Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž - 1437/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po sucima i to: Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sucu izvjestitelju i dr. sc. Danieli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda dr. sc. Marković, Grbavac, Gliha iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: REF. 19: Pn - 85/2020-69 od 13. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: REF. 19: Pn - 85/2020-69 od 13. travnja 2023.

a) u dijelu pod točkom I. izreke

b) u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu do dosuđenog iznosa parničnog troška od 6.119,82 eura.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: REF. 19: Pn - 85/2020-69 od 13. travnja 2023. i to u dijelu pod točkom II. izreke preko dosuđenog iznosa od 6.119,82 eura do iznosa od 8.126,58 eura (dakle za razliku od 2.006,76 eura) na način da se u ovom dijelu zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi parnični trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi koje se plaćaju na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženice isplatu iznosa od 756.000,00 kuna (sada 100.338,44 eura)[1] sa pripadajućim zateznim kamatama. Također u ovoj točki izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi troškove parničnog postupka. Konačno, prvostupanjski je sud u točki II. izreke naložio tužitelju da s osnove naknade parničnog troška isplati tuženici iznos od 8.126,58 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za naknadom štete od tuženice u iznosu od 756.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (sada 100.338,44 eura sa pripadajućim zateznim kamatama). Tužitelj naime navodi kako je nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (dalje OPG) te da je u sklopu istog, u sustavu, imao više od četiristo grla goveda – junica – teladi. Provedbenom odlukom Komisije Europske unije 2016/2009 od 15. studenog 2016. o odobravanju programa cijepljenja protiv bolesti kvrgave kože te Provedbenom odlukom Komisije Europske unije 2016/2008 od 15. studenog 2016. o mjerama nadzora zdravlja životinja u pogledu bolesti kvrgave kože, da je provedeno cijepljenje njegovih goveda protiv bolesti kvrgave kože. Cijepljenje da je izvedeno putem Veterinarske stanice Daruvar d.o.o. u 2 navrata i to: 27. rujna 2026. i 1. kolovoza 2019. Upravo u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnim cijepljenjem goveda od bolesti „kvrgava koža“ da je uginulo ukupno 109 (sto i devet) goveda na OPG-u tužitelja i to u razdoblju od 27. rujna 2016. do 9. svibnja 2018.

6. Kako je upravo Ministarstvo poljoprivrede (sada Ministarstvo poljoprivrede šumarstva i ribarstva) provodilo program obveznog cijepljenja goveda od bolesti „kvrgava koža“ to tužitelj podnosi tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade imovinske štete u visini vrijednosti uginulih goveda. Kao glavno pitanje u ovom postupku se postavilo je li u konkretnom slučaju do smrti predmetnih goveda došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa spornim cijepljenjem životinja od bolesti „kvrgava koža“.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu parničnog postupka predviđenu odredbom članka 154. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tužitelj posebno poziva u žalbi. Naime pobijana se presuda može ispitati, ona je razumljiva te ne proturječi sama sebi ili razlozima presude.

8.1. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u bitnome zaključuje kako se iz izvedenih dokaza nije moglo utvrditi da je do uginuća predmetne stoke došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa cijepljenjem tih životinja protiv bolesti kvrgave kože.

8.2. U tom smislu prvostupanjski sud posebno ističe kako ova sporna činjenica ne proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka prof. dr. sc. Petra Džaje i prof. dr. sc. Krešimira Severina, sa Sveučilišta u Zagrebu, Veterinarskog fakulteta, Zavoda za sudsko i upravno veterinarstvo, koji su za potrebe ovog postupka izradili pisani nalaz i mišljenje te dali svoje iskaze i na glavnoj raspravi. Prvostupanjski je sud izveo ovaj dokaz vještačenjem upravo na okolnost utvrđenja odlučne sporne činjenice, je li do uginuća stoke tužitelja došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa cijepljenjem protiv bolesti kvrgave kože. Prvostupanjski sud u bitnome navodi kako u nalazu i mišljenju vještaci ističu kako je uzrok uginuća predmetnih 109 (sto i devet) goveda tužitelja ostao uvijek nepoznanica. Ovo iz razloga jer da su lešine goveda neškodljivo zbrinute umjesto da su razuđene tj. da su otvorena njihova mrtva tijela te da je izvršen pregled njihovih organa. U obrazloženju pobijane presude dalje se navodi kako su vještaci zaključili da je i prije spornog cijepljenja na OPG-u tužitelja bilo uginuća stoke (devetnaest grla) što da upućuje na određene probleme na gospodarstvu tužitelja nevezano za sporno cijepljenje. Prvostupanjski sud ističe i to kako vještaci posebno navode da nema nikakve odgovornosti na veterinarima zbog neuzimanja uzorka iz uginulih goveda tužitelja jer da veterinarska intervencija na OPG-u tužitelja uopće nije tražena u smislu liječenja životinja poslije cijepljenja. U svezi sa provedenom vještačenjem prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako se vještaci ostali pri svome nalazu i mišljenju od 13. prosinca 2021. i u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 17. ožujka 2022., te u svom kazivanju na ročištu za glavnu raspravu od 4. listopada 2022.

8.3. Pored navedenog za istaknuti je kako je na okolnost utvrđenja odlučne i sporne činjenice, je li do uginuća stoke tužitelja došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa spornim cijepljenjem, prvostupanjski sud izveo dokaz saslušanjem brojnih svjedoka i to HS, BS, PS, CS, RS i NS, koji su na različite načine i u različitim ulogama bili uključeni u konkretni slučaj. No niti iz njihovih iskaza sud nije mogao utvrditi da je do uginuća stoke došlo na način kako to tvrdi tužitelj (odlomci od 7. do 13. obrazloženja pobijane presude). Dakle, očigledno je kako je u predmetnom slučaju, prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 221. a ZPP-a (pravilo o teretu dokzivanja), u svezi sa odredbom članka 8. ZPP-a.

9. Tužitelj u žalbi, a u kontekstu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi i argumentira kako on nije bio u obvezi provesti odnosno zahtijevati razudbu uginulih goveda. Također posebno ističe kako je viši veterinarski inspektor ČS, dr. vet. med. u svezi se predmetnim događajima podnio Ministarstvu poljoprivrede: „Zahtjev za naknadu štete za goveda koja su uginula nakon cijepljenja goveda protiv bolesti kvrgave kože za gospodarstvo OPG IVAN ĆIBARIĆ…“, a koja isprava ima nadnevak 9. svibnja 2018. Prema mišljenju tužitelja iz ovog dopisa – zahtjeva proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da tuženica naknadi spornu štetu tužitelju.

10. U svezi sa žalbenim razlogom tužitelja kako on nije bio u obvezi zahtijevati razudbu uginule mu stoke za reći je slijedeće. Pravno nije odlučujuće je li tužitelj bio, ili nije bio u obvezi u konkretnom slučaju zahtijevati razudbu uginulih goveda. Ono što je bitno i pravno relevantno jest to što je tužitelj u ovom postupku morao na nedvojben način, izvan svake realne sumnje, dokazati kako između smrti njegovih sto i devet goveda i predmetnog cijepljenja postoji uzročno posljedična veza. Kako je upravo razudba uginule stoke bila odlučujuća za dokazivanje postojanja sporne uzročno posljedične veze, a kako to proizlazi iz podrobnog, logičnog, nepristranog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka Džaje i Severina, to je irelevantno je li tužitelj bio u obvezi zahtijevati razudbu stoke. To što je nije tražio, a mogao je, u konkretnom slučaju ide na njegovu štetu jer nije dokazao spornu i odlučujuću činjenicu da je upravo sporno cijepljenje njegovih goveda dovelo do uginuća sto i devet goveda. U svakom slučaju ovakvo postupanje tužitelja ne može ići na štetu tuženice koja nije bila u obvezi provoditi razudbu uginulih goveda.

11. Pozivanje tužitelja u žalbi na dopis višeg veterinarskog inspektora HS, dr. vet. med. od 9. svibnja 2018. također nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Naime istina jest da je HS potpisnik dopisa od 9. svibnja 2018. (str. 73. spisa) kojeg Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane, Sektor inspekcijskog nadzora, Služba veterinarske inspekcije , Odjel – veterinarski ured Bjelovar, Ispostava Daruvar upućuje Ministarstvu poljoprivrede, Upravi za veterinarstvo i sigurnost hrane , Sektoru za upravne , europske i financijske poslove. U označenoj ispravi zahtjeva se naknada štete za goveda koja su uginula nakon cijepljenja goveda protiv bolesti kvrgave kože na gospodarstvu OPG Ivan Ćibarić (tužitelj). HS u navedenom dopisu navodi kako je sukladno članku 35. Zakona o veterinarstvu („Narodne novine“ br. 82/13. i 148/13.) utvrdio kako ne postoje zapreke za naknadu štete. Navedenim člankom propisane su situacije u kojima posjednik životinje nema pravo na naknadu štete. Međutim, to ne znači da je prema odredbama ovog članka tužitelj bio oslobođen obveze dokazati postojanje uzročno posljedične veze između cijepljenja njegovih goveda i njihovog uginuća. U predmetnom dopisu od 9. svibnja 2018. nigdje se na navodi postojanje sporne uzročno posljedične veze. Uostalom iz samog iskaza potpisnika dopisa od **.**.2018. HS, koji je kao svjedok dao na ročištu za glavnu raspravu od 4. svibnja 2021., za zaključiti je kako je predmetni zahtjev za naknadu štete od 9. svibnja 2018. podnio na prijedlog vlasnika uginulih goveda, a da on ni na koji način nije utvrdio stvarni razlog uginuća stoke. Stoga, prvostupanjski je sud valjano zaključio kako iz dopisa – zahtjeva za naknadu štete od 9. svibnja 2018. ne proizlazi nikakva odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju. Uostalom, sve da bi pojedini izvedeni dokaz i išao u prilog tužitelja, to nipošto ne znači da je prvostupanjski sud nepravilno ocijenio dokaze, pogotovo u situaciji kada stručni i nepristrani vještaci u opsežnom i podrobno obrazloženom nalazu i mišljenju zaključuju kako se ne može reći je li bolest i uzrok uginuća goveda posljedica cijepljenja ili nije.

11.1. Tužitelj u žalbi ističe kako u konkretnom slučaju tuženica odgovara po principu objektivne odgovornosti u smislu odredbe članka 1045. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Stoga, a kako je činjenica da je šteta tužitelju nastala uginućem goveda, to da je na tuženici bio teret dokaza da ona za štetu nije odgovorna. Tužitelj pojašnjava kako činjenica da vještaci nisu mogli sa sigurnošću utvrditi uzrok uginuća životinja ne oslobađa tuženicu od odgovornosti za štetu, jer da je tužitelj dokazao pravno relevantan događaj, a to je cijepljenje životinja protiv bolesti kvrgave kože.

11.2. U svezi sa ovim žalbenim razlogom tužitelja za reći je slijedeće. Odredbom članka 1045. stavak 4. ZOO-a, na koju se odredbu poziva tužitelj u žalbi, propisano je kako se za štetu bez obzira na krivnju odgovara i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Tužitelj pak ne navodi koji su to drugi slučajevi. Odredbom stavka 3. istog članka određeno je kako za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju. No, u svakom slučaju pri objektivnoj odgovornosti bitno je utvrditi postoji li između štetne radnje i štete uzročna veza. Dovoljno je dakle dokazati postojanje štete i ustanoviti da ona potječe od opasne stvari ili opasne djelatnosti (članak 1045. stavak 3. ZOO-a) ili u drugim slučajevima predviđenim zakonom (članak 1045. stavak 4. ZOO-a). Oštećenik dakle ne mora dokazivati da je šteta koju je pretrpio potječe od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti ako dokaže da su te stvari odnosno djelatnosti sudjelovale u štetnom događaju. Međutim niti su u konkretnom slučaju cjepivo kojim je izvršeno cijepljenje opasna stvar niti je samo cijepljenje opasna djelatnost u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a, a pogotovo tužitelj nije dokazao da je cijepljenje uopće sudjelovalo u štetnom događaju. Naime ovdje je za ponoviti kako tužitelj nije dokazao da između cijepljenja tužiteljevih goveda i njihova uginuća postoji uzročno posljedična veza. Dakle, u bitnome, a suprotno mišljenju tužitelja, odgovornost tuženice za nastalu štetu tužitelju ne proizlazi niti iz odredbi članka 1045. stavci 3. i 4. ZOO-a.

12. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju prvostupanjski je sud pravilno primijenio pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan te odlučio kao u točki I. izreke prvostupanjske presude. Stoga je žalbu tužitelja trebalo djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno odlučiti kao u točki I. a) izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

13. Prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku u točki II. izreke presude na način da je naložio tužitelju da s ovog osnova isplati tuženici iznos od 8.126,58 eura, a ovo u suglasju sa odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje „Tarifa“). Tužitelj u odnosu na odluku o parničnom trošku posebno ističe kako je u predmetnom slučaju, neovisno o uspjehu stranaka u parnici, trebalo provesti test razmjernosti tj. utvrditi je li u konkretnom predmetu postignuta „pravična ravnoteža“ između zahtijeva od općeg interesa zajednice i zahtijeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, a kako da to zaključuje i Europski sud za ljudska prava, dalje ESLJP, u predmetnima Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske. Tužitelj u bitnome smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju naložio da tuženici isplati „puni iznos troškova zastupanja države“ jer da to predstavlja nesrazmjeran teret za njega. Naime da prvostupanjski sud nije razmotrio je li u okolnostima konkretnog slučaja primjenom pravila „gubitnik plaća“ bez ikakve fleksibilnosti, koju da mu ZPP-a ali i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske omogućuju, tužitelju nametnut prekomjeran individualan teret, a s tim u svezi da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu.

14.1. U svezi sa ovim žalbenim razlogom za reći je slijedeće. Načelo na kojem počiva pravilo „gubitnik plaća“ sastoji se u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova postupka odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja jasno neutemeljenih sporova i postavljanja previsokih tužbenih zahtjeva, bez da bi se za to snosile posljedice. I kada je u pitanju država, konkretno tuženica, ovo načelo u pravilu također vrijedi. Naime ne može se smatrati da država ima neograničene resurse te stoga i Republika Hrvatska treba uživati zaštitu od vođenja neutemeljenih postupaka.

14.2. O prekomjernim iznosima troškova postupka koji su nerazmjerno ograničenje i miješanje u pravo na pristup sudu te o pravo na mirno uživanje vlasništva ESLJP je već odlučivao u predmetima Klauz protiv Hrvatske, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske te Čolić protiv Hrvatske. Primjenjujući zaključke iz navedenih presuda ESLJP je u odluci Perša protiv Hrvatske od 8. ožujka 2022. (zahtjev br. 50014/15) ponovio da visoki troškovi postupka u slučaju potpunog neuspjeha stranke u dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva mogu samo iznimno otvoriti pitanje povrede prava koja se štite Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.). Naime prema shvaćanju ESLJP-a navedeno je moguće samo kada podnositelji iz nekog razloga nisu mogli predvidjeti svoje izglede za uspjeh u parnici.

14.3. No, u konkretnom slučaju tužitelj je prije podnošenja predmetne tužbe radi naknade štete itekako bio u mogućnosti da predvidi svoje izglede za uspjeh odnosno neuspjeh u predmetnoj parnici, ovo tim više što zapravo nije raspolagao niti sa jednim pravno relevantnim dokazom koji bi govorio u prilog postojanja uzročno posljedične veze između nastale mu štete (uginuća goveda) i cijepljenja goveda. Prosječno razumnom i opreznom čovjeku ove okolnosti nisu mogle ostati nepoznate.

14.4. Slijedom navedenog za zaključiti je kako je tuženici trebalo dosuditi prouzrokovani joj parnični trošak na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP- a.

15. I žalbeni razlog tužitelja kako tuženici nije trebalo priznati parnični trošak pristupa na ročište za objavu presude od 13. travnja 2023. nije osnovan. Naime na ovo ročište pristupila je zamjenica općinskog državnog odvjetnika tj. zakonski zastupnik tuženice. S tim u svezi za kazati je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: „Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. „Tarife“. Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19.,130/20., 21/22.,60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela. Osim toga jednaki pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odlukama br. Rev 772/2023-2 od 23. siječnja 2024., Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr. Slijedom navedenog za zaključiti je kako tuženici pripada naknada parničnog troška radi zastupanja na ročištu za objavu presude, a ovo na temelju T. br. 9. točka 3 „Tarife“.

16. Ipak, u odnosu na odluku o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude prvostupanjski je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime tuženici nije trebalo priznati i dosuditi trošak sastava obrazloženih podnesaka od 22. srpnja 2020. i 11. listopada 2021., a što je prvostupanjski sud učinio. Naime u podnesku tuženice od 22. srpnja 2020. nije navedeno ništa što se nije moglo navesti još u odgovoru na tužbu od 23. lipnja 2020. čiji sastav je tuženici u cijelosti priznat i dosuđen. Pored toga ni sastav podneska od 11. listopada 2021. nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, jer se u njemu u bitnome ne navodi ništa novo što bi posebno poboljšalo pravnu poziciju tuženice u ovoj parnici. Prvostupanjski je sud za ova 2 podneska od 22. srpnja 2020. i 11. listopada 2021. tuženici dosudio ukupan iznos od 2.006,76 eura, na koji je način, za ponoviti je, pogrešno primijenio materijalno pravo.

17. Slijedom navedenog, a u odnosu na odluku o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude, trebalo je odlučiti kao u točki I. a) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

18. S druge pak strane trebalo je djelomično preinačiti odluku o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude na način kako je to odlučeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

19. Kako tužitelj nije uspio u žalbi niti u jednom dijelu u odnosu na prvostupanjsku presudu o glavnoj stvari, to je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška vezanog za žalbu trebalo odbiti kao neosnovan u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić