REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3682/21-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužitelja ZO OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Ines Bojić odvjetnica u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 03.studenog, 2025., dana 26.studenog 2025.

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 016-2665⁄2006, između tužitelja ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., danas Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, kao kreditora, sklopljenog dana 20. studenog 2006. godine.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, tužitelju ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplatiti iznos od 19.508,00EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca, 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku:

Na iznos od 1,41EUR od 1. travnja 2008. godine do isplate

Na iznos od 41,20EUR od 1. studenog 2008. godine do isplate

Na iznos od 35,10EUR od 30. prosinca 2008. godine do isplate

Na iznos od 63,54EUR od 27. siječnja 2009. godine do isplate

Na iznos od 70,03EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate

Na iznos od 54,20EUR od 1. travnja 2009. godine do isplate

Na iznos od 56,19EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate

Na iznos od 35,53EUR od 22. srpnja 2009. godine do isplate

Na iznos od 34,67EUR od 21. kolovoza 2009. godine do isplate

Na iznos od 37,70EUR od 1. listopada 2009. godine do isplate

Na iznos od 29,89EUR od 24. listopada 2009. godine do isplate

Na iznos od 38,77EUR od 24. studenog 2009. godine do isplate

Na iznos od 52,09EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate

Na iznos od 57,30EUR od 20. siječnja 2010. godine do isplate

Na iznos od 62,30EUR od 2. ožujka 2010. godine do isplate

Na iznos od 68,83EUR od 20. ožujka 2010. godine do isplate

Na iznos od 78,40EUR od 13. travnja 2010. godine do isplate

Na iznos od 118,57EUR od 29. lipnja 2010. godine do isplate

Na iznos od 128,61EUR od 23. srpnja 2010. godine do isplate

Na iznos od 128,61EUR od 23. srpnja 2010. godine do isplate

Na iznos od 164,82EUR od 28. kolovoza 2010. godine do isplate

Na iznos od 150,47EUR od 20. studenog 2010. godine do isplate

Na iznos od 212,47EUR od 19. ožujka 2011. godine do isplate

Na iznos od 185,83EUR od 2. travnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 185,83EUR od 2. travnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 185,83EUR od 2. travnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 173,87EUR od 6. travnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 173,87EUR od 6. travnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 293,47EUR od 26. srpnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 293,47EUR od 26. srpnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 293,47EUR od 26. srpnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 293,47EUR od 26. srpnja 2011. godine do isplate

Na iznos od 339,90EUR od 23. kolovoza 2011. godine do isplate

Na iznos od 274,37EUR od 20. rujna 2011. godine do isplate

Na iznos od 239,43EUR od 21. listopada 2011. godine do isplate

Na iznos od 248,08EUR od 22. studenog 2011. godine do isplate

Na iznos od 277,95EUR od 17. siječnja 2012. godine do isplate

Na iznos od 284,00EUR od 14. veljače 2012. godine do isplate

Na iznos od 284,32EUR od 22. veljače 2012. godine do isplate

Na iznos od 283,85EUR od 9. ožujka 2012. godine do isplate

Na iznos od 275,93EUR od 17. travnja 2012. godine do isplate

Na iznos od 277,68EUR od 21. travnja 2012. godine do isplate

Na iznos od 278,42EUR od 10. srpnja 2012. godine do isplate

Na iznos od 278,42EUR od 10. srpnja 2012. godine do isplate

Na iznos od 279,78EUR od 14. kolovoza 2012. godine do isplate

Na iznos od 264,53EUR od 13. rujna 2012. godine do isplate

Na iznos od 11.786,00EUR od 13. rujna 2012. godine do isplate

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.642,44 € sa zateznom kamatom počevši od donošenja presude do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da su prednik tuženika i tužitelj kao Korisnik kredita sklopili dana 20.11.2006.. godine Ugovor o kreditu br. 016-2665/2006 kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 113.333,00 CHF, na dan sklapanja Ugovora, 20. studenog 2006. godine srednji tečaj tuženika iznosio je 4,58 kn za jedan švicarski franak, dok je na dan isplate kredita, 22. studenog 2006. godine srednji tečaj tuženika iznosio 4,61kn za jedan švicarski franak. Tijekom otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao što je dovelo i do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta tužitelja.

2. Nadalje tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine (potvrđenom od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod posl. br. Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine) utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine od dana 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od dana 7. kolovoza 2007. godine do dana 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO.

3. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji za sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka., slijedom čega su ujedno djelomično ništetne i odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika. Kako su djelomično ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika u cijelu u kojem je obveza tužitelja određena u valuti švicarski franak (CHF), to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s odredbom čl. 1111. istoga Zakona, u obvezi vratiti tužitelju sve iznose koje mu je preplatio temeljem promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na valutu kuna, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju švicarskog franka, s pripadajućim zateznim kamatama.

4. Navedena presuda donesena u postupku po kolektivnoj tužbi, obvezujuća i u konkretnom slučaju koji se tiče povrede interesa tužitelja kao individualnog potrošača te vezano za navedeno ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 i Rev-3142/2018, u kojima Vrhovni sud jasno navodi da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupaka kolektivne zaštite, odnosno, da odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove .

5. Tužitelj tvrdi da je tuženik na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od dana 7. kolovoza 2007. godine do dana 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Nakon izvršenog financijskog vještačenja potražuje zbog ništetnih ugovornih odredaba na temelju stjecanja bez osnove tužitelj potražuje po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznos od 19.508,00EUR, sve s zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a (kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti zatezne kamate, i to za nepoštenog stjecatelja od dana stjecanja).

7. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Ističe prigovor zastare. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima.

8. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 6 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

9. Ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

10. Tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška.

11. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 8-11), otplatni plan (list 12-13), specifikacija uplata ( list 15, 200), pregled prometa za klijenta (list 19), zapisnik sa sjednice kreditnog odbora (list 31-43) prometnu dozvolu (list 108 proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću (list 151 i dopuna 207), saslušao vještaka (list 205), saslušao tužitelja kao stranku (list 146), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Tuženik je odustao od prijedloga da se sasluša svjedok SO, službenik banke. Pisana izjava svjedoka MO nije uzeta u obzir, jer bi time bilo narušeno načelo neposrednosti u izvođenju dokaza.

12. Stranke su učinile nespornom visinu tužbenog zahjteva 19.508,00 EUR kako je utvrdio vještak, visinu pojedinih mjesečnih iznosa i dospijeće. Sporan je osnov tužbenog zahtjeva.

13. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka TS Zagreb P-1401/12 je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke. Kako je tužba je podnesena 04.05.2021. za razliku u valuti, to je prigovor zastare neosnovan, jer je riječ o petogodišnjem zastarnom roku.

14. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja i dok je tuženik odustao od prijedloga da se sasluša djelatnik banke kao svjedok.

15. Tužitelj iskazuje da je dizao kredit kod tuženika 2006. godine radi kupovine traktora i isti je kupio. Podigao je protuvrijednost od 560.000,00 kn, u francima. Nije vidio ništa od novaca. Banka je isplatila novac tvrtki koja je prodavala traktor, a tvrtka je bila sa sjedištem u [adresa], u banci su rekli da se može dobiti kredit samo u CHF, iako je pitao da li se može dobiti kredit u kunama. Ne zna da li je to bio uvjet da kupi traktor, jedino ukoliko je između banke i te tvrtke postojao neki sporazum ili dogovor. Nije pitao što znači valutna klauzula, ne zna niti sada što znači. U trenutku kada nije više mogao plaćati ratu, ponuđeno mu je u Virovitici da podigne drugi kredit u eurima kako bih zatvorio ovaj u CHF. Kredit mu je ponudila ista banka jer je dolazio u banku i obavijestio banku da ne može više plaćati tu ratu. Traktor je koristio za vlastite potrebe i za rad na poljoprivredi, obitelj je živjela od poljoprivrede, jedino je majka bila zaposlena. Nositelj je OPG-a kao što je navedeno u tužbi.

16. Sud iskazu tužitelja vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Sud vjeruje da mu nitko nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje nije bilo vođeno, a niti je bilo moguće. Kako je tuženik odustao od prijedloga da se sasluša službenik banke, sud je zaključak o mogućnosti pregovaranja oko valute ugovora donio na temelju iskaza tužitelja.

17. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine (potvrđenom od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod posl. br. Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine) utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine od dana 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

18. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka i o promjenjivoj stopi redovne kamate.

19. Ništetnost odredbi Ugovora bazira na činjenici da je došlo do prouzročenja znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koja glasi, cit.: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", ali i odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. godine prema kojoj, cit.: "Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora."

20. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i o promjeni kamatne stope. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

21. Čl 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018 uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.

23. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (13.1.) bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

24. Sud iz provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Također zaključuje da stranke o odredbama ugovora nisu pregovarale, niti je to pregovaranje bilo uopće moguće, već su odredbe ugovora unaprijed sastavljene i prezentirane tužitellu po principu "uzmi ili ostavi", a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Tuženik je tužitelju nametnuo sklapanje ugovora u valuti CHF iako je tužitelj tražio kunski kredit, bez da je tužitelja upozorio kakve rizike nosi valuta CHF i da rate kredita zbog toga mogu rasti, čime tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

25. Kako je u ovom postupku sud utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

26. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darko Prpić.

27. Temeljem provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 19.508,00EUR Tužitelj je svoj zahtjev uskladio s izračunom vještaka, te je sud na taj način dosudio ovaj iznos po pojedinim mjesečnim anuitetima iskazanim u nalazu.

28. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, po stopama preciziranima u izreci.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno konačnom vps-u 2.259,96 EUR u kojem je tužitelj uspio u cijelosti (te sukladno OT NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23) i specificiranom troškovniku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. 250 bodova, podn.25.04.22 250 bodova, roč.02.05.22. 250 bodova, roč 05.12.23. 125 bodova, roč 10.04.24 250 bod, podn.10.07.24 250 bodova, roč 02.12.24. 125 bodova, roč.. 03.03.25. 250 bod, podn.19.05.25. 250 bodova, roč 03.11.25. 250 bodova, čemu je dodan pdv, pristojba na tužbu 126,99 EUR i trošak vještačenja 265,45 EUR, ukupno 6.642,44 €.

30. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 26.studeni 2025.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.