Poslovni broj: P-1071/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Aleksandra Raach, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Aleksandre Raach, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnice tuženika Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice iz Zagreba, 26. studenog 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 726,00 EUR (slovima: sedamsto dvadeset šest eura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. prosinca 2007. određuju sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,57 EUR od 30. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 0,09 EUR od 31. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 1,43 EUR od 31. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 6,87 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 6,89 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,16 EUR od 28. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 4,19 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 4,87 EUR od 30. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,44 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,44 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,79 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,97 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 2,97 EUR od 30. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 3,78 EUR od 31. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 3,39 EUR od 30. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 5,81 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 8,30 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 10,74 EUR od 28. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 14,42 EUR od 31.ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 13,52 EUR od 30. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 14,04 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 20,36 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 16,77 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,23 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 17,65 EUR od 30. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 22,63 EUR od 31. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 22,93 EUR od 30. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 22,93 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 22,91 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 20,15 EUR od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 21,31 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 21,70 EUR od 30. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 24,40 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 29,41 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 35,24 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 48,83 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 27,27 EUR od 30. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 30,41 EUR od 31. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 31,87 EUR od 30. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 32,74 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 31,65 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 31,49 EUR od 29. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 32,23 EUR od 31.ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 24,21 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.464,29 eura (slovima: sedam tisuća četiristo šezdeset četiri eura i dvadeset devet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 354,05 EUR (slovima: tristo pedeset četiri eura i pet centi ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. studenog 2025. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 27. lipnja 2006. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj: 9011596880, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.670,96 CHF obračunatom po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tužitelj navodi da je člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja za CHF. Tužitelj navodi da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. 6. 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužitelj navodi da su u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. 4. 2015. Tužitelj nadalje navodi da su rubriciranim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelj navodi da je dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, tužitelj navodi, da su sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 6632/17 od 14. 6. 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07.,75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tužitelj navodi da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužitelj navodi da isto nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj navodi da je 16. 12. 2015. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015.). Tužitelj navodi kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Tužitelj navodi da provedena konverzija i sklapanje Dodatka ne utječe na navedeno pravo potrošača te se poziva na stajalište VSRH u: odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019., odluci broj Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. te na odluku Suda EU broj C-118/17 Dunai c/a Erste bank Hungary i broj C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. 7. 2020. Tužitelj navodi da je tuženik je, tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga tužitelj ističe da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 6.679,78 EUR / 50.329,25 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate koji iznos potražuje tužbom. Pored navedenog tužitelj navodi da je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 2.786,23 EUR/21.260,91 HRK, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. S obzirom na navedeno, tužitelj navodi da tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa, pa nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iznosi 1.510,51 EUR/11.380,94 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. 9. 2015. do isplate koji iznos tužitelj potražuje tužbom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu napominje kako tužitelj nije dostavio Aneks br. 1 od 16.12.2015., knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu, specifikaciju uplata po kreditu niti naknadni otplatni plan, na koje se poziva u tužbi, pa stoga predlaže sudu pozivanje tužitelja na dostavu navedene dokumentacije sukladno članku 109. Zakona o parničnom postupku. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Uvodno, tuženik ističe kako se tužitelj u tužbi poziva na ugovor o kreditu broj 9011596880 od 27.6.2006., dok je u prilogu tužbe dostavljen ugovor o kreditu broj 9011561025 od 20.6.2006. kao i sva dokumentacija koja se vezuje uz taj ugovor. Obzirom da je riječ o kreditu koji je nekonvertiran, odnosno za kojeg nije sklopljen dodatak ugovora o konverziji, tuženik ističe da se o ovako postavljenoj tužbi ne može raspravljati jer je ista postavljena na način da je riječ o ugovoru o kreditu za kojeg je sklopljen ugovor o konverziji, a što nije, te se cjelokupna tužba poziva na drugi ugovor. Stoga tuženik predlaže sudu pozivanje tužitelja na ispravak tužbe uz dostavu svih potrebnih dokaza. Opreza radi tuženik se očitovao na ovako postavljenu tužbu. Tuženik navodi da je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, da obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla te od tada počinje teći zastara. Tuženik se poziva na presudu VSRH Rev-183/2011-2 prema kojem shvaćanju su, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 24. 2. 2006., potraživanja iz tužbe obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da sukladno čl. 186. st. 3. ZPP-a sud nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj. Stoga, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i s osnove naknade štete gdje je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Tuženik tvrdi da iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je ugovor o kreditu sklopljen 20.6.2006., tuženik ističe da je i subjektivni i objektivni rok protekao. Ukoliko bi se tužitelj kasnije pozivao na ugovor broj 9011561025 kojeg je dostavio uz tužbu, tuženik navodi da u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovan navod tužitelja da je parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Kako bi se zaštita predviđena ZZP-om i utvrđenja iz presude u slučaju „Potrošač“ mogli primijeniti u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda, a posebno vodeći se uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Dakle, nužno je da se ispune predviđene pretpostavke, a teret dokaza da su ispunjene je na tužitelju. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Nema mjesta izravnoj primjeni presuda Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presuda Visokog trgovačkog suda. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti tužitelju. Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) i pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Navodi dalje da je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio, a osnovanost kojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz parnice Potrošač i temelji na tvrdnji o navodnoj ništetnosti i nepoštenosti odredbe kojom je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF u svakom od ugovora o kreditu, a koja tvrdnja nije potkrijepljena dostatnim dokazima, već se temelji na stajalištima zauzetima u parnici Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na presudu Visokog trgovačkog suda budući da takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u Parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva presude Visokog trgovačkog suda. Naime, ugovorom o kreditu jasno je propisan iznos odobrenog kredita, kao i da će isti biti plasiran ustupitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama ugovora o kreditu predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote ugovora. Tuženik ističe da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, a kredit u valuti CHF nije bio jedini kredit koji je banka tada imala u ponudi pa je korisnik kredita imao mogućnost odabrati i kredit u drugoj valuti. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe ugovora o kreditu za tužitelja bile jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u parnici Potrošač u njegovom rješenju, poslovni broj: Revt 575/16 od 3. listopada 2017. (dalje: rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik: „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ I Trgovački sud u Zagrebu u presudi, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. navodi: „zaključak je ovog suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu, no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga pa onda i tužene banke.“ Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. 12. 2008. koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naprotiv, primarnim pravnim izvorom za područje ugovornih odnosa ZOO predviđeno je i dopušteno, a kroz praksu i uobičajeno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Slijedom toga, tuženik zaključuje da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Tuženik ističe da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja u ovom slučaju nije ispunjena. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Ukoliko bi sud, usprkos svemu navedenom, našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.). Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

3. Tužitelj je na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. dostavio "ispravak tužbe" od 17. siječnja 2025., koja je potpisana kvalificiranim elektroničkim potpisom 17. siječnja 2025. (list 154-159 spisa) u kojem navodi da su tužitelj i tuženik 20. lipnja 2006. sklopili ugovor o kreditu broj: 9011561025 (dalje u tekstu: ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 9.085,17 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je preuzetu obvezu po predmetnom ugovoru u cijelosti ispunio. Tužitelj smatra da su mu predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovornu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. Tužitelj navodi da je povreda ugovornih odredbi utvrđena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. 7. 2013., a koja je u odnosu na valutu postala pravomoćna 14.06.2018. godine. Tužitelj navodi da je dio odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima su nepoštene ugovorne odredbe. jer tuženik prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj navodi da o valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Tužitelj navodi da su banke po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, pa i kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, te nije moguće tuženikovo znanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač. Tužitelj navodi da je tuženik znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Tužitelj navodi da se o ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno navedeno se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu tužitelja. Tužitelj navodi da prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti. budući da je znao da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem navedenog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj, te tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako, niti o rastu tečaja švicarskog franka. Tužitelj navodi da je prethodno navedeno potvrdio i Visoki trgovački sud RH u odluci pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14. 6. 2018. kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale. Tužitelj navodi da je Visoki trgovački sud utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tužena povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“, tako što su ugovarale švicarski franak kao valutu za koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora .,nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“, .,što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana“. a što je suprotno odredbama ZOO-a. Tužitelj navodi da se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pokrenutim radi isplate stečenog bez osnove od strane tuženika pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate stečenog bez osnove od strane tuženika jer ništetnost dijela odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju koje je utvrđeno predmetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, a u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu tužitelja predstavlja prethodno pitanje, u ovoj pravnoj stvari o kojem je odlučeno u predmetnoj presudi te ovaj sud ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku. Budući da je odredba čl. 1. i čl. 6. ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena ugovorna odredba odnosno ništetna, to tužitelj navodi da je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora. Tužitelj navodi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Tužitelj navodi da je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 1.127,03 EUR/8.491,59 HRK. Tužitelj navodi da je člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj stoga na ime vraćanja stečenog bez osnove podneskom od 17. siječnja 2025., kojeg je dostavio na pripremnom ročištu od 21. siječanj 2025., potražuje ukupno 1.127,03 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja.

4. Tuženik se u podnesku od 20. siječnja 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 22. rujna 2025., uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka.

6. Tuženik se i u odnosu na tako preciziran tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi od 2. listopada 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

7. Punomoćnica tužitelja je na glavnoj raspravi od 2. listopada 2025. navela da je 13. lipnja 2023. podnijela tužba u odnosu na ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 9.085,17 CHF te je navedeni ugovor o kreditu uz dokumentaciju priložen uz tužbu te je na isti dan podnijela tužbu istog tužitelja i istog tuženika prema ugovoru o kreditu u vrijednosti od 53.670,96 CHF. Punomoćnica tužitelja navela je da je e-komunikacijom omaškom u oba kredita podnijela istu tužbu te je na pripremnom ročištu dostavila ispravak tužbe.

8. Sud nije pozvao tužitelja na ispravak tužbe. Temeljem odredbe iz čl. 109. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) samo nerazumljivost podneska, ili ako on ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti opravdava angažiranje suda radi ispravljanja tužbe kako bi se omogućilo postupanje suda, dok prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. U konkretnom slučaju nije bilo riječ o tužbi koju bi trebalo dostavljati na ispravak jer se radilo o tužbenom zahtjevu koji je na temelju odredbe iz čl. 186. st. 1. ZPP-a bio određen pa je tužba bila podesna za raspravljanje.

9. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP ne predstavlja preinaku tužbe već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.

10. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu broj: 9011561025 od 20. lipnja 2006. (list 17-20 spisa), izvršio je uvid u izvadak računa po kreditu broj:

9011561025 za 2006. godinu (list 21 spisa), plan otplate (list 22 spisa i 169-170 spisa), otplatnu tablicu (list 23-24 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 20. svibnja 2025. (list 163-167 spisa), dopunsko financijsko vještačenje po istom vještaku od 18. kolovoza 2025. (list 184-187 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

11. Tuženik je na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2025. odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka, osobnog bankara.

12. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

13. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

14. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije niti sporno:

- da su stranke 20. lipnja 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj: 9011561025, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 9.085,17 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja (članak 1.),

- da je kao namjena kredita određena uplata vlastitog učešća za kupnju nekretnine od Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama sukladno Predugovoru o kupoprodaji nekretnine od 31. svibnja 2006." (članak 2.); s kamatom po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25 % članak (članak 4.), s rokom otplate od 72 mjeseca (članak 7.);

- da je člankom 7.2. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 72 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit tuženiku sukladno ugovoru na način kako je to navedeno u pregledu uplata po kreditu.

15. Sporno je:

- jesu li citirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva;

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan puštanja kredita, kako to zahtijeva tužitelj;

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

16. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

17. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

18. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio uz valutu CHF, a namjena kredita bila je uplata učešća za kupnju stana u [adresa]. Službenica u banci ponudila mu je sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i navela je da su ugovori o kreditu uz valutu CHF diskontni krediti i jeftiniji i savjetovala ga je da se odluči na sklapanje ugovora o kreditu uz valutu CHF. Na pregovore kod banke dolazio je tri četiri puta jer je istovremeno vodio pregovore za ugovor o kreditu iz tužbe i za ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio isplatu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od oko 53.000,00 CHF-a, a za koji ugovor je upravo trebao učešće.

19. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-

7. tuženika (točka 2.).

21. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-

III2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

22. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom, poslovni broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem, poslovni broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

- da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

27. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

28. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj:: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

30. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti, a iz tog iskaza proizlazi da tužitelj o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nije mogao pregovarati, a kako je došlo do znatnog porasta anuiteta uslijed rasta tečaja CHF, jasno je da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

31. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a kao namjena kredita člankom 2. određena je uplata vlastitog učešća za kupnju nekretnine od Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama sukladno Predugovoru o kupoprodaji nekretnine od 31. svibnja 2006., pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

32. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja. Generalno postupanje tuženika, kao i ostalih banaka utvrđeno je u parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pa za ovu parnicu nemaju nikakvog značenja tuženikovi reklamni materijali za stambene kredite, njegove informacije te pisana izjava njegove zaposlenice BZ i njena korespondencija s ostalim zaposlenicima tuženika.

33. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Dakle, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužitelj sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje o odredbama konkretnog ugovor o kreditu.

35. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj tih odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici utvrđuje se da je navedena odredba o valutnoj klauzuli nepoštena smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.

36. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

37. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (20. lipnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

38. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci, poslovni broj: Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."

39. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

40. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

41. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

42. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinka Ručevića od 20. svibnja 2025. (list 163-167 spisa) sud je utvrdio da je je kredit isplaćen 20. ožujka 2007., s kojim danom je srednji tečaj PBZ za valutu CHF iznosio 4,565898 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 9.085,17 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 41.481,96 kn, odnosno 5.505,60 EUR (konvertirani iznos). Uvidom u otplatni plan s pregledom promjena kamatnih stopa, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa mijenjana kako slijedi: 5,25 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007., 6,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2007. do anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008., 6,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. do anuiteta s dospijećem 31. listopada 2010., 6,35 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2010. do anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2010., 6,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2011. do anuiteta s dospijećem 30. travnja 2011., 6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2011. do anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 6,05 % godišnje za anuitet s dospijećem 31. srpnja 2011., 5,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2011. do konca izračuna. Za odgovor na postavljeni zadatak sudski vještak je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da je obvezu koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnožio razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita: iznosi ukupno 873,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u 'j1' Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi) odnosno iznosi ukupno 839,61 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike (-33,93 EUR), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza (svi iznosi).

43. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 20. lipnja 2025. istaknuo prigovor na nalaz i mišljenje te je naveo da je kredit isplaćen 23. lipnja 2006. prema tečaju 1 CHF = 4,644607 kn, dok iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je isplaćen 20. 3. 2007. prema tečaju 1 CHF = 4,565898 kn. S obzirom na navedeno, tuženik je istaknuo kako su iznosi koje je prikazao vještak u svom vještačenju znatno veći od iznosa kada se primjeni tečaj isplate kredita.

44. Zbog prigovora tuženika na nalaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinka Ručevića od 20. svibnja 2025. sudski vještak se na iste očitovao 18. kolovoza 2025. (list 184-187 spisa) navodeći da se radi o očitoj omašci vještaka te je u skladu s time sačinjen novi izračun uz primjenu tečaja od 4,644607 kn za 1 CHF na dan 23. lipnja 2006. kada je kredit stvarno isplaćen, a sve detaljno prema prikazu danom u Tabeli 1a predmetnog dopunskog nalaza. Na temelju dopunskog nalaza sud utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno: 795,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u 'j1' Tabele 1a dopunskog nalaza odnosno 726,00 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike (- 69,66 EUR), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1a dopunskog nalaza.

45. Nakon pisanog očitovanja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinka Ručevića od 18. kolovoza 2025. tuženik je u podnesku od 29. rujna 2025. te na glavnoj raspravi od 2. listopada 2025. naveo da nema primjedbi ni prigovora na matematički izračun stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića od 18. kolovoza 2025., već i dalje prigovora osnovi po kojoj je izračun napravljen, međutim nije tražio da sudski vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje.

46. Budući da se radi o pravnom pitanju u vezi kojeg je ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja, sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

47. Tužitelj je podneskom od 22. rujna 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se uzimaju u obzir i tzv. "negativne tečajne razlike".

48. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost te odredbe, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

49. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13., važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

50. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila.

52. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev za isplatu usvojen je u granicama postavljenim podneskom od 22. rujna 2025. budući da je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a odbijeni su dijelovi tužbenih zahtjevu do iznosa kako su postavljeni u tužbi.

53. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

54. O putnim troškovima tuženika uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

55. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 8,86 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 54,43 %, a tuženikov 45,57 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 8,86% (54,43%-45,57%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 22. rujna 2025. prema Tbr. 8/1. u visini od 100 bodova te zastupanja na ročištima od 21. siječnja 2025. i 2. listopada 2025. prema Tbr. 9/1. u visini od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji, a što zajedno iznosi 400 bodova odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 800,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 8,86 %, odnosno u iznosu od 70,88 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 17,72 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 265,45 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 354,05 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

56. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Krapini 26. studenog 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Aleksandra Raach, odvjetnica iz Zagreba, Jurja Dalmatinca 6, putem e-Oglasne ploče

2. Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, Fra Filipa Grabovca 13, putem e-Oglasne ploče