- 1 -              Poslovni broj: Usž-1748/23-2

Poslovni broj: Usž-1748/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D.1 F. iz V., kojeg zastupa opunomoćenik D.2 B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D.2 B., Ž.1 K.1 i J.1 T., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3343/21-10 od 7. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 11. listopada 2023.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3343/21-10 od 7. ožujka 2023.

Obrazloženje

1.              Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje tuženikovog rješenja, klasa: UP/II-114-04/21-02/84, urbroj: 511-01-158-21-5 od 24. rujna 2021., kao i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

2.              Rješenjem tuženika od 24. rujna 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 14. travnja 2021., kojim je tužitelj utvrđen odgovornim zbog teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji ("Narodne novine", 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.), opisane kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe koje teško šteti ugledu policije", činjenično pobliže navedeno i opisano u prvostupanjskom rješenju, zbog čega mu je izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe na temelju članka 110. stavka 2. točke 6. Zakona o policiji.

3.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).

              Nastavno u žalbi tužitelj pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud donio nezakonitu odluku, a prije svega zbog niza učinjenih povreda pravila postupka, a osobito iz razloga jer presuda ne sadrži valjano obrazloženje, s obzirom da sud nije dao osvrt na bitne tužbene prigovore, kao niti dokaze čije je tužitelj provođenje predložio. Stoga tužitelj smatra da pobijana presuda ne sadrži valjano obrazloženje, odnosno razloge od kojih ovisi i pravilna kvalifikacija disciplinskog djela, a dodaje da su relevantni i argumentirani razlozi izostali i u rješenjima disciplinskih sudova.

              Tužitelj dalje u žalbi ističe da je unatoč zaključku kaznenog suda o nepostojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti tužitelja, disciplinski sud utvrdio disciplinsku odgovornost tužitelja s osnove istog činjeničnog stanja, a takve zaključke tužitelj smatra proturječnim. Protivno utvrđenju disciplinskih sudova tužitelj smatra da svojim ponašanjem nije nanio štetu ugledu policije, a niti postoje elementi povrede službene dužnosti koja mu se stavlja na teret. Dodaje i da protiv njega nije ni pokrenut kazneni postupak, a izričito se protivi i pravilnosti ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka, jer je saslušanom svjedoku A. P. jedini cilj izbjeći plaćanje duga i sebe prikazati kao žrtvu postupaka tužitelja, čije ponašanje se prema mišljenju tužitelja ne može kvalificirati kao disciplinsko djelo za koje se tereti.

              Konačno, tužitelj smatra da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude došlo do povrede načela utvrđivanja materijalne istine i slobodne ocjene dokaza, kao i povrede članka 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika. Posebno upire na nezakonito postupanje disciplinskih tijela koja su odbila provesti ključne dokazne prijedloge tužitelja, a što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, jer bitne činjenice u odnosu na postojanje oružja i prijetnje od strane tužitelja nisu nepobitno utvrđene, već je poklonjena vjera isključivo iskazu koji tereti tužitelja. Tužitelj dodaje da njegov izričiti iskaz o neposjedovanju vatrenog oružja, među ostalim i zbog suicidalnih namjera njegovog djeteta uopće nije ocijenjen, već je bez provođenja odgovarajućeg postupka donesen paušalan zaključak o nezakonitom držanju oružja izvan službe, unatoč dokazima koji prileže spisu predmeta, tj. zapisniku o pretrazi doma tužitelja iz kojeg proizlazi da nije pronađeno bilo kakvo oružje. Disciplinska tijela, a niti prvostupanjski sud takvu činjenicu nisu uzeli u obzir, a niti se u svezi toga očitovali.

              Tužitelj u žalbi ističe da je predložio tijekom disciplinskog postupka izvođenje dokaza saslušanja svjedoka koji ima saznanja o namjeri A. P. a tužitelju "namjesti" kaznenu odgovornost, a posljedično tome i disciplinsku odgovornost, koji je odbijen kao irelevantan, uz obrazloženje da je nesporno dokazana činjenica prijetnje tužitelja i iznuđivanja nepostojećeg duga, a tvrdnje o nepostojećem dugu i radnji iznude tužitelj smatra netočnima, jer su protivne podacima spisa predmeta. ¸

              Tužitelj dalje u žalbi dodaje da je i zaključak o odbijanju dokaznog prijedloga za njegovim saslušanjem protivan načelima ZUS-a, a uz povredu temeljenih načela upravnog postupka, upire i na povredu ustavnih prava, prava na pravično suđenje i prava na jednakost oružja, ukazujući na presumpciju nevinosti te primjenu načela in dubio pro reo, koje nalaže da će se u slučaju dvojbe u svezi postojanja činjenica koje čine obilježja povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika, takva situacija prilikom odlučivanja u disciplinskom postupku razmatrati na način koji je povoljniji za policijskog službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak.

              Zaključno, tužitelj smatra da u predmetnom slučaju njegovo ponašanje nije u bilo kojem elementu bilo nedolično, zbog čega nije ostvareno obilježje disciplinskog djela koje mu se stavlja na teret, a uslijed nedostatka vjerodostojnih dokaza kojima bi se nedvojbeno utvrdila njegova disciplinska odgovornost, zbog čega ga je, smatra tužitelj, primjenom navedenih načela trebalo osloboditi disciplinske odgovornosti. S time u vezi tužitelj ističe da u postupku koji je prethodio donošenju odluke o disciplinskoj odgovornosti činjenice koje terete tužitelja nisu dokazane na razini izvjesnosti, a činjenice koje mu idu u prilog su više nego vjerojatne, a tužbene prigovore istaknute u tom pravcu sud u pobijanoj presudi nije otklonio, a niti je za svoje zaključke dao valjane i obrazložene razloga.

              Tužitelj predlaže da ovaj Sud pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4.              U odgovoru na žalbu tuženik ističe da tužitelj ponavlja u žalbi iste prigovore koje je isticao i u upravnom postupku te u tužbi, a koje su disciplinski sudovi i prvostupanjski sud jasno, detaljno i argumentirano odbili. Tuženik daje osvrt i na sve pojedinačne razloge kojima tužitelj upire na povredu procesnih prava te protivno tome ističe da su se tijekom upravnog spora stranke na održanoj usmenoj raspravi izjasnile o svim zahtjevima i navodima, te činjeničnim i pravnim pitanjima koja su odlučna za rješavanje upravnog spora. Stoga smatra da je prvostupanjski sud proveo odgovarajući postupak i sve potrebne dokaze te pravilno odbio tužbeni zahtjev, a da obrazloženje pobijane presude sadrži sve bitne elemente, kao i razloge zbog čega su dokazni prijedlozi tužitelja odbijeni, kao i razloge na kojima je utemeljena ocjena o vjerodostojnosti dokaza na kojima je utemeljena odluka o disciplinskoj odgovornosti tužitelja.

              Tuženik predlaže da ovaj Sud žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.               Ispitujući zakonitost osporene presude i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke te činjenice koje je sam utvrdio (članak 33. stavak 2. ZUS-a).

8.              Prije svega valja reći da prema ocjeni ovog Suda nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora ne primijeni ili nepravilno primijeni odredbe ZUS-a, a to utječe na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2. ZUS-a), dok u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije postupao na način koji bi utjecao na donošenje zakonite odluke, niti je počinio povrede koje bi utjecale na procesna prava tužitelja te mu onemogućio sudjelovanje u upravnom sporu na zakonom propisani način.

9.              Prvostupanjski sud je odbio u sporu provesti predložene dokaze uz obrazloženje da je odluku o zakonitosti osporenog rješenja mogao donijeti na temelju provedenih dokaza, tj. na temelju činjenica već utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i spisu predmeta upravnog spora. Dakle, sud je ocijenio da, s obzirom da su u upravnom postupku već provedeni svi relevantni dokazi na temelju kojih se može utvrditi pravo stanje stvari, provedba daljnjeg dokaznog postupka po prijedlogu tužitelja nije potrebna, iz čega slijedi da je prvostupanjski sud za svoje zaključke dao valjane i argumentirane razloge.

              Također se dodaje da je prvostupanjski sud za svoja stajališta i zaključke na kojima je utemeljio pobijanu presudu dao razložno i dostatno obrazloženje, tj. izjasnio se o svim prijedlozima i prigovorima tužitelja na način koji udovoljava pravilima propisanima u članku 60. stavku 4. ZUS-a.

10.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj u vremenskom razdoblju od 26. travnja do 20. svibnja 2020. od A. i Ž.2 P. iznuđivao novčani iznos od 22.000,00 eura uz verbalne prijetnje smrću koje je uputio imenovanima i članovima njihove uže obitelji, uz neposrednu prijetnju vatrenim oružjem usmjerenu prema A. P. Navedena radnja iznude se dogodila 20. svibnja 2020. u Caffe baru F. u S. I. Z., gdje su od A. i Ž.2 P. navedeni novčani iznos preuzeli J.2 K.2 i T. D. prema prethodnim uputama tužitelja. Na temelju navedenih činjenica prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da je tužitelj odgovoran za težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. stavku 1. točki 7. Zakona o policiji te mu je izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe.

11.              Iz prvostupanjskog rješenja od 14. travnja 2021. proizlazi da su usmene rasprave održane 16. veljače, 12. ožujka, 15. ožujka i 14. travnja 2021., navedeni su svi dokazi provedeni u disciplinskom postupku, a rješenje sadrži i iscrpno obrazloženje razloga na kojima se temelji ocjena vjerodostojnosti provedenih dokaza, a na temelju čega je utvrđeno da je tužitelj poduzeo nezakonite radnje oko naplate duga i time ostvario bitna obilježja disciplinskog djela koje mu se stavlja na teret. Naime, prvostupanjski disciplinski sud je pravilno na temelju provedenih dokaza utvrdio da opisano ponašanje tužitelja ima elemente nedoličnog ponašanja izvan službe koje teško šteti ugledu policije, tj. da je nespojivo s časnim i zakonitim obavljanjem službe, odnosno protivno je interesima policijske službe i javnom interesu, a ujedno narušava osobni i profesionalni integritet tužitelja.

              U prvostupanjskom rješenju se posebno ukazuje na priležeće izvješće o poligrafskom ispitivanju iz kojeg proizlazi da je tužitelj dao neistinite odgovore u odnosu na postavljena pitanja u svezi prijetnje i iznude, a poligrafsko vještačenje tužitelja je provedeno zbog proturječnih izjava tužitelja.

12.              Slijedom iznesenog, ovaj Sud prihvaća stajališta i zaključke iznesene u obrazloženju pobijane presude, a na temelju kojih je sud ocijenio da su pravilno disciplinska tijela utvrdila tužitelju odgovornost za opisano disciplinsko djelo, uvažavajući pri tome sve okolnosti konkretnog slučaja, a pri tome su iscrpno i razložno obrazložila razloge zbog kojih su provedenim dokazima poklonila vjeru, odnosno te dokaze ocijenila vjerodostojnima, jer nakon analize provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti ne postoji bilo kakva sumnja u svezi njihove vjerodostojnosti, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazne prijedloge tužitelja. S time u vezi je prvostupanjski sud ocijenio da daljnji dokazni postupak i provođenje predloženih dokaza ne bi utjecalo na ishod postupka i drugačiju ocjenu o disciplinskoj odgovornosti tužitelja, a takav zaključak je utemeljio na razlozima koji su valjani, dostatni i argumentirani. U svezi navedenog dodaje se i da sud dokaze provodi na temelju ocjene koje smatra relevantnim za utvrđenje činjenica bitnih za donošenje pravilne i zakonite odluke, pri čemu nije dužan provesti dokaze koje predloži stranka, ali je dužan obrazložiti razloge zbog kojih je ocijenio da provođenje daljnjeg dokaznog postupka nije potrebno.

13.              Stoga, a ocjenjujući je li u konkretnom upravno sporu došlo do povrede konvencijskih načela na koja tužitelj upire u žalbi, prava na pravično suđenje i jednakost oružja kao njegovog sastavnog elementa, a nakon analize svih okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud nije našao da je došlo do povreda na koje tužitelj ukazuje u žalbi.

              Također u osvrtu na žalbene navode kojima tužitelj prigovara opsegu obrazloženja pobijane presude valja reći da ti razlozi ne dovode u sumnju njenu zakonitost, tj. činjenica što tužitelj nije zadovoljan opsegom kao ni sadržajem obrazloženja presude ne dovodi do zaključka da je prvostupanjski upravni spor opterećen nedostacima koji bi zahtijevali poništavanje osporene presude. Ovo osobito imajući na umu okolnost da obrazloženja rješenja oba javnopravna tijela sadrže valjane i dostatne razloge na kojima je utemeljena odluka o disciplinskoj odgovornosti tužitelja, zbog čega se prvostupanjski sud pravilno očitovao samo o ključnim navodima tužitelja, jer su već javnopravna tijela navela sve razloge koji upućuju na neosnovanost tužiteljevih prigovora iznošenih u upravnom postupku, koje tužitelj u bitnom ponavlja i u upravnom sporu. Stoga postupajući na opisani način, prvostupanjski sud, prema ocjeni ovoga Suda, nije povrijedio odredbe ZUS-a, jer je dao dostatne i relevantne razloge za zaključke i stajališta iznesena u presudi, a time je otklonjena i svaka sumnja na arbitrarno sudsko odlučivanje.

14.              Stoga, ovaj Sud smatra da je tužitelj u konkretnom slučaju upoznat s razlozima na kojima je utemeljena odluka u mjeri koja odgovara okolnostima konkretnog slučaj, tj. u dostatnoj mjeri da bi se mogla ispitati njezina zakonitost, a zbog čega nije osnovan žalbeni prigovor da je u konkretnom sporu izostalo obrazloženje koje jamči učinkovito ostvarivanje tužiteljevih procesnih prava.

15.              U svezi visine i vrste izrečene disciplinske sankcije valja reći da izbor disciplinske kazne podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela, kao oblika slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana, a u upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene na temelju slobodne ocjene se ograničava na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana.

16.              U predmetnom slučaju tužitelju je na temelju članka 110. stavka 2. točke 6. Zakona o policiji izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe, a odabir vrste izrečene disciplinske kazne je obrazložen valjanim i dostatnim razlozima, zbog čega je ovaj Sud ocijenio da je izbor kazne pravilan i sukladan svim okolnostima konkretnog slučaja, odnosno da je u skladu s propisanom svrhom i da je kazna izrečena na temelju zakonom propisane ovlasti. S time u vezi je prvostupanjski sud dao osvrt i na sve olakotne i otegotne okolnosti, odnosno naveo je da kod odmjeravanja vrste i visine kazne sukladno članku 111. stavku 1. Zakona o policiji ocijenio sve bitne elemente i pri određivanju vrste kazne uzeo u obzir težinu počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskog službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti. Po analizi svih okolnosti konkretnog slučaja te težine protuzakonitosti ponašanja tužitelja, ocijenio je da olakotna okolnost da tužitelj nije disciplinski kažnjavan i da ima dobre godišnje ocjene, nije odlučna za drugačiji izbor sankcije, tj. da je upravo izrečena disciplinska kazna primjerena stupnju disciplinske odgovornosti tužitelja, uz ocjenu da će takva kazna imati odgojni utjecaj na tužitelja, kao i druge policijske službenike.

17.              Također je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju pobijane presude da, premda iz priležeće nepravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-1678/20 od 20. rujna 2021. proizlazi da se svi optuženi, među kojima je i tužitelj. oslobađaju optužbe da su počinili kazneno djelo protiv imovine iznudom iz članka 243. stavka 1., 3. i 4. Kaznenog zakona, jer su optuženici postupali u cilju naplate stvarnog duga u naznačenom iznosu, koji je oštećenik A. P. imao prema drugo okrivljeniku T. D., nije odlučna za drugačiji ishod postupka i ocjenu o disciplinskoj odgovornosti tužitelja, jer su činjenice utvrđene u kaznenom postupku u skladu sa činjenicama utvrđenima u disciplinskom postupku, a na temelju kojih proizlazi da je tužitelj sudjelovao u protupravnom ponašanju koje je nespojivo s obavljanjem policijske dužnosti.

18.              Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju pravilna činjenična i pravna kvalifikacija disciplinskog djela za koje je tužitelju utvrđena odgovornost, a i odabir vrste disciplinske kazne je pravilan te primjeren težini počinjenog disciplinskog djela.

19.              Slijedom iznesenog, utvrdivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 11. listopada 2023.

                                                                                                        Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.