Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1185/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb (OIB: 14036333877), Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-999/2025-12 od 3. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja HD i žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-999/2025-12 od 3. listopada 2025. pod stavcima I., II. i III. izreke, te u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 999/2025-12 od 3. listopada 2025. u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 187,50 EUR s zateznim kamatama koje teku od 26. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 21,00 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1047/2006 od 4. svibnja 2006. zaključenog između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle čl. 5. st. 2. Ugovora kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju 174,26 EUR sa zateznom kamatom od 5. svibnja 2006. do isplate (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da plati tužitelju parnični trošak od 214,04 EUR sa zateznim kamatama od 4. listopada 2025. do isplate (st. III. izreke).

2. Tužitelj žalbom pobija navedenu presudu u dijelu kojim nije usvojen njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tuženik pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 1. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ulazne naknade, ugovorene čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 174,26 EUR, koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem te ugovorne odredbe.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužitelja da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a da tuženik nije dokazao suprotno tome.

8. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da iako se radi o lako uočljivoj odredbi ugovora, i koja je jasno i razumljivo sastavljena, da i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pa da se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07, dalje: ZZP).

9. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

10. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

11. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

12. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporne ugovorne odredbe ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bilo pregovora koji su prethodili zaključenju ugovora, već da je tužitelj imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja tog pravnog posla sa tuženikom.

14. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

15. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

16. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetne naknade odnose, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Prema tome, iako tužitelj nije pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja, tuženik je bio dužan tužitelja upozoriti kako na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi sporna ulazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri.

18. Pravilan je zaključak suda da je prigovor zastare tuženika neosnovan, jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Odluka o zateznim kamatama pravilna je i zakonita. Naime, tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja spornog iznosa od strane tuženika (čl. 1115. ZOO), jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, budući da nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornim ugovornim odredbama niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetne naknade odnose, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštene i time, ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

21. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

22. Tužitelj žalbom osporava odluku o troškovima postupka ukazujući da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da se kod određivanje vrijednost predmeta spora ne uzima u obzir deklaratorni zahtjev, već samo kondemnatorni.

23. Prema čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

24. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost deklaratornog zahtjeva naznačio iznos od 1.327,23 EUR, kojoj je visini tuženik na pripremnom ročištu prigovorio, te je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 29. rujna 2025. utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 174,26 EUR, dakle uzeo je u obzir samo vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, što je protivno čl. 40. st. 2. ZPP.

25. Ovaj je sud, primjenom čl. 40. st. 3. ZPP, u vezi s čl. 40. st. 2. ZPP, povodom prigovora tuženika da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena, utvrdio da vrijednost predmeta spora deklaratornog zahtjeva iznosi 200,00 EUR, jer vrijednost kondemnatornog zahtjeva mora biti u korelaciji sa vrijednošću deklaratornog zahtjeva, tako da ukupna vrijednost spora za oba zahtjeva iznosi 374,26 EUR, a prema takvoj vrijednosti predmeta spora sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 dalje: OT), tužitelju za sastav tužbe pripada 50 bodova, za sastav podneska od 3. travnja 2025. prema Tbr. 8/1 OT 50 bodova, za zastupanje na ročištu održanom 29. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 OT 50 bodova ili ukupno 150 bodova ili 300,00 EUR, sa PDV od 25%, 375,00 EUR, na koji je iznos pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 13,27 EUR, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 401,54 EUR, a presudom mu je dosuđen trošak od 214,04 EUR, tako da mu pripada i daljnji iznos parničnog troška od 187,50 EUR.

26. Stoga je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi st. III. izreke presude, ali kako tužitelju pripada i daljnji iznos parničnog troška od 187,50 EUR, temeljem čl. 380. t. 3. ZPP trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,50 EUR i dosuditi tužitelju i taj iznos, dok je temeljem čl. 380. t. 2. ZPP trebalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 375,00 EUR.

27. Tužitelju za sastav žalbe pripada trošak temeljem Tbr. 10/4. OT od 25 bodova ili 50,00 EUR, sa PDV od 25%, 62,50 EUR, koji je iznos trebalo umanjiti razmjerno uspjehu tužitelja u žalbenom postupku od 33%, što iznosi 21,00 EUR.

28. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška za sastav žalbe, jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 161. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković