Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-187/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Kalebić i Jadranka Kalebić iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:530569696535, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2500/2023 od 28. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2500/2023 od 28. studenog 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti točke 7. Ugovora kreditu od 23. travnja 2007. , te pod točkom II. i III. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu pod točkom I. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti točke 1. navedenog Ugovora o kreditu.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2500/2023 od 28. studenog 2024.:

- potvrđuje pod točkom IV. izreke za iznos parničnog troška od 1.626,26 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke IV. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.205,19 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4066937 od 23. travnja 2007., zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 26.645,36 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu. Ujedno je pod točkom II. izreke utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba točke 2. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 6.553,00 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, počevši od svakog naznačenog pojedinačnog iznosa pa do isplate, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati na ime parničnog troška iznos od 2.831,45 EUR-a.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana a djelomično neosnovana.

5. Polazeći od utvrđenja da je predmet tužbenog zahtjeva da su ništetne i bez pravnog učinka naznačene odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-4055937 od 23. travnja 2007. zaključenog između stranaka u točkama 1., 2. i 7., s obzirom na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, prvostupanjski sud zaključuje da je pozivanje tuženika na ugovaranje nadležnosti suda na način kako je to određeno spornim Ugovorom, odnosno suda koji nije nadležan za tužiteljicu, ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice, sve sukladno odredbi čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) kao i čl. 49. i 50. alineja 19., te čl. 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošaka („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14). Osim toga, isti sud tvrdi da bi ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, istoj otežalo ostvarivanje njezinih prava iz Ugovora pred sudom, slijedom čega da je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Kako je nesporno da je predmetni ugovor sklopljen u podružnici tuženika u Splitu, a tužiteljica je osoba s prebivalištem na širem području [adresa], sud smatra da bi prorogacijom mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužiteljice i podružnice gdje je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravedno prema tužiteljici, pa da takvu odredbu valja cijeniti ništetnom, slijedom čega sud nije prihvatio kao osnovan navedeni prigovor tuženika.

6. Ocjenjujući sadržaj presude pod točkom 2. izreke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika iz ovog postupka i drugih banaka, a radi zaštite kolektivnih interesa, u kojoj je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavješćivanjem o promjeni, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj. Kako je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na više, a da nije tužiteljici u obavijesti naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, isti sud smatra da je takva ugovorna odredba i primjena od strane tuženika u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, pa da je nepoštena i ništetna. Shodno tome sud tvrdi da tužiteljica ima pravo sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tražiti vraćanje iznosa kojeg je uplatila na temelju te ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope, odnosno razliku koju je platila za kamatu od ugovorene kamatne stope.

7. Nadalje, pozivajući se na sadržaj presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena žalba tuženih banaka i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u kojima je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u navedenim ugovorima ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, sud pojašnjava da je priroda i specifičnost valute CHF poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču, koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa kako tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao tužiteljicu kao potrošača, da ista nije i ne može biti svjesna rizika kojeg je preuzela. Stoga zaključuje da je i sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice kao potrošača, kao i protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer prema mišljenju suda banka zna za taj rizik, ali ga prešućuje, dok s druge strane za kredit s valutnom klauzulom u CHF u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u CHF povoljan, pa je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom I. i II. izreke.

8. Kako je u pogledu visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud proveo vještačenje te utvrdio da je tužiteljica kao korisnica navedenog kredita, a zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja valute CHF u odnosu na kunu od 30. studenog 2007. do 08. travnja 2014. platila veće iznose anuiteta od anuiteta koji su bili naplaćeni primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja važećeg na dan isplate kredita, prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 6.553,00 EUR-a s zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki naznačeni pojedinačni iznos pa od isplate.

9. U žalbi tuženik ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, smatrajući da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a da za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Pojašnjava da je prvostupanjski propustio primijeniti odredbu čl. 186. i 187. ZPP-a u odnosu na zahtjeve za utvrđenje, tvrdeći da se iz istih ne može zaključiti koji konkretno dio osporenih odluka sud utvrđuje ništetnim, ukazujući pritom i na pogrešnu primjenu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) i čl. 338. st. 4. istog Zakona. Tvrdi da je donošenjem pobijane presude počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a posebno naglašava da ista uopće ne sadrži obrazloženje jer je ono preslika navoda iznesenih u podnesku tužitelja od 5. ožujka 2021. Brani tezu da je tijekom postupka iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene te da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a ponavlja da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. U žalbi tuženik još ukazuje da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. ZZP/14, te da je tuženik u ovom postupku doveden u poziciju koja krši njegovo temeljno pravo na pravično suđenje, a i dalje ističe prigovor zastare, te pogrešnu primjenu odredaba čl. 1115. ZOO-a.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud ističe da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom da ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je navedena odluka zakonito obrazložena, te tuženiku nije povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje obzirom da je potpuno netočno da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186. i 187. ZPP-a jer je jasno da se utvrđenje ništetnosti odnosi na čl. 1., 2. i 7. navedenog Ugovora, pa je netočan žalbeni navod tuženika da se ne može utvrditi koji konkretno dio osporenih odredaba sud utvrđuje ništetnim. Isto tako ovaj sud je utvrdio da nije počinjena ni jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

11. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 23. travnja 2007., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Stoga ovaj sud smatra da su zakoniti i pravilni zaključci prvostupanjskog suda kako u pogledu ništetnosti odredbi navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu, tako i u pogledu primjene pravnog stajališta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbi čl. 138.a ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a. To zato jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužiteljice ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

13. Međutim valja ukazati prvostupanjskom sudu, a kako je to ukazano i u ukidnoj odluci ovog suda broj Gž-970/2022-7, da pogrešno smatra da je ništetan i čl. 1. Ugovora o kreditu kako to sud pojašnjava u točki 24. obrazloženja prvostupanjske presude, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, pri čemu valja istaknuti da tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu od 23. travnja 2007. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.''.

14. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku zbog promjenjivosti kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, te s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 6.553,00 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužiteljica tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

16. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na točku I. izreke u svezi utvrđenja ništetnosti točke 7. Ugovora o kreditu, te točke II. i III. izreke, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, a u skladu s čl. 373. toč. 2. i 3. istog Zakona valjalo preinačiti dio točke I. izreke i tužiteljicu odbiti s dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti točke 1. navedenog Ugovora kao neosnovanim.

17. Nadalje, kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu o troškovima postupka trebalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.

18. Stoga, cijeneći da tužiteljica nije uspjela u odnosu na osnovu s neznatnim dijelom zahtjeva (činjenično nije ni tvrdila da je točka 1. Ugovora ništetna), ali je u pogledu visine uspjela samo djelomično jer je tužbeni zahtjev usvojen za iznos od 6.553,00 EUR-a (49.373,42 kn), dok je pravomoćno odbijen za iznos od 4.595,72 EUR-a (34.626,42 kn), o troškovima postupka valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

19. Kako je tužiteljica uspjela s osnovom 100%, dok je u pogledu visine uspjela s 58,77% zahtjeva, njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 79,38% dok je uspjeh tuženika 20,62%, pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi 58,76% troškova koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka.

20. Cijeneći da je sud u toč. 18. obrazloženja pravilno tužiteljici priznao sudske radnje u odnosu na koje joj pripada trošak u ovom postupku (sud je pogrešno zbrojio njihov ukupni iznos) tako da za navedene radnje tužiteljici pripada trošak postupka u visini od 800 bodova, a ne 900 kako to tvrdi prvostupanjski sud, pa kad se na iznos od 1.600,00 EUR-a doda trošak PDV-a sukladno Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) u iznosu od 400,00 EURA, na koji se doda i trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu za svaku radnju po 157,94 EUR- a (sud je navedene iznose u kunama nezakonito zaokruživao), obzirom da je tužiteljica navedeni trošak opravdano podmirila prije donošenja Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23) temeljem kojeg su stranke u istim sporovima oslobođene plaćanja sudskih pristojbi, dobije se iznos od 2.315,88 EUR-a koji treba staviti u omjer s uspjehom tužiteljice u sporu od 58,76%, te se dobije iznos od 1.360,81 EUR-a na koji valja dodati i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR- a, tako da ukupni trošak kojeg je valjalo dosuditi tužiteljici iznosi 1.626,26 EUR-a.

21. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi pobijanu presudu pod točkom IV. izreke za iznos troška od 1.626,26 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti dio navedene odluke i tužiteljicu odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.205,19 EUR-a s zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

22. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje jer je isti uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu glavne stvari i djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Varaždinu 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun