Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2290/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženih 1. IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po punomoćniku Lovru Perici, odvjetniku iz Crikvenice protiv tužene-protutužiteljice BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku KČ, radi utvrđenja i zabrane uznemiravanja, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženih i tužene-protutužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj 83 P-922/2021-39 od 10. siječnja 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 26. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj 83 P-922/2021-39 od 10. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i predmet u ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok se odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj 83 P-922/2021-39 od 10. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protuženih koji glasi:

"Utvrđuje se da ne postoji pravo osobne služnosti tužene i da tužena nema pravo koristiti dva parkirna mjesta u dvorištu sa sjeverne strane kuće izgrađene na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Zabranjuje se tuženoj korištenje dva parkirna mjesta u dvorištu sa sjeverne strane kuće izgrađene na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana"

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženima IČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da prestanu sa uznemiravanjem BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u suvlasništvu nekretnina koje u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci imaju oznaku k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da na istoj brane korištenje i parkiranje na zajedničkoj okućnici te im se nalaže da odmah prestanu sa takvim ili bilo kakvim drugim uznemiravanjem BČ u suvlasništvu predmetnih nekretnina u roku od 15 dana."

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I. i III. izreke žale se tužitelji/protutuženici-dalje u tekstu tužitelji pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu pod točkom I. izreke time što će usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili podredno prihvatiti žalbu i ukinuti prvostupanjsku presudu a predmet vratiti na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem, kao i da preinači pobijanu presudu pod točkom III. izreke tako da dosudi tužiteljima trošak postupka prema troškovniku uvećano za trošak žalbe.

3. Žali se i tužena/protutužiteljica-dalje u tekstu tužena koja pobija prvostupanjsku presudu pod točkom II. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP predlažući da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji žalbu tužene i prihvati protutužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine točku II. I III. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tužitelji u odgovoru na žalbu tužene navode da nisu osnovani žalbeni navodi iste pa predlažu žalbu odbiti.

5. Tužena u odgovoru na žalbu tužitelja također navodi da nisu osnovani žalbeni navodi istih pa predlaže žalbu odbiti.

6. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tužene nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđuje da ne postoji pravo osobne služnosti tužene i da tužena nema pravo koristiti dva parkirna mjesta u dvorištu sa sjeverne strane kuće izgrađene na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te se zabranjuje tuženoj korištenje dva parkirna mjesta u dvorištu sa sjeverne strane kuće izgrađene na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao i protutužbeni zahtjev tužene da se naloži tužiteljima da prestanu sa uznemiravanjem tužene u suvlasništvu nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da na istoj brane korištenje i parkiranje na zajedničkoj okućnici te im se nalaže da odmah prestanu sa takvim ili bilo kakvim drugim uznemiravanjem tužene u suvlasništvu predmetnih nekretnina.

8. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- da je iz kupoprodajnog ugovora zaključenog 23. lipnja 1997. razvidno da su tužitelji kao prodavatelji prodali ŠČ i FČ prizemlje kuće kčbr. [katastarska čestica] površine 91 m2 i terasu površine 31 m2, polovinu podruma koji se nalazi u suterenu kuće površine 57 m2 zajedno s unutrašnjim stepenicama i dio okućnice s južne strane kuće površine 315 m2,

- da u čl. 2. ugovorne strane utvrđuju da kupci imaju pravo prolaza zajedničkim putem napravljenim na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 73 m2 kojeg su prodavatelji suvlasnici svaki u 1/12 dijela, a prodavatelji da se obvezuju kupcima dozvoliti pravo korištenja prilaza kupljenoj nekretnini te pravo korištenja dva parkirna mjesta u dvorištu sa sjeverne strane kuće pobliže opisane u čl. 1. Ugovora,

- da su sukladno kupoprodajnom ugovoru stranke napravile diobu dvorišta 18. lipnja 1997. kojom su podijelile dvorište na način da je tužiteljima pripao dio označen žutom bojom, a ŠČ i FČ dio označen sivom bojom, odnosno dvorište od 315 m2 u južnom dijelu, da ove činjenice između stranaka nisu sporne, kao niti činjenica da je zgrada etažirana na način da je tužena vlasnica dva posebna dijela i to E-6 i E-7 spremišta i prizemlja, dok su tužitelji suvlasnici svaki u

1/2 dijela preostalih posebnih dijelova,

- da elaboratom etažnog vlasništva od 23. lipnja 1997. nisu obuhvaćena dva parkirna mjesta koja su predmet ovog spora niti je podijeljeno dvorište na način kako je to navedeno u diobi dvorišta od 18. lipnja 1997.,

- da ne postoje svjedoci koji bi bili prisutni pregovorima između stranaka u vezi zaključenja ugovora,

- da svjedoci saslušani u tijeku postupka potvrđuju činjenicu koja nije odlučna za tužbeni zahtjev, a to je da su pravni prednik tužene i ŠČ koristili parkirna mjesta, a nakon što je 2004. ŠČ prestala živjeti u stanu, njegovi gosti da su koristili dva parkirna mjesta,

- da sud ne poklanja vjeru iskazu prvotužitelja da je nakon što je izvanbračna supruga ŠČ prestala živjeti 2004. s FČ, pravni prednik tužene koristio samo jedno parkirno mjesto koji dio iskaza tužitelja da ne smatra istinitim obzirom da je isti protivan iskazu tužene i svjedoka RČ koji su dolazili kod FČ i normalno parkirali bez problema do njegove smrti,

- da i ostali svjedoci ne potvrđuju da bi došlo do neke promjene u vezi parkiranja nakon što je ŠČ prestala živjeti kod izvanbračnog supruga,

- da sud prihvaća iskaz tužene i svjedoka RČ te smatra da nakon odlaska ŠČ iz stana nije bilo promjene u vezi korištenja dva parkirana mjesta,

- da je svjedok ŠČ koju je sud u više navrata pozivao u tijeku postupka umrla, ali da je sastavila izjavu te ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika,

- da sud smatra izjavu iste valjanim dokazom bez obzira što nije saslušana pred sudom jer da je ta izjava dana u teškom stanju bolesti kada je osjećala da neće stići svjedočiti pa je željela dati svoje pisano očitovanje o predmetu spora, da si iz izjave citira samo dio u kojem navodi da je FČ prodala svoju polovicu, kao i svoje parkirno mjesto tako da je on imao dva parkirna mjesta,

- da izjava potvrđuje navode tužene i svjedoka RČ da se i nakon njenog odlaska iz stana 2004. ništa nije promijenilo u vezi korištenja dva parkirna mjesta sa sjeverne strane kuće,

- da je predmet ugovora stan, podrum i dio okućnice površine 315 m2 koji se nalazi ispred stana odnosno s južne strane kuće.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su stranke temeljem pravnog posla u smislu odredbe čl. 219. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/12 i 94/17 – dalje ZV) ugovorile stvarnu služnost. Da je nelogično obzirom na izgled nekretnine da bi bila ugovorena osobna služnost jer bi kupac za slučaj da želi prodati stan isti prodavao bez parkirnog mjesta što znatno umanjuje vrijednost nekretnine. Upravo iz tog razloga sud da tumači spornu odredbu na način da je ugovorena stvarna služnost jer je parkirno mjesto standard koji se veže uz stan bilo gdje se taj kupuje, dapače ugovorena su dva parkirna mjesta jer skoro svaka obitelj ima dva vozila u svom vlasništvu. Nelogično je stoga da bi za slučaj prodaje novi kupac parkirao izvan dvorišta negdje na cesti ili na ovih 315 m2 s južne strane kuće na dijelu koji se nalazi ispred stana tužene čime bi znatno umanjio vrijednost ovog prostora koji se nalazi ispred stana, a posljedično i vrijednost nekretnine. Tužitelji da su, ukoliko su željeli ograničiti kupce na način da ugovaraju osobnu služnost mogli to učinit na nedvojben način kupoprodajnim ugovorom, a kako iz okolnosti slučaja proizlazi da je ugovorena stvarna služnost to da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Tužbeni zahtjev tužene na prestanak uznemiravanja da je također neosnovan jer tužena nije suvlasnica dva parkirana mjesta koja se nalaze sa sjeverne strane kuće već ima pravo služnosti koja je ugovorena pravnim poslom. Stanje zemljišne knjige gdje su stranke etažirale posebne dijelove zgrade, a nisu obuhvatile dvorište ne odražava pravo stanje jer su se tužitelji, pravni prednik tužene i ŠČ sporazumjeli što je predmet kupoprodaje osim stana u prizemlju kuće, polovina podruma i dio okućnice s južne strane površine 315 m2. Ovaj dio da je predmet kupoprodaje i to je potvrđeno diobom dvorišta od 18. lipnja 1997. gdje je dio dvorišta površine 315 m2 prikazan sivom bojom za razliku od preostalog dijela dvorišta prikazanom žutom bojom koje je u vlasništvu tužitelja. Žuti dio dvorišta nikada da nije bio predmet kupoprodaje niti tužena može imati pravo suvlasništva na tom dijelu, a posljedično tome sud da joj ne može pružiti zaštitu zbog uznemiravanja prava vlasništva iz čl. 167. ZV. Stoga da je valjalo odbiti protutužbeni zahtjev tužene bez obzira na stanje zemljišne knjige i činjenicu da etažnim elaboratom nije obuhvaćeno dvorište već samo zemljište koje se nalazi ispod zgrade jer pravni prednik tužene nikada nije kupio preostalo dvorište već samo ovih 315 m2 zemljišta koje se nalazi ispred kuće s južne strane.

11. Za sada nije moguće prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer je žalbenim navodima istih doveden u sumnju.

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelji s prednicima tužene nisu imali dogovorenu osobnu služnost, već da se radi o stvarnoj služnosti.

13. Imajući u vidu odredbu članka 1. Kupoprodajnog ugovora od 23. lipnja 1997. zaključenog između tužitelja kao prodavatelja te ŠČ i FČ kao kupaca jasno proizlazi što je predmet kupoprodaje (stan, podrum i dio okućnice površine 315 m2 koji se nalazi ispred stana odnosno s južne strane kuće), kao i odredbu članka 2. ugovora kojim su ugovorne strane utvrdile da kupci imaju pravo prolaza zajedničkim putem napravljenim na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 73 m2 kojeg su prodavatelji suvlasnici svaki u 1/12 dijela, a prodavatelji da se obvezuju kupcima dozvoliti pravo korištenja prilaza kupljenoj nekretnini te pravo korištenja dva parkirna mjesta u dvorištu sa sjeverne strane kuće pobliže opisane u čl. 1. Ugovora, te utvrđenja sa očevida na licu mjesta iz kojeg proizlazi da su stranke pokazale mjesto prijepora koje se odnosi na parkirališna mjesta a nalaze se sa sjeverne strane kuće na kojem dijelu dvorišta –parkirališta ima mjesta za četiri vozila, dok se sa južne strane dvorišta također nalazi parkiralište za više vozila što nije predmet spora, kao i cijelu odredbu članak 5. Međuvlasničkog ugovora od 10. ožujka 2005., to se za sada ne može prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjev tužitelja.

14. Dakle, u okolnostima kada prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji sa prednicima tužene podijelili dvorište tako da tužiteljima pripada sjeverni dio na kojem se nalaze prijeporna parkirališta a prednicima tužene južni dio na kojem se nalazi parkiralište za više vozila a kako to i utvrđuje prvostupanjski sud očevidom na licu mjesta to za sada nije moguće prihvatiti obrazloženje prvostupanjskog suda da je ugovorena stvarna služnost parkirnih mjesta s obrazloženjem da je parkirno mjesto standard koji se veže uz stan bilo gdje se taj kupuje, da skoro svaka obitelj ima dva vozila u svom vlasništvu i da nelogično da bi za slučaj prodaje novi kupac parkirao izvan dvorišta negdje na cesti ili na ovih 315 m2 s južne strane kuće na dijelu koji se nalazi ispred stana tužene čime da bi znatno umanjio vrijednost prostora koji se nalazi ispred stana, a posljedično i vrijednost nekretnine, a i iz kupoprodajnog ugovora kojeg su zaključili ŠČ i FČ proizlazi da ŠČ između ostalog prenosi na FČ samo dio okućnice s južne strane kuće površine 315 m2, dok o parkirnim mjestima nema govora, pa se postavlja pitanje za potrebe koje nekretnine je stvarna služnost ugovorena.

15. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odredio je uvjete kako za nastanak tako i za prestanak kako osobne tako i stvarne služnosti.

16. Imajući u vidu navedeno kao i sadržaj ugovora od 23. lipnja 1997., skicu diobe zemljišta od 18. lipnja 1997., te cijelu odredbu članak 5. Međuvlasničkog ugovora od 10. ožujka 2005. nužno je bilo utvrditi jeli ugovorna volja stranka bila da se omogući pravo korištenja parkirnih mjesta kupcima iz ugovora ili i njihovim slijednicima, odnosno jeli ugovorena osobna služnost osoba iz ugovora ili stvarna služnost u korist svakodobnog vlasnika stana koji je potpisnik ugovora.

17. Stoga su u pravu žalitelji-tužitelji kada tvrde da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz odredbe članak 354. st. 2. toč. 11. ZPP pa je presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke trebalo ukinuti pozivom na odredbu članak 369. ZPP i predmet u ukinutom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđene.

18. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti uočenu bitnu povredu postupka glede tužbenog zahtjeva tužitelja, a potom će sukladno članku 8. ZPP temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, pojedinačno i ukupno, kao i rezultata cjelokupnog postupka te teretom dokaza donijeti pravilnu i zakonitu odluku, koja će sadržavati razloge o odlučnim činjenicama glede zahtjeva tužitelja.

19. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vraćen na ponovno suđenje, to će se u smislu članka 166. stavak 3. ZPP o troškovima postupka odlučiti u konačnoj odluci.

20. Međutim, razmatrajući pobijanu presudu glede protutužbenog zahtjeva i stanje spisa ovaj sud je utvrdio da ista ne sadrži nikakve nedostatke niti proturječnosti na koje ukazuje žalba, naprotiv, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je za zauzeto stajalište o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva tužene dao jasne, podudarne, određene i uvjerljive razloge zbog čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju opisno ukazuju žaliteljica. Isto tako nije ostvarena niti jedna druga bitna povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP

21. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku u odnosu na protutužbeni zahtjev je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog žaliteljice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

22. Tužena protutužbenim zahtjevom traži zaštitu od uznemiravanja prava (su)vlasništva) okućnice na predmetnim nekretninama (actio negatoria - čl. 167. ZV, tvrdeći da tužitelji istoj brane korištenje i parkiranje na zajedničkoj okućnici. Da bi ostvarila zaštitu prava (su)vlasništva ovom tužbom, tužena mora dokazati da je stvar njeno (su)vlasništvo te da ju tužitelji uznemiravaju u izvršavanju ovlasti na stvari.

23. U konkretnim okolnostima kada je utvrđeno da tužena nije suvlasnik dvorišta na kojem se nalaze parkirna mjesta, osnovano je prvostupanjski sud odbio zahtjev iste, jer nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članak 167. ZV. Naime, stranke ugovora su u istom utvrdile da je predmet prodaje stan, podrum i dio okućnice površine 315 m2 koji se nalazi ispred stana tužene odnosno s južne strane kuće što je i potvrđeno diobom dvorišta od 18. lipnja 1997. gdje je dio dvorišta površine 315 m2 pripao predniku tužene i OČ, dok je preostali dio dvorišta sa sjeverne strane prikazan žutom bojom u vlasništvu tužitelja, koji nije bio predmet kupoprodaje. Kako predmet kupoprodaje nije bio sjeverni dio dvorišta na kojem se nalaze parkirna mjesta to tužena i ne množe tražiti zaštitu od uznemiravanja, slijedom čega se žalba iste ukazuje neosnovanom.

24. Dakle, žalbenim razlozima žaliteljice glede protutužbenog zahtjeva nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude koja je zasnovana na utvrđenom činjeničnom stanju i donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su provedenim dokazima u postupku, a sud je u postupku izvedene dokaze ocijenio po svom slobodnom uvjerenju, koje uvjerenje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju uporište u izvedenim dokazima. Kako ta ocjena nije dovedena u sumnju žalbenim navodima žaliteljice, to drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja.

25. Kako glede protutužbenog zahtjeva tužene nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu žaliteljice- tužene valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke po osnovi odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

U Splitu, 26. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac