Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-65/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja ALMAGEST, POMORSKA - PUTNIČKA AGENCIJA d.o.o., OIB 23673108064, Obala Jerka Šižgorića 2, Šibenik, kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 30. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ane Jadrić, odvjetnice u Splitu, 27. studenoga 2025.

p r e s u d i o  je

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 7510013894 od 15. srpnja 2014. i članak 6. Ugovora o kreditu broj 5010663077 od 6. ožujka 2018., kojeg su zaključili tužitelj i tuženik, u dijelu u kojem je, u članku 6., ugovoreno kako će tužitelj platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 2% od iznosa prijevremene otplate, a naknada se obračunava i naplaćuje sukladno odluci o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadama) te je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o naknadama.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. da tužitelju ALMAGEST, POMORSKA - PUTNIČKA AGENCIJA d.o.o. u roku 15 dana plati 2.287,78 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.748,04 EUR teku od 28. studenoga 2019. do isplate, a na iznos od 539,74 EUR od 29. studenoga 2019. do isplate po stopi koja se se u razdoblju od 28. studenoga 2019. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Odbija se zahtjev tužitelja ALMAGEST, POMORSKA - PUTNIČKA AGENCIJA d.o.o. u dijelu u kojem je tražio da mu tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. plati zatezne kamate na iznose glavnice navedene u točki II. izreke ove presude po stopi koja prelazi iznos stope zateznih kamata određen u točki II. izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

I Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju ALMAGEST, POMORSKA - PUTNIČKA AGENCIJA d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 2.066,50 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Odbija se zahtjev tužitelja ALMAGEST, POMORSKA - PUTNIČKA AGENCIJA d.o.o. da mu tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 312,50 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je istaknuo tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 7510013894 od 15. srpnja 2014. i članak 6. Ugovora o kreditu broj 5010663077 od 6. ožujka 2018., kojeg su zaključili tužitelj i tuženik, u dijelu u kojem je, u članku 6., ugovoreno kako će tužitelj platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 2% od iznosa prijevremene otplate, a naknada se obračunava i naplaćuje sukladno odluci o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadama) te je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o naknadama te zahtjev da mu tuženik plati 2.287,78 EUR sa zateznim kamatama koje je tužitelju prethodno platio na temelju te, prema tvrdnji tužitelja, ništetne odredbe ugovora.

2. Izjavio je da je s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 7510013894, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 310.000,00 EUR, isplaćen u protuvrijednosti u kunama, a osim tog ugovora i ugovor o kreditu broj 5010663077 6. ožujka 2018. temeljem kojeg mu je stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 610.000,00 kn.

3. Izjavio je i to da je tuženik je u sklopljenim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima o kreditu, i to u članku 6. ugradio nezakonitu i nepoštenu ugovornu odredbu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita „sukladno odluci o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadama)“, koja je primjenjiva u skladu s odlukama tuženika.

4. Izjavio je da je ta odredba ugovora suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i to članku 1024. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je odredba nepoštena i ništetna. To stoga što tužitelju nameće prekomjeran teret, obvezu, odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

5. Izjavio je da je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita 7510013894 28. studenoga 2019. i kredita 5010663077 29. studenoga 2019. temeljem ništetne odredbe ugovora tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 13.170,58 kuna, odnosno 4.066,67 kuna, odnosno ukupno 17.237,25 kuna.

6. Na temelju naprijed iznesenih činjenica je stoga istaknuo tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. ugovora o kreditu i zahtjev da mu tuženik vrati stečeno na temelju takve ništetne odredbe ugovora.

7. Radi dokazivanja istinitosti navoda sadržanih u tužbi tužitelj je predložio sudu izvesti dokaze čitanjem isprava ugovora o kreditu, poziva na plaćanje, obračuna naknade, potvrde o plaćanju, vještačenjem i saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja VM.

8. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbenom zahtjevu.

9. Izjavio je da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Prema odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pozvao se tuženik i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ ističući da Direktiva i Zakon o zaštiti potrošača propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, odnosno da je potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

10. Izjavio je da je ukazao tužitelju na tu odredbu u samom ugovoru i u općim uvjetima, te da je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Prema tome, izrazio je tuženik stav da je potrebno utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos s potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.

11. Izjavio je tuženik i to da se prema Zakonu o zaštiti potrošača ugovorna odredba smatra nepoštenom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuo je i to da Sud Europske Unije objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštivanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Izjavio je da smatra da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača, a to uzimajući u obzir okolnosti, osobito odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te činjenicu da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13. Izjavio je tuženik i to da su navedenom odredbom ugovorne strane suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, uslijed čega mu je nastala šteta i da trpi određene troškove. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita da predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Naime, istaknuo je, da za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, da nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (npr. kreditoru na financijskom tržištu). Pored toga, ako izvanredno primljeni novac nije bio u mogućnosti plasirati dalje, da je u obvezi novac položiti kod središnje banke i na tako položena sredstva plaćati negativnu kamatu. Uz to da naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. K tome ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita da je uobičajena praksa u bankarskom poslovanju te da ugovorna odredba nije protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju.

14. Izjavio je da prema članku 1024. stavku 3. i stavku 4. Zakona o obveznim odnosima ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne da u istu ima pravo uračunati kamate koje bi korisnik kredita (potrošač) platio za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenog roka dospijeća. Taj iznos da i nije naplatio, jer da bi taj iznos bio višestruko veći od naplaćene naknade.

15. Istaknuo je tuženik i prigovor zastare, navodeći da je naknada za prijevremenu otplatu kredita plaćena 28. studenoga 2019. i 29. studenoga 2019., a da je tužba podnesena 30. siječnja 2024.

16. Naposljetku, tuženik je istaknuo i to da tužitelj ne udovoljava pojmu potrošača jer je namjena ugovora o dugoročnom deviznom kreditu broj 7510013894 kupnja turističkog broda, a namjena Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5010663077 refinanciranje dugoročnog kredita EIB obrtna sredstva-vkl partija broj 5110212114. Zbog toga da i ne ostvaruje zaštitu prema Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

17. Predložio je izvesti dokaze čitanjem Općih uvjeta poslovanja s građanima.

18. Tužitelj se očitovao o navodima tuženika iz odgovora na tužbu i kazao da se ne poziva na status potrošača jer i nije potrošač, pa da su utoliko prigovori i navodi tuženika u vezi sa statusom potrošača promašeni, pa tako i navodi o potrebi ocjenjivanja poštenosti odredbe ugovora temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

19. Izjavio je da je pitanje zakonitosti ugovaranja naknada za prijevremenu otplatu Vrhovni sud Republike Hrvatske riješio svojom odlukom poslovnog broja Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je odlučeno da je ugovaranje plaćanja takse/naknade za prijevremenu otplatu kredita nezakonito te da su takve odredbe nepoštene i ništetne

20. Istaknuo je da je tuženik, iskoristivši podređeni i slabiji položaj tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu i nemogućnost pregovora o unaprijed strukturiranim ugovornih odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja nametnuo nezakonitu obvezu i to takvu koja je ovisna isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, koji visinu naknade može mijenjati bez ikakvih kriterija, pošto nisu definirani niti propisani kakvi, a posebice egzaktni kriteriji na temelju kojih bi korisnik kredita na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To sve, tim više što na dan 15. srpnja 2014., na dan sklapanja ugovora o kreditu, tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita jer ta mogućnost nije bila predviđena Zakonom o obveznim odnosima. Članak 1068. Zakona o obveznim odnosima kod prijevremene otplate kredita da regulira pravo korisnika kredita da kredit vrati prije roka određenog za vraćanje, a predviđa pravo banke isključivo na naknadu štete i to pod uvjetom da je takvu štetu pretrpjela i da banka nema pravo zahtijevati nikakvu „taksu“ ili naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita. Pritom da tuženik pokušava konkretnu ugovornu odredbu o nezakonitom penaliziranju prijevremene otplate kredita predstaviti kao nekakvu „sporazumnu naknadu štete“ te stavlja na teret tužitelja, poslovanje i investicije tuženika kao kreditne institucije na svjetskom tržištu. Da se ne radi o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete da najbolje govori činjenica da naplatu takse tuženik ugovara u postupku preostale glavnice kredita iz čega je sasvim jasno kako time zapravo želi kompenzirati kamatni prihod koji bi ostvario do kraja otplate kredita.

21. Osvrnuo se tuženik i na istaknuti prigovor zastare, navodeći da je neosnovan i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok kod restitucije zbog ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je

utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, odnosno da prema pravilnoj primjeni članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim odredba ugovora o kreditu, ovdje članka 6. ugovora.

22. Potom je tužitelj, nakon što je stalni sudski vještak Mato Zeljko izradio nalaz i mišljenje, preinačio tužbu tako što je povećao tužbeni zahtjev i istaknuo tužbeni zahtjev sadržaja označenog u izreci ove presude, tražeći plaćanje 2.311,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.771,43 EUR od 28. studenoga 2019. do isplate, a na iznos od 539,74 EUR od 29. studenoga 2019. do isplate.

23. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništavom odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa posljedično tome i zahtjev za povrat naknade koju je tužitelj tuženiku platio za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.287,78 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.748,04 EUR od 28. studenoga 2019. do isplate, a na iznos od 539,74 EUR od 29. studenoga 2019. do isplate.

24. Sud je tako odredio predmet postupka, s obzirom na to da nije dopustio objektivnu preinaku tužbe, koju je tužitelj učinio tako što je povećao tužbeni zahtjev istaknut u tužbi. Sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe, smatrajući da nisu postojale okolnosti koje su opravdano onemogućile tužitelja da preinaku učini za vrijeme do zaključenja prethodnog postupka iz članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. dalje: ZPP). Naime, sudski vještak je podatke o plaćenim naknadama utvrdio iz sadržaja isprava koje su bile dostupne tužitelju.

25. Radi utvrđenja bitnih činjenica za rješenje stranačkog spora sud je izveo dokaz čitanjem isprava ugovora o kreditu, poziva na plaćanje, obračuna naknade, potvrde o plaćanju, Općih uvjeta poslovanja s građanima te vještačenjem koje je obavio stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Mato Zeljko.

26. Sud nije izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja koji dokaz je tužitelj predložio izvesti jer taj dokaz nije bilo potrebno izvesti za utvrđenje činjenica koje je tužitelj iznio i koje ima dužnost dokazati u ovoj parnici.

27. Nije bilo spora među strankama o postojanju slijedećih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 15. srpnja 2014. sklopili ugovor o dugoročnom deviznom kreditu temeljem kojega je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju 310.000,00 EUR

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 6. ožujka 2018. sklopili ugovor o dugoročnom kreditu temeljem kojega je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju 610.000,00 kuna

- da je tekst ugovora unaprijed pripremio tuženik

- da je tužitelj ispunio svoju obvezu iz kredita i vratio iskorišteni iznos novca prije nego je to bilo ugovoreno

- da su stranke u člancima 6. svakog od ugovora o kreditu ugovorile obvezu tužitelja da plati tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 2 % od iznosa prijevremene otplate, najmanje 1.000,00 kuna

- da je tuženik obračunao naknadu i da je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita

28. Spor je među strankama nastao u odnosu na to:

- je li odredba članaka 6. ugovora o dugoročnom deviznom kreditu i ugovora o dugoročnom kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, pa onda i ništetna, a s tim u vezi i postoji li obveza vraćanja plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita i od kada

- je li tužitelj izgubio pravo zahtijevati vraćanje naknade zbog proteka vremena zastare.

29. Člankom 6. i ugovora o dugoročnom deviznom kreditu i ugovora o dugoročnom kreditu određena je obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 2% od iznosa prijevremene otplate, najmanje tisuću kuna. Određeno je da tuženik obračunava i naplaćuje naknade sukladno Odluci o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i institucijama a koje trenutno iznose kako je navedeno u ugovoru. Za sve ostale naknade po ugovoru primjenjivat će se važeća Odluka o naknadama sa svim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora. Korisnik kredita će naknaditi kreditoru platno prometne troškove i sve eventualne druge stvarne troškove koje kreditor ima prilikom izvršenja usluga iz ugovora, sukladno važećoj Odluci o naknadama. Sve naknade su promjenjive u skladu s Odlukom o naknadama što korisnik kredita prihvaća te se kreditor obvezuje obavještavati korisnika kredita o promjenama Odluke o naknadama. Jedan od uvjeta za korištenje kredita je prethodno plaćanje svih dospjelih naknada.

30. Kod donošenja odluke o valjanosti prethodno navedene odredbe koja je sadržana u oba stranačka ugovora, a pritom imajući na umu činjenicu da stranački ugovori nisu potrošački ugovori, trebalo je imati na umu određenja relevantnih odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) kojima je uređen ugovorni odnos koji nastaje temeljem ugovora o kreditu, ali i odgovarajuće odredbe općeg dijela ZOO-a.

31. Prema članku 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

32. Prema članku 1022. ZOO-a ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku te se tim ugovorom utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

33. Prema članku 1024. stavcima 2.,3. i 4. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

34. Citirane odredbe članka 1024. predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

35. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

36. Tuženik je pak tvrdio da je spornim odredbama unaprijed ugovorio naknadu štete, što su dakako sudionici ugovornog odnosa ovlašteni činiti, kao i da ta odredba predstavlja unaprijed ugovorene troškove. Kazao je da je naknada ugovorena ovisno o okolnostima, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu zbog ravnoteže u pravima i obvezama. Pored toga kazao je i da mu nastaje šteta jer mora plaćati kamate za prethodno osigurani kredit ili da mora plaćati negativnu kamatu ako novac ne može dalje plasirati te da su naknadom uzeti u obzir rizici poslovanja tuženika vezani za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Iz tih argumenata tuženika, a osobito u nedostatku bilo kakvog dokaza da mu je zaista nastala kakva šteta zbog prijevremene otplate kredita, zaključiti je da tuženiku nije nastala šteta, a osim toga i to da su okolnosti koje sada navodi kao razloge ugovaranja ove naknade, razlozi koje je nakon sklapanja ugovora, uslijed stranačkog spora, prezentirao kao razloge zašto je naknada za prijevremenu otplatu kredita ugovorena. Da je tome tako, dakle da naknada nije ugovorena za stvarne administrativne troškove, zaključiti je i iz činjenice da je naknada ugovorena u postotnom iznosu od iznosa prijevremene otplate, a tuženik ničim nije dokazao, a nije niti tvrdio da bi bilo kakvi troškovi bili varijabilni, odnosno ovisili o iznosu prijevremeno plaćenog kredita. To dalje upućuje na zaključak da je prilikom sklapanja ugovora ugovorena naknada upravo zato da bi se postigla naknada štete koja nije dopuštena, dakle naknada izmakle koristi zbog neostvarivanja dobiti od ugovorenih kamata.

37. Dakle, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi iznos troškova prijevremene otplate kredita, već je tek navodio na što bi se mogli odnositi i to kao opravdanje valjanosti te odredbe. Stoga je opravdano zaključiti da odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Takva je odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je stoga i ništetna.

38. Zato je sud prihvatio tužiteljev zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 7510013894 od 15. srpnja 2014. i članak 6. Ugovora o kreditu broj 5010663077 od 6. ožujka 2018., kojeg su sklopili tužitelj i tuženik, u dijelu u kojem je, u članku 6., ugovoreno kako će tužitelj platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 2% od iznosa prijevremene otplate, a naknada se obračunava i naplaćuje sukladno odluci o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadama) te je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o naknadama.

39. Propisano je člankom 323. stavkom 1. ZOO-a da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. Prema tome tuženik je dužan vratiti tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je od tužitelja stekao temeljem ništetne odredbe ugovora.

41. Iz isprave poziv za plaćanje od 28. studenoga 2019. je vidljivo da je tuženik obračunao tužitelju naknadu prema odluci o naknadama PBZ d.d. za prijevremenu otplatu za partiju 7510013894 u iznosu od 13.170,58 kuna, koji sada predstavlja vrijednost od 1.748,04 EUR.

42. Iz isprave poziv za plaćanje od 29. studenoga 2019. je vidljivo da je tuženik obračunao tužitelju naknadu prema odluci o naknadama PBZ d.d. za prijevremenu otplatu za partiju 5010663077 u iznosu od 4.066,67 kuna, koji sada predstavlja vrijednost od 539,74 EUR.

43. Stalni sudski vještak Mato Zeljko je u nalazu i mišljenju koji sud prihvaća iznio svoja utvrđenja iz dostavljenih isprava o tome koji iznos naknade i kada je tužitelj platio. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj je 28. studenoga 2019. i 29. studenoga 2019. platio naknade i to naknadu u iznosu od 13.170,58 kuna, kolika je tada bila protuvrijednost iznosa od 1.771,43 EUR i naknadu u iznosu od 4.066,67 kuna. Prema fiksnom tečaju konverzije iznosi naknade koje je tužitelj platio su 1.748,04 EUR i 539,74 EUR.

44. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine. U konkretnom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu iz članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 324. stavkom 1. ZOO-a prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno ništetne ugovorne odredbe kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora. Zbog toga, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020.). Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena odlukom donesenom u parnici koja se među strankama vodila pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-764/17 presudom Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6691/2019-2 od 28. travnja 2021., to je tek u tom trenutku počeo teći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Zbog toga u konkretnom slučaju nije nastupila zastara predmetne tražbine.

45. Uzevši u obzir navedeno, ovaj sud je utvrdio da je tuženik na temelju odredaba članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 324. stavkom 1. ZOO-a dužan platiti tužitelju 2.287,78 EUR.

46. Osim toga, prema odredbi članka 1115. u vezi s odredbama članka 323. stavka 1. i članka 324. stavka 1. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zatezne kamate i to od dana kada je naplata iznosa učinjena, a s obzirom na to da je naplata učinjena temeljem ništetne odredbe ugovora po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. u vezi s odredbom članka 22. stavka 4. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. Utoliko je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu u kojem je tužitelj tražio plaćanje kamata po stopi koja prelazi stopu zateznih kamata koje se primjenjuju o ostalim odnosima u razdoblju od 28. odnosno 29. studenoga do 1. siječnja 2023.

47. Stoga je o tužbenom zahtjevu odlučeno kao u izreci presude pod točkama I, II i III.

48. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa), imajući na umu vrijednost predmeta spora od 2.287,78 EUR.

49. Tužitelju su bili potrebni za vođenje ove parnice troškovi sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podneska od 27. rujna 2024. u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 8.1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 7. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak sastava podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 8.1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 5. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak sastava podneska od 22. listopada 2025. u iznosu od 62,50 EUR te trošak zastupanja na ročištu koje je održano 30. listopada 2025. u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 9.1.

50. Tužitelju su bili potrebni i troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

51. Sukladno Tar br. 1.1. i Tar br. 2.1. Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 53/19. i 92/21., dalje: Uredba), tužitelju su bili potrebni i troškovi sudske pristojbe tužbe u iznosu od 34,67 EUR i presude u iznosu od 69,33 EUR.

52. Dakle, tužitelju je trebalo priznati kao potreban za vođenje parnice ukupan trošak od 2.066,50 EUR, pa onda na temelju članka 153. ZPP-a naložiti tuženiku da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima prema članku 29. stavku 2. ZOO-a.

53. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu više traženog iznosa troškova sastava podneska od 22. listopada 2025. od 187,50 EUR te za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR. Dakle. Sud je odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu do 312,50 EUR sa zateznim kamatama.

54. Slijedom navedenog, o troškovima postupka je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II i III.

U Splitu 27. studenoga 2025.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u pisanom obliku u tri primjerka.

DNA:

- Odvjetnik Srđan Kalebota, e-Komunikacijom

- Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., e-Oglasna ploča sudova

- U spis