo ako je potrošačici omogućeno intervenirati u unaprijed formulirani ugovor. To znači da tuženica mora dokazati da je tužiteljica faktički mogla utjecati na sadržaj odredbe ugovora koje je formulirala banka i da je banka bila spremna mijenjati sadržaj te odredbe. To u konkretnom slučaju nije dokazano.

10.5. Iz predmetnih ugovornih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu, prema kojima se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita, te prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu prema Odluci o tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke. Radi se o odredbama koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice.

10.6. Tužiteljici je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti predmetne ugovorne odredbe kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz ugovora proizlaze. Kako nije bila u poziciji pregovarati o tim odredbama, postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka, na njezinu štetu, pri čemu načelo savjesnosti i poštenja zahtijeva međusobno obzirno postupanje i uvažavanje interesa obiju strana.

11. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, s posebnim naglaskom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima – pa tako i u predmetnom ugovoru – pojavljuju kao „slabija strana“, te da se o ugovornim odredbama u takvim ugovorima nije pojedinačno pregovaralo, a što može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne. U ugovoru nije navedeno, niti razrađeno što je tužiteljica platila spornim naknadama.

11.1. Prvostupanjski sud također je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ona ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, te da nije jasna s obzirom na to da tuženica u tipskom ugovoru nije navela, niti pojasnila tužiteljici što se tom naknadom podmiruje. Naknada je određena u postotku od iznosa kredita, što korisnike kredita dovodi u neravnopravan položaj. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da su sporne odredbe nepoštene i stoga ništetne, pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi proizlazi iz njihovog podređenog položaja, budući da nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Navedena Direktiva implementirana je u hrvatsko zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12). Prije toga, to je područje bilo uređeno Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – ZZP/03), a kasnije Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 – ZZP/07). Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos iz tog ugovora izravno ne može primijeniti pravo Europske unije. Nacionalno se pravo, međutim, tumači u skladu s pravom Unije u mjeri u kojoj je to moguće, uključujući praksu Suda Europske unije.

13. Točno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje spornih naknada. Tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, no ona se ne odnosi na ugovore sklopljene prije stupanja na snagu toga Zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) naknada za obradu kredita bila je dopuštena i preciznije definirana. Međutim, tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala opravdanost visine naknade, niti je dokazala da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, što znači da je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

14. Nadalje, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi, jer su one bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa nisu mogle postati valjane njegovim ispunjenjem. Člankom 326. stavkom 1. ZOO-a propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok stavak 2. propisuje da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene pretpostavke: da je ugovor izvršen u cijelosti i da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja.

15. Budući je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, ne može se smatrati da se radi o zabrani manjeg značaja. Stoga nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a.

16. Prema tome, neovisno o činjenici što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi, niti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a ispunjenjem ugovora uzrok ništetnosti ne nestaje, pa su žalbeni navodi tuženice izneseni u tom smjeru neosnovani.

17. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito nalaže da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-240/2024- 2 od 23. listopada 2024.

18. Prvostupanjski sud je nadalje pravilno zaključio da istaknuti prigovor zastare tuženice nije osnovan, budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. U konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom.

18.1. Pri tome se pravilno pozvalo na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2, koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

18.2. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, nije moglo doći do zastare potraživanja tužiteljice, što je prvostupanjski sud pravilno zaključio. Stoga su žalbeni navodi tuženice u vezi sa zastarom potraživanja neosnovani.

19. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u ovom slučaju ugovorne odredbe) ništetni su od trenutka sklapanja, pa se pretpostavke za valjanost pravnog posla procjenjuju prema vremenu njegova nastanka. Prvostupanjski sud je stoga pravilno odredio da kamata teče od dana plaćanja naknada.

20. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su odredbe članka 9. i 11.3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, te da su temeljem članka 81. stavaka 1. i 2. ZZP-a nepoštene, a temeljem članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne, i da je na temelju tih ništetnih odredaba tužiteljica isplatila tuženici novčane iznose navedene u prvostupanjskoj presudi, čija visina nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio glavno potraživanje tužiteljice sa zakonskom zateznom kamatom.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena sukladno članku 154. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a. Pri tome je potrebno naglasiti da je trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku na ročištu za objavu presude bio nužan, obzirom da od trenutka objave presude teče rok za žalbu.

22. Stoga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženice odbijena kao neosnovana, a pobijana presudu potvrđena u cijelosti.

23. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspjela.

Slavonski Brod, 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak