Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž Ovr-515/2024-7

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Degusto d.o.o. Šibenik, Galešnica 16, Grebaštica, OIB: 33874312769, zastupan po Miji Milaković, odvjetnici iz Koprivnice protiv ovršenice CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom društvu Bartolić i Bartolić iz Zagreba, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbama ovršenice protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku pod posl. br. Ovr-544/2023 od 19. listopada 2023. i pod posl. br. Ovr-544/2023 od 02. kolovoza 2024., dana 27. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovršenice od 06. studenog 2023. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Šibeniku pod posl. br. Ovr-544/2023 od 19. listopada 2023.

II. Odbija se žalba ovršenice od 19.08.2024 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Šibeniku pod posl. br. Ovr-544/2023 od 02. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem od 19.10.2023. u toč. I) izreke odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe, dok je toč. II) izreke nalaženo Financijskoj agenciji, Regionalni centar Split da nastavi s provođenjem elektroničkih javnih dražbi u svrhu prodaje nekretnine.

2. Također pobijanim rješenjem od 02.08.2024. odbijen je prijedlog ovršenice za odgodom ovrhe kao neosnovan.

3. Protiv citiranih rješenja od 19.10.2023. i 02.08.2024. žalbe je pravovremeno podnijela ovršenica iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), a koji propis se primjenjuje temeljem odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ( NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje OZ ).

4. U navedenim žalbama ovršenica u bitnom navodi da pobijana rješenja nisu osnovana na zakonu, da predmetna nekretnina na kojoj je određena ovrha predstavlja njenu jedinu nekretninu potrebnu za stanovanje nje i njene obitelji ( sina DJ i unuka ) slijedom čega da je mogućnost ovrhe sukladno odredbi čl. 75. OZ-a ograničena jer bi provedbom rješenja o ovrsi na nekretnini za nju nastala teška i nenadoknadiva šteta. Navodi da u rješenju o ovrsi nije točno utvrđena visina dugovanja, da se radi o provedbi ovrhe na ispravi koja nije ovršna i o naplati zastarjele tražbine, dok da ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe u smislu Direktive Vijeća 93/13 EEZ o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, a u svezi čega da je pred Općinskim sudom u Šibeniku ustala tužbom u predmetu pod posl. br. P-379/21 u kojem da još nije donijeta odluka. Predlaže prihvatiti žalbe i preinačiti pobijana prvostupanjska rješenje, te odgoditi ovrhu.

5. Odgovori na žalbe nisu podnijet.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Predmet ovog postupka je provođenje ovrhe na nekretnini ovršenice upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] ZGR, u naravi KUĆA I DVOR površine 441 m2 k. o. [katastarska općina] i to zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja određene ovršnom ispravom – pravomoćnom i ovršnim rješenjima o osiguranju Općinskog suda u Šibeniku pod posl. br. I-2011/94 od 09.11.1994. i posl. br. I-953/95 od 30.03.1995. u iznosu od 199.156,32 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Donoseći pobijana rješenja od 19.10.2023. i 02.08.2024. kojima su u dva navrata odbijeni prijedlozi ovršenice za odgodom ovrhe prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je dana 11.06.2019. donijeto rješenje o ovrsi pod posl. br. Ovr-303/19 kojim je određena ovrha na nekretnini ovršenika, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] ZGR, u naravi KUĆA I DVOR, površine 441 m2 k. o. [katastarska općina] zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom,

- da je ovršenica predložila odgodu ovršnog postupka,

- da se ovrhovoditelj usprotivio prijedlogu za odgodu ovrhe,

- da prisilno ispunjenje potraživanja ovrhovoditelja koje je određeno u skladu i u granicama utvrđenom u ovršnoj ispravi, samo po sebi nikako ne ukazuje na nastup nenadoknadive štete bez obzira koliko ono doista bilo tegobno,

- da ovršenica svojim paušalnim i ničim potkrijepljenim tvrdnjama nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, niti da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje,

- da gubitak vlastite nekretnine za stanovanje ne predstavlja sam po sebi razlog za nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete jer se nužni stambeni prostor može osigurati i na druge načine osim vlasništvom,

- da podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ne sprečava provedbu ovrhe niti namirenje ovrhovoditeljeve tražbine jer nisu kumulativno ispunjeni taksativno OZ-om propisani uvjeti za odgodu ovrhe,

- da je u konkretnom slučaju pravni prednik ovršenice temeljem rješenja pod posl. br. I-2011/94 od 09.11.1994. i pos.br. I-953/95 od 30.03.1995. slobodnom voljom ugovorio da se kredit može osigurati predmetnom nekretninom kao instrumentom osiguranja i to sklopljenim Sporazumom pred Općinskim sudom u Šibeniku sa ranijim ovrhovoditeljem Jadranskom bankom d.d.

- da je time prednik ovršenice dobrovoljno koristio svoj dom kao instrument osiguranja kredita, te je na taj način pristao da, u slučaju neisplate, vjerovnik može naplatiti dug prodajom njegove kuće,

- da obzirom se ovršeničin pravni prednik gore citiranim Sporazumom izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom nekretnine koja je premet ovog ovršnog postupka, to da je njeno pozivanje na pravo na dom u ovom slučaju neprihvatljivo,

- da se žalbeni navodi ovršenice o narušenoj pravičnoj ravnoteži temeljem čl. 80. b OZ-a ne ocjenjuju primjenom čl. 80. b st. 3. OZ-a kada je na nekretnini upisano založno pravo,

- da pozivanje ovršenice na praksu koja se odnosi na potrošačke ugovore o kreditu nije osnovano jer se u konkretnom slučaju uopće ne radi o potrošačkim kreditima, obzirom da su isti dani DJ u okviru profesionalne djelatnosti, kao ribaru i to za svrhu izgradnje i opremanje ribarskog broda, dakle u komercijalne svrhe,

- da nije osnovan niti navod ovršenice da ovršna isprava nije prošla sudsku kontrolu jer da je odbijena njena žalba protiv rješenje o ovrsi,

- da je svrha ovršnog postupka na nekretninama prodaja nekretnine ovršenika po zakonom propisanim uvjetima i namirenje ovrhovoditelja iz vrijednosti ostvaren prodajom tih nekretnina, a postupak radi namirenja ove tražbine da traje još od 2004.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pobijanim odlukama odbija prijedlog ovršenice za odgodom ovrhe.

10. Ispitujući pobijane odluke i postupak koji im je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Također je pravilno sud prvog stupnja u konkretnom slučaju primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 65. OZ-a kada je odbio prijedloge za odgodu ovrhe.

12. Prema odredbi čl. 65. st. 1. OZ-a sud prvog stupnja može, na prijedlog ovršenika, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomično odgoditi ovrhu, ako je ispunjena i jedna od pretpostavki iz čl. 65. st. 1. toč. 1. do 11. OZ-a.

13. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene kumulativne pretpostavke za odgodu ovrhe, budući da ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu iz čl. 65. st. 1. OZ-a, a na čemu temelji svoj prijedlog za odgodu.

14. Naime, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta koju ovršenik mora učiniti vjerojatnom kad predlaže odgodu ovrhe ne može biti šteta koja bi po samom tijeku ovršnog postupka nastala, već se mora raditi o vjerojatnosti štete u većem opsegu. U konkretnom slučaju nedvojbeno ovršenica provedbom ovrhe u ovom postupku trpi štetu budući da je ovršni postupak sam po sebi tegoban za ovršenika, te tijekom istog valja paziti na njegovo dostojanstvo i prava ( čl. 6. OZ-a ) i da gubitak nekretnine zasigurno predstavlja štetu, ali se radi o šteti koja nastupa kao nužna posljedica svakog postupka ovrhe i koja kao takva ne može biti zapreka i razlog za sprječavanje legitimnog interesa ovrhovoditelja da u postupku koji je po zakonu hitan ( čl. 13. OZ-a ) namiri svoju tražbinu.

15. Dakle, unatoč nastanku moguće štete za ovršenika provedbom ovrhe, te unatoč zaštiti njegovog prava i dostojanstva, provedba ovršnog postupka je nužna u svrhu prisilnog ostvarenja predmetne tražbine jer ovršenik nije postupao po ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha. U tom kontekstu gubitak stambenog prostora nije sam po sebi dostatan za utvrđenje vjerojatnosti da će ovršenica pretrpjeti nenadoknadivu štetu, jer se u tome slučaju ovrha na nekretnini u kojoj netko živi uopće ne bi mogla provesti. Stoga niti po stavu ovog suda nisu ispunjene pretpostavke osnovom kojih bi valjalo udovoljiti prijedlogu ovršenice.

16. Nadalje odredbom čl. 77. st. 1. OZ-a propisano je da ako je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge iz čl. 75. st. 1. i čl. 76. st. 1. ovoga Zakona, te na druge odredbe ovoga Zakona o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe, osim na odredbe čl. 4. st. 4., 5. i 6. tog zakona.

17. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je pravo ovršenika pozivati se na pravo na dom ograničeno u slučaju kada je na nekretnini koja je predmet ovrhe zasnovano dobrovoljno založno pravo.

18. Stoga suprotno žalbenim navodima, a cijeneći činjenicu da je u konkretnom slučaju prednik ovršenice dobrovoljno pristao na zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini, odnosno dao suglasnost da za slučaj neisplate tražbine vjerovnik može provesti prisilnu ovrhu na založenoj nekretnini radi naplate svoje tražbine, to se ovršenica ne može osnovano protiviti ovrsi pozivom na odredbu čl. 75. OZ-a, odnosno prava na dom iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe ( NN, Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10) jer je predmetna ovrha, odnosno prodaja nekretnine posljedica neispunjavanja njegovih ugovornih obveza, a na koju je izričito pristao zasnivanjem založenog prava kao instrumenta osiguranja.

19. Također iz istih razloga, odnosno činjenice postojanja založnog prava na nekretnini koja je predmet ovrhe dobrovoljnim raspolaganjem od strane prednika ovršenika radi osiguranja predmetne tražbine nije osnovan niti prigovor ovršenice u svezi narušene pravične ravnoteže iz čl. 80. b OZ-a.

20. Valja istaknuti da iz stanja u spisu proizlazi da je ovršenica u konkretnom slučaju podnijela tužbu radi proglašenja nedopuštenom predmetne ovrhe, međutim navedeno ne predstavlja razlog za odgodom ovrhe kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud iz razloga što ovršenica nije dokazala postojanje druge potrebne, kumulativne pretpostavke za odgodom ovrhe, odnosno da bi provođenjem ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu s obzirom da se provođenje ovrhe na nekretnini koja je dobrovoljno založena radi osiguranja tražbine ovrhovoditelja kao vjerovnika, ne može smatrati takvom vrstom nenadoknadive štete, već je to redovita posljedica provođenja ovrhe na založenim nekretninama.

21. Nadalje, suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju nije ispunjena niti pretpostavka za odgodom ovrhe iz čl. 65. st. 1. toč. 11. OZ-a jer u konkretnom slučaju ovrha nije određena na temelju ovršne javnobilježničke isprave koja bi potjecala iz ugovora kojeg je zaključio potrošač.

22. Naime, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru iz razloga što iz sadržaja predmetnih ugovora proizlazi da su isti zaključeni u komercijalne svrhe, obzirom da se radilo o Ugovoru o investicijskom kreditu br. [broj kredita] od 13.05.1994. za izgradnju ribarskog broda i Ugovoru o investicijskom kreditu br. [broj kredita] od 27.03.1995. za opremanje ribarskog broda, a koji su zaključeni između DJ kao ribara i Jadranske banke d.d. Šibenik.

23. Pored toga navedeni predmetni Ugovori o investicijskom kreditu, kao i Sporazumi o zasnivanju založenog prava zaključeni su 1994. i 1995., odnosno prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) što znači da se navedeni zakon ne primjenjuje na iste. Štoviše odredbe Direktive 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirane su u nacionalno zakonodavstvo tek 2012. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 78/12 ), te se od tada primjenjuju kao nacionalni propis.

24. Valja istaknuti da se na pravne odnose potrošača i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska RH u EU ( 2013. ), a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo EU, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu EU i njene sveopće pravne stečevine, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

25. Međutim u konkretnom slučaju su predmetni Ugovori o investicijskom kreditu, kao i Sporazumi o zasnivanju založenog prava zaključeni su 1994. i 1995., odnosno prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača i prije implementacije Direktive 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) u nacionalno zakonodavstvo, te konačno i prije primjene Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2005. zaključenog između RH i EU, pa su za navedene pravne odnose mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima kao općeg nacionalnog propisa ( NN 53/91).

26. Upravo pozivom na odredbe navedenog Zakona o obveznim odnosima ( NN 53/91) ovršenica je i podnijela tužbu radi proglašenja nedopuštenom predmetne ovrhe ( list 71-73 spisa ), a što ne predstavlja razlog za odgodom ovrhe kako je naprijed iznijeto.

27. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pozivanje ovršenice na praksu koja se odnosi na potrošačke ugovore o kreditu u konkretnom slučaju nije osnovano.

28. Obzirom na navedeno primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I) i II) izreke ovog rješenja.

U Rijeci, 27. studenog 2025.

SUTKINJA:

Iva Smokvina Dadasović