Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1215/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. srpnja 2025. broj P-6312/2024-34, u sjednici vijeća 27. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. srpnja 2025. broj P-6312/2024-34.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice i rješava:

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici i daljnji trošak parničnog postupka (povrh dosuđenog pod toč. IV. izreke) u iznosu od 453,13 EUR sa zateznom kamatom od 27. studenog 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 16,25 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu br. 918009 sklopljenog između tužiteljice RN i prednika tuženice Volksbank d.d. Zagreb kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2% od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj, te odredba čl. 12.1. kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova naknade za obradu kredita iznos od 223,37 EUR sa zateznom kamatom od 2. kolovoza 2005. do isplate, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 218,58 EUR sa zateznom kamatom od 27. srpnja 2010. do isplate, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.364,90 EUR sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate. Rješenjem sadržanim u navedenoj presudi prekinut je postupak u odnosu na tuženicu Novu Hrvatsku banku d.d., OIB:78427478595 te je nastavljen s pravnim slijednikom Hrvatskom poštanskom bankom d.d., OIB:87939104217.

2. Navedenu presudu pod toč. IV. izreke, u dijelu odluke o troškovima postupka kojim joj nije priznat trošak u zatraženoj visini i za sve zatražene radnje, pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u pobijanom dijelu.

3. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

6. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz čl. 7.1. i čl. 12.1. Ugovora o kreditu broj 918000 koji je sklopljen između tužiteljice i prednika tuženice Volksbank d.d. 1. kolovoza 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženici naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita 2% od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn i koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj i naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, te zahtjev za isplatu iznosa od 223,37 EUR i 218,58 EUR koji su isplaćeni tuženici na temelju ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom od dana plaćanja, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje - jesu li navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene (ništetne) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova novčanih iznosa koji su plaćeni temeljem tih odredaba, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopila Ugovor o kreditu u svrhu adaptacije stambenog objekta (kupaonice) jer je invalidna osoba, da joj je ponuđen ugovor uz valutnu klauzulu u CHF pri čemu joj je isplaćen manji iznos no što je navedeno u Ugovoru o kreditu, nakon čega je na upit od referentice saznala joj je ustegnut iznos od cca 2.000,00 kn, nije upozorena o parametrima bitnim za promjenu kamatne stope niti na rizik koji je vezan uz valutu CHF, da joj je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita iako je predlagala da je se oslobodi plaćanja naknade jer je invalidna osoba (100%) čemu nije udovoljeno, te da o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarala jer se radilo o standardnom i unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu

- da tuženica na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama nije predlagala provođenje dokaza

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok nije protekao

- da iz nalaza vještakinje financijske struke Petre Blašković proizlazi da je tužiteljica s osnova naknade za obradu kredita platila tuženici 2% od cjelokupnog kredita u iznosu od 223,36 EUR (ranije 1.682,95 kn) i da joj je prilikom zatvaranja kredita naplaćena naknada u iznosu od 218,58 EUR (ranije 1.646,91 kn),

te primjenjujući čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pregovaralo jer to tuženica nije dokazala i da te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je sud usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. I. izreke. Posljedično navedenom i primjenom čl. 1111. ZOO sud je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu novčanih iznosa koji su plaćeni temeljem ništetnih odredaba od 223,36 EUR i 218,58 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO).

7. U žalbi tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 42. st. 2. i 3. ZPP jer je propustio priznati i dosuditi joj sve nužne i potrebne troškove za vođenje parnice i to prema vrijednosti predmeta spora koja je naznačena u tužbi kako to propisuje čl. 37. st. 1. ZPP. Tužiteljica je postavila deklaratorni tužbeni zahtjev pod toč. I. tužbe na koji se naplaćuje sudska pristojba prema minimalnoj vrijednosti zahtjeva od 1.327,23 EUR i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 223,37 EUR i 218,59 EUR, te kondemnatorni zahtjev koji je dosuđen ranije donesenom pravomoćnom presudom u iznosu od 434,33 EUR pa vrijednost predmeta spora iznosi zbroj tih zahtjeva sukladno čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 2. ZPP. S obzirom da sud nije smatrao da je vrijednost predmeta spora potrebno mijenjati, niti je tuženica prigovarala istoj, to smatra da je sud bio dužan uzeti onu vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi pa je protivnim postupanjem sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 2. i 3. ZPP. Osim toga sud je propustio tužiteljici priznati sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, a što se odnosi na trošak sastava podneska od 2. listopada 2023. kojim se očituje na podnesak tuženice i radi kojeg očitovanja je odgođeno ročište. Osim toga tužiteljici je bio onemogućen pristup na ročište za objavu presude jer je sud 14. lipnja 2024. (petak) odredio ročište za objavu presude za 17. lipanj 2024. (ponedjeljak) pa odvjetnik nije obavijestio tužiteljicu o istom ročištu niti je sam bio u mogućnosti pristupiti pa mu je takvim postupanjem praktički onemogućen pristup na ročište.

8. Tuženica u žalbi navodi da su sporne ugovorne odredbe jasne i lako uočljive, dok tužiteljica nije potkrijepila niti jednim dokazom tvrdnju da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, s time da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, a čak i da se o istima nije pregovaralo (što tužiteljica nije dokazala) iste odredbe su jasne te je iz istih moguće utvrditi svrhu i namjenu pa iste nisu mogle uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. Dodatno ističe da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ koja je inkorporirana u Zakon o zaštiti potrošača u čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene robe i usluge na drugoj strani sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, smatrajući da je u konkretnom slučaju udovoljeno tzv. načelu transparentnosti. Teret dokazivanja nepoštenosti predmetnih ugovornih odredaba je bio na strani tužiteljice koja istu nije dokazala. Osporava dosudu zatezne kamate jer se tužiteljica nije obratila tuženici prije podnošenja tužbe pa tuženica nije mogla pasti u zakašnjenje. Osporava ocjenu prigovora zastare ukazujući da je shvaćanje od kada teče rok zastare zauzeto na sjednici odjela VSRH temeljem čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima, međutim, kako je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i 727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb od 11. srpnja 2024. donio odluku prema kojoj zakonodavno rješenje iz čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima nije u skladu s čl. 19. st. 1. Ugovora o Europskoj uniji koje ima učinak prema svim nacionalnim sudovima (erga omnes) i ako djeluje retroaktivno (ex tunc) tada je i pravno shvaćanje VSRH protivno pravu Europske unije, pozivajući se u prilog žalbenim navodima na mišljenja prof. dr. sc. EN i prof. dr. sc. TN.

9. Ispitujući presudu u odluci o glavnoj stvari po službenoj dužnosti, imajući u vidu da tuženica ne pobija presudu iz tog zakonskog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

Na žalbu tuženice:

10. Na utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornim odredbama nije pregovaralo, s time da je tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo predlagala saslušanje tužiteljice, dok druge dokaze nije predlagala, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 81. st. 4. ZZP/03).

11.1. Tuženica je imala mogućnost predložiti i druge dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila prednica tuženice i da na sadržaj ugovornih odredaba nije mogla utjecati, kako na odredbe o načinu promjene kamatne stope koje je smatrala nepoštenim (o čemu je odlučeno pravomoćnom presudom od 17. lipnja 2024. broj P-7165/2021-24) tako i na odredbe o plaćanju troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva za kredit i za prijevremenu otplatu kredita (tzv. ulaznu i izlaznu naknadu), tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom same tužiteljice koja jasno navodi da predmetne odredbe nisu bile predmetom pregovaranja, niti je na iste upozorena, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornim odredbama nije pregovaralo.

12. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

13. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu i administraciju kredita (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužiteljica nije mogla niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade.

14.1. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužiteljica upoznata sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužiteljice kao potrošača nije vodila računa . Kod ocjene postupanja tuženica i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila odredbu o podmirivanju troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i nakon pojedinačnih pregovora, pa kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer je platila troškove za koje nije postojala razumna svrha to je pravilno istu utvrdio ništetnom (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

15. Pravilno je i daljnje utvrđenje prvostupanjskog suda da niti odredba čl. 12.1. Ugovora o kreditu koji glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora" nije bila predmetom pregovaranja pa tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužiteljice, pa se i po ocjeni ovoga suda radi o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužiteljica nije upoznata s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženica, njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (koji su objektivno nastali), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

17. S obzirom da tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženica nije dokazala koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Uopćene tvrdnje tuženice da se prijevremenom otplatom kredita narušava likvidnost i kamatonosna struktura bilance tuženice, u situaciji kada navedene tvrdnje tuženica činjenično ne dovodi ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne za zaključak da iste dokazuju da je tuženici nastala šteta.

17.1. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. ZOO na koji se pozivala tuženica tijekom postupka, iako se s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu primjenjuje Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji u čl. 265. st. 3. propisuje (identično) da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91 i čl. 64. st. 1. ZZP/03, pa se ne može govoriti o pravu tuženice na ugovorenu naknadu štete po tom osnovu.

18. Tuženica je tvrdila u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnim, razumljivim i lako uočljivim odredbama radi čega njihovu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju.

19. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u iznosu od 223,37 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita te u iznosu od 218,58 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom na koju tužiteljica ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčane iznose temeljem ništetnih odredaba i koje je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ih je stekla.

20. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. - da zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom postupku.

21. VSRH je na prvoj sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj: Su-IV- 47/2020-2 zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. To što je nakon toga odredbom čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 136/25., u daljnjem tekstu: ZID ZS) brisan čl. 40. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24.) koji je propisivao da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (…) i sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda, te je (i) daljnjim odredbama čl. 6., 9. i 10. ZID ZS zakonodavno uređen novi način praćenja i proučavanja sudske prakse i prakse Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava na redovnim i specijaliziranim sudovima svih razina, ne znači da je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje je VSRH donio 30. siječnja 2020. protivno pravu Europske unije, kako navodi tuženica u žalbi.

22.1. To pravno shvaćanje doneseno je u skladu s presudom Suda Europske unije u predmetu C-485/19 (Profi Credit Slovakia) od 22. travnja 2021., u kojoj je zauzeto shvaćanje da odredbe slovačkog Građanskog zakonika prema kojima se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništetnim računa od izvršenog plaćanja, nije u skladu s pravnom stečevinom Europske unije (makar samo trajanje zastarnog roka nije protivno pravu Europske unije). Stoga je navedeno pravno shvaćanje VSRH koje je prihvatio prvostupanjski sud u ocjeni prigovora zastare, a prihvaća ga i ovaj sud, u skladu s načelom djelotvornosti kao jednim od temeljnih načela prava Europske unije i slijedom toga nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava ocjenu prigovora zastare.

23. Rješenje kojim je sud prekinuo postupak u odnosu na prvotno naznačenu tuženicu Novu hrvatsku banku d.d. i nastavio postupak u odnosu na pravnu slijednicu Hrvatsku poštansku banku d.d., koje rješenje je sadržano u presudi i koje tuženica sadržajno ne pobija u žalbi, ali s obzirom da pobija presudu u cijelosti ovaj sud je isto ispitao po službenoj dužnosti i utvrdio da, iako je trebalo utvrditi da je ex lege nastupio prekid postupka temeljem čl. 212. toč. 4. ZPP (a ne prekidati postupak), nastavljanjem postupka u odnosu na tuženicu primjenom čl. 215. st. 1. ZPP postignut je identičan pravni učinak – nastavak postupka s tuženicom koja ima pravnu/procesnu sposobnost.

Na žalbu tužiteljice i tuženice na odluku o troškovima postupka:

24. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, navodeći pod toč. 44. obrazloženja da je trošak odmjeren primjenom VPS od 876,28 EUR.

25. Osnovano ukazuje tužiteljica u žalbi da je u tužbi naznačila VPS u iznosu od 1.327,23 EUR (ranije 10.000,01 kn), da tuženica nije prigovarala naznačenoj VPS u tužbi i da sud nije po službenoj dužnosti (a prijedlog tuženice nije imao) utvrđivao tijekom postupka VPS jer isti očito nije smatrao previsoko ili prenisko odmjerenim, pa kako je tužbeni zahtjev obuhvaćao zahtjev za utvrđenje ništetnosti i zahtjev za isplatu to je za prvostupanjski postupak prilikom odmjeravanja visine troškova postupka trebala biti mjerodavna VPS koju je tužiteljica naznačila u tužbi od 1.327,23 EUR za cijeli prvostupanjski postupak.

25.1. Prema mjerodavnoj VPS tužiteljici pripada po 100 bodova za priznate radnje koje su navedene pod toč. 44. obrazloženja, osim za pristup na ročište 2. listopada 2023. za koje joj pripada 25 bodova, pa uključujući i PDV tužiteljica ima pravo na trošak za poduzete odvjetničke radnje u iznosu od 1.812,50 EUR, čemu valja pribrojiti i trošak vještačenja u iznosu od 239,90 EUR pa ukupni trošak iznosi 2.052,40 EUR.

25.2. Kako tuženica sadržajno ne pobija odluku o troškovima postupka već je osporava samo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari i da ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), a isto se odnosi i na priznati trošak sastava žalbe tuženici u iznosu od 234,37 EUR za koji je prvostupanjski sud umanjio trošak na koji tužiteljica ima pravo i za koji tužiteljica također sadržajno ne ističe žalbene navode, to ovaj sud nije u mogućnosti intervenirati u taj dio odluke o troškovima postupka pa je za iznos od 234,37 EUR valjalo umanjiti trošak na koji tužiteljica ima pravo tako da joj u konačnici pripada trošak od 1.818,03 EUR. Dakle, povodom žalbe tužiteljica ima pravo na trošak povrh dosuđenog pod toč. IV. izreke (od 1.364,90 EUR) u iznosu od 453,13 EUR.

25.3. Sud je naveo razloge radi kojih tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 2. listopada 2023., a koji i prema ocjeni ovoga suda nije bio potreban za vođenje parnice te dodatno iz razloga što u tom podnesku tužiteljica nepotrebno citira odluke drugostupanjskih sudova.

25.4. Trošak pristupa na ročište za objavu presude tužiteljici nije nastao jer na isto nije pristupila. To što je sud zakazao ročište za prvi slijedeći radni dan, odnosno što je u petak kada je zaključio glavnu raspravu zakazao ročište za objavu presude za ponedjeljak nije onemogućio tužiteljicu u pristupu sudu, kako neosnovano ukazuje u žalbi, nego je postupio sukladno čl. 335. st. 4. ZPP.

25.5. U odnosu na preostale troškove koje je tužiteljica zatražila u zahtjevu za naknadu troškova postupka (na listu 176 spisa) i koji joj nisu dosuđeni pobijanom presudom, tužiteljica u žalbi sadržajno ne iznosi žalbene razloge.

26. Kako stoga žalbeni navodi tuženice nisu osnovani to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I., II. i III. izreke presude i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP pod toč. IV. izreke presude i izreku rješenja sadržanu u presudi, dok je uvažavanjem žalbe tužiteljice istoj dosudio i daljnji trošak u iznosu od 453,13 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 153. st. 1. ZPP.

27. Tužiteljica ima pravo na trošak sastava žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 4. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) u iznosu od 125,00 EUR, a kako je sa žalbom uspjela 13% jer je predlagala drugostupanjskom sudu da joj dosudi sav zatraženi trošak (prema zahtjevu u iznosu od 3.480,49 EUR) to ima pravo na trošak u iznosu od 16,25 EUR.

U Varaždinu 27. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek