REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-569/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud, članice vijeća, mr. sc. Neri Radas, članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Grada Dubrovnika, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, OIB 21712494719, zastupanog po punomoćniku Lovru Zovku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-841/2021-4 od 27. rujna 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-134/21 od 6. svibnja 2021., na sjednici održanoj 26. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e :

1. Revizija tužitelja se odbija.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R -841/2021-4 od 27. rujna 2022. u toč. I. djelomično je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-134/21 od 6. svibnja 2021. u pobijanom dijelu u kojem se nalaže tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju bruto iznos od 5.261,29 kuna (pet tisuća dvjesto šezdeset i jednu kunu i dvadeset i devet lipa)/ 698,23 euro (šesto devedeset i osam eura i dvadeset i tri centa) sa zateznom kamatom koja na iznos od:

- 466,92 kune teče od 16. lipnja 2011. od do isplate,

- 127,34 kune teče od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 938,67 kuna teče od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 938,68 kuna teče od 16. rujna 2011. do isplate,

- 938,66 kuna teče od 16. listopada 2011. do isplate,

- 938,67 kuna teče od 16. studenog 2011. do isplate,

- 912,33 kune teče od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 0,01 kunu teče od 16. srpnja 2014. do isplate,

- 0,01 kunu teče od 16. veljače 2014. do isplate, po stopi kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude tj. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (sve izuzev zatezne kamate koja teče na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u bruto iznosu dosuđene plaće).

U toč. II. djelomično je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Pr-134/21 od 6. svibnja 2021. na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog bruto iznosa od 5.261,29 kuna do ukupno zahtijevanog bruto iznosa od 261.231,58 kuna, (dakle za razliku od 255.970,29 kuna/33.973,10 eura) te u dijelu zatražene zatezne kamate koja bi bila veća od one navedene u točki I. izreke drugostupanjske presude.

Toč. III. naloženo je tužitelju da u roku 15 dana nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 38.991,87 kuna (trideset i osam tisuća devetsto devedeset i jednu kunu i osamdeset i sedam lipa)/ 5.175,45 eura (pet tisuća sto sedamdeset i pet eura i četrdeset i pet centi).

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2924/2023-2 od 28. rujna 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Da li se plaća radnika obračunava na način da se u obzir uzme tada važeća osnovica, te umnožak koeficijenta kao izračun koji bi radnik primao da poslodavac nije donio nezakonito rješenje?“

3. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenog pravnog pitanja te je predložio pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

4. Tužitelj podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude ukazujući na pogrešnu i nepotpunu primjenu materijalnog prava te bitne povreda parničnog postupka, ističući da su mu na taj način donošenjem pobijane presude povrijeđena ustavna prava na učinkovit pravni lijek i pravično suđenje. Navodi da je drugostupanjski sud odstupio od postojeće sudske prakse (presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 603/2021-2 od 9. rujna 2021.), donesene u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Obrazlaže da je tužitelj dugogodišnji zaposlenik tuženika, diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom. Nezakonitim rješenjem iz svibnja 2011. raspoređen je na radno mjesto znatno niže složenosti i odgovornosti, uz osjetno manju plaću. Navedeno rješenje je nakon upravnog spora poništeno presudom Visokog upravnog suda RH, čime je potvrđena nezakonitost postupanja tuženika, uključujući retroaktivno djelovanje rješenja. Unatoč tome, drugostupanjski sud pogrešno je obračunao plaću tužitelja prema nižoj osnovici, zanemarivši činjenicu da je tužitelj prije nezakonitog rješenja primao znatno višu plaću. Tužitelju je u spornom razdoblju trebala biti isplaćena plaća obračunata na isti način kao i prije 2. svibnja 2011., prema koeficijentu 3,50 i tada važećoj osnovici od 5.534,31 kunu, uvećanoj za 10% (pravosudni ispit), što čini razliku od 261.231,58 kuna.

5. U odgovoru na reviziju tuženik ističe da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita, da nema odstupanja od sudske prakse te predlaže da Vrhovni sud RH reviziju odbije kao neosnovanu, uz obvezu tužitelja na naknadu troškova postupka.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl. 400. st. 2. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u ovom postupku predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće koja mu prema njegovom mišljenju pripada za razdoblje od 2. svibnja 2011. do 6. veljače 2015., i one koja mu je u tom razdoblju stvarno isplaćena, a koja razlika ukupno da iznosi 261.231,58 kuna. Tužitelj je u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao službenik. Glavno sporno pitanje u ovom postupku jest koju je osnovicu za obračun plaće tužitelju u predmetnom razdoblju trebao primijeniti tuženik. Konkretno, onu veću (od 5.534,31 kunu) koja je po tvrdnji tužitelja bila na snazi 6. svibnja 2011. u vrijeme donošenja rješenja o rasporedu tužitelja na drugo radno mjesto, i po kojoj je osnovici tužitelj do tada primao plaću (a koje je rješenje naknadno poništeno) ili pak osnovicu koja je utvrđena zaključkom gradonačelnika Grada Dubrovnika od 2. svibnja 2011. u iznosu od 3.725,00 kuna i po kojoj je tužitelju obračunata i isplaćena plaća.

9. U provedenom dokaznom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice, odnosno iste proizlaze iz isprava koje se nalaze u spisu:

- tuženik je 27. kolovoza 2010. donio rješenje, Klasa: UP/I-120-02/10- 01/04, Ur. br. 2117/01-01-10-1 kojim je tužitelju PŽ, raspoređenom na radnom mjestu pročelnik Upravnog odjela za opće poslove i mjesnu samoupravu utvrđen koeficijent za izračun plaće u vrijednosti 3,50, te da je označenim rješenjem utvrđen način obračuna plaće tužitelja pri čemu je koeficijent složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u upravnim tijelima utvrđen na 4%,

- i u predmetnom razdoblju od 2. svibnja 2011. do 6. veljače 2015., tužitelj je bio zaposlen kod tuženika,

- gradonačelnik tuženika je dana 2. svibnja 2011., donio zaključak Klasa: 120- 01/11-01/01, Ur.br: 2117/01-01-11-1, kojim je zaključkom utvrdio osnovicu za izračun plaće službenika i namještenika Grada Dubrovnika u iznosu od 3.725,00 kuna te da se primjenjuje od dana donošenja ovog zaključka (prethodno, prije ovog zaključka osnovica za obračun plaće je iznosila 5.534,31 kunu),

- tuženik je 6. svibnja 2011. donio rješenje, Klasa: UP/I-112-02/11- 01/72, Ur. br. 2117/01-14-11-1 u kojem je navedeno kako se tuženik zbog promjene ustrojstva upravnih tijela Grada Dubrovnika raspoređuje na radno mjesto „viši savjetnik II za pravna pitanja Upravnog odjela za kulturu i baštinu“ s danom 2. svibnja 2011.,

- navedenim rješenjem tuženika od 6. svibnja 2011. odlučeno je kako tužitelj pravo na plaću ostvaruje u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova koje za radno mjesto viši savjetnik II iznosi 3,30 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu radnog staža,

- gradonačelnik Grada Dubrovnika (tuženika) je dana 7. srpnja 2011. donio rješenje, Klasa: UP/II-112-02/11-01/10, Ur. br. 2117/01-01-11-1 kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu, koju je podnio protiv označenog rješenja tuženika od 6. svibnja 2011.

- Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dana 15. siječnja 2015., pod poslovnim brojem Us-8318/11-3 donio presudu kojom je tužbu tužitelja protiv tuženika uvažio te poništio označeno rješenje gradonačelnika tuženika P:

UP/II112-02/11-01/10, Ur. br. 2117/01-01-11-1 od 7. srpnja 2011.,

- gradonačelnik Grada Dubrovnika je rješenjem klasa: UP/II-112-02/11- 01/10, ur.br. 2117/01-15-06 od 9. studenog 2015. poništio rješenje tuženika od 6. svibnja 2011., Klasa: UP/I-112-02/11-01/72, Ur. br. 2117/01-14-11-1.

10. Prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženiku da mu isplati iznos od 261.231,58 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, uz obrazloženje da nije moguće utvrđivati plaću tužitelja prema kriterijima koji su nastali naknadno, već isključivo na temelju podataka o stvarno ostvarenoj plaći tužitelja u prethodnom razdoblju (razdoblju prije nezakonitog rasporeda na novo radno mjesto), jer umnožak nevažećeg koeficijenta složenosti nepostojećeg radnog mjesta s postojećom osnovicom za obračun plaće, po logici stvari ne može i ne predstavlja plaću koju bi tužitelj primao da tuženik nije donio nezakonito rješenje od 6. svibnja 2011.

11. Drugostupanjski sud je preinačio presudu prvostupanjskog suda na način da je odbio tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog bruto iznosa od 5.251,29 kuna do ukupno zahtijevanog bruto iznosa od 261.231,58 kuna (dakle, za razliku od 255.970,29 kuna), uz obrazloženje da u predmetnom slučaju treba poći od toga da se tužitelj vrati u jednaki radno pravni položaj kao da nezakonitog rješenja o rasporedu na novo radno mjesto od 6. svibnja 2011. nije ni bilo. Polazeći od takve pretpostavke tužitelj je za sporno razdoblje trebao primati plaću čija bi se visina izračunala primjenjujući koeficijent i postotke povećanja plaće, kao da tog rješenja nije ni bilo, međutim, uz osnovicu od 3.725,00 kuna a ne 5.534,31 kunu.

12. Utvrđenja i zaključci drugostupanjskog suda su pravilni, te ih prihvaća i ovaj revizijski sud.

13. Naime, u predmetnoj pravnoj stvari sporno je koju osnovicu plaće treba primijeniti za obračun plaće tužitelja u razdoblju od 2. svibnja 2011. do 6. veljače 2015. – ranije utvrđenu osnovicu od 5.534,31 kunu (na snazi do 1. svibnja 2011.) ili novoutvrđenu osnovicu od 3.725,00 kuna (utvrđenu Zaključkom gradonačelnika od 2. svibnja 2011.).

14. Ovaj sud polazi od toga da se tužitelja treba vratiti u jednaki radno pravni položaj kao da nezakonitog rješenja o rasporedu na novo radno mjesto od 6. svibnja 2011. nije ni bilo. Tužitelj je stoga za sporno razdoblje trebao primati plaću čija bi se visina izračunala primjenjujući koeficijent i druge dodatke za povećanje plaće kao da tog rješenja nije ni bilo. Međutim, to ne znači da se time automatski derogira i naknadna odluka o utvrđivanju visine osnovice za obračun plaće. Naime, da je ostao na ranije radnom mjestu tužitelju bi se plaća obračunavala u spornom razdoblju, kao i svim drugim službenicima, primjenom novoutvrđene osnovice od 3.725,00 kuna, a ne primjenom osnovice od 5.534,31 kuna, kako to pogrešno smatra tužitelj.

15. Tužitelj ne može doći u povoljniju poziciju od drugih službenika Grada Dubrovnika jer je nova osnovica za obračun plaća utvrđena zaključkom gradonačelnika tuženika od 2. svibnja 2011., Klasa: 120-01/11-01/01, Ur.br: 2117/01- 01-11-1, koja osnovica služi za izračun plaće službenika i namještenika Grada Dubrovnika, te se primjenjuje od dana donošenja tog zaključka. Budući da taj zaključak nije pobijan pred nadležnim tijelima niti je u predmetnom razdoblju stavljen izvan snage. Stoga, na visinu osnovice koja vrijedi za sve službenike ne utječe to što je tuženik tužitelja nezakonitim rješenjem od 6. svibnja 2011. rasporedio na drugo radno mjesto.

16. Imajući navedeno na umu, pravilno je drugostupanjski sud, a prema I. varijanti nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 21. kolovoza 2017., utvrdio da je tuženik za predmetno razdoblje nije isplatio tužitelju plaću u bruto iznosu od ukupno 5.261,29 kuna. Tuženik je dakle u obvezi isplatiti tužitelju razliku plaće za predmetno razdoblje u navedenom iznosu na temelju odredbe članka 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR). Ovaj iznos predstavlja razliku između isplaćene plaće tužitelju za predmetno razdoblje i plaće koja mu je trebala biti isplaćena da nezakonitog rješenja od 6. svibnja 2011. nije ni bilo (uz primjenu koeficijenata i dodataka koji su se primjenjivali za izračun plaće tužitelja prije rješenja od 6. svibnja 2011.), ali uz osnovicu od 3.725,00 kuna.

17. Zbog iznesenih razloga, odgovor na revizijsko pitanje glasi:

Nakon stavljanja van snage rješenja o nezakonitom rasporedu na drugo radno mjesto, plaća službenika obračunava se na način da se službenika stavi u materijalni položaj kao da nezakonite odluke o rasporedu na drugo radno mjesto nije bilo. Plaća se izračunava kao umnožak koeficijenta ranijeg radnog mjesta i osnovice propisane za sve službenike u spornom razdoblju, te uz uvećanje za druge eventualno pripadajuće dodatke na plaću. Naknadno stavljanje van snage rješenja o rasporedu na drugo radno mjesto ne znači istovremeno i primjenu ranije važeće osnovice za obračun plaće, ako kasnije donesena odluka o visini osnovice za obračun plaće za sve službenike koja je važila u spornom razdoblju, također nije stavljena van snage.

18. Valja još reći da u presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 603/2021-2 od 9. rujna 2021. na koju se tužitelj poziva i koja je bila razlog za dopuštanje revizije, nije zauzeto pravno shvaćanje za koje se tužitelj revizijom zalaže. Naime, tužitelj u predmetu Gž R-603/2021 je bio raspoređen s radnog mjesta voditelja Odsjeka za mjesnu samoupravu u Upravnom odjelu za opće poslove i mjesnu samoupravu na radno mjesto viši stručni suradnik I za mjesnu samoupravu u odjelu za mjesnu samoupravu, komunalno i prometno redarstvo Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i mjesnu samoupravu, te mu je koeficijent za izračun plaće povećan sa 2,30 na 2,65. Tužitelj u ovom predmetu je raspoređen s radnog mjesta pročelnik Upravnog odjela za opće poslove i mjesnu samoupravu na radno mjesto viši savjetnik II za pravna pitanja Upravnog odjela za kulturu i baštinu, a koeficijent za obračun plaće mu je sa 3,50 smanjen na 3,30. U navedenoj presudi drugostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje o postavljenom revizijskom pitanju u smislu da bi tužitelju pripadalo pravo na obračun plaće po ranije važećoj osnovici zbog stavljanja van snage rješenja o rasporedu na drugo radno mjesto, već da mu pripada pravo na primjerenu plaću. Sud je nadalje u toj odluci, a polazeći od utvrđenja da je "u spornom periodu kod tuženika dolazilo do organizacijskih promjena, mijenjani su koeficijenti za pojedina radna mjesta", izrazio pravno shvaćanje da "je visinu primjerene plaće sud prvog stupnja pravilno utvrdio jer je nelogično da bi veću plaću imao hijerarhijski podređeni tužitelju od njega, kako to pravilno konstatira sud prvog stupnja", kao i da "kako su rješenja kojima je raspoređen na druge poslove poništena, to se predmnijeva da je tužitelj u cijelom spornom periodu radio poslove temeljem rješenja od 17. kolovoza 2009."

19. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 391. st. 6., odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

20. Prema ocjeni ovog suda odgovor na reviziju nije bio potreban za vođenje postupka te je na temelju čl. 155. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijen. Naime, imajući u vidu sadržaj čl. 155. st. 1. ZPP i povezujući ovu odredbu sa čl. 10. st. 1. ZPP koji upućuje na obvezu postupanja suda u parničnom postupku na način da se uzrokuje što manje troškova, u okolnostima konkretnog slučaja, a prema sadržaju danog odgovora, ovaj sud je ocijenio da zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju nije osnovan.

Zagreb, 26. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa