REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pn-33/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po FŽ, dipl.iur., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Martićeva 71, 10000 Zagreb, OIB: 38922958547, zastupan po Hrvoju Luiu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zelinska 4, 10000 Zagreb, radi naknade štete, v.p.s. 14.174,08,14 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 14. listopada 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i na temelju čl. 335. stavka 4. ZPP-a, dana 26. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, odbija se s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 14.174,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-05084126086), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, da tuženiku, Hrvatskom uredu za osiguranje, Martićeva 71, 10000 Zagreb, OIB: 38922958547, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR, na koje troškove teku zatezne kamate od 26. studenoga 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv Hrvatskog ureda za osiguranje u kojem navodi da, na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu br. K53/09 od 11.05.2010. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru br. Kž-208/2010. od 16.09.2010., tuženik je u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja NŽ, jer je imenovani zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivila osiguranica tuženika BŽ.

1.2. Budući se isplata invalidske mirovine osiguraniku NŽ vrši i poslije 30.4.2017. do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, sada šteta obuhvaća isplaćenu invalidsku mirovinu za novo razdoblje od 01.05.2017. do 31.03.2022. u punom iznosu od 106.794,59 HRK u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15).

1.3. Ističe da je tuženik temeljem odredbi članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 106.794,59 HRK.

1.4. Podneskom od 20. lipnja 2025. (list br. 127) tuženik je uskladio tužbeni zahtjev u odnosu na valutu tako da potražuje ime naknade štete iznos od 14.174,08 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

1.5. Što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis.

1.6. Smatra da je obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine osiguraniku NŽ, koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe javna isprava u smislu čl. 140 a. ZOMO i čl. 230 ZPP, te stoga nije potrebno provoditi nekakvo vještačenje pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu i dovoditi je u relaciju sa stvarno isplaćenom mirovinom. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona.

1.7. Što se tiče tereta dokazivanja, tužitelj smatra da ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva, da je osnovanost svojih prigovora dužan dokazati upravo tuženik. U parničnom postupku svaka strana dužna je dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, odnosno ne može se stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku.

1.8. Očitujući se ovim podneskom na navode tuženika tužitelj ističe da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti kao kasniji i specijalniji propis Zakon o mirovinskom osiguranju.

1.9. U prilog ovim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1177/2023 od 21.03.2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda.

1.10. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-751/2024 od 10.07.2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda.

1.11. Kao završno, tužitelj ističe da su neosnovani navodi tuženika da je jedini propis koji u ovome slučaju treba primijeniti ZOOP, već naprotiv jedini propis koji ima prednost i koji treba primijeniti je ZOMO kao kasniji i specijalniji propis, te zbog svega navedenoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 13. travnja 2022. (list 26) prvenstveno istakao sukladno odredbi čl. 34.b Zakona o parničnom postupku, prigovor stvarne nenadležnosti i mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje u predmetnoj stvari.

2.1. Tuženik osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja te osporava uzročno- posljedičnu vezu između umirovljenja osiguranika tužitelja i predmetne prometne nesreće, odnosno osporava da su ozljede osiguranika tužitelja zadobivene u predmetnom štetnom događaju, uzrokovale umirovljenje istog. Osiguranik tužitelja je u predmetnoj nesreći zadobio ozljede koje nisu mogle biti uzrok umirovljenja, odnosno nisu mogle biti uzrok nesposobnosti za rad, jer su istome utvrđene ozljede istegnuće vratne muskulature, nagnječenje glave tjemeno zatiljno, i nagnječenje prsnog koša, lijevog lakta, lijevog bedra, a koje ozljede predstavljaju lake tjelesne ozljede, koje su kod osiguranika tuženika ostavile minimalne posljedice.

Osiguranik tužitelja je prije predmetne nesreće imao jako izražen degenerativni proces na vratnom i na slabinskom dijelu kralježnice, dok su u slabinskom dijelu kralježnice bile izražene i kongenitalne promjene, odnosno promjene od rođenja, te multiple diskus hernije izražene prije nesreće. Osiguranik tužitelja je bio sudionik domovinskog rata, što je zasigurno ostavilo posljedice na njegovo zdravlje. Dakle, osiguranik tužitelja je imao značajnih zdravstvenih tegoba prije predmetne nesreće, a koje tegobe su uzrok umirovljenja istoga, a ne ozljede nastale u prometnoj nesreći od 11. 7. 2007.

2.2. Tuženik nadalje ističe da iz oskudne dokumentacije koju je tužitelj dostavio uz tužbu, i to pravomoćne presude Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu, posl. broj K-53/09, proizlazi da je osiguranik tužitelja NŽ u predmetnoj nesreći zadobio laku tjelesnu ozljedu, u vidu krvnih podljeva kože glave, prsnog koša, lijevog lakta, lijeve natkoljenice i lijevog kuka, istegnuće vratnih mišića. Utvrđeno je da prijelom trupa trećeg slabinskog kralješka nije nastao u predmetnoj nesreći, obzirom se radi o prijelomu kompresivnog tipa s klinastim suženjem prednjeg i desnog dijela trupa kralješka, i to starom zacijeljenom. Utvrđeno je i da su tegobe koje je imao osiguranik tužitelja, posljedica degenerativnih promjena u malim među kralježničkim zglobovima, kao i u međukralježničkim diskovima, te da je ozljeda lumbalnog kralješka postojala od ranije, i da ista ozljeda nema nikakve veze s prometnom nesrećom od 11. 7. 2007.

2.3. Napominje da je tužitelj protiv ovdje tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, a iz istog štetnog događaja, za predmetnog osiguranika NŽ, za ranija razdoblja isplate mirovine, vodio postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl. broj P-284/17, te je tužitelj pravomoćno odbijen sa tužbom i tužbenim zahtjevom. Trgovački sud u Zagrebu u presudi posl. broj P-284/17 i Visoki trgovački sud u presudi posl. broj Pž-4912/21, utvrdili su da su ozljede koje je osiguranik tužitelja NŽ, zadobio u predmetnoj prometnoj nesreći od 11. 7. 2017., površinske ozljede i ozljede lake naravi, koje mogu prouzrokovati bolnost, i ne ostavljaju trajne posljedice, i da je osiguranik tužitelja od ranije, i prije predmetne nesreće imao razvijene opsežne degenerativne promjene kralježnice, osobito vratnog i slabinskokrižnog segmenta, i da kompresivni prijelom slabinskog kralješka kod istoga nije nastao u predmetnoj prometnoj nesreći, već u nekom ranijem vremenu, i da ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobio u predmetnoj nesreći nisu prouzrokovale umirovljenje istog, ni u kojem omjeru, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

2.4. Predlaže sudu izvršiti uvid u navedene presude, kao i nalaz i mišljenje vještaka iz navedenog postupka, te iste koristiti u ovom postupku.

2.5. Podredno, ukoliko tužitelj ne pristane na korištenje vještačenja iz predmeta posl. broj P-284/17, a na način kako tuženik predlaže, obzirom na spornu uzročno- posljedičnu vezu, predlaže provođenje kombiniranog vještačenja, i to po vještaku specijalistu sudske medicine i vještaku specijalistu medicine rada, na okolnost utvrđenja jesu li ozljede osiguranika tužitelja NŽ, koje je isti zadobio u predmetnoj nesreći od 11. srpnja 2007., uzrokovale umirovljenje istog. Također predlaže pozvati tužitelja na dostavu cjelokupnog spisa Invalidske komisije za osiguranika tužitelja NŽ, klasa: 141-02/09-01 / OB: 05084136086, ur. broj: 341-17-05/3-09008894, br. spisa: 33150, odnosno isti pribaviti službenim putem, kao i pozvati tužitelja na dostavu preslike cjelokupne medicinske dokumentacije iz prometne nesreće od 11. srpnja 2007. za osiguranika NŽ, kao i na dostavu preslike cjelokupnog zdravstvenog kartona za istoga.

2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

2.7. Predlaže da se tužitelja u cijelosti odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom, uz naknadu parničnih troškova tuženiku,

2.8. Podredno, ističe kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, a uzevši u obzir jasnu i izričitu odredbu čl. 44. st. 5. važećeg Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji uređuje pitanje prava na naknadu štete nastale od strane neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, gdje se u st. 5. navodi:

„Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.“

2.9. Ukazuje na Članak 44. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da je Garancijski fond imovina Hrvatskog ureda za osiguranje namijenjena izvršenju obveza po osnovi, između ostaloga, šteta nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od neosiguranog prijevoznog sredstva, no u st. 5. istoga članka propisano je da zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda. Znači da je odredbom čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu izričito propisano tko je isključen od prava da od Hrvatskog ureda za osiguranje zahtijeva ispunjenje obveze po osnovi štete nastale od nepoznatog vozila na teritoriju Republike Hrvatske, kako to ovdje tvrdi tužitelj, pa kako se isključenje odnosi i na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, neosnovan je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

2.10. Nadalje ističe da je odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da je Garancijski fond imovina Hrvatskog ureda za osiguranje, namijenjena izvršenju obveza po osnovi šteta nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od nepoznatih prijevoznih sredstava. Stoga da je odgovornost tuženika da naknadi tužitelju iznose isplaćenih mirovina, a koje je tužitelj isplatio svome osiguraniku, isključena odredbom čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prema kojoj zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda, budući da potraživanje tužitelja zapravo predstavlja regresni zahtjev zavoda za mirovinsko osiguranje u smislu citirane odredbe Zakona, za koji je namirenje iz imovine Garancijskog fonda, izričito isključeno.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj u podnesku od 9.11.2023. list (103) prvenstveno ističe da u slučaju konkurencije između dvaju ili više zakona, u teoriji i praksi najčešće se spominju i koriste tri kriterija za rješavanje proturječnosti između zakona ili pravnih normi općenito. Kao prvo, kriterij vremena po načelu kasniji zakon ukida onaj prijašnji (lex posterior derogat legi priori). U tom smislu ističe da su, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, koje preciziraju te točno određuju što sve obuhvaća naknadu štete na koju Zavod ima pravo, kasniji zakon, jer su njegove odredbe na snazi od 1. siječnja 2014. godine odnosno 1. siječnja 2019. godine za razliku od odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji se imaju primjenjivati od 1. siječnja 2006. godine. Kao drugo, kriterij specijalnosti, po načelu specijalni propis ukida opći (lex specialis derogat legi generali). Tužitelj HZMO smatra da se, Zakon o mirovinskom osiguranju ima smatrati specijalni (posebni) propis te da i po ovom načelu ima prioritet u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, jer upravo Zakon o mirovinskom osiguranju jasno i precizno propisuje što predstavlja štetu Zavodu, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu, u kojem opsegu ima istu pravo potraživati, od kada teče zastara i slično, a što je između ostaloga potvrđeno i odlukama Ustavnog suda RH. Naposljetku, za slučaj konkurencije, u određenim stvarima dolazi do primjene i kriterij hijerarhije, po načelu viši propis ukida niži (lex superior derogat legi inferiori). Ni po ovom načelu, sud ne može dati prednost odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na štetu odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, jer navedene odredbe nisu u odnosu pravne podređenosti. U ovome predmetu tužitelj ima pravo na naknadu štete temeljem čl. 164. stavka 3. toč. 2. ZOMO (NN 157/13 i dr.) jer je šteta nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti. Odredbe ZOMO-a predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja s osnova ozljede na radu, ozljede izvan rada, profesionalne bolesti, obiteljske mirovine, tjelesnog oštećenja, profesionalne rehabilitacije i novčanih davanja vezanih uz korištenje tih prava, dok ZOOP samo uređuje materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu. Radi se o stvarnoj i trajnoj šteti koju trpi tužitelj, a koja se utvrđuje prema odredbama ZOMO-a, a ne odredbama ZOOP-a (isti zakon po nazivu i sadržaju kao poseban propis regulira štetu koja je nastala u prometu, a nikako se ne odnosi niti se može odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja čiju isplatu, nastanak štete po isplati i dr. regulira ZOMO).Ako su odredbe o šteti na koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo po regresnom zahtjevu iz odredbe čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a smislene, jasne i precizne, ne protive se logičkom zaključivanju, te se iz njihovog doslovnog tumačenja može zaključiti volja zakonodavca (nema se što proširivati ili sužavati prilikom tumačenja, jer ono što je zakonodavac mislio to je i izrekao), zašto onda pravo na naknadu štete tumačiti protivno volji zakonodavca i takvim restriktivnim tumačenjem uzrokovati direktnu štetu sredstvima fonda mirovinskog osiguranja iz kojeg se isplaćuju mirovinska primanja najugroženijoj socijalnoj skupini građana? Isto tako, neodrživo je pravno shvaćanje po ZOOP-u, da je stvarna šteta koju trpi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, razmjerni dio mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U ovome predmetu ne radi se o tužbi oštećenika po polici osiguranja, već se radi o actio directa institucije javnog prava (tužitelj je javna ustanova na koju su prenesene javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja), kod koje neposredno po zakonu (ZOMO-u) nastaju odgovarajući pravni odnosi.

Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje.

3.1. Isto tako, kao završno tužitelj ističe da je njegov obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe javna isprava u smislu čl. 140 a. ZOMO i čl. 230 ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, te tužitelj kao dokaz ne treba predlagati druge dokaze odnosno financijsko vještačenje nekakve pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu, jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona.

4. Prijeporna je stvarna i mjesna nadležnost ovoga suda te je prijeporan temelj potraživanja, odnosno ima li se u ovoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18 i 115/18) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), a podredno je sporno je li tuženik u obvezi naknaditi štetu po osnovi isplaćene invalidske mirovine. Također je sporna uzročno posljedična veza između umirovljenja i ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi.

5. Sud se rješenjem br. Pn-29/2022-11 od 14. listopada 2024. oglasio mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari a koje rješenje je Županijski sud u Slavonskom brodu rješenjem broj Gž-1003/2024-2 od 11. ožujka 2025. ukinuo te vratio predmet na daljnje postupanje, ističući da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan ovaj sud.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Daruvaru Stalna služba u Pakracu br. K-53/09, presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Kž- 208/2010, Rješenje tužitelja br. 33150 od 20.10.2009., Nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 19.6.2009. mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 2.7.2009., obračun službe za isplatu mirovine od 30.3.2022. te u priloge u spisu.

6.1. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, a analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23; u nastavku: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan te je odbio tužitelja s istim.

7. Odredbom čl. 161 st. 2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

7.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

7.2. Iz navedenog zakonskog određenja predmetnih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti.

8. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2 i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

9. VSRH je zauzeo pravno shvaćanje u svezi s spornom primjenom Zakona u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021., u kojoj se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020., a u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017. i odluci broj Revt- 412/2018 od 22. travnja 2020.

9.1. Dakle Vrhovni sud je u recentnim odlukama zauzeo stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

10. Prema odredbi čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 75/1, 29/18 i 126/21) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Šteta je za tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine.

11. Po ocjeni ovoga suda u ovoj pravnoj stvari ima se primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu , obzirom da je istim Zakonom uređena odgovornost i opseg iste osiguravajućih društava u postupcima obveznih osiguranja pri čemu nije odlučno što je čl. 161. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

11.1. Osim toga, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1., 2, i 3. Tužitelj ima dakle pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje štetu u iznosu od 14.174,08 EUR.

13. Pravilnim tumačenjem odredbe članka 27. stavak 2. i stavak 3. ZOOP/05, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, obveza ovdje tuženika bi postojala samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

13.1. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju samo stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a kako tužitelj nije dokazao niti je predložio dokaze na okolnost postojanja razlike koja bi predstavljala stvarnu štetu, to je valjalo odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

14. Napominje se da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 44. st. 5. Zakona o osiguranju u prometu a temeljem koje odredbe Zavodi za mirovinsko i invalidsko osiguranje nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda jer šteta nije nastala upotrebom nepoznatog prijevoznog sredstva nego je nastala na teritoriju RH od vozila inozemne registracije. Prema čl. 44. st. 4. iz Garancijskog fonda ne nadoknađuju se štete koje prouzroče vozila inozemne registracije koje prometuju na teritoriju RH, ako ta vozila nemaju međunarodnu ispravu ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti.

14.1. Kako je šteta nastala na teritoriju RH od vozila inozemne registracije koje vozilo ima međunarodnu ispravu te se dakle ne primjenjuju naprijed navedene odredbe temeljem kojih tuženik ne bi bio u obvezi naknaditi utuženu štetu.

14.2 Po ocjeni suda primjenjuje se odredbe čl. 27. stavak 2. i 3. ZOOP/05.

14.3. Imajući u vidu navedeno sud nije utvrđivao uzročno posljedičnu vezu između umirovljenja i ozljeda nastalih u navedenoj prometnoj nezgodi.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a.

15.1. Sud je priznao tuženiku na ime troškova parničnog postupka trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje u tekstu Tarifa), nagradu za sastav podneska od 25. lipnja 2022. (list br. 82) u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8.3 Tarife, nagradu za sastav podneska od 22. veljače 2023. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8.3 Tarife, nagradu za zastupanje na ročištu povodom prigovora mjesne nadležnosti (list br.109) u iznosu od 100 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 23. lipnja 2025. (list br. 134) u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9.1. Tarife, nagradu za zastupanje na ročištu glavne rasprave od 14. listopada 2025. (list br. 160) u iznosu od 200 EUR, nadalje priznata je naknada za sastav podneska od 29. rujna 2025. (list br. 155) u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno je na ime troškova zastupanja priznat iznos od 1000,00 EUR + PDV, odnosno iznos od 1.250,00 EUR.

15.2. Napominje se da, obzirom na uspjeh u parnici tuženik nije obveznik plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu, te mu taj trošak i ne pripada.

16. Sud nije priznao tuženiku sastav ostalih podnesaka sukladno čl. 155 Zakona o parničnom postupku, ocjenjujući da isti nisu bili svrsishodni za vođenje parnice.

17. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 26. studenoga 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

Dna:

1. HZMO Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1 c, Požega

2. Odvjetničko društva Mađarić & Lui, Zelinska 4, [adresa] Zagreb, Hrvoje Luiu, odvjetnik