Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Kapucinski trg 5

Poslovni broj: Pn-9//2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg zemljišnoknjižnog sudskog savjetnika Ivice Franjića, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju RĆ, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 18. travnja 2024., u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Mihaele Carović Rukavina, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i dr. iz Varaždina, te na objavi presude dana 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb iznos od 24.118,81 kuna (slovima: dvadesetčetiri tisuće stoosamnaest kuna i osamdesetjedna lipa), odnosno 3.201,12 EUR (slovima: tri tisuće dvijestojedan euro i dvanaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 2.093,00 kn (277,79 EUR) od 17. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 2.109,28 kn (279,98 EUR) od 14. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 2.148,91 kn (285,21 EUR) od 8. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 17.767,62 kn (2.358,70 EUR) od 3. lipnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tuženiku Croatia osiguranje isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.389,54 eura (slovima: tisuću tristoosamdesetdevet eura i pedesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. listopada 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. Činjenično obrazlažući predmet spora, navodi da se njegovo potraživanje odnosi na isplatu iznosa invalidske mirovine isplaćene korisniku UĆ u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2018. u ukupnom iznosu od 24.118,81 kuna.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je 23. veljače 1994. osiguranik tužitelja UĆ teško ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je uzrokovala IĆ, koja je pravomoćno proglašena krivom za navedenu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-298/94 od 22. veljače 1996. Vozilo kojim je uzrokovana prometna nesreća bilo je osigurano kod tuženika broj police [broj police]. Rješenjem tužitelja broj IN-4813 od 4. lipnja 1996. priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu.

1.2. Tuženik je tužitelju naknadio štetu koja je nastajala isplatama invalidskih mirovina do 31. prosinca 2014., dok je odštetnim zahtjevom od 17. svibnja 2016. godine, 2. lipnja 2017. i 12. ožujka 2018. pozvao tuženika da mu podmiri štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 50.809,50 kn. Tuženik je djelomično naknadio štetu tužitelju u iznosu od 44.458,31 kn, te je ostao nepodmireni iznos od 6.351,19 kn. Isplatama invalidske mirovine za tužitelja nastaje i daljnja šteta, te je za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. na ime invalidske mirovine tužitelj isplatio korisniku iznos od 17.767,62 kn.

1.3. Tužitelj predlaže da sud na temelju čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13) usvoji tužbeni zahtjev i na ime naknade štete naloži tuženiku isplatu iznosa od 24.118,81 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja, odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja te činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku UĆ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju.

2.1. Međutim, tuženik osporava obvezu tužitelju nadoknaditi štetu u punom iznosu isplaćene mirovine te smatra da tužitelj ima pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine. Osporava da bi se primjenjivao zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o obiteljskoj mirovini ili onaj koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplate mirovina tužitelja od 23. veljače 1994., te da se za prosuđivanje o osnovanosti osnove mora primjenjivati Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 9/94 u primjeni od 9. veljače 1994.) koji propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u razmjernom iznosu.

2.2. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja (str. 4-27, 36-38 spisa). Druge dokaze sud nije provodio jer je tužitelj na ročištu održanom 3. svibnja 2022. izjavio da odustaje od svih dokaznih prijedloga osim da se izvrši uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. 8. ZPP, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa invalidske mirovine isplaćene korisniku UĆ u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2018. u ukupnom iznosu od 24.118,81 kuna.

6. Očito je da između stranaka nisu sporni pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja te činjenica da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju. Tuženik tijekom postupka nije osporio niti činjenicu da je osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2018. s osnova invalidske mirovine isplaćen iznos od 24.118,81 kuna.

7. Također, očito je kako je između stranaka sporno je li tuženik u obvezi tužitelju nadoknaditi štetu nastalu isplatama invalidske mirovine obzirom na prigovor tuženika da tužitelj ima pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine, obzirom da se prema pravnom stajalištu tuženika na potraživanje proizašlo iz štetnog događaja od 23. veljače 1994. primjenjuje materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme njegovog nastanka, a to su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 9/94 u primjeni od 9. veljače 1994.) koji propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u razmjernom iznosu.

8. S druge strane pak, tužitelj navodi da šteta koju je pretrpio ne nastaje danom samog štetnog događaja, već da mu šteta, shvaćena kao umanjenje imovine, nastaje u trenutku isplate svakog pojedinačnog davanja iz mirovinskog osiguranja, odnosno isplate obiteljske mirovine. Tužitelj dalje ističe da se za utvrđivanje njegove štete treba primijeniti odredba članka 161., stavaka 1. i 2., te članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Na temelju tih odredbi tužitelj zahtijeva naknadu stvarne štete u punom iznosu.

9. U ovosudnoj presudi br. Pn-96/19-13 od 3. lipnja 2022. je ovaj sud zauzeo stav kako kao mjerodavnu odredbu u ovoj pravnoj stvari sud nalazi čl. 161. st. 1. i st. 2. toč. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18; u nastavku ZOMO/2013) kojim je u bitnome propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja. Stavkom 4. istog članka zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje. No, rješenjem višeg žalbenog suda br. GŽ-2345/2022-2 od 20. prosinca 2022. je ukinuta navedena presuda.

10. U presudi višeg suda br. GŽ-2345/2022-2 od 20. prosinca 2022. je utvrđeno da se tuženik, kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi se u istom pravnom položaju kao sam vozač – štetnik. Njegova obveza regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, temeljem kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Tuženik može odgovarati isključivo unutar okvira odredbi tog Zakona i ugovornih obveza koje je njime preuzeo, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici, već na temelju zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari ili motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe ili štetnika, u slučaju da su ispunjene pretpostavke propisane ZOOP-om, i to unutar obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti reguliran je posebnim zakonom, Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 8., stavak 1. ZOOP-a, uređuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, pri čemu ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ Isto tako, viši sud utvrđuje da tuženik, kao društvo za osiguranje, ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, pri čemu su tim odredbama Zakona i uređeni opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj preuzima u pokriće zaključenim ugovorom, te obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, naplaćuje i obračunava premija osiguranja. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluka je trebala biti donesena primjenom odredbi ZOOP-a, i to članka 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi se isplaćivala zbog umirovljenja uzrokovanog povredom na radu. Stoga je u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i ovisno o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. te Rev-909/2021- 3 od 8. rujna 2021. Žalbeni sud je zaključio da stoga tuženik osnovano iznosi žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda nije pravilno utvrđeno niti u potpunosti činjenično stanje, budući da visina štete nije obračunata temeljem odredbe članka 27., stavak 3. ZOOP.

11. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

12. Nesporno je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), što je osnova isplate povodom koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta, a kako tuženik nije osporavao da bi tužitelj svom osiguraniku i isplatio utuženi iznos za navedeni period, nesporno je i to da je tužitelj osiguraniku isplatio s navedene osnove invalidsku mirovinu za utuženo razdoblje u iznosima kako je to i naveo. Osim toga, iznos invalidske mirovine koji bi bio utvrđen osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu zasigurno bi bio veći od onog koji je osiguraniku tužitelja priznat i isplaćen i to iz razloga jer se prilikom izračuna takve mirovine (zbog povrede na radu) kao staž osiguranja uzima period od 40 godina staža. Iz navedenog proizlazi da isplatom priznate invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku za tužitelja nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, a što ovdje, dakle, nije slučaj. Ovakvo utvrđenje suda je potvrdio i sam tužitelj na ročištu od 18. travnja 2024. kada je na izričito pitanje suda o tome da li postoji pozitivna razlika između razmjernog iznosa mirovine, koju tužitelj isplaćuje korisniku, i iznosa mirovine, koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, tužitelj odgovorio da ista ne postoji.

13. S obzirom na to da je prema odredbi čl. 27. st. 1., st. 2. i st. 3. ZOOP obveza tuženika naknaditi razmjerni iznos mirovine oštećenika, a koji iznos predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, pri čemu je gore navedenim rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad (povreda izvan rada), sud utvrđuje da ne postoji razlika koju bi na temelju citirane odredbe ZOOP tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, pa je tužbeni zahtjev s osnove isplate invalidske mirovine odbijen kao neosnovan.

14. Troškove postupka sud je dosudio na temelju članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženiku je priznat zahtjev za naknadu troškova postupka prema troškovniku, odnosno za trošak ročišta od 21. listopada 2020. u iznosu od 200,00 eura, ročišta od 3. svibnja 2022. u iznosu od 200,00 eura, žalbe od 15. lipnja 2022. u iznosu od 248,86 eura, ročišta od 24. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura te ročišta od 14. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, pri čemu ukupni troškovi, uz vrijednost jednog boda od 15 kuna, iznose 1.048,86 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 262,22 eura, te još za sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 78,46 eura, pa je stoga sud priznato troškove ukupno u iznosu od 1.389,54 eura, sve sukladno Tbr. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - („Narodne novine“ broj 138/23 -dalje OT.

U Varaždinu 26. studenog 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c (tužitelj) – Klasa: 140-01/19-29/1744, Ur. broj: 341-20-

07/01-22-22

2/ OD Ćurković i Šanjug, odvjetnici iz Zagreba (za tuženika)