Poslovni broj: Gž-1984/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Darko Kubat i Daniela Sindičić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika TĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Draženka Horvat, odvjetnica u Rabu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici - Stalne službe u Krku, poslovni broj: P- 19/2024-27 od 7. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici - Stalne službe u Krku, poslovni broj: P-19/2024-27 od 7. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnina koje nose oznaku: k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 901 m2 i k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 1273, ukupno 2174 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na svakoj u idealnoj polovici vlasničkog udjela (točka I. izreke), kao i da je tužitelj ovlašten po pravomoćnosti presude ishoditi upis tog prava u navedenom suvlasničkom udjelu na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika (točka II. izreke).

1.1. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik izda valjanu ispravu, pogodnu za upis njegova prava suvlasništva u 1/2 suvlasnička dijela u zemljišnim knjigama na nekretninama k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 901 m2 i k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 1273, ukupno 2174 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koju će u protivnom zamijeniti presuda (točka III. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.488,82 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I., II. kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i u odluci o trošku pod točkom IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22.i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je neosnovana.

3. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

3.1. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, kao što i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 901 m2 i k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 1273, ukupno 2174 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za 1/2 dijela, pri čemu je između stranaka sporno je li tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina.

5. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza u bitnom je utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je darovnim ugovorom od 13. listopada 1997. tuženik, kao darovatelj, darovao, a tužitelj kao daroprimatelj, primio na dar k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 901 m2 i k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 1273, ukupno 2174 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to u polovici suvlasničkog udjela,

- da su u članku 3. darovnog ugovora ugovoreno da će daroprimatelj, a sada tužitelj, stupiti u posjed darovanih nekretnina ovjerom potpisa darovatelja na ugovoru,

- da je ugovor o darovanju od 13. listopada 1997. ovjeren kod javnog bilježnika u Saveznoj Republici Njemačkoj, pod brojem ovjere 2076/1997.,

- da darovni ugovor od 13. listopada 1997. ne sadrži izjavu darovatelja kojom daje suglasnost da se u korist daroprimatelja izvrši uknjižba prava vlasništva na darovanim nekretninama,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetne nekretnine kupio otac stranaka, da je razlog uknjižbe na ime tuženika bio taj što je tuženik u vrijeme kupnje češće boravio u [adresa], ali da je želja njegovog oca bila da predmetne nekretnine budu u suvlasništvu stranaka, zbog čega je naknadno i sklopljen darovni ugovor, da između stranaka nije bilo nesuglasica u svezi predmetnih nekretnina sve do trenutka kada je tuženik našao novu partnericu zbog koje su se odnosi u obitelji poremetili i zbog koje su nastali imovinski sporovi u obitelji i u svezi imovine u SR Njemačkoj. U svezi posjeda predmetnih nekretnina tužitelj je iskazao kako svake godine redovito dolazi u Hrvatsku, te da na predmetne nekretnine dolazi redovito svake godine.

6. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja u konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je po ovjeri izvršenoj 1997. godine tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina, te da je posjedovanjem nekretnina tijekom deset godina, kao kvalificirani posjednik, s danom 1. siječnja 2008. dosjelošću stekao pravo suvlasništva darovanih nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 901 m2 i k. č. [katastarska čestica] pašnjak, površine 1273, ukupno 2174 m2, obje upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na svakoj u idealnoj polovici suvlasničkog udjela.

7. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, pri čemu tuženik u žalbi nije doveo u pitanje pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda, niti je doveo u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda glede odluke o glavnoj stvari.

8. Suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je dao jasne razloge o odlučnim činjenicama, te na temelju provedenih dokaza, a prije svega na temelju sadržaja darovnog ugovora iz 1997. godine, činjenice ovjere potpisa u SR Njemačkoj, zemljišnoknjižnoih podataka i iskaza tužitelja, pravilno utvrdio činjenično stanje, pri čemu neosnovano tuženik prigovara da sud “pretpostavlja” posjed tužitelja, jer je u obrazloženju pobijane odluke jasno naveo koje činjenice potvrđuju posjed i koji dokazi na to upućuju.

9. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su stranke sklopile valjan darovni ugovor 13. listopada 1997., da je ovjera potpisa darovatelja provedena kod nadležnog njemačkog javnog bilježnika, da tuženik taj ugovor nije osporavao, ni u pogledu valjanosti potpisa, ni ovjere, dakle, u pogledu valjanosti pravnog posla. Isto tako je pravilno utvrdio da su sporne nekretnine predane u posjed tužitelju temeljem tog ugovora, te da se tužitelj nalazio u kvalificiranom i samostalnom posjedu više od deset godina, jer navedene činjenice proizlaze iz dokumentacije u spisu kao i iz iskaza tužitelja, pri čemu žalba ne sadržava niti jedan pravno relevantan argument kojim bi se dovela u pitanje pravilnost tog zaključka.

10. Napominje se pritom da je u odgovoru na tužbu tuženik kao jedini argument za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo da tužitelj nije bio u posjedu darovanih nekretnina, te da je kao jedini dokaz za te tvrdnje predložio vlastiti iskaz, ali da se niti nakon višekratnog pozivanja prvostupanjskog suda radi davanja stranačkog iskaza tuženik na poziv nije odazvao, niti je opravdao izostanak, da bi konačno, opunomoćenik tuženika podneskom od 24. siječnja 2025. izričito odustao od tog dokaznog prijedloga, što sve upućuje na to da je osnovano traženje tužitelja, tim više što tužitelj tvrdi, a tuženik nije dokazao suprotno, da je predmetne nekretnine kupio otac stranaka i da je njegova želja bila da budu u suvlasništvu stranaka.

11. U takvim okolnostima prvostupanjski sud je, u skladu s odredbom članka 221.a ZPP-a, pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije priložila sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a kako je tužitelj u ovom slučaju dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je donio pobijanu odluku kojom je prihvatio njegov tužbeni zahtjev.

12. Također neosnovano tuženik prigovara da tužitelj nije pristupio na dva uzastopna ročišta od 13. svibnja 2020. i 28. siječnja 2025. slijedom čega da prvostupanjski sud bio dužan donijeti rješenje kojim se utvrđuje da je tužba povučena. Ovo iz razloga što je opunomoćenik tužitelja prije održavanja pripremnog ročišta 13. svibnja 2020 obavijestio prvostupanjski sud da nisu ispunjeni procesni uvjeti za održavanje tog ročišta jer tuženik nije zaprimio ni tužbu ni poziv, zbog čega je to ročište odgođeno, dok je ročište od 28. siječnja 2025. na prijedlog tužitelja odgođeno zbog smrti oca stranaka koji je na tom ročištu trebao biti saslušan kao svjedok, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke iz članka 295. stavka 2. ZPP-a, da bi se smatralo da je tužba povučena.

13. U odnosu na žalbeni prigovor da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru visine vrijednosti predmeta spora ističe se da ta okolnost nije bitna za zakonitost pobijane odluke, jer vrijednost predmeta spora nije odlučna činjenica za meritum ovog postupka, niti njezina eventualna pogrešna procjena utječe na pravilnost presude.

14. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer se pravilno temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), kao i odredbama članka 154. stavak 4. ZPP-a, s time što je ni tuženik posebnim žalbenim navodima ne pobija.

15. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Marija Šimičić