Poslovni broj: P-5349/24-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja ĐK diplomirane pravnice Su-50/12 te punomoćnika tuženika ĆK diplomiranog pravnika Su-357/15, dana 27. studenog 2027. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33 isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3 svotu od 14.984,01 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 13.08.2025. godine navodi da je osiguranik tuženika ĐKR stradala u prometnoj nesreći dana 11.10.1988. godine te da je nesreću skrivio osiguranik tuženika BK upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka], a koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika.

2. Rješenjem tužitelja IN-633514 od 01.08.1997. godine priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu, invalidnost koja je uzrokovana štetnim događajem 40 % rješenjem tužitelja IN-6335145 od 01.10.1997. godine.

3. Dalje se navodi u tužbi da je u razdoblju od 01.09.2022. do 30.06.2025. godine tužitelj na ime invalidske mirovine osiguraniku ispalilo iznos od 37.460,02 EUR, a budući da štetni događaj utječe na ukupnu invalidnost sa 40 % to tužitelj na ime naknade štete potražuje iznos invalidske mirovine od 14.984,01 EUR. Tužitelj potražuje navedene iznose sukladno čl. 160 i 161 Zakona o mirovinskom osiguranju te predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da se priznaju činjenični navodi pod točkama I i II tužbe. U pogledu odgovornosti za naknadu štete, tuženik prvenstveno ističe da je u ovom predmetu riječ o regresnom zahtjevu HZMO-a protiv osiguratelja, a ne izvornog štetnika. Tuženik smatra da HZMO u ostvarenju svog regresnog zahtjeva nema svojstvo treće osoba u smislu odredbi ZOO-a, jer pojam „treće osobe“ obuhvaća samo neposrednog oštećenika i u iznimnim slučajevima članove njegove obitelji (u zahtjevima za naknadu štete zbog smrti i naročito teškog invaliditeta bliske osobe).

5. Sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, tužitelj ima pravo na naknadu štete samo od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, te se o odgovornosti tuženika u ovoj pravnoj stvari mora raspravljati u okviru pravila o krivnji. Teret dokaza svih pretpostavi odgovornosti za štetu i visine štete je na tužitelju. Obzirom tužitelj nije predložio adekvatne dokaze za utvrđivanje odgovornosti, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokaza.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije pravno utemeljen i neosnovan je u cijelosti, a što se obrazlaže slijedećim. Naime, tužitelj je svom osiguraniku ĐKR utvrdio pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 01.10.1997. godine, koji datum potom valja uzeti kao nastup štetnih posljedica štetnog događaja.

7. Obzirom je dakle šteta za tužitelja nastupila isplatom mirovine po rješenju od 01.10.1997 godine, na odnos između stranaka primjenjuju se potom odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu [Narodne novine 152/14] a koji u članku 27. propisuje; „[1] Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju.

[2] Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njene obitelji.

[3] Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Ukratko, tuženik smatra da kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je u konkretnom slučaju lex specialis, regulirano je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između invalidske(obiteljske) mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Da je za odluke u sporu koje pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a s obzirom na tuženika – osiguravajuće društvo u ovom predmetu, može se zaključiti i iz slijedećih odluka Vrhovnog suda RH kao i presude VTSRH koje se prilažu: Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. godine, Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021. godine, Revd 3715/2021-2 od 8. rujna 2021. godine, Rev-12/22 od 12.01.2022. godine, Rev-2140/2018 od 13.07.2022. godine i Pž-1065/21 od dana 08.02.2023. godine.

8. Tuženik ističe kako se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl.161 ZOMO kao lex specialis, te se ističe kako su se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja tj. kada je tužitelju nastala šteta isplatom invalidske mirovine ( NN 152/14), odnosno odredbe čl. 27 ZOOP. Obveza tuženika nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o osiguranju. Tuženik naglašava kako se u predmetnoj odredbi nedvojbeno i izričito navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela („razmjerni iznos mirovine“) radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period iz tužbe. Kako je nesporno da se invalidska mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, te u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 27. ZOOP- a.

9. Tuženik osporava visinu zahtjeva i zatraženi tijek zateznih kamata. Tuženik osporava da bi tužitelj platio utužene izdatke kao i da bi isprave tužitelja predstavljale javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a obzirom ih nije izdalo financijska institucija/tvrtka koja provodi plaćanje/novčanu transakciju. Obzirom tužitelj na okolnost stvarne štete i činjenice o plaćanju iste nije u tužbi predložio drugi dokaz, tuženik predlaže da sud odbije zahtjev tužitelja u cijelosti. Po mišljenju tuženika, zatezne kamate teku od dana donošenje prvostupanjske presude, budući se visina štete utvrđuje prema okolnostima u vrijeme donošenja sudske odluke( čl. 1089. st. 2. ZOO-a). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

10. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Prijavu o ozljedi na radu (list 3-5 spisa), zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka (list 6-7 spisa), rješenja tužitelja i obračun potraživanja (list 8-14 spisa), sudska praksa (list 22-43 spisa).

11. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

11. Uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu sud je utvrdio da je osiguranik tuženika ĐKR stradala u prometnoj nesreći dana 11.10.1988. godine te da je nesreću skrivio osiguranik tuženika BK upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka], a koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika. Rješenjem tužitelja IN-633514 od 01.08.1997. godine priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu, invalidnost koja je uzrokovana štetnim događajem 40 % rješenjem tužitelja IN- 6335145 od 01.10.1997. godine. U tom rješenju se izričito kao razlog invalidnosti spominje bolest i ozljeda na radu.

12. Zatim, sud je uvidom u tabelarni prikaz dostavljen od strane tužitelja utvrdio da je u razdoblju od 01.09.2022. do 30.06.2025. godine tužitelj na ime invalidske mirovine svom osiguraniku ispalilo iznos od 37.460,02 EUR, a budući da štetni događaj utječe na ukupnu invalidnost sa 40 % to tužitelj na ime naknade štete potražuje iznos invalidske mirovine od 14.984,01 EUR. Tužitelj potražuje navedene iznose temeljem čl. 160 i 161 Zakona o mirovinskom osiguranju te smatra da navedeni propis treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

13. Među strankama je sporno koje propise treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, a sukladno navodima iz tužbe i odgovora na tužbu.

14. Naime, tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbi čl. čl. 161 st. 2 Zakona o mirovinskom osiguranju dok tuženik navodi da je to pogrešno te da se navedena problematika treba rješavati primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu obzirom da se radi o ozljedi na radu do koje je došlo uslijed prometne nesreće sudara dva motorna vozila u pokretu.

15. Vezano uz ovo sporno pitanje sud upozorava da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 9. lipnja 2022. promijenjeno je pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno shvaćanje glasi:

"U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje obvezno je za sva vijeća i suce pojedince ovog suda sukladno odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20). Do promjene pravnog shvaćanja ovog suda došlo je zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u većem broju odluka (primjerice: odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i dr.)."

16. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

17. Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

18. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

19. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, sud smatra da tužitelj od tuženika kao društva za osiguranja, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

20. Kako je prema rješenju tužitelja ĐKR zbog ozljede na radu i bolesti određena invalidska mirovina, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbe članka 27. ZOOP-a. Budući da je iz podataka u spisu razvidno da je tužitelj svom osiguraniku ŽK u utuženom razdoblju isplatio mirovinu uslijed bolesti i ozljede na radu, odnosno invalidsku mirovinu je isplaćivao na temelju povrede (ozljede) na radu i bolesti, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Zbog navedenog razloga, tužitelj nije dokazao da trpi štetu, pa je ovaj sud utvrdio da tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.).

21. Zatim, iz samih navoda tužitelja u tužbi te tijekom postupka bilo je jesno vidljivo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev napravio sukladno odredbama čl. 161-170 ZMO-a, a da pri tom nije uzeo u obzir odredbu čl. 27. st. 1. ZOOP-a. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev utemeljio na pogrešnom materijalnom pravu zbog čega njegov tužbeni zahtjev nije osnovan.

22. Nadalje, tužitelj nije dostavio u spis sam obračun iz kojeg bi se moglo vidjeti kako je isti napravljen (od kojih elemenata) pa se taj obračun niti nije mogao ispitati bez provođenja financijskog vještačenja što tužitelj nije predložio. Stoga je stav ovog sud da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja pa da i iz ovog razloga valja odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U oba ova slučaja teret dokaza je sukladno čl. 219 i 221a ZPP-a bio na tužitelju, na što je tužitelj bio izričito upozoren na ročištu održanom dana 21.10.2025. godine, a ocjena ovog suda je da te bitne elemente tužitelj nije dokazao pa je stoga ovaj sud odbio njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

23. Pri zaključenju glavne rasprave stranke nisu zatražile naknadu parničnog troška pa sud o tome nije ni odlučivao.

24.Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 27. studenog 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku