REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Kennedyev trg 11
P-536/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Dalekovod d.d. Zagreb, Ulica Marijana Čavića 4, OIB: 47911242222, kojeg zastupa punomoćnik Ana Valjalo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Madirazza & Partneri d.o.o., Zagreb, Masarykova 21 i punomoćnik Ana Kebet, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković i Alen Pešušić iz Zagreba, Vlaška 77, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, OIB: 18683136487 kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi ispunjenja i naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 15. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, s danom objave 26. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e :
I/ Utvrđuje se da je ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira – prava oznake RHMF-A-A I RHJM-A-A, sklopljen između tužitelja, društva DALEKOVOD d.d. i tuženika, na snazi i da je odgodni uvjet ispunjen.
II/ Odbija se kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"II. Nalaže se tuženiku, da na ime ispunjenja Ugovora o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira – prava oznake RHMF-A-A i RHJM-A-A podnositelju zahtjeva, društvu DALEKOVOD d.d., Marijana Čavića 4, 10 000 Zagreb, OIB 47911242222, IBAN [broj bankovnog računa], isplati iznos od 6.636.140,42 eura / 50.000.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje od 14.03.2016. do 31.12.2022. godine teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.".
III/ Odbija se kao neosnovan, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi; "I. Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete društvu DALEKOVOD d.d., Marijana Đ 4, 10 000 Zagreb, OIB 47911242222, IBAN [broj bankovnog računa], isplati iznos od 6.636.140,42 eura / 50.000.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje od 08.05.2015. godine do 31.12.2022. godine teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.”
IV/ Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 258.859,46 €.
V/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 5.029,64 €.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i kasnije tijekom postupka navodi da je na dan 19. travnja 2013., kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva bio registriran kao imatelj 15.210.417 Prava na dodjelu određenih dionica i poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, namijenjenih pokriću kapitalnih izdataka Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstva pomorstva, prometa i veza te Hrvatskih voda oznake RHMFA-A (ISIN HRRHMFAA0003), nominalnog iznosa 1,00 kn svako, izdavatelj kojih prava je Ministarstvo financija (u nastavku: "Pravo oznake RHMF-A-A"). Također je bio registriran kao imatelj 800.000 prava oznake RHMJA-A (ISIN HRRHMJAA0009) nominalnog iznos 1,00 kn svako, izdavatelj kojih prava je Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo. Istog dana je s Ministarstvom financija sklopio Ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira oznake RHMF-A-A I RHJM-A-A, Klasa 432-01/13-01/08, Urbroj: 513- 01-13-1 temeljem kojeg ugovora tužitelj kao prenositelj prenosi Ministarstvu financija kao stjecatelju, a stjecatelj prihvaća prijenos 15.210.417 prava oznake RHMF-A-A u ukupnom nominalnom iznosu 15.210.417,00 kuna i 800.000 prava oznake RHMJ-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 800.000,00 kuna. Navedeni Ugovor je sklopljen pod odgodnim uvjetom te je u čl. 1. st. 1. Ugovora navedeno da će se ispunjenjem odgodnog uvjeta smatrati ako Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj ishodi nastavak ovršnog postupka i u tom postupku uspije naplatiti svoju tražbinu u cijelosti ili djelomično iz imovine tužitelj. U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodio se ovršni postupak poslovni broj Ovrpl-13071/12 temeljem prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja Podravske banke d.d., OIB: 97326283154 protiv ovdje tužitelja kao ovršenika radi naplate novčanih tražbina i to u iznosu od 24.532.119,49 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. studenog 2012., do isplate te iznosa od 2.043.176,48 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. studenog 2012., do isplate u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio na dan dospjelosti kao i troška ovršnog postupka u iznosu od 130.000,00 kuna. U vrijeme sklapanja ugovora bio je nastupio prekid ovršnog postupka zbog otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad tužiteljem te je doneseno rješenje o prekidu od 17. siječnja 2013. Odgodni uvjet ispunjen 14. ožujka 2016., kada je ovrhovoditelju Podravskoj banci d.d. izvršen prijenos sredstava, što je vidljivo iz Potvrde Općinskog građanskog suda u Zagrebu o stanju na sudskom pologu za predmet Ovrpl-13071/2012 od 16. ožujka 2016. što je potvrđeno i rješenjem od 17. ožujka 2016., kojim je utvrđeno da je ovrha u cijelosti provedena te da je ista dovršena. Sukladno čl. 2. Ugovora određeno da se prava oznake RHMF-A-A i prava oznake RHMJ-A-A prenose Ministarstvu financija za novčanu naknadu u iznosu koji je Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj naplatila od tužitelja u ovršnom postupku, ali najviše do iznosa od 50.000.000,00 kuna. Navodi kako je Podravska banka d.d. u gore navedenom ovršnom postupku od tužitelja naplatila iznos od 53.992.998,82 kune. Također navodi kako je navedenu naknadu (iznos od 50.000.000,00 kuna) Ministarstvo financija trebalo isplatiti na račun tužitelja u roku od 2 (dva) tjedna od dana ispunjenja odgodnog uvjeta na što je tužitelj pisanim putem pozvao Ministarstvo na ispunjenje ugovorne obveze dopisom od 22. ožujka 2016., na što se tuženik nije očitovao do dana podnošenja tužbe. Ističe kako je tužitelj svakako spreman ispuniti svoju ugovornu obvezu na prijenos prava u korist Ministarstva, no kako Ministarstvo izbjegava ispuniti svoju obvezu, plaćanje novčane naknade, stoga traži tužbom da bez odgode pristupi ispunjenju svojih ugovornih obveza. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira sklopljen, da je na snazi i da je odgodni uvjet ispunjen te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi naknade štete. Radi opravdanja potonjeg tužitelj navodi kako su Ministarstvo financija i Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije kao pravni slijednik Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo kao izdavatelji vrijednosnih papira RHMF-A-A I RHMJ-A-A odgovorni za štetu koja je tužitelju nastala umanjenjem vrijednosti imovine u pravima oznake RHMF-A-A i RHMJA-A. Tužitelj je stečena prava oznake RHMF-A-A trebao ostvarivati na temelju "Prospekta za javno izdanje Prava na dodjelu određenih dionica i poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju namijenjenih pokriću kapitalnih izdataka Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstva pomorstva, prometa i veza te Hrvatskih voda" odobrenom dana 18. rujna 2001., no da je 30. srpnja 2013., stupio na snagu Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, čiji članak 75. predviđa da "u odnosu na obvezu Republike Hrvatske prema imateljima prava koja se odnose na trgovačka društva koja su sudjelovala u obnovi u Domovinskom ratu razrušenih objekata Vlada Republike Hrvatske će na prijedlog CERP-a, koji je prethodnu suglasnost dao Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom sastaviti listu dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske, te da će sukladno tome u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Zakona donijeti odluku o provedbi posljednje javne dražbe na kojima će za predmetna prava biti prodane dionice/udjeli, nakon čega imatelji prava više neće moći ostvarivati predmetni zahtjev". Sukladno Zakonu, Vlada Republike Hrvatska donijela Odluku o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske i provedbi posljednje javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka (NN 61/2014, 23/2015) kojom u članku IX. određuje da "imatelji Prava koji ne iskoriste svoja Prava na posljednjoj javnoj dražbi za pokriće kapitalnih izdataka neće se više moći namiriti dionicama i poslovnim udjelima iz portfelja Republike Hrvatske sukladno odredbama članka 75. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske“. Dakle tužitelj je Prava valjano stekao i kao njihov registrirani imatelj ovlašten je ostvarivati ova prava koja iz njih proizlaze. Stoga je donošenjem Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatska i Odluke vlade, a nakon provedbe posljednje javne dražbe, tužitelju onemogućeno namirenje te mu je kako navodi uskraćeno ostvarivanje prava sadržanih u Pravima oznake RHMF-A-A i RHMJ-A-A, uključujući prava namirenja koje je za tužitelja također proizlazilo iz njih. Zbog nemogućnosti namirenja putem Prava, za tužitelja je nastala šteta u vidu umanjenja imovine za iznos od 50.000.000,00 kn, a koji iznos predstavlja vrijednost prava, odnosno iznos novčane naknade koju je tužitelj trebao steći prijenosom prava na Ministarstvo financija te naknadu iste potražuje alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužitelj navodi kako smatra da je umanjenje njegove imovine jednako procijenjenoj vrijednosti prava od strane Ministarstva financija, odnosno novčanoj naknadi koju se Ministarstvo Ugovorom obvezalo isplatiti za prava, što iznosi ukupno 50.000.000,00 kuna. Smatra kako tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti za štetu, a također da pravni subjekti imaju pravo na zaštitu načela legitimnih očekivanja i da bi pravni subjekti trebali biti u mogućnosti planirati aktivnosti sigurni u pravne posljedice svojeg djelovanja. To znači da u neriješenim pravnim situacijama, pravni subjekti očekuju rješenje situacije prema propisu koji je vrijedio u vrijeme započinjanja njihovog djelovanja i koji poznaju. Stoga se o eventualnoj povredi načela vladavine prava može raspravljati ukoliko se na započeti pravni odnos primjene propisi ili mjere koje nisu bile na snazi u vrijeme poduzimanja djelovanja. Kasnije tijekom postupka poziva se na odredbu čl. 322 ZOO-a vezano za sklapanje ugovora.
2. U odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvotno prigovara vjerodostojnosti uz tužbu dostavljene dokumentacije, preslici Ugovora o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira — prava oznake RHMF-AA I RHJM-A-A od 19. travnja 2013. Nadalje, navodi kako je ugovor ništetan jer je protivan prisilnim propisima za koju činjenicu je tužitelj znao ili morao znati i to čl. 44. Zakona o proračunu koja odredba propisuje da proračunski korisnici državnog proračuna mogu preuzeti obveze po Ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u sljedećim godinama uz suglasnost Vlade te kako je predmet Ugovora od 19. travnja 2013., je preuzimanje obveze plaćanja u sljedećim godinama te kako Vlada Republike Hrvatske nije izdala suglasnost za preuzimanje obveze po ovom ugovoru i da proračunski korisnik nije bio ovlašten preuzeti obvezu koja je predmet ugovora u ime Republike Hrvatske. Imajući na umu da zakonom propisana suglasnost Vlade Republike Hrvatske nije dana tako se ima smatrati da Ugovor od 19. travnja 2013. nije niti sklopljen u ime Republike Hrvatske pa stoga niti ne obvezuje Republiku Hrvatsku. Nadalje navodi kako odredba čl. 29. Zakona o upravljanju državnom imovinom propisuje isključivo ovlast Agencije za upravljanje državnom imovnom da na temelju Plana upravljanja, uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske, u okviru sredstava osiguranih Financijskim planom Agencije stječu dionice i poslovne udjele u trgovačkim društvima u ime Republike Hrvatske i to financijskim sredstvima Agencije. Ističe se kako je Ugovor od 19. travnja 2013., potpisalo državno tijelo različito od Agencije za upravljanje državnom imovinom. Odredbom čl. 17. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi propisano da poduzetnik u stanju nelikvidnosti ne smije poduzimati radnje koje bi za posljedicu imale oštećenje ili dovođenje vjerovnika u neravnopravni položaj, a osobito obavljanjem prijenosa prava na treće osobe te kako je predmetnim Ugovorom tužitelj u vrijeme nelikvidnosti, za vrijeme postupka predstečajne nagodbe prenio nematerijalizirane vrijednosne papire prave oznake RHMF-A-A i RHJM-A-A na Republike Hrvatsku kao treću osobu te da je u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj bio nositelj prava nominalnog iznosa od 16.010.417,00 kn, a koja prava je tužitelj ili njegov prednik mogao zamijeniti na javnoj dražbi za dionice i poslovne udjele po početnoj cijeni u visini 25% nominalne na prvoj dražbi što znači da su se ta prava mogIa zamijeniti za vrijednost dionica/poslovnih udjela do visine 64.041.668,00 kn te kako je za prenesena prava u visini 64,041.668,00 kn tužitelj ugovorio naknadu u neodređenom iznosu od 0 do 50.000.000,00 kn koja visina ovisi o iznosu naplate u ovršnom postupku. Ističe kako je tužitelj kao poduzetnik u stanju nelikvidnosti prijenosom prava na treće osobe poduzeo radnju-prijenosa prava na treće osobe- koja radnja je u trenutku poduzimanja imala za posljedicu oštećenje vjerovnika odnosno dovođenje vjerovnika u neravnopravni položaj. Nadalje navodi kako je Ugovor protivan odredbi čl. 17. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi te predlaže da sud kao prethodno pitanje sukladno odredbi čl. 327. Zakona o obveznim odnosima utvrdi ništetnost Ugovora o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira prave oznake RHMF-A-A i RHJM-A-A od 19. travnja 2013. te kako ništetni pravni posao ne proizvodi pravne učinke pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu iznosa 50.000.000,00 kn. U odnosu na zahtjev za naknadu štete tuženik ističe kako su predmetna prava dodjeljivana trgovačkim društvima koja su sudjelovala u obnovi u Domovinskom ratu razrušenih objekta, a stupanjem na snagu Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatska ("Narodne novine", broj 94/2013, 18/2016, 89/2017) određeno je da će Vlada Republike Hrvatska sastaviti listu dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske nakon čega će se donijeti odluka o provedbi posljednje javne dražbe na kojoj će za predmetna prava biti prodane dionice/udjeli te kako prema izričitoj zakonskoj odredbi, nakon posljednje javne dražbe imatelji predmetnih prava više neće moći ostvarivati svoje zahtjeve. Sukladno tome donesena je Odluka o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine", broj 61/14) i Odluka o izmjeni Odluke o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine" broj 23/15) te kako je dana 30. ožujka 2015., objavljen Poziv na posljednju javnu dražbu za prodaju dionica/poslovnih udjela u vlasništvu Republike Hrvatske za podmirenje kapitalnih izdataka, u kojem je također naznačeno da se nakon posljednje javne dražbe zahtjevi za podmirenje kapitalnih izdataka neće moći ostvariti te da je tužitelj svoje pravo mogao ostvariti na posljednjoj javnoj dražbi, što je propustio učiniti. Odredba čl. 75 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisuje da u odnosu na obvezu Republike Hrvatske prema imateljima prava koja se odnose na trgovačka društva koja su sudjelovala u obnovi u Domovinskom ratu razrušenih objekata Vlada Republike Hrvatske će, na prijedlog Centra, na koji je prethodnu suglasnost dao Državni ured, sastaviti listu dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatska, te de sukladno tome u roku od šest mjeseci ad stupanja na snagu ovog Zakona donijeti odluku o provedbi posljednje javne dražbe na kojima de za predmetna prava biti prodane dionice/udjeli, a nakon čega imatelji prava više neće moći ostvarivati predmetni zahtjev. Nadalje navodi kako je tužitelj imao mogućnost za predmetna prava kojih je imatelj steći određenu imovinu (dionice i poslovne udjele trgovačkih društava iz portfelja Republike Hrvatske) te da iz navoda tužbe proizlazi kako tužitelj to svoje pravo nije pravovremeno i na zakonom propisan način iskoristio te u tom smislu, a s obzirom na stupanje na snagu citiranog Zakona i kogentnost njegovih normi, ne postoji ni odgovornost tuženika kao izdavatelja predmetnih vrijednosnih papira- prava. Spori da je donošenjem Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske tužitelju onemogućeno ostvarivanje prava sadržanih u predmetnim pravima uključujući pravo namirenja te navodi kako je upravo donošenjem tog Zakona tužitelju dana mogućnost ostvarivanja prava koja proizlaze iz vrijednosnih papira-prava koje je stekao, sve sukladno Prospektu za javno izdanje u kojem je određeno da su predmetna prava zamjenjiva ali isključivo za određene dionice i poslovne udjele iz portfelja hrvatskog Fonda za privatizaciju (kasnije Agencije za upravljanje državnom imovinom a danas Centra za restrukturiranje i prodaju) i to na posebno organiziram javnim dražbama. Poziv za posljednju javnu dražbu javno je objavljen i trebao je biti poznat tužitelju. Propuštanjem sudjelovanja na javnoj dražbi i unovčenjem prava tužitelj je preuzeo odgovornost za naplatu. Nadalje, ukazuje kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za nastanak odgovornosti za štetu jer ne postoji nepravilno ili nezakonito postupanje tuženika, dakle ne postoji štetna radnja tuženika, ne postoji niti šteta, a posebno ne postoji nikakva uzročno-posljedična veza između postupanja tuženika i eventualne štete te iz tog razloga osporava navod tužitelja da je Ugovor o prijenosu nematerijalnih vrijednosnih papira — prava oznake RHMF-A-A i RHJM-A-A sklopljen, osporava navod da bi da je i sklopljen Ugovor bio valjan, pa stoga poriče i nastup odgodnog uvjeta. Poziva se na čl. 309. ZOO-a vezano za sklapanje ugovora. Predlaže odbiti tužitelja s osnovnim te alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.
3. Sud je na zahtjev tuženika dopisom od 28. rujna 2020. obavijestio kao treću osobu ĐŽ o otpočetoj parnici između tužitelja i tuženika, no predmetni nije stupio u parnicu kao umješač na strani tuženika.
4. Iako je tužitelj u tužbi kao prvotuženika označio RH Ministarstvo financija, a kao drugotuženika Republiku Hrvatsku, valja napomenuti kako Ministarstvo financija ne može biti nositelji prava i obveza, pa tako niti stranka u parničnom postupku, već stranka parničnom postupku može biti jedino Republika Hrvatska. Kako je tužitelj prvotuženika označio Republika Hrvatska Ministarstvo financija, tužitelj je zapravo označio kao prvotuženika i drugotuženika istu osobu. Stoga je u ovoj presudi kao tuženik označena samo Republika Hrvatska.
5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Zahtjev za mirno rješenje spora (list 8-14 spisa), obavijesti o stanju računa (list 15-16, 129, 153, 154 spisa), Ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira prava oznake RHMF-A-A (list 17-19 spisa), rezultat pretrage (list 20 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-13071/12 (list 21 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev1241/16, Rev-1242/16, Rev-1243/16, Rev-1244/16, Rev-1245/16 (list 22-24 spisa), Obavijest o ispunjenju odgodnog uvjeta (list 25-26, 100-103 spisa), Prospekt Prava na dodjelu određenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju namijenjenih pokriću kapitalnih izdataka Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstva pomorstva , prometa i veza te Hrvatskih voda (list 27-39 spisa), Odluku o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske i provedbi posljednje javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka (list 40-48 spisa), dopis (list 57 spisa), sudska praksa (list 199-201, 205-212), prijedlog za pokretanje postupka predstečajne nagodbe od 14. studenog 2012. (list 58-92 spisa), pribavljen je podatak od Vlade Republike Hrvatske (list 98 spisa), izvršen je uvidom u predmet spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-13071/12 i u ovosudni predmet spisa P-1591/17 te je saslušao svjedoke PŽ (list 233-234 spisa), LŽ (list 234-235 spisa) i ĐŽ (list 235-237 spisa), dok je od dokaznog prijedloga za saslušanjem ovlaštenih osoba Ureda Vlade RH te Ministarstva financija tuženik odustao. Dokazni prijedlog tužitelja za grafološkim vještačenjem odbijen je kao nepotreban, imajući na umu činjenicu da tuženik nakon izvedenog dokaza saslušanjem svjedoka (ĐŽ) više i nije osporavao činjenicu da bi predmetni Ugovor doista bio potpisan po tadašnjem ministru financija ĐŽ.
6. Sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je prvo postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Predmet prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljev je zahtjev kojim traži da sud utvrdi kako je odgodni uvjet iz Ugovora o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira-prava oznake RHMF-A-A i RHJM-A-A ispunjen te da je Ugovor na snazi i da se tuženiku naloži ispunjenje ugovora, dok je predmet alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, zahtjev za naknadu štete, za koju tužitelj navodi da smatra kako je umanjenje njegove imovine jednako procijenjenoj vrijednosti prava od strane Ministarstva financija, odnosno novčanoj naknadi koju se Ministarstvo ugovorom obvezalo isplatiti za prava, a što iznosi ukupno 50.000.000,00 kuna.
8. U odnosno na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev između stranka nije sporno da je Ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira-prava oznake RHMF-A-A i PA-A potpisan za tužitelja kao prenositelja po tadašnjem predsjedniku uprave UŽ, dok je za tuženika kao stjecatelja potpisan po tadašnjem ministru financija ĐŽ, dana 19. travnja 2013. Iako, ovdje valja napomenuti kako je tuženik prvotno prigovarao vjerodostojnosti predmetnog ugovora, obzirom je isti bio dostavljen u preslici te kako je tužitelj po pozivu suda u predmet spisa dostavio ovjerenu presliku izvornika predmetnog Ugovora od 19. travnja 2013., koja prileži listu 100-103 predmeta spisa, nakon čega vjerodostojnost istog više i nije bila osporavana, a za predmetni Ugovor je i utvrđeno da je istovjetan preslici dostavljenoj uz tužbu. Nadalje, tuženik je naknadno na ročištu 7. ožujka 2022. naveo kako ne osporava više činjenicu da bi predmetni Ugovor bio potpisan po tadašnjem ministru financija ĐŽ, a s obzirom na iskaz svjedoka ĐŽ. Valja napomenu ti da je sud utvrđenja činjenica sklapanja ugovora kao i sadržaja istog ugovora saslušao ranije navedene svjedoke, no nakon saslušanja ugovora tuženik više nije sporio da je ugovor potpisan između stranaka.
9. U konkretnom postupku sporno je da li je predmetni Ugovor uopće sklopljen, imajući na umu navode tuženika kako Vlada RH nije izdala ovlaštenje za sklapanje takvog Ugovora, odnosno navode kojima ukazuje kako je predmetni Ugovor sklopljen uz prekoračenje granica ovlaštenja, a podredno sporno je kada bi sud smatrao da je predmetni Ugovor sklopljen da li je isti ništetan, obzirom je protivan kako tuženik navodi čl. 44. Zakona o proračunu, čl. 29. Zakona o upravljanju državnom imovinom te čl. 17. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. U odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje naknadu štete radi umanjenja imovine, sporna je osnova i visina istog.
10. Uvidom u predmetni Ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira od 19. travnja 2013., utvrđeno je kako je u čl. 1. istog navedeno kako se sklapa pod odgodnim uvjetom te kako će se ispunjenjem odgodnog uvjeta smatrati ako Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj ishodi nastavak ovršnog postupka i u tom postupku uspije naplatiti svoju tražbinu u cijelosti ili djelomično iz imovine prenositelja (Dalekovod d.d.). Uvidom u čl. 2. Ugovora utvrđeno je kako su prenesena prava koja su predmet tog Ugovora prenose za novčanu naknadu u iznosu koji je Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj naplatila od prenositelja u ovršnom postupku, ali najviše do iznosa od 50.000.000,00 kuna te kako će navedenu naknadu stjecatelj isplatiti na račun prenositelja u roku od dva tjedna od dana ispunjenja odgodnog uvjeta.
11. Odredba čl. 322. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/2022, 156/2022; dalje: ZOO) propisano da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Čl. 322. st. 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani da je ugovor valjan ako u Zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snositi će odgovarajuće posljedice.
12. Vezano uz navode tuženika da je predmetni Ugovor ništetan jer je protivan odredbi čl. 44. Zakona o proračunu ("Narodne novine" 87/08, 136/12 i 15/15), čl. 29. Zakona o upravljanju državnom imovinom te čl. 17. Zakona o financijskom poslovanju u predstečajnoj nagodbi, valja navesti kako je prema odredbi čl. 322 st. 1. ZOO razvidno da nije svaka protivnost bilo kojoj odredbi zakona razloga ništetnosti, pa tako u konkretnom slučaju Zakona o proračunu ("Narodne Novine" 87/08, 109/07, 136/12, 15/15), već je potrebno da se radi o protivnosti "prisilnim propisima" te da cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili da zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Naime, prisilni (kongentni) propis je propis koji obvezuje na čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava i koje ponašanje svakako želi postići te stoga adresati primjenu takve odredbe ne mogu otkloniti svojom voljom. Prisilni propisi nisu formulirani na isti način pa se tako nekad jasno određuje da je posljedica nepoštivanja određenog propisa ništavost, odnosno da ugovor nema pravni učinak ili da je nevaljan, a u određenim situacijama se podredno koriste izrazi "mora" i "zabranjuje", odnosno prisilnost propisa izražava se izrazom "samo ako".
13. Odredbom čl. 44. st. 2. Zakona o proračunu propisano je da proračunski korisnici državnog proračuna mogu preuzeti obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u slijedećim godinama neovisno o izvoru financiranja, samo uz suglasnost Vlade RH, a na prijedlog ministra financija, dok je st. 3 propisano da iznimno od st. 2 predmetnog članka, proračunski korisnici državnog proračuna mogu preuzeti obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u slijedećim godinama, uz suglasnost ministra financija, do iznosa ukupne obveze po ugovoru utvrđenog Zakonom o izvršavanju državnog proračuna ("Narodne Novine" 139/12, 53/13, 145/13). Člankom 2. Zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za 2013., propisano je da se u proračunu osiguraju proračunskim korisnicima koji su u posebnom dijelu zakona određeni za nositelje sredstava raspoređenih po programima i po vrstama rashoda i izdataka. Člankom 10. st. 1. istog zakona propisano je kako ministar financija daje suglasnost proračunskim korisnicima državnog proračuna za preuzimanje obveza po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u slijedećim godinama ako ukupna obveza po ugovoru ne prelazi iznos od 10.000.000,00 kuna, dok je st. 2 propisano ako ukupna obveza po ugovoru koji zahtijeva plaćanje u slijedećim godinama prelazi iznos iz st. 1 (iznos od 10.000.000,00 kuna) suglasnost proračunskim korisnicima državnog proračuna za preuzimanje navedene obveze daje vlada, na prijedlog ministra financija sukladno čl. 44. Zakona o proračunu.
14. U konkretnom postupku nije bilo sporno da je tuženik korisnik državnog proračuna. Uvidom u predmetni ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira-prava oznake RHMF-A-A i RHMJ-A-A koji je sklopljen 19. travnja 2013., utvrđeno je kako prenositelj prenosi stjecatelju, a stjecatelj prihvaća prijenos 15.210.417 prava oznake RHMF-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 15.210417,00 kuna i 800.000 prava oznake RHMJ-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 800.000,00 kuna. Nadalje, utvrđeno je kako prenesena prava koja su predmet ovog ugovora prenose se za novčanu naknadu u iznosu koji je Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj naplatila od prenositelja u ovršnom postupku, ali najviše do iznos od 50.000.000,00 kuna. U uvodnim utvrđenjima Ugovora navedeno je kako će prenositelj, sukladno svom pravu na zamjenu koje proizlazi iz 15.210.417 prava oznake RHMF-AA i 800.000 i prava oznake RHMJ-A-A, ima pravo na javnoj državi steći dionice u ukupnom nominalnom iznosu od 64.041.668 kuna (ako su ponuđene po početnoj cijeni od 25% nominalne vrijednosti), odnosno 160.104.170 kuna (ako su ponuđene po početnoj cijeni od 10% nominalne vrijednosti). Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor utvrđeno je da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi ovršni postupak posl. br. Ovrpl-13071/12 temeljem prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja Podravska banka d.d., Opatička 3, Koprivnica, OIB 97326283154 protiv prenositelja kao ovršenika, radi naplate novčanih tražbina i to iznosa od 24.532.119,49 kuna (kao kunske protuvrijednosti iznosa od 3.183.185,86 € prema prodajnom tečaju Podravske banke d.d. na dan 1. studeni 2012.) te iznos od 2.043.176,48 € u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke d.d. koji je vrijedio na dan dospjelosti 1. studeni 2012., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos do 24.161.503,34 kn (kao kunske protuvrijednosti iznos do 3.135.096,25 € prema prodajnom tečaju Podravske banke d.d. na dan 1. studeni 2012.,) od 2. studenog 2012., do isplate te zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 2.041.503,12 € od 2. studenog 2012., do isplate, kao i troška ovršnog postupka u iznosu od 130.000,00 u kojem postupku je nastupio prekid zbog otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad prenositeljem, a nastup prekida postupka utvrđen rješenjem od 17. siječnja 2013. Dakle, utvrđeno je da vrijednost Ugovora svakako prelazi iznos od 10.000.000,00 kuna te da obveza plaćanja ugovorene naknade zahtijeva plaćanje (u Ugovoru navedeno kako se sklapa uz odgodni uvjet) čime je tuženiku za sklapanje predmetnog ugovora sukladno čl. 10 st. 1. i 2. Zakona o izvršavanju državnog proračuna i čl. 44. Zakona o proračunu bila potrebna suglasnost Vlade Republike Hrvatske, a koju suglasnost nesporno tuženik nije imao, niti je istu naknadno zatražio.
15. Nadalje, valja napomenuti kako je sud iz iskaza svjedoka tadašnjeg ministra financija, a koji je potpisnik predmetnog Ugovora za tuženika ĐŽ utvrdio da je predmetni Ugovor prema njegovom viđenju nije predstavljao Ugovor kojim bi se preuzimale nove financijske obveze, no da je bila riječ o takvom Ugovoru kojim bi se preuzimale nove financijske obveze, kako bi bila potrebna određena procedura te kako nakon sklapanja predmetnog Ugovora nije zatražio nikakvo naknadno odobrenje. Također iz iskaza svjedok PŽ koji je bio član i predsjednik uprave tužitelja od listopada 2012., do listopada 2013., razvidno je kako je on potpisnik Ugovora za ovdje tužitelja te kako mu nije poznato da bi na strani tuženika za sklapanje predmetnog Ugovora bila potrebna nekakva dodatna suglasnost, a isto je iskazivao i svjedok LŽ član uprave tužitelja koji je naveo da mu nije bilo poznato da bi za sklapanje predmetnog Ugovora na strani tuženika bila potrebna prethodna ili naknadna suglasnost te kako nema spoznaje da bi nakon sklapanja predmetnog Ugovora bila zatražena od Vlade Republike Hrvatske suglasnost za sklapanje predmetnog Ugovora.
16. Iz dopisa Vlade RH od 06.11.2018. (list 57) kao i podataka pribavljenih od Vlade RH (list 98 spisa), sud je utvrdio kako za sklapanje predmetnog ugovora o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira ne postoji suglasnost odnosno da za isti ugovor nije tražena suglasnost Vlade RH niti ju je ista izdala.
17. Slijedom navedenog, iako je čl. 44. st. 2. Zakona o proračunu tuženiku bilo zabranjeno sklapanje takvog Ugovora bez suglasnosti Vlade Republike Hrvatske, prema mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju radi se o situaciji iz st. 2. čl. 322. ZOO kojim je propisano da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, Ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snositi će odgovarajuće posljedice.
18. Slijedom navedenog, budući da je čl. 44. st. 2 Zakona o proračunu zabranjeno sklapanje predmetnog Ugovora bez suglasnosti Vlade Republike Hrvatske, samo jednoj strani, odnosno u konkretnom slučaju tuženiku, a imajući u vidu da je čl. 322 st. 2 ZOO propisano da je Ugovor valjan ako je sklapanje istog zabranjeno samo jednoj strani, time je samim zakonom propisano upravo nešto drugo pa stoga predmetni ugovor iako protivan odredbi čl. 44. st. 2. Zakona o proračunu sukladno čl. 322. st. 2. ZOO bio bi valjan te je stoga iz svega gore navedenog sud ocijenio neosnovanim tuženikovo pozivanje na ništetnost iz navedenog razloga.
19. U odnosu na navode tuženika kako je ugovor ništetan jer je isti u suprotnosti sa čl. 29. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne Novine" br. 94/13), a kojim je bilo propisano kako Agencija na temelju plana upravljanja ili uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske u okviru sredstava osiguranih financijskim planom Agencije stječe dionice i poslovne udjele u trgovačkim društvima u ime Republike Hrvatske i to financijskim sredstvima agencije. Međutim, i u tom slučaju ugovor ne bi bio ništetan jer se radi o zabrani sklapanja Ugovora samo jednoj strani odnosno tuženiku, stoga bi sukladno čl. 322. st. 2. ZOO predmetni ugovor bio valjan. Prema mišljenju ovog suda ista je situaciju i slučaju kada se ima na umu odredba čl. 17. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne Novine 144/12), a koja se tiče zabrane poduzetnik u stanju nelikvidnosti obavljati plaćanja osim onih koja su nužna za redovno poslovanje, odnosno da ne smije poduzimati radnje koje bi za posljedicu imale oštećenje ili dovođenje vjerovnika u neravnopravni položaj, a osobito obavljanjem prijenosa prava na treće osobe, jer se radi o zabrani na strani jedne ugovorne strane, odnosno u slučaju tužitelja te i u tom slučaju ne bi bila riječ o ništetnom ugovoru, odnosno isti bi bio valjan, sve sukladno čl. 322. st. 2. ZOO.
20. Posljedica izostanka suglasnosti Vlade na ugovore kojima se preuzimaju plaćanja u slijedećim godinama propisana je odredbama Zakona o proračunu (čl. 124. st. 1. t. 7. i čl. 125. st. 1. t. 10.). Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da izostanak suglasnosti za posljedicu nema nepostojanje takvog pravnog posla nego prekršajnu odgovornosti proračunskog korisnika te odgovorne osobe proračunskog korisnika. Ugovor o prijenosu prava je sklopljen između tužitelja i Ministarstva financija. U ime Ministarstva financija Ugovor je potpisao tadašnji ministar financija, ĐŽ. Na temelju odredbe čl. 39. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 150/11), čije se odredbe u konkretnom slučaju primjenjuju, ministar predstavlja ministarstvo i upravlja njegovim radom (st. 1.). Dakle ministar ne predstavlja ministarstvo na temelju punomoći niti odobrenja Vlade. Ministar je dužan provoditi politiku Vlade (čl. 39. st. 1. t. 1.), ali nije zastupnik Vlade. Temeljem čl. 10. st. 1. Zakona o Vladi Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 150/11), čije su odredbe bile na snazi u vrijeme potpisivanja spornog Ugovora predsjednik Vlade predstavlja Vladu, saziva sjednice i predsjedava im, upravlja radom Vlade i potpisuje akte koje ona donosi, na što osnovano također u žalbi ukazuje tužitelj. Vezano uz tvrdnje tuženika kako potpisnik ugovora nije imao suglasnost Vlade pa ugovor koji je potpisao nije zaključen u ime Republike Hrvatske valja reći da institucije tuženika donose zakone i podzakonske propise te su ih dužne provoditi (kao i sve ostale pravne i fizičke osobe u Republici Hrvatskoj). Kod zasnivanja obveznih odnosa tako i kod ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici tih odnosa dužni su uvijek pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO-a). Sudionici tih odnosa su također dužni suzdržati se i od svih postupaka kojima se drugom može nanijeti šteta (čl. 16. ZOO-a). I konačno, u izvršavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti dužni su postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i u skladu s dobrim poslovnim običajima (pažnja dobrog stručnjaka; čl. 18. st. 2. ZOO-a). Takva poslovna praksa posebno je nužna kada su u pitanju institucije tuženika, koje su dužne biti u službi poslovnih subjekata. Čini se da takvog tuženikovog postupanja u odnosu na tužitelja u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije bilo u dostatnoj mjeri. Tuženik ne bi trebao postupati protivno obveznom ponašanju sudionika u obveznima odnosima propisanim naprijed citiranim odredbama čl. 12. ZOO-a, čl. 16. ZOO-a i čl. 18. ZOO-a, posebno ne na štetu tužitelja, poslovnog subjekta, kojega niti jedan pozitivno pravni propis ne obvezuje ishoditi suglasnost Vlade za potpisivanje ugovora, a niti provjeravati da li navedena suglasnost postoji. Sukladno navedenom prema mišljenju ovog suda, a suprotno tražnju tuženika ovdje ne može doći do primjene odredbi čl. 311. i čl. 312. ZOO.
21. Nadalje, sud je uvidom u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ovrpl- 1301/12 utvrdio kako se isti odnosi na ovršni postupak koji se vodio temeljem prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja Podravska banka d.d. protiv tužitelja kao ovršenika, radi naplate novčanih tražbina koji je prekinut (nastup prekida postupka utvrđen rješenjem od 17. siječnja 2013.) zbog otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad prenositeljem, da je 14. ožujka 2016. Podravska banka d.d. u ovršnom postupku od tužitelja naplatila iznos od 53.992.998,82 kn i da je Općinski građanski sud u Zagrebu, rješenjem poslovni broj Ovrpl- 13071/12 od 17. ožujka 2016. utvrdio da je ovrha dovršena.
22. Slijedom svega navedeno ovaj sud je utvrdio kako je ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira – prava oznake RHMF-A-A I RHJM-A-A, sklopljen između stranaka i da je ispunjen odgodni uvjet te je odlučio kao pod točkom I/ izreke ove presude.
23. Nadalje, iz dopisa tužitelja od 22. ožujka 2016. razvidno je kako je isti pozvao Ministarstvo financija na ispunjenje ugovorne obveze iz ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira – prava oznake RHMF-A-A I RHJM-A-A.
24. Dakle, stranke su sklopile predmetni Ugovor pod odgodnim uvjetom. Sukladno odredbi čl. 297. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice. Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistječe što drugo.
25. U ovom predmetu utvrđeno je kako je Ugovor o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira-prava oznake RHMF-A-A i RHJM-A-A sklopljen 19. travnja 2013. te da je isti zaključen pod odgodnim uvjetom, a da će se ispunjenjem odgodnog uvjeta smatrati ako Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj ishodi nastavak ovršnog postupka i u tom postupku uspije naplatiti svoju tražbinu u cijelosti ili djelomično iz imovine tužitelja. Ugovorom je tužitelj prenio na stjecatelja (tuženika), a stjecatelj prihvatio prijenos 15.210.417 prava oznake RHMF-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 15.210417,00 kn i 800.000 prava oznake RHMJ-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 800.000,00 kn, dok je čl. 2. Ugovora ugovoreno da se prava koja su predmet Ugovora prenose za novčanu naknadu u visini koji je Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj naplatila od prenositelja u ovršnom postupku, ali najviše do iznosa od 50.000.000,00 kn te kako će navedenu naknadu stjecatelj isplatiti na račun prenositelja u roku od dva tjedna od dana ispunjenja odgodnog uvjeta.
26. Navedenim ugovorom tužitelj je nakon što je ispunjen odgodni uvjet prenio na tuženika 15.210.417 prava oznake RHMF-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 15.210417,00 kn i 800.000 prava oznake RHMJ-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 800.000,00 kn, a tuženik je u obvezi u roku od 15 dana od ispunjenja odgodnog uvjeta isplatiti tužitelju novčanu naknadu u visini koji je Podravska banka d.d. kao ovrhovoditelj naplatila od prenositelja u ovršnom postupku ali najviše do iznosa od 50.000.000,00 kn.
27. Kako je u predmetu utvrđeno da je 14. ožujka 2016. Podravska banka d.d. u ovršnom postupku od tužitelja naplatila iznos od 53.992.998,82 kn, tako je utvrđeno da je dana 14. ožujka 2016. nastupio odgodni uvjet.
28. Dakle, tek po ispunjenju odgodnog uvjeta je došlo do prenošenja prava na tuženika, što će reći da do ispunjenja odgodnog uvjeta su prava još bila na tužitelju.
29. Nadalje, uvidom u Prospekt Prava na dodjelu određenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju namijenjenih pokriću kapitalnih izdataka Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstva pomorstva, prometa i veza te Hrvatskih voda (list 27-39 spisa) razvidno je kako je Odlukom Vlade RH id 22.02.2001. utvrđeno da Prava oznake RHMF-A-A- izdavatelja Ministarstva financija imaju iste karakteristike i daju pravo na zamjenu za dionice kao i Prava oznake RHMJ-A-A- emitirana u 2000. godini (1.1.). Sukladno točki 1.5. utvrđeno je da pravo na dodjelu određenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju ne zastarijeva, dok je pod točkom 1.6. određeno da je pravo zamjenjivo za određene dionice/poslovne udjele iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, a nakon što takve dionice/poslovni udjeli budu ponuđene na prodaju putem javne dražbe.
30. Temeljem čl. 58. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine 145/10, 70/12) Hrvatski fond za privatizaciju prestao je s radom 31. ožujka 2011. godine, a njegove poslove imovinu, prava, obveze, uredsku i dr. opremu te arhiv i radnike je preuzela Agencija za upravljanje državnom imovinom, koja je prestala s radom 30. rujna 2013. sukladno čl. 25. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine 94/13), a kao njezin pravni slijednik određen je Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP).
31. Nadalje, čl. 75. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, a koji zakon je stupio na snagu 30. srpnja 2013. propisano je da u odnosu na obvezu RH prema imateljima prava koja se odnose na trgovačka društva koja su sudjelovala u obnovi u Domovinskom ratu razrušenih objekata, da će Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Centra, na koji je prethodnu suglasnost dao Državni ured, sastaviti listu dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske te će sukladno tome u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Zakona donijeti odluku o provedbi posljednje javne dražbe na kojima će za predmetna prava biti prodane dionice/udjeli, nakon čega imatelji prava više neće moći ostvarivati predmetni zahtjev.
32. Sukladno navedenoj odredbi Vlada RH donijela je Odluku o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine", broj 61/14) i Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine" broj 23/15) u točki IX. navedenoj je kako imatelji Prava koji ne iskoriste svoja Prava na posljednjoj Javnoj dražbi za pokriće kapitalnih izdataka neće se više moći namiriti dionicama i poslovnim udjelima iz portfelja Republike Hrvatske sukladno odredbama članka 75. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske.
33. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 30. ožujka 2015., objavljen Poziv na posljednju javnu dražbu za prodaju dionica/poslovnih udjela u vlasništvu Republike Hrvatske za podmirenje kapitalnih izdataka.
34. Kako je iz Ugovora o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira razvidno da su stranke utvrdila da je tužitelj registriran u SKDD-u kao imatelj 15.210.417 prava oznake RHMF-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 15.210417,00 kn i 800.000 prava oznake RHMJ-A-A u ukupnom nominalnom iznosu od 800.000,00 kn te da ona daju pravo na zamjenu za određene dionice/poslovne udjele iz portfelja Agencije za upravljanje državnom imovinom, koja je pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, a koja prava se zamjenjuju za dionice/poslovne udjele na javnim dražbama. Na javnoj dražbi, dionice/poslovni udjeli nude se imateljima udjela po početnoj cijeni u visini 25% nominalne vrijednosti. Ukoliko ne bi bila dana po navedenoj cijeni, iste dionice/poslovni udjeli bit će ponuđeni na sljedećoj javnoj dražbi po početnoj cijeni u visini 10% nominalne vrijednosti. Ukoliko ne bude interes, može se odrediti i niža početna cijena. Nadalje, stranke su utvrdile da tužitelj sukladno svom pravu na zamjenu koje proizlazi iz 15.210.417 prava oznake RHMF-A-A i 800.000 prava oznake RHMJ-A-A, ima pravo na javnoj dražbi steći dionice u ukupnom nominalnom iznosu od 64.041.668 kn (ako su ponuđene po početnoj cijeni od 25% nominalne vrijednosti) odnosno 160.104.170 kn (ako su ponuđene po početnoj cijeni od 10% nominalne vrijednosti).
35. Dakle, sukladno Ugovoru o prijenosu nematerijaliziranih vrijednosnih papira tužitelj ostaje imatelj prava se do nastupa odgodnog uvjeta te je ugovorom navedeno da prava daju pravo na zamjenu za određene dionice/poslovne udjele, a koja zamjenjuju na dražbama.
36. Nakon sklapanja Ugovora, a prije ispunjenja odgodnog uvjeta došlo je promijene okolnosti, obzirom da su prilikom sklapanja Ugovora Prava oznake RHMF-A-A i Prava oznake RHMJ-A-A mogle zamijeniti za dionice/poslovne udjela na javnoj dražbi. Međutim nakon sklapanja ugovora 30. ožujka 2015. objavljen je Poziv na posljednju javnu dražbu za prodaju dionica/poslovnih udjela u vlasništvu Republike Hrvatske za podmirenje kapitalnih izdataka, na kojima su se ranije navedena Prava mogla zamijeniti za dionice/poslovne udjela. U to vrijeme nije bio nastupio odgodni uvjet pa time nisu nastale posljedice sklapanja ugovora, dakle tužitelj je i dalje bio imatelj tih Prava, međutim isti nije sudjelovao na posljednjoj javnoj dražbi niti je zamijenio svoja Prava za dionice/poslovne udjele.
37. Sukladno čl. 10. ZOO-a sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Dakle, tužitelj je bio dužan do ispunjenja odgodnog uvjeta brinuti se o ranije navedenim Pravima na način da omogući zamjenu istih Prava za dionice/poslovne uvjete, a posebice imajući na umu da je odredbom čl. 75. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske određeno da se nakon što se provede posljednja dražba za zamjenu Prava za dionice/poslovne udjela, da nakon toga imatelji prava više neće moći ostvarivati predmetni zahtjev.
38. Kako je tužitelj propustio posljednju dražbu, tako se Prava više nisu mogla zamijeniti za dionice/poslovne udjela. Stranke su u ugovoru sporazumno ugovorila kako se 15.210.417 Prava oznake RHMF-A-A i 800.000 Prava oznake RHMJ-A-A zamjenjuju za dionice/poslovne udjele na javnim dražbama. Propuštanje posljednje javne dražbe od strane tužitelja, tuženik više nije bio u mogućnosti steći 15.210.417 Prava oznake RHMF- A-A i 800.000 Prava oznake RHMJ-A-A koje se zamjenjuju za dionice/poslovne udjele na javnim dražbama, a kako su to stranke ugovorile. Time tužitelj ne može ispuniti u cijelosti svoju ugovornu obvezu, a to je prijenos 15.210.417 Prava oznake RHMF-A-A i 800.000 Prava oznake RHMJ-A-A, koje se zamjenjuju za dionice/poslovne udjele na javnim dražbama pa slijedom navedenog tužitelj ne može ni zahtijevati da tuženik ispuni svoju ugovornu obvezu odnosno da isplati tužitelju iznos od 6.636.140,42 €, sve sukladno čl. 358. ZOO-a.
39. Slijedom svega navedenog sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te je odlučio kao pod točkom II/ izreke ove presude.
40. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete, ovdje valja navesti kako odgovornost države za naknadu štete proizlazi iz specifičnog položaja države kao jamca pravne i stvarne sigurnosti fizičkih i pravnih osoba, kao i stranaca. Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska sukladno odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine 150/2011, 12/2013; dalje u tekstu: ZSDU).
41. Nepravilan rad općenito definira se kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. U odnosu na rad javnopravnih tijela to bi značilo da postoji bitan otklon od uobičajenog postupanja ili postupanje suprotno usvojenim stajalištima. Nepravilan rad u pravilu može biti povezan s istovremenim nezakonitim radom, odnosno s postupanjem suprotno nekom propisu ili propuštanju primjene propisa. Ukoliko bi tijekom postupka javnopravno tijelo postupalo suprotno uobičajenom i propisanom načinu vođenja postupka radilo bi se ujedno i o postupanju suprotno zakonu ili podzakonskom aktu koji propisuje postupovne norme i proceduru postupanja.
42. Nezakoniti rad se definira kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom. Državne i javna uprava postupaju prema načelima vertikalne nadređenosti, u kojem sustavu su niža upravna tijela dužna postupati u skladu s obvezatnim naputcima višeg tijela, a unutar jednog upravnog tijela službenici postupaju po načelu subordinacije u odnosu na čelnika tijela. Državna tijela nastupaju s javno-pravnog aspekta, odnosno kao iure imperii, i kada se ne radi o dvostrano-pravnom odnosu, pa bi zaista bilo neprihvatljivo da stranka koja je nasuprot državnog tijela na svoj teret snosi eventualnu štetu ukoliko bi se radilo o pogrešnom pravnom stajalištu i ukoliko bi došlo do kasnijeg poništenja određene odluke.
43. Za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu članka 14. ZSDU trebaju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke: prvo, nezakoniti ili nepravilan rad tijela države uprave (Ministarstva financija Republike Hrvatske), drugo, postojanje štete koja je zbog toga nastala tužitelju, treće, uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužitelju (pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo). Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen je sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe). Primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban je izraz načela vladavine prava, jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđene u čl. 3. Ustava.
44. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženik i Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije počinili štetu zbog umanjenja imovine za iznos od 50.000.000,00 kn te se poziva na načelo zaštite stečenih prava odnosno načelo zaštite legitimnih interesa jer da pravni subjekt treba biti siguran u svoju pravnu poziciju i treba moći planirati aktivnosti i biti sigurni u pravne posljedice svojeg djelovanja te da u neriješenim situacijama pravni subjekt očekuje rješenje situacije prema propisu koji je vrijedio u vrijeme započinjanja njihovog djelovanja i koje poznaju. Navodi da je tužitelj kao nositelj određenih stečenih prava (prava iz vrijednosnog papira čiji je izdavatelj, a time i krajnji obvezni, tijelo državne vlasti) stekao određena prava koja su povrijeđena kasnijim jednostranim postupanjem državnih tijela tuženika.
45. U ovom konkretnom predmetu utvrđeno je kako je tužitelj s Ministarstvom financija sklopio Ugovor s odgodnim uvjetom, a prema kojem se na Ministarstvo financija RH prenose 15.210.417 Prava oznake RHMF-A-A i 800.000 Prava oznake RHMJ-A-A koja se zamjenjuju za dionice/poslovne udjele na javnim dražbama u trenutku kada se ispuni odgodni uvjet u kojem slučaju je onda i Ministarstvo financija dužno platiti ovdje tužitelju naknadu za to. Istim ugovorom stranke su suglasno potvrdile da se ranije navedena Prava zamjenjuju za dionice/poslovne udjele na javnim dražbama te su čak navele i u kojem nominalnom iznosu se mogu steći dionice. Dakle, između stranaka je u trenutku sklapanja ugovora bilo jasno kako se mora ispuniti odgodni uvjet (koji se tiče postupka ovrhe pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu) kako bi došlo do prijenosa Prava koji se zamjenjuju za dionice/poslovne udjele te plaćanja naknade za to. Do ispunjenja odgodnog uvjeta poslovni odnos između stranaka nije okončan te je prije ispunjenja odgodnog uvjeta dana 30. srpnja 2013., stupio na snagu Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, čiji članak 75. je propisao da će u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu tog Zakona se donijeti odluka o provedbi posljednje javne dražbe na kojima će za predmetna prava biti prodane dionice/udjeli, nakon čega imatelji prava više neće moći ostvarivati predmetni zahtjev.
46. Iako tužitelj u tužbi navodi kako u neriješenim situacijama pravni subjekt očekuje rješenje situacije prema propisu koji je vrijedio u vrijeme započinjanja njihovog djelovanja i koje poznaju, valja navesti da su takva očekivanja nerealna.
47. Naime, legitimna očekivanja načelno postoje u odnosu na dovršene pravne situacije (što u ovom konkretnom slučaju nije riječ), dok su buduće situacije i situacije koje su u tijeku odnosno koje su kako to tužitelj navodi neriješene (što je u ovom predmetu konkretni slučaj) podložne primjeni novih materijalnih pravila. Stoga se nova materijalna pravila primjenjuju na situacije koje su započele po ranijem propisu, a u tijeku su u vrijeme stupanja na snagu novog propisa, osim ako nije drugačije propisano. Dakle, novo pravno pravilo da se Prava neće moći zamijeniti više za dionice/poslovne udjele nakon posljednje javne dražbe, primjenjuje se počevši od stupanja na snagu Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (30.07.2013.) kojim je ono uspostavljeno te se to pravno pravilo primjenjuje odmah i na pravnu situaciju između stranaka, obzirom da se radi o pravnom odnosu koji nije okončan. Nije opravdano da gospodarski subjekti imaju legitimna očekivanja u vezi s održanjem postojeće situacije na način da se zakoni ne mijenjaju. Načelo pravne sigurnosti i načelo zaštite legitimnih očekivanja ne podrazumijevaju obvezu da se pravni poredak ne mijenja i gospodarski subjekti ne mogu imati legitimno očekivanje u vezi s održavanjem postojeće situacije koja se može izmijeniti. Primjena novog propisa ne povrjeđuje načelo legitimnih očekivanja u pravnoj situaciji koja nije okončana. Nadalje, ovdje valja napomenuti da je u čl. 75. predmetnog zakona jasno naznačeno da će u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu tog zakona biti donesena odluka o provedbi posljednje javne dražbe. Dakle, donošenjem tog zakona tužitelj je bio upoznat da se nakon provedbe posljednje javne dražbe Prava više neće moći zamijeniti za dionice/poslovne udjela. Kako je u vrijeme donošenja istog zakona tužitelju bilo poznato da nije bio ispunjen odgodni uvjet koji se tiče postupka ovrhe pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (a u kojem postupka je tužitelj sudjelovao kao ovršenik) tužitelj je znao da je isti još uvijek imatelj tih Prava te je sukladno tome trebao sudjelovati u predmetnoj posljednjoj javnoj dražbi kako bi zaštitio svoja prava i zamijenio Prava za dionice/poslovne udjele. Činjenica što je sklopio predmetni ugovor s Ministarstvo financija nije ga sprječavao da sudjeluje u posljednjoj dražbi obzirom da nije nastupio još odgodni uvjet. Donošenjem Odluke o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine", broj 61/14) i Odluke o izmjeni Odluke o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine" broj 23/15), Vlada Republike Hrvatske je postupila sukladno zakonu te je odredila uvjete za provođenje posljednje javne dražbe, a kasnije je i uputila poziv za posljednju javnu dražbu.
48. Stoga, donošenjem Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (30.07.2013.), Odluke o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine", broj 61/14) i Odluke o izmjeni Odluke o utvrđivanju liste dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu RH i provedbi posljednje Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka ("Narodne novine" broj 23/15) nije došlo do povrede načela zaštite legitimnih interesa, a niti isto upućuje na nezakoniti ili nepravilan rad tijela države uprave uslijed koje je nastala šteta.
49. Slijedom navedenog sud nije utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu sukladno čl. 14. ZSDU, slijedom čega je odbio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je odlučeno kao pod točkom III/ izreke ove presude.
50. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj 138/23, 107/25; dalje u tekstu Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora.
51. Tužitelj je u ovom predmetu uspio s dijelom tužbenog zahtjeva po prvotno postavljenom tužbenom zahtjev i to u dijelu koji se tiče utvrđenja da je ugovor između stranaka na snazi i da je odgodni uvjet ispunjen, no međutim nije uspio u dijelu koji se tiče nalaganja tuženiku da mu isplati iznos od 6.636.140,42 € kao ni s eventualnim kumulativnim tužbenim zahtjevom koji se tiče naknade štete u iznosu od 6.636.140,42 €. Sud je prilikom utvrđivanja omjer uspjeha u parnici vodio računa da se prilikom određivanja troškova postupka izraz ˝djelomičan uspjeh˝ ocjenjuje ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, stoga je sud ocijenio da u ovom predmetu tuženik nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu te je stoga naložio tužitelju da mu naknadi trošak.
52. Po ocjeni ovoga suda tuženik ima pravo na naknadu troška sastava Odgovora na Zahtjev za mirno rješenje spora (Tbr. 32. Tarife), Odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 Tarife), podnesaka od 10.12.2021., 04.01.2022., 09.04.2024. (Tbr. 8/1 Tarife), za svaki pojedini podnesak iznos od 19.908,42 €, za pristup na ročište održano dana 2.12.2019., 30.09.2021., 7.03.2022., 31.01.2023., 26.10.2023., 11.11.2024. i 15.10.2025. za svako pojedino ročište po 19.908,42 € (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 16.07.2020. (Tbr. 8/4 Tarife) iznos od 50,00 €, za odgovor na žalbu iznos od 19.908,42 € (Tbr. 10/6 Tarife), a što sveukupno iznosi 258.859,46 €.
53. U odnosu na trošak podneska od 16.07.2020. sud je tuženika presudom P- 2053/2018 od 06. studenog 2023. pravomoćno odbio za previsoko zatraženi trošak u iznosu od 19.808,88 €. Sud je uvidom u isti podneska ocijenio da se ne radi o obrazloženom podnesku, obzirom da istim tražio da se obavijesti treća osoba o parnici pa odvjetnik sukladno odredbi Tbr. 8/4 Tarife ima pravo na 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova, što je 50 € pa je valjalo odbiti tuženika za previsoko zatraženi dio. Također je sud odbio tuženika za previsoko zatraženi trošak odgovora na žalbu, obzirom da odvjetnik sukladno Tbr. 10/6 Tarife za sastavljanje odgovora na žalbu ima pravo na nagrada po Tbr. 7. toč. 1., 4. i 7. Tarife, što je 19.908,42 €, a ne kako tuženik potražuje 24.888,52 €.
54. Slijedom navedenog sud je o trošku odlučio kao pod točkama IV/ i V/ izreke ove presude.
U Zagrebu 26. studenog 2025. godine
S u d a c:
mr. sc. Maja Josipović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćnicima
2. Tuženiku po ŽDO
