Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-70/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Rikard Perković i Sanja Perković, odvjetnici u Zadru, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci od 14. studenog 2024. broj P-295/2021-27, u sjednici vijeća 27. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci od 14. studenog 2024. broj P-295/2021-27:
- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da postoji tražbina tužiteljice za isplatu zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:
- na iznos od 37,40 € od 11. veljače 2008.
- na iznos od 45,70 € od 20. ožujka 2008.
- na iznos od 41,57 € od 7. travnja 2008.
- na iznos od 30,84 € od 6. svibnja 2008.
- na iznos od 32,75 € od 4. lipnja 2008.
- na iznos od 31,32 € od 8. srpnja 2008.
- na iznos od 30,83 € od 1. kolovoza 2008.
- na iznos od 30,83 € od 3. rujna 2008.
- na iznos od 12,17 € od 8. listopada 2008.
- na iznos od 56,83 € od 7. studenog 2008.
- na iznos od 48,49 € od 5. prosinca 2008.
- na iznos od 67,43 € od 9. siječnja 2009.
- na iznos od 72,89 € od 9. veljače 2009.
- na iznos od 78,33 € od 6. ožujka 2009.
- na iznos od 39,71 € od 8. travnja 2009.
- na iznos od 89,54 € od 9. svibnja 2009.
- na iznos od 84,29 € od 9. lipnja 2009.
- na iznos od 83,41 € od 6. srpnja 2009.
- na iznos od 82,18 € od 6. kolovoza 2009.
- na iznos od 85,84 € od 9. rujna 2009.
- na iznos od 81,54 € od 7. listopada 2009.
- na iznos od 82,69 € od 9. studenog 2009.
- na iznos od 83,32 € od 10. prosinca 2009.
- na iznos od 91,47 € od 7. siječnja 2010.
- na iznos od 97,79 € od 8. veljače 2010.
- na iznos od 97,20 € od 8. ožujka 2010.
- na iznos od 106,98 € od 9. travnja 2010.
- na iznos od 113,09 € od 7. svibnja 2010.
- na iznos od 119,78 € od 8. lipnja 2010.
- na iznos od 135,18 € od 7. srpnja 2010.
- na iznos od 121,34 € od 9. kolovoza 2010.
- na iznos od 160,08 € od 8. rujna 2010.
- na iznos od 143,87 € od 7. listopada 2010.
- na iznos od 114,16 € od 5. studenog 2010.
- na iznos od 140,92 € od 6. prosinca 2010.
- na iznos od 165,83 € od 4. siječnja 2011.
- na iznos od 145,89 € od 9. veljače 2011.
- na iznos od 150,95 € od 4. ožujka 2011.
- na iznos od 141,73 € od 4. travnja 2011.
- na iznos od 151,64 € od 5. svibnja 2011.
- na iznos od 159,22 € od 7. lipnja 2011.
- na iznos od 163,88 € od 8. srpnja 2011.
- na iznos od 216,77 € od 8. kolovoza 2011.
- na iznos od 170,22 € od 7. rujna 2011.
- na iznos od 163,96 € od 5. listopada 2011.
- na iznos od 137,73 € od 7. studenog 2011.
- na iznos od 131,53 € od 6. prosinca 2011.
- na iznos od 141,14 € od 9. siječnja 2012.
- na iznos od 147,62 € od 9. veljače 2012.
- na iznos od 148,61 € od 9. ožujka 2012.
- na iznos od 144,71 € od 6. travnja 2012.
- na iznos od 146,86 € od 10. svibnja 2012.
- na iznos od 150,85 € od 8. lipnja 2012.
- na iznos od 145,95 € od 5. srpnja 2012.
- na iznos od 146,47 € od 10. kolovoza 2012.
- na iznos od 138,07 € od 11. rujna 2012.
- na iznos od 139,06 € od 3. listopada 2012.
- na iznos od 146,73 € od 8. studenog 2012.
- na iznos od 145,11 € od 4. prosinca 2012.
- na iznos od 147,45 € od 9. siječnja 2013.
- na iznos od 138,66 € od 7. veljače 2013.
- na iznos od 141,81 € od 6. ožujka 2013.
- na iznos od 147,87 € od 5. travnja 2013.
- na iznos od 139,94 € od 7. svibnja 2013.
- na iznos od 132,25 € od 7. lipnja 2013.
- na iznos od 130,88 € od 8. srpnja 2013.
- na iznos od 134,34 € od 9. kolovoza 2013.
- na iznos od 136,02 € od 6. rujna 2013.
- na iznos od 142,09 € od 10. listopada 2013.
- na iznos od 141,25 € od 5. studenog 2013.
- na iznos od 145,40 € od 10. prosinca 2013.
- na iznos od 139,72 € od 9. siječnja 2014.
- na iznos od 123,34 € od 6. veljače 2014.
- na iznos od 124,64 € od 7. ožujka 2014.
- na iznos od 123,03 € od 9. travnja 2014.
- na iznos od 120,91 € od 9. svibnja 2014.
- na iznos od 120,30 € od 10. lipnja 2014.
- na iznos od 122,33 € od 10. srpnja 2014.
- na iznos od 126,07 € od 11. kolovoza 2014.
- na iznos od 127,44 € od 10. rujna 2014.
- na iznos od 126,56 € od 9. listopada 2014.
- na iznos od 130,50 € od 10. studenog 2014.
- na iznos od 131,79 € od 8. prosinca 2014.
- na iznos od 131,25 € od 7. siječnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 4. veljače 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. ožujka 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. travnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 14. svibnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 2. lipnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. srpnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. kolovoza 2015.
- na iznos od 132,29 € od 18. rujna 2015.
pa do 29. rujna 2015.
- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da postoji tražbina tužiteljice za isplatu iznosa od 15.712,72 EUR i zateznih kamata na pojedinačno navedene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate i odbija zahtjev u tom dijelu
- potvrđuje pod toč. III. izreke kojom je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženice u iznosu od 1.686,44 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene novčane iznose
- potvrđuje pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu kako slijedi:
- na iznos od 37,40 € od 11. veljače 2008.
- na iznos od 45,70 € od 20. ožujka 2008.
- na iznos od 41,57 € od 7. travnja 2008.
- na iznos od 30,84 € od 6. svibnja 2008.
- na iznos od 32,75 € od 4. lipnja 2008.
- na iznos od 31,32 € od 8. srpnja 2008.
- na iznos od 30,83 € od 1. kolovoza 2008.
- na iznos od 30,83 € od 3. rujna 2008.
- na iznos od 12,17 € od 8. listopada 2008.
- na iznos od 56,83 € od 7. studenog 2008.
- na iznos od 48,49 € od 5. prosinca 2008.
- na iznos od 67,43 € od 9. siječnja 2009.
- na iznos od 72,89 € od 9. veljače 2009.
- na iznos od 78,33 € od 6. ožujka 2009.
- na iznos od 39,71 € od 8. travnja 2009.
- na iznos od 89,54 € od 9. svibnja 2009.
- na iznos od 84,29 € od 9. lipnja 2009.
- na iznos od 83,41 € od 6. srpnja 2009.
- na iznos od 82,18 € od 6. kolovoza 2009.
- na iznos od 85,84 € od 9. rujna 2009.
- na iznos od 81,54 € od 7. listopada 2009.
- na iznos od 82,69 € od 9. studenog 2009.
- na iznos od 83,32 € od 10. prosinca 2009.
- na iznos od 91,47 € od 7. siječnja 2010.
- na iznos od 97,79 € od 8. veljače 2010.
- na iznos od 97,20 € od 8. ožujka 2010.
- na iznos od 106,98 € od 9. travnja 2010.
- na iznos od 113,09 € od 7. svibnja 2010.
- na iznos od 119,78 € od 8. lipnja 2010.
- na iznos od 135,18 € od 7. srpnja 2010.
- na iznos od 121,34 € od 9. kolovoza 2010.
- na iznos od 160,08 € od 8. rujna 2010.
- na iznos od 143,87 € od 7. listopada 2010.
- na iznos od 114,16 € od 5. studenog 2010.
- na iznos od 140,92 € od 6. prosinca 2010.
- na iznos od 165,83 € od 4. siječnja 2011.
- na iznos od 145,89 € od 9. veljače 2011.
- na iznos od 150,95 € od 4. ožujka 2011.
- na iznos od 141,73 € od 4. travnja 2011.
- na iznos od 151,64 € od 5. svibnja 2011.
- na iznos od 159,22 € od 7. lipnja 2011.
- na iznos od 163,88 € od 8. srpnja 2011.
- na iznos od 216,77 € od 8. kolovoza 2011.
- na iznos od 170,22 € od 7. rujna 2011.
- na iznos od 163,96 € od 5. listopada 2011.
- na iznos od 137,73 € od 7. studenog 2011.
- na iznos od 131,53 € od 6. prosinca 2011.
- na iznos od 141,14 € od 9. siječnja 2012.
- na iznos od 147,62 € od 9. veljače 2012.
- na iznos od 148,61 € od 9. ožujka 2012.
- na iznos od 144,71 € od 6. travnja 2012.
- na iznos od 146,86 € od 10. svibnja 2012.
- na iznos od 150,85 € od 8. lipnja 2012.
- na iznos od 145,95 € od 5. srpnja 2012.
- na iznos od 146,47 € od 10. kolovoza 2012.
- na iznos od 138,07 € od 11. rujna 2012.
- na iznos od 139,06 € od 3. listopada 2012.
- na iznos od 146,73 € od 8. studenog 2012.
- na iznos od 145,11 € od 4. prosinca 2012.
- na iznos od 147,45 € od 9. siječnja 2013.
- na iznos od 138,66 € od 7. veljače 2013.
- na iznos od 141,81 € od 6. ožujka 2013.
- na iznos od 147,87 € od 5. travnja 2013.
- na iznos od 139,94 € od 7. svibnja 2013.
- na iznos od 132,25 € od 7. lipnja 2013.
- na iznos od 130,88 € od 8. srpnja 2013.
- na iznos od 134,34 € od 9. kolovoza 2013.
- na iznos od 136,02 € od 6. rujna 2013.
- na iznos od 142,09 € od 10. listopada 2013.
- na iznos od 141,25 € od 5. studenog 2013.
- na iznos od 106,34 € od 11. prosinca 2013.
- na iznos od 139,72 € od 9. siječnja 2014.
- na iznos od 123,34 € od 6. veljače 2014.
- na iznos od 124,64 € od 7. ožujka 2014.
- na iznos od 123,03 € od 9. travnja 2014.
- na iznos od 120,91 € od 9. svibnja 2014.
- na iznos od 120,30 € od 10. lipnja 2014.
- na iznos od 122,33 € od 10. srpnja 2014.
- na iznos od 126,07 € od 11. kolovoza 2014.
- na iznos od 127,44 € od 10. rujna 2014.
- na iznos od 126,56 € od 9. listopada 2014.
- na iznos od 130,50 € od 10. studenog 2014.
- na iznos od 131,79 € od 8. prosinca 2014.
- na iznos od 131,25 € od 7. siječnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 4. veljače 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. ožujka 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. travnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 14. svibnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 2. lipnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. srpnja 2015.
- na iznos od 132,29 € od 13. kolovoza 2015.
- na iznos od 132,29 € od 18. rujna 2015.
pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana
- preinačuje pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 15.673,66 EUR i zateznu kamatu na pojedinačno navedene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate i odbija zahtjev u tom dijelu.
r i j e š i o j e
I. Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tuženice te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci od 14. studenog 2024. broj P-295/2021-27:
- potvrđuje pod toč. II. izreke rješenja kojom je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva
- preinačuje pod toč. V. izreke presude i rješava:
Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.
III. Nepobijane toč. II. izreke presude i toč. I. izreke rješenja ostaju neizmijenjene.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženici radi isplate novčanog iznosa od 15.712,72 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. II. izreke utvrđeno je da postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici radi isplate iznosa od 39,06 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici radi isplate iznosa od 1.686,44 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. IV. izreke međusobno su prebijene tražbina tužiteljice iz toč. I. presude i tražbina tuženice iz toč. II. izreke presude te je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 15.673,66 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, dok je pod toč. V. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.018,98 EUR sa zateznom kamatom od 14. studenog 2024. do isplate. Rješenjem pod toč. I. izreke nije dopušteno povećanje tužbenog zahtjeva postavljanjem zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 8.1., čl. 8.2., dijela čl. 3. i čl. 7. st. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103653368 potvrđenog kod javnog bilježnika Tanje Ferenc u Poreču 21. kolovoza 2007. pod brojem OV-9508/08, dok je pod toč. II. izreke rješenja dopušteno povećanje kondemnatornog dijela zahtjeva tužiteljice u podnesku od 25. rujna 2024. s prvotno utuženog iznosa od 11.004,74 EUR na iznos od 15.712,72 EUR (za iznos od 4.707,98 EUR).
2. Navedenu presudu i rješenje pod toč. I., III., IV. i V. izreke presude te pod toč. II. izreke rješenja pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i rješenje sukladno žalbenim navodima, odnosno ukinuti presudu i rješenje u pobijanim dijelovima i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.
4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.
5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužiteljice za isplatu iznosa od 15.712,72 EUR s osnova nepoštenih ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, te istaknutog prigovora radi prijeboja tuženice u visini tražbine koju tužiteljica nije platila radi niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice i djelomične osnovanosti prigovora radi prijeboja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:
- da je temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103653368 koji je sklopljen između stranaka 20. kolovoza 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita stambeni kredit u iznosu od 126.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s ugovorenom otplatom u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 625,57 CHF koji se obračunavaju prema srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća svakog anuiteta, dakle ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu) i s promjenjivom kamatom sukladno važećim odlukama tuženice koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,750% godišnje (čl. 8. Ugovora o kreditu), da se kamatna stopa i tečaj CHF mijenjao na štetu tužiteljice, te da se radi o potrošačkom ugovoru jer je kredit podignut radi kupnje stana u stambene svrhe
- da je 4. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653368 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15 (u daljnjem tekstu: Aneks Ugovora o kreditu)
- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. za koje je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužiteljici ostale nerazumljive, što potvrđuje iskaz tužiteljice u kojem navodi da joj službenica tuženice nije dala informacije u vezi načina promjene kamatne stope niti rizika primjene valutne klauzule CHF, već joj je bilo rečeno da je valuta CHF stabilna i da je s obzirom na visinu kamatne stope ta vrsta kredita "najpovoljnija za njih i na tržištu", a da su sporne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa su kao takve ništetne
- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamate i tečaja CHF s obzirom da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, pa kako je tužba podnesena 6. lipnja 2019. to nije osnovan prigovor tuženice o zastari utuženog potraživanja jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) od pravomoćnosti presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a u pogledu povišenog dijela zahtjeva zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe uvažavajući pravno shvaćanje VSRH od 27. svibnja 2024.
- da je nalazom vještakinje za financije i bankarstvo dipl. oec. MŽO (opisan pod toč. 5. obrazloženja) utvrđeno da pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi 1.753,25 EUR, a da pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita iznosi 9.099,49 EUR, da razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 4.916,27 EUR i za koji iznos nije umanjena glavnica u provedenom postupku konverzije te da razlika kamate koju bi tužiteljica platila da je u utuženom razdoblju primjenjivana početno ugovorena kamatna stopa (u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža stopa od početno ugovorene) iznosi 1.725,50 EUR
- da su stranke prihvatile nalaz i mišljenje vještakinje i da je sud isti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno nalogu suda, te je tužiteljica u podnesku od 25. rujna 2024. odredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještakinje na način da je uz zahtjev za isplatu postavila i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu koje se odnose na način promjene kamatne stope i ispunjenje kreditne uz valutnu klauzulu u CHF, a da je tuženica sukladno nalazu vještakinje odredila prigovor radi prijeboja te se usprotivila preinaci tužbe tužiteljice u vidu povećanja tužbenog zahtjeva za isplatu od 4.707,98 EUR (s početno utuženog iznosa od 11.004,74 EUR na iznos od 15.712,72 EUR) i postavljanju novog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti
- da je sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 4.707,98 EUR primjenom čl. 190. st. 2. ZPP jer je tužiteljica bila u mogućnosti konačno odrediti tužbeni zahtjev tek nakon provedenog vještačenja, a povišeni dio zahtjeva proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove, uvažavajući i Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predstavnika VSRH od 26. studenog 2021. broj Su-IV-162/2021, o čemu je odlučeno pod toč. II. izreke rješenja, dok nije dopustio preinaku tužbe postavljanjem zahtjeva za utvrđenje ništetnosti jer je tužiteljica isti postavila tek u podnesku od 25. rujna 2024. nakon što je zaključen prethodni postupak (2. svibnja 2024.), a za prihvaćanje preinake tužbe u tom dijelu nisu ispunjene pretpostavke za primjenu izuzetka propisanog u čl. 190. st. 2. u vezi st. 1. ZPP, o čemu je odlučeno pod toč. I. izreke rješenja
- da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZID ZPK 102/15 tužiteljica nije izgubila pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba iz osnovnog Ugovora o kreditu o čemu se izjasnio VSRH u rješenju od 8. studenog 2022. broj Rev-1096/2022-2, kao i da tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne o čemu se VSRH izjasnio u odluci od 12. veljače 2019. broj Rev-2868/2018, te od 26. svibnja 2020. broj Rev-18/2018, uvažavajući u prilog navedenom i odluke Suda Europske unije donesene u predmetima broj C-596/15 i C-597/15, C-118/17, C-452/18
- da je osnovan prigovor radi prijeboja tuženice u visini tražbine koja joj nije isplaćena kada je odlukom tuženice smanjena kamatna stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od 1. listopada 2011. do 31. prosinca 2013. u ukupnom iznosu od 39,06 EUR (radi tzv. potplate kamate), dok nije osnovan prigovor radi prijeboja u visini tražbine koja joj nije isplaćena radi smanjenja kamatne stope u razdoblju od 1. siječnja 2014. nadalje kada je kamatna stopa smanjena temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 143/13.),
na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje kao o prethodnom pitanju da su odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF ništetne ugovorne odredbe pa tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) pa je utvrdio da postoji potraživanje tužiteljice u iznosu od 15.712,72 EUR EUR sa zateznom kamatom (toč. I. izreke presude), dok je vezano uz prigovor radi prijeboja tuženice sud utvrdio da postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici s osnova manje plaćene kamate za razdoblje kada je odlukom tuženice kamatna stopa smanjena u iznosu od 39,06 EUR sa zateznom kamatom (toč. II. izreke) dok je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženice s osnova promjene kamatne stope kada je kamata smanjena temeljem zakona u iznosu od 1.686,44 EUR sa zateznom kamatom (toč. III. izreke). Potraživanje tužiteljice (toč. I. izreke) i potraživanje tuženice (toč. II. izreke) sud je prebio toč. IV. izreke te je naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 15.673,66 EUR sa zateznom kamatom. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod toč. V. izreke primjenom čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP.
6. U žalbi tuženica navodi da prvostupanjski sud nije imao u vidu da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Aneks Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti, kao i da je odlukom potvrđeno da je „slučaj CHF“ u RH poseban u odnosu na slučaj M (C- 118/17) i na predmet C-19/20. Osim toga VSRH je u oglednom postupku zauzeo pravno shvaćanje da uslijed sklapanja aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje jer je stvorena nova pravna osnova temeljem koje su sve preplate iskorištene za namirenje kredita u EUR pa ne postoji pravo na daljnju restituciju. Osporava da su bile ispunjene pretpostavke za preinaku tužbe povišenjem zahtjeva u podnesku od 25. rujna 2024. i da je za povišeni iznos pogrešno ocijenjen prigovor zastare smatrajući da se zastara računa od 30. rujna 2015., kao dana kada je izvršena konverzija, pa je do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Tvrdi da je sud propustio pravilno ocijeniti izvedene personalne dokaze i dokumentaciju pa tuženici nije pružena prilika oboriti zakonsku presumpciju i dokazati da je tužiteljica bila informirana o spornim ugovornim odredbama. Ukazuje da izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje sve uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno iz nalaza vještakinje da su svi plaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom provedbe konverzije i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Osporava ocjenu prigovora zastare, prava na zateznu kamatu iz razloga što se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, te ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja iz razloga jer je uštedom koju je tužiteljica ostvarila plaćanjem niže kamate od početno ugovorene ista stekla korist jer je dio imovine tuženice prešao u imovinu tužiteljice na temelju osnove koja je naknadno otpala. Radi svega navedenog smatra da je sud počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. S obzirom da tuženica pobija presudu i rješenje pod toč. I., III., IV. i V. izreke presude i pod toč. II. izreke rješenja, to je ovaj sud utvrdio da toč. II. izreke presude i toč. I. izreke rješenja ostaju neizmijenjene ( čl. 365. st. 1. ZPP).
8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužiteljica bila informirana o spornim odredbama ugovornih odredaba u postupku pregovaranja/sklapanja Ugovora o kreditu. Prvostupanjska presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer je sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužiteljice i prigovoru radi prijeboja tuženice.
9. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužiteljice djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.
10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju koji ovisi promjena kamatne stope, da su ugovorne odredbe iz čl. 7. i 8. formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07) i kao takvo ništetno primjenom čl. 102. st. 1. ZZP/07, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava sud ocijenio ništetnost navedenih ugovornih odredaba odlučujući kao o prethodnom pitanju o kojem ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva za isplatu.
10.1. S tim u vezi, kao i u vezi istaknute bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).
10.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka (odustala je od njihovog saslušanja), dok je dokumentacija na koju se poziva u žalbi bila predmetom analize i ocjene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa i nije podobno dokazno sredstvo za dokazivanje da su u svakom pojedinačnom slučaju vođeni pregovori, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba (kao o prethodnom pitanju) pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i PŽ-Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.
11. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužiteljicu kao potrošača.
12. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.
13. Nakon što je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 8. Ugovora o kreditu niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom da su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07.
14. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. U konkretnom slučaju nalazom vještakinje je potvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i da su u obračun konverzije uzeti svi iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
15. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.
16. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos radi promjene kamatne stope od 1.753,25 EUR i radi tečajne razlike od 9.099,49 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove.
16.1. S obzirom da je način izračuna konverzije izričito propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 4.916,27 EUR, koji je vještakinja obračunala usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015., dakle izračunom koji nije u skladu s citiranom zakonskom odredbom, nije u imovini tuženice radi čega tužiteljica nema pravo na isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO pa je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava pod toč. I. izreke utvrdio da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženici u iznosu od 15.712,72 EUR.
17. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:
"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
18. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. u skladu s nalazom vještakinje i postavljenim tužbenim zahtjevom, pa je i pravilnom primjenom materijalnog prava osnovano usvojen zahtjev pod toč. I. kojim je utvrđeno da postoji osnovana tražbina tužiteljice prema tuženici za isplatu zatezne kamate za pojedinačno određene novčane iznose od dana kada su plaćeni pa do 29. rujna 2015.
19. Posljedično svemu navedenom, kao i činjenici da tužiteljica ne pobija presudu pod toč. II. izreke kojom je usvojen prigovor radi prijeboja tuženice i utvrđeno da postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 39,06 EUR sa zateznom kamatom, to je prebijanjem tražbina stranaka utvrđenih pod toč. I. i II. izreke (pod toč. IV. izreke presude) pravilno naloženo tuženici isplatiti zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose, dok je pogrešnom primjenom materijalnog prava naloženo joj isplatiti tužiteljici iznos od 15.673,66 EUR.
20. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dopustio preinaku tužbe pod toč. II. izreke rješenja i kada je utvrdio da ne postoji tražbina tuženice prema tužiteljici s osnova promjene kamatne stope za razdoblje od 1. siječnja 2014. pa nadalje kada je kamata obračunata po nižoj stopi od početno ugovorene kamatne stope pod toč. III. izreke presude, nisu osnovane.
20.1. Sud je dopustio preinaku tužbe povišenjem zahtjeva nakon provedenog vještačenja pravilnom primjenom čl. 190. st. 2. u vezi st. 1. ZPP jer je tužiteljica nakon provedenog vještačenja bila u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev u pogledu visine, a kako je povišenje zahtjeva temeljeno je na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (obeštećenju na temelju nepoštenih ugovornih odredaba) to je uvažavajući pravno shvaćanje VSRH od 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ pravilno ocijenio prigovor zastare. Međutim, kako tužiteljica nama pravo na isplatu zatezne kamate na iznos od 4.916,27 EUR (s osnova razlike glavnice), to žalbeni navodi tuženice kojima ustraje u protivljenju preinaci tužbe i prigovoru zastare nisu niti pravno relevantni.
20.2. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ustraje u tvrdnji da ima osnovano potraživanje tzv. potplaćenih kamata za razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamate i da je tužiteljica „uštedom koju je ostvarila plaćanjem niže kamate od početno ugovorene stekla korist jer je dio imovine tuženice prešao u imovinu tužiteljice na temelju osnove koja je naknadno otpala“. Kada je tužiteljica u razdoblju od 1. siječnja 2014. nadalje plaćala kamatu na stambeni kredit sukladno čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 143/13.) koji propisuje maksimalnu kamatnu stopu na stambene kredite, to je osnova za isplatu kamate za razdoblje od 1. siječnja 2014. postojala u zakonu i nikakva imovina tuženice nije prešla u imovinu tužiteljice bez valjanog pravnog osnova da bi tužiteljica imala pravo na isplatu razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava pod toč. III. utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici temeljem tog osnova u iznosu od 1.686,44 EUR sa zateznom kamatom.
21. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP potvrdio djelomično presudu pod toč. I. izreke te u cijelosti pod toč. III. izreke, te pod toč. I. i IV. izreke u dijelu utvrđenja da postoji tražbina tužiteljice s osnova zatezne kamate i da je tuženica dužna isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015. , dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod toč. I. i IV. izreke i odbio zahtjev za utvrđenje da postoji potraživanje tužiteljice u iznosu od 15.712,72 EUR i za isplatu iznosa od 15.673,66 EUR i zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate.
22. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.
23. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. i IV. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. I. i IV. izreke), dok je uspjeh tuženice temeljem prigovora radi prijeboja djelomičan (toč. II. i III. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.
24. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod toč. V. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
25. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev.
U Varaždinu 27. studenog 2025.
Predsjednik vijeća
Milko Sambolek
