Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1159/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Galoviću, odvjetniku u Kutini, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-222/2023-23 od 24. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-222/2023-23 od 24. lipnja 2024. potvrđuje u toč. I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično odbija i djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-222/2023-23 od 24. lipnja 2024.,

- potvrđuje u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.825,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. lipnja 2024. do isplate,

- preinačuje u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 78,56 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženice radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9010682103, kojeg su 19. kolovoza 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu), sadržana u čl. 7. predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, u toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 12.337,12 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate u roku od 15 dana, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.903,56 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. lipnja 2024. do isplate u roku 15 dana.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija presudu u cijelosti i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19: 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da županijski sud usvoji žalbu i žalbene razloge te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženici.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana (u pretežnom dijelu), dok je djelomično osnovana (samo u odnosu na dio dosuđenih troškova postupka).

5. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog suda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženica poziva u žalbi tvrdeći da je pobijana presuda ostala bez razloga o odlučnim činjenicama. Naime, žalbena tvrdnja tuženice da pobijanom presudom nije bilo dovoljno samo paušalno utvrditi kako je sud vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača već i utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo u ovom konkretnom slučaju nema svoju činjeničnu podlogu u stanju prvostupanjskog spisa i sadržaju obrazloženja pobijane presude.

6.1. Prije svega, navodima žalbe tuženica nije dovela u sumnju činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio nakon ocjene predloženih i provedenih dokaza, konkretno da je tužitelju dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor o kreditu time da mu nije ništa pojašnjeno u vezi valutne klauzule niti je bilo govora o mogućim rizicima zaključenja ugovora, iz čega slijedi pravilan zaključak suda da tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju Ugovora o kreditu odnosno da nije imao utjecaj na sadržaj tog ugovora.

6.2. Nastavno, osnovano se prvostupanjski sud poziva na pravne učinke parničnog postupka kojeg je udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženice, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

6.3. Naime, u ovoj pravnoj stvari tužitelj se već u tužbi pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača tj. na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.4. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6.5. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 219. st. 2. (u vezi čl. 354. st. 1.) ZPP-a u kojoj je normirana dužnost suda postupati u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja odnosno dužnost suda da prije zaključenja prethodnog postupka upozori stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja ne(osnovanosti) merituma, odnosno dužnost suda da iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Međutim, imajući u vidu da je tuženica podnijela opširan (i argumentiran) odgovor na tužbu u kojem je iznijela činjenice na kojima temelji svoje prigovore u odnosu na navode tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev, kao i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, nije jasno na što je trebao prvostupanjski sud (posebno) upozoriti tuženicu, kod čega načelo otvorenog pravo suđenja svakako ne obvezuje sud da bilo koju stranku uputi koje će činjenice iznijeti i koje dokaze predložiti kako bi uspjela u konkretnom sporu.

7. U prvostupanjskom postupku nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Nakon što je konstatirao da je u postupku bilo nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor-banka sklopili 19. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 63.100,00 CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu propisano da se kredit u iznosu od 63.100,00 CHF i kamata otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja,

- da je iz iskaza tužitelja vidljivo da on nije mogao pregovarati o sadržaju Ugovora o kreditu odnosno da nije imao utjecaj na sadržaj ugovora,

- da postupanje tuženice u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo nužno potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane,

- da je od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi,

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru te je posljedično ništetna,

- da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Jasmine Fijačko proizlazi da razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita uspoređujući otplatni plan u CHF iznosi 12.016,77 EUR, pri čemu se iznos od 12.337,12 EUR odnosi na rast, a iznos od 320,35 EUR se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita,

- da budući da tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja, niti je podnijela protutužbeni zahtjev, tužitelju je dosuđen iznos utvrđene pozitivne tečajne razlike u zatraženom iznosu od 12.337,12 EUR,

- da je otklonjen prigovor zastare potraživanja jer je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kao u konkretnom slučaju) počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u kolektivnim sporu u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 8. lipnja 2023., nije nastupio zastarni rok od pet godina,

slijedom čega prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Tuženica u žalbi osporava stav prvostupanjskog suda o učinku presude donesene u kolektivnom sporu zaštite prava i interesa potrošača i tvrdi da sud u pobijanoj presudi nije dao jasne razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule CHF bile ništetne, osim što se u presudi bez preispitivanja pozvao na direktan učinak pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Tvrdi da je stav suda kako pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku imaju obvezujući učinak u posebnim parnicama koje potrošači osobno pokrenu radi restitucije neosnovano plaćenih iznosa pri tome smatrajući da sudovi nisu dužni ponovno preispitivati i utvrđivati povrede propisa zaštite potrošača nastale kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba koji su izvedeni u kolektivnom postupku, već da je za ocjenu o meritumu dovoljno provesti dokaz financijskim vještačenjem, u suprotnosti sa stavom sudske prakse na koju se poziva u žalbi. Smatra da uloga suda u pojedinačnoj parnici nije, niti može biti, da se sud bez kritičkog sagledavanja svih odlučnih činjenica konkretnog slučaja pozove na pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača zaključujući da nije potrebno ponovno provoditi dokaze koji su izvedeni u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

9.1. Međutim, u ovoj pravnoj stvari tužitelj se već u tužbi pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača tj. na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako je dakle u konkretnom slučaju valutna klauzula sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je presudom donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, dok tuženica nije dokazala da su stranke pregovarale o spornoj odredbi niti da je tužitelju pružila pravno dostatne informacije temeljem kojih bi tužitelja upozorila na rizik sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna.

9.2. U tom kontekstu valja napomenuti da činjenica što je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno Zakonom o obveznim odnosima (NN br. 53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99; 88/01; dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije odlučna jer se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03. i 46/07; dalje: ZZP/03), pa se u skladu sa čl. 81. st. 5. odredbe glave 10. II. dijela tog Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) taj Zakon ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba kojom je u ZOO/91 (čl. 395.) normirana valutna klauzula ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu.

9.3. Valja dodati da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj: U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženica, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. No, tuženica tijekom postupka nije predložila provođenje bilo kakvog dokaza kojim bi dokazala činjenice na kojima temelji svoje prigovore u odnosu navode tužbe, iako su u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve (odnosno kojima prigovaraju na zahtjev protivne strane - opaska ovog suda) i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

10. Tuženica u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud nezakonito i nepravilno proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i da je pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužitelja jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju financijske vještakinje, a istovremeno je zanemario njezine prigovore da su nalaz i mišljenje pogrešno izrađeni iz razloga što je vještakinja prilikom izrade istog uzela kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF i nije uzela u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku.

10.1. Prije svega, prvostupanjski sud je primjenjujući odredbu čl. 250. i čl. 251. ZPP-a rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu dana 7. prosinca 2023., na kojem su bile prisutne obje stranke, odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji Jasmini Fijačko te je ujedno dao jasan, konkretan i određeni zadatak vještakinji koji svoju osnovu ima u činjenici da je odredba Ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valutna klauzula ništetna, kod čega se sud u obrazloženju osnovano poziva na opće pravilo o posljedicama ništetnosti prema kojem je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nastavno, prvostupanjski sud je opravdano prihvatio nalaz i mišljenje sudske vještakinje kao stručan, objektivan, jasan i precizan, pa kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, sud je u konačnici uz pravilnu primjenu materijalnog prava prihvatio (i) kondemnatorni tužbeni zahtjev.

10.2. Neosnovano tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da su nalaz i mišljenje sačinjeni kao da je u Ugovoru o kreditu ugovoren fiksni tečaj CHF, jer je tužitelj bio informiran jedino o početnom tečaju CHF. Kod toga se ističe da nije sporno da Zakon o obveznim odnosima dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, ali ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe.

10.3. U odnosu na tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud prilikom utvrđenja visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“

10.4. Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske valja zaključiti da je u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tu razliku nije uzeo u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva tužitelja.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja valja reći da je Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

11.1. U objedinjenom pravnom shvaćanju navodi se da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.2. Kako je zastara u konkretnom slučaju počela teći od 14. lipnja 2018. kada je presuda kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF postala pravomoćna jer je tog dana donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. lipnja 2023., to je nedvojbeno da zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila.

12. Tuženica u žalbi tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je prvostupanjski sud u presudi s osnove djelomične ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu tužitelju dosudio zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

12.1. Međutim, zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23). Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženici s osnova tečajne razlike iznos od 12.337,12 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose, to je i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.337,12 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od datuma kada je tužitelj iste platio do isplate, s obzirom da se tuženica koja je stekla navedeni novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sama unijela u Ugovor o kreditu i o kojoj odredbi nije pregovarala s tužiteljem, ima smatrati nepoštenom stjecateljicom.

13. Zaključno, nejasni su navodi iz toč. V. žalbe u kojoj tuženica prigovara primjeni materijalnog prava u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope, jer se u ovoj pravnoj stvari nije odlučivalo o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno o naknadi preplaćenog iznosa iz te osnove.

14. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presudi u odluci o glavnoj stvari (toč. I. i II. izreke). Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

15. Žalba tuženice djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka (toč. III. izreke prvostupanjske presude) jer je tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,56 EUR, čemu tuženica posebno prigovara u žalbi, dosuđen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., a prema odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 118/18 i 51/23) od plaćanja pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga nema pravne osnove obvezati tuženicu da tužitelju naknadi trošak pristojbe na tužbu, jer je tužitelj po samom zakonu oslobođen od plaćanja te pristojbe i taj trošak mu nije niti nastao.

15.1. U ostalom dijelu odluka o troškovima je donesena uz pravilnu primjenu čl. 154. st. 1. ZPP-a, koju je prvostupanjski sud valjano obrazložio u toč. 25. u odnosu vrstu i visinu priznatih i dosuđenih troškova, a koju tuženik pobija samo na način da troškove dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.

16. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP-a žalba tuženice je djelomično odbijena i djelomično prihvaćena te je odluka o troškovima postupka djelomično potvrđena i djelomično preinačena. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

17. Tuženica je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok njezin djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka ne utječe na ocjenu uspjeha u sporu. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 27. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun