Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-277/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 26. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 736795, sklopljenog dana 23.10.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 24.10.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-1.378/06, u dijelu odredbe koji glasi: „ Jednokratno 1,50 % (slovima: jedancijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 138,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 28.10.2006. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se predniku tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju ĐD plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 218,75 EUR (dvijestoosamnaest euraisedamdesetpetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja ĐD za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 762,43 EUR (sedamstošezdesetdvaeuraičetrdesettricenta) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su 23.10.2006. tužitelj i prednik tuženika sklopili su Ugovor o kreditu br. 736795, potvrđen dana 24.10.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-1.378/06, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 14.969,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, a minimalno kn 500,00 naplaćuje se prilikom puštanja kredita. Prednik tuženika je dana 27.10.2006. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.041,28 kn1 a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 138,20 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Naime, Ugovorom o kreditu br. 736795 od 23. 10. 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) u čl. 11. 3. propisano je da ugovorne strane za sve sporove proizašle iz predmetnog Ugovora i u vezi s njim ugovaraju nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora (u Zagrebu) i mjerodavnost prava važećeg u Republici Hrvatskoj. Odredbom članka 70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje: ZPP) dopušten je ovakav sporazum mjesne nadležnosti suda ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. S obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže Naslovu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da spis predmeta dostavi stvarno i mjesno nadležnom sudu u Zagrebu. Također, tuženik prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 27. 2. 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“). Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Dalje, u čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Dakle, o tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao. Takav pravni stav o početku tijeka zastarijevanja kondikcijskih zahtjeva desetljećima je dijelila i naša sudska praksa. Tako je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske (Dalje: VSRH) konzistentno tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 27. 2. 2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je tuženik stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja. U svakom slučaju, da prvostupanjski sud iz nekog razloga i ne prihvati tijek zastarnog roka na koje upućuje tuženik, isti bi u tom slučaju, sukladno stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20. 3. 2018. trebao primijeniti zastarni rok koji počinje ponovno teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129 od 13. 6. 2014., odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. 6. 2018. Tuženik prigovara načini na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi. Naime, tužitelj u svojoj tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 138,20 eura, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 1.340,50 eura. Iako tužitelj ističe oba zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) iznos vrijednosti predmeta spora mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa. Drugim riječima, ovdje se radi o jednom zahtjevu koji ima dvije komponente — jednu deklaratornu (utvrđenje ništetnosti) i jednu kondemnatornu (izvršenje obveze, tj. isplata tražbine), s time da je deklaratorni preambul (prethodni deklaratorni zahtjev) nužna pretpostavka za kondemnatornu presudu. To znači da tužitelj prvo traži da sud utvrdi postojanje prava (deklaratorni zahtjev), a zatim traži od suda da temeljem tog utvrđenja naloži tuženiku isplatu novčanog iznosa (kondemnatorni zahtjev). Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti; - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 6. 1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu i zahtjeva i administraciju kredita, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Također, tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Time se potvrđuje da tužitelj iznosi generalizirane tvrdnje bez konkretnih dokaza. Jasno je stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme. Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Također, potrebno je istaknuti odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Dakle, kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelj u svojoj tužbi ističe da je tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer spomenuta odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, odnosno da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Naime, tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. S obzirom na svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, iskaz svjedoka u ovom kontekstu ne može se smatrati vjerodostojnim. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati. Stoga, iz svega navedenog proizlazi da se tužitelj bez osnove i paušalno pozvao na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača koje su mu odgovarale. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. Slijedom navedenog, tuženik po punomoćniku predlaže da Naslov po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana donošenja presude u ovom predmetu.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u potvrdu tuženika (stranica 5 spisa), ugovor o kreditu (stranice 6-10 spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (stranice 11-15 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 14. travnja 2022., broj Tt-22/18434-2 (stranice 16-17 spisa) i od 3. srpnja 2023., broj Tt-23/25801-2 (stranice 18-19 spisa), te je saslušao tužitelja ĐD.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 24. listopada 2025., punomoćnik tužitelja je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstveno vještačenja, s obzirom da tuženik nije sporio visinu, već samo osnovu.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 24. listopada 2025. koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 138,20 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.-dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 138,20 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a koji za koji prigovor je ovaj sud utvrdio kako je neosnovan.

4.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/2022. i 59/2023. – dalje: ZZP).

4.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

4.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 53. i 54. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

4.5. Člankom 53. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, članak 54. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 59. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

4.6. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.7. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 54. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 53. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 55. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

4.8. Odredba članka 11. točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovara između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Sesvete te bi imao trošak putovanja u Sesvete i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.9. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan.

5. Saslušan na raspravi, tužitelj ĐD iskazao je kod prednika tuženika podigao kredit, ne sjeća se zbog proteka vremena kada je to točno bilo, zna da je to bilo davno i da je to bilo radi kupnje automobila za osobne potrebe. Ističe kako ga je auto kuća u kojoj je odabrao automobil uputila u prostorije prednika tuženika i prilikom dolaska u prostorije prednika tuženika, moga se podići samo kreditu u CHF, ništa se nije pregovaralo, a nakon što je pribavio svu potrebnu dokumentaciju koju je od njega zatražio prednik tuženika, dočekao ga je unaprijed sastavljeni ugovor koji je u cijelosti pročitao, a kao i svaki drugi ugovor koji on osobno čita, ističe kako ga nije baš razumio, pročitao je i odredbu vezanu uz naknadu za obradu kredita, ali istu nije razumio pa zbog toga nije niti pitao zaposlenika tuženika da mu objasni istu, budući da nije znao o čemu se radi, a nitko mu ništa nije govorio vezano uz predmetnu naknadu. Ističe kako je taj ugovor o kreditu potom i potpisao.

5.1. Na upit punomoćnika tuženika odgovara kako on nije bio svjestan da potpisivanjem ugovora o kreditu pristao na odredbu ugovora o naplati administrativne naknade.

6. Iz potvrde tuženika (stranica 5 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužitelju da je bio korisnik predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 1.041,29 kuna, odnosno 138,20 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 6. stavku 1. predmetnog ugovora.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 6-10 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 14.969,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te je člankom 6. stavkom 1. propisana naknada od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Iz djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranice 11-15 spisa), te rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 14. travnja 2022., broj Tt-22/18434-2 (stranice 16-17 spisa) i od 3. srpnja 2023., broj Tt-23/25801-2 (stranice 18-19 spisa) proizlazi kako je Volksbank d.d. promijenila tvrtku u Sberbank d.d., a ova je promijenila tvrtku pod nazivom Nova hrvatska banka d.d., kao i da se Nova hrvatska banka d.d. pripojila tuženiku.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 736795, a koja glasi “Jednokratno 1,50 % (slovima: jedancijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, te isplata iznosa od 1.041,28 kuna, odnosno 138,20 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 28.10.2006. pa do isplate.

11. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

12. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, 23.10.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 736795, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.969,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,50% od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren kredit za kupnju vozila,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 138,20 eura.

13. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

13.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

13.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

13.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

13.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Tužitelj je potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju automobila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za kupovinu osobnog automobila koji mu je služio za osobne potrebe, nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

15. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužitelja, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

16. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17.3. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

17.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

18. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

19. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

19.1. Tužitelju zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa 138,20 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tuženika izvršena 27.10.2006., pa kako tužitelj potražuje zateznu kamatu počevši od 28.10.2006., to mu je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

20. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 138,20 eura s kamatom počevši od 28.10.2006. pa do isplate.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

22. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

23. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 15.4.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 24.10.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 87,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 218,75 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 26. studenog 2025. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 762,43 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, dok je za zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu tužitelju u cijelosti odbijen, budući da iste nisu niti plaćene, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

25. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 526,55 EUR, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

26. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 26. studenoga 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika